u/Apprehensive-Low4494

Jadranska cesta bratstva i jedinstva trebala je biti cesta koja povezuje sve naše narode i narodnosti, i koja stranim turistima omogućava da čim lakše zaobiđu južnu Dalmaciju, napuste Hrvatsku i posjete Bosnu, Vučurovićevu Hercegovinu, Crnu Goru i sl..

Dok na pr. Slovenija već 20 godina svoje ceste gradi tako da turisti čim više novca ostave kod njih, Hrvatska (po zamisli Hajdaš-Dončića) gradi autoceste susjedima, kroz njihove teritorije.

Ako možda još uvijek postoje neke sumnje ili dileme, evo kako je govorio Hajdaš Dončić! Prometni koridor kroz BiH na prvome mjestu, a ako ti pregovori sa BiH slučajno negdje zapnu, tek u tom slučaju kao alternativa dolazi mogućnost izgradnje Pelješkom mosta.

"Ako se Vlada ni uz asistenciju Europske komisije neće uspjeti dogovoriti oko koridora kroz BiH, postoji mogućnost da se u EU nađu sredstva za redefinirani most"

O izgradnji Pelješkoga mosta oglasio se nakon sjednice i resorni ministar Siniša Hajdaš-Dončić.

"Ako izgradnju koridora nećemo uspjeti izdogovarati s BiH, onda ćemo pokušati razgovarati o izgradnji redefiniranog Pelješkog mosta. Duboko u to vjerujem, jer u svim razgovorima koje vodi ovaj tim s povjerenicima postoji spremnost EK da pomogne Hrvatskoj da riješi povezivanje hrvatskog, dakle i europskog teritorija", rekao je.

Također je pojasnio da, ako Vlada i uz asistenciju Europske komisije ne uspije s BiH dogovoriti nesmetan prolaz kroz neumski koridor*, postoji mogućnost da se kroz CEF (Connecting Europe Facility) ili europski Fond za regionalni razvoj (RDF) u idućem programskom razdoblju pronađe novac za sufinanciranje izgradnje Pelješkog mosta. Naglasio je da će se kako bi se o tome moglo znati nešto više prije ljetnog raspusta u Europske komisije.*

https://www.index.hr/vijesti/clanak/Karamarko-o-Peljeskom-mostu-Napokon-je-prevladao-zdrav-razum-Milanovic-treba-cestitati-HDZ-u!/626688.aspx

Željko Travica optužen za ratne zločine nad hrvatskim braniteljima u Ceriću i Mirkovcima 1991. godine nepravomoćno je proglašen krivim na Županijskom sudu u Osijeku. Kriv je jer je nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima i ubijao ih. Osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a uračunava mu se vrijeme koje je bio u zatvoru od 5. studenog 2024. pa nadalje

Tereti ga se da je nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, fizički ih i psihički zlostavljao te nakon toga ubijao. Tužiteljstvo sumnja da je, skupa s ostalim pripadnicima TO Mirkovci, postrojio i pucnjima iz vatrenog oružja usmrtio osam zarobljenih policajaca vinkovačke Policijske uprave i HOS-a, iako su prestali pružati otpor i odložili oružje.

Travica je optužen da je fizički zlostavljao vezane zarobljene hrvatske branitelje te se zajedno s ostalim pripadnicima TO Mirkovci smijao dok je jedan od pripadnika ove paravojne formacije zarobljenicima u usta gurao ljudski mozak.

https://www.vecernji.hr/vijesti/danas-presuda-zeljku-travici-1958095

Ako laže koza, ne laže rog:

Poprilično je opskurna povijest obiteljske kuće u Poznanovcu u kojoj je nekad bila prijavljena (neimenovana). Saborskoj zastupnici Možemo upućena su, između ostalih, još u ponedjeljak pitanja o toj kući, a na koje do pisanja ovog teksta u četvrtak nije stigao nikakav odgovor.

Riječ je o u realnosti postojećoj nekretnini koja nije upisana u zemljišne knjige, već je na tom mjestu upisana samo oranica u pet šestinskom vlasništvu Branka Benčića. Kuće nema u dokumentu, a u realnosti postoji, ali postoji zabilježba Ministarstva kulture RH.

Ta oranica nalazi se u zaštićenom kulturnom dobru RH, u području dvorca Poznanovec koji je bio u vlasništvu braće Nikole i Grete Ritter. Dolaskom partizana u Poznanovec, vlasnici su ubijeni, a dvorac i okolno imanje su pretvoreni u poljoprivrednu zadrugu, s time da je u zgradi dvorca smjeđšten peradarnik. S obzirom da iz nekog razloga to zemljište, koje je u ZK izvodima zavedeno kao oranica u suvlasništvu Branka Benčića, na službenom internetskom pregledniku oss.uredjenazemlja.hr pokazuje kako je ta parcela – u vlasništvu poljoprivredne zadruge, evidentno je kako se radi o području dvorca, koje je nakon Drugog svjetskog rata i likvidacije vlasnika pretvoreno u poljoprivrednu zadrugu i peradarsku farmu. Neimenovana nije odgovorila na pitanja o vlasništvu i povijesti te oranice ni neupisane kuće.

Nadalje, Ministarstvo kulture u elaboratu iz 2020. godine, dakle, 15 godina nakon što je stavilo zabilježbu na oranicu u većinskom vlasništvu Branka Benčića, konstatira kako je “dvorac je dugi niz godina bez namjene, a propadanju je svakako pridonijela nekadašnja neprimjerena namjena – poljoprivredna farma s uzgojem pilića”. Piše i kako “od ukupno osam povijesnih gospodarskih zgrada s katastarskog prikaza iz 1860. od kojih je sedam bilo smješteno u stražnjem gospodarskom dijelu imanja, a oranžerija u perivoju ispred dvorca, očuvane su samo četiri dok su ostale zamijenjene novijom izgradnjom ili su posve nestale.

U istom dokumentu iscrtane su i granice kulturnog dobra RH, iz kojih je vidljivo da je oranica, na kojoj je kuća br. 4, u granicama tog kulturnog dobra.

https://hrvatska-danas.com/2026/05/07/opskurna-povijest-kuce-obitelji-bencic-kako-je-moguce-da-20-godina-nitko-ne-reagira-na-kucu-u-kulturnom-dobru-pitali-smo-ministarstva/

Sigurno ste čuli priču, legendu, o lijepoj Veroniki Desinićkoj i nesretnoj ljubavi. Ipak, danas ćete saznati o jednoj tužnoj i manje poznatoj priči. Priči o ubojstvu brata i sestre Nikole i Grete Ritter… i priči o njihovom ostanku na ovome svijetu.

Mjesto poprišta-Poznanovec. Maleno, idilično mjesto u srcu Krapinsko zagorske županije. Mirno i spokojno. No, život u njemu nije uvijek bio takav. Vratimo li se u vrijeme sve do 1945. godine, u jeku Drugog svjetskog rata, Poznanovec je postao poprište mnogih zločina. Jedan od njih je ubojstvo plemenitih Rittera.

Jedne večeri, davne 1945. godine sakupila se skupina ljudi. .... Skupina ljudi zaputila se prema dvorcu i započela pobunu. Govori se da je Greta ubijena prva. Upucana je iz puške i preminula na stubištu dvorca. Nikola nije bio te sreće. Mučki je mučen prije no što su ga zatukli komadom željeza. Te krvave noći, 1945. godine, Nikola i Greta postali su posljednji plemići koji su bili u posjedu dvorca Poznanovec.

Govori se da te noći nisu pošteđeni ni Gretini psi, ni konji. A razjarena povorka uputila se dalje, prema obližnjem mjestu Mače, s namjerom da ubiju tadašnjeg svećenika. Svećenik je te noći izvukao živu glavu, ali dvije časne sestre koje su mu pomogle u bijegu – nisu bile te sreće.

Uskoro je dvorac i samo zemljište pripalo narodu. Poljoprivredna zadruga preuzela je zemljište, dok je dvorac uskoro pretvoren u azil za slijepe osobe. Govori se da je preko noći sav inventar dvorca pokraden. Nosile su se slike, namještaj, zlato, pa čak i trgao parket. Ljudi su i izrezivali komade tepiha iz velikog salona, te komade odnosili svojim kućama.

Nakon što je dvorac sustavno opljačkan, a azil za slijepe zatvoren, dvorac služi kao gojilište teladi i pilića. Jednom sjajan dragulj Poznanovca, postao je svojevrsno ruglo koje se odvilo iza krvave noći.

Danas je dvorac Poznanovec devastiran do mjere potpunog propadanja. Nasljednici ne postoje, a gotovo nitko nije vidio interes u tome da se ovo baštinsko dobro sačuva.

No, iza svega postoji i jedna priča. Priča o duhovima Grete u Nikole koji još uvijek traže pravdu.

https://amazonke.com/greta-i-nikola-ritter/

Prenosim jako dobar članak iz 2023. (skraćeno):

Poznanovec, "Mala Moskva"

Sandra Benčić potječe iz Poznanovca u Hrvatskom zagorju gdje je provela djetinjstvo i mladost. Budući da je već početkom XX. stoljeća Poznanovec bio dobro prometno povezan, u njemu i susjednoj Bedekovčini počela se razvijati industrija, po čemu su ta dva mjesta odskakala od susjednih zagorskih mjesta. U Poznanovcu je otvorena velika kožara a u Bedekovčini ciglana, koje su prije Drugoga svjetskoga rata zapošljavale petstotinjak radnikâ, što je za onodobne zagorske prilike bio velik broj.

Ali, ne lezi vraže, među poznanovečkim i bedekovčanskim radništvom uskoro su se pod krinkom sindikalnih povjerenika iz Zagreba pojavili komunistički agitatori, koji su među slabo plaćenim i neukim radnicima požnjeli dosta uspjeha pričajući im bajke o raju na zemlji što će ga stvoriti komunizam. Tako su Poznanovec i susjedna Bedekovčina za prve Jugoslavije postali snažna komunistička gnijezda ostavši to sve do propasti druge Jugoslavije 1991.

Izbijanje Drugoga svjetskog rata poznanovečki i bedekovčanski komunisti doživjeli su kao priliku za izvedbu svoje komunističke revolucije. U jesen 1941. formirali su partizanski odred i početkom 1942. stali po okolnim mjestima ubijati viđenije i bogatije ljude nazivajući te zločine »borbom protiv kulačkih i buržoaskih elemenata«. U tim njihovim zločinima žrtve su uglavnom bili trgovci i obrtnici te bogatiji seljaci, kojima je »krivnja« bila i to što su prije rata bili članovi Radićeva i Mačekova HSS-a. Trajala je ta krvava »revolucija« sve do kasnog ljeta 1942. dok ustaška posada iz Zlatara u šumi zvanoj Jezera nije posmicala četvoricu poznanovečkih »revolucionara«. Ostali su se posakrivali te je nastupio mir koji je trajao sve do svibnja 1943. Tada su se »revolucionari« osjetili dovoljno snažnima i ponovno krenuli u svoje »borbene akcije«. No, kada su ustrijelili najvećega domaćeg »buržuja i kapitalista«, vlasnika kožare Janka Rukljača, potpisali su si smrtnu presudu jer su ih ustaše opet posmicali nekolicinu. U borbu se uključila čak i njemačka postrojba jer je koža Nijemcima i te kako trebala za izradu vojničke obuće i opreme. Ostatci ostataka poznanovečke partizanske bande tada su hrabro odmaglili na Kalnik i ondje dočekali kraj rata. Bolje bi bilo da nisu.

Naime, vrativši se nakon rata kući, preživjeli prijeratni poznanovečki komunisti nastavili su ondje gdje su stali nakon Rukljačeva ubojstva. Pojačani s domaćim »simpatizerima NOB«, tj. svojim istomišljenicima koji su se za rata skrivali po mišjim rupama, nakon rata uveli su žestok komunistički teror zlostavljajući svakoga tko se nije slagao s njihovom politikom, pa su Poznanovec sve do sedamdesetih godina, dok ti »revolucionari« i »borci« većinom nisu pomrli, nazivali Malom Moskvom.

Koliko je ta poslijeratna »revolucionarna« gamad bila primitivna i zaostala a nadasve okrutna i surova, vidi se i po tomu da su u jesen 1945. ubili (zatukli kolcima) poznavečkoga vlastelina Nikolu Rittera i sestru mu Gretu proglasivši ih »krvopijama naroda« jer vlastelin nije odmah pristao na to da se njegova zemlja razdijeli seljacima onako kako su to zamislili »drugovi revolucionari«. Za taj zločin nitko nije odgovarao premda su nalogodavci i izvršitelji bili dobro poznati svima. Kada su malo poslije po uzoru na sovjetske kolhoze u Poznanovcu osnovali tzv. seljačku radnu zadrugu, Ritterov dvorac pretvorili su u peradarnik uzgajajući kokoši u sobama dvorca a da iz njih nisu iznijeli skupocjene tepihe. Eto, to je okružje (neki bi rekli: bekgraund) u kojemu je »drugarica« Sandra odrasla i svjetonazorski se formirala.

https://www.hrvatski-fokus.hr/2023/10/53263/

*SOLUNAŠI – Nepravednim Zakonom o podjeli zemlje na 33 oblasti iz 1922. godine počinje realizacija plana zamišljene »Velike Srbije«.

Naseljavenjem oko 8.000 kolonista “solunaša” (srpske obitelji dobrovoljaca iz Solunskog rata) na posjede grofova Eltz i ostalih slavonskih veleposjeda u novostvorenoj Srijemskoj oblasti (gradovi Županja, Vinkovci i Vukovar kao sjedište oblasti) srpska vlast planski mijenja nacionalnu strukturu tog kraja u korist Srba.

Kada je 1918. g. Hrvatska ušla u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, došlo je i do nove organizacije uprave kojom su 1921. g. ukinute sve županije, a osnovane oblasti. Na čelu Srijemske oblasti, kojoj je središte u Vukovaru, bio je veliki župan. Ubrzo se pokazalo da je nova država iznevjerila sva očekivanja Hrvata, a neravnopravnost je sve veća. Vrlo brzo počinju nasilja, prisilne agrarne reforme, velike migracije i naseljavanja Srba, naročito tzv. solunaša, na teritorij Hrvatske s ciljem da se promijeni etnički sastav stanovništva ovih krajeva. Najveći dio tih Srba je došao iz stranih država Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ali to ih nije sprečavalo da 1991. dignu oružanu pobunu protiv Hrvatske i pridruže se napadu na Vukovar i Slavoniju.

Kako su tzv. solunaši bili većinom iz pasivnih srpskih, crnogorskih i bosanskih dijelova Kraljevine Jugoslavije, srpske nacionalnosti, dobivanjem zemljišta i nastanjivanjem u Slavoniji, uvelike se počela mijenjati i nacionalno-vjerska struktura stanovništva.

Tako su nastala srpska sela kao Bršadin, Negoslavci, Marinci i dr. koja su odigrali sramotnu ulogu u sprječavanju pomoći hrvatske vojske, gradu heroju Vukovaru. I Karadžićevo, selo koje se nekada zvalo Križevci, je naseljeno srpskim „solunašima“ koji su nakon Drugog svjetskog rata promijenili ime Križevci u Karadžićevo.

Na području tadašnjeg Vukovarskog kotara stvoreno je čak 15 kolonističkih solunaških naselja. Iz 1920-ih godina, zapravo, datira veći udio Srba u Vukovarsko-srijemskoj županiji u odnosu na hrvatski prosjek.

A upravo su ta sela bila središta pobune od kuda su kretale vojske prema uništenju Vukovara.

https://narod.hr/hrvatska/tko-solunasi-doseljeni-srbi-digli-oruzanu-pobunu-oko-vukovara#google_vignette

Zanimljiv video, korištenje najmodernijih strojeva, "vlak koji vozi po drugom vlaku"..

U roku od tri godine možemo očekivati završetak kompletnog koridora Podravske pruge između Osijeka i Varaždina, čime i brže spajanje Varaždina preko Koprivnice za Zagreb. Pruga Zagreb-Koprivnica će imati brzinu 160km/h, ova varaždinska pruga do Koprivnice 100-120 km/h, ovisno o kojoj dionici, ali vrlo konkurentno za gradski i prigradski promet.

https://evarazdin.hr/magazin/sredistu/etv-za-7-dana-krece-povijesna-obnova-varazdinske-pruge-vrijedna-200-milijuna-eura-evo-detalja-416309/