Kako je poznato, radi se o trojici Srba s hrvatskim državljanstvom i jednom Poljakinjom, da kažemo Poljakinjom jer još ništa što se tiče nje nije potvrđeno kao istinito.
Kao što se može vidjeti, mnogi još ne žele (sami sebi) priznati neke sasvim jednosavne činjenice.
Dok sam telefonski dogovarao nešto s agentom T-Coma, on uopće nije bio u stanju u sustav ispravno upisati moju adresu, jer čim je upisao broj pošte, moje mjesto se automatski promijenilo u mjesto sjedišta pošte. Nisu sva mjesta u Hrvatskoj Zagreb, niti sva mjesta imaju poštu u svojem mjestu!
Ovaj problem traje već 20-tak, godina, i ja ne mogu vjerovati koliko problema hrvatske tvrtke za dostavu generiraju sami sebi!
Još je žalosnije to da nitko ne vidi taj problem kojeg svaki dostavljač ima u desecima slučajeva svakoga dana, a nitko ne poduzima ništa?
Automatsko sortiranje (ili krivo popunjavanje) prema poštanskom broju: Strojno čitanje usmjerava pošiljku prema upisanom poštanskom broju, ignorirajući naziv mjesta iz adrese kupca za dostavu.
Na skali od 1 do 5, koliko je teško shvatiti da različita naselja unutar istog broja pošte mogu imati identične nazive ulica i iste kućne brojeve?
Na pr. poštanski broj 42202 pripada mjestu Trnovec Bartolovečki, uključujući pripadajuća okolna naselja poput Bartolovca, Štefanca, Šemovca, Zamlake, Zbelave, Žabnika...
Kada se naručuje paket iz Kine, kineski prodavač jednostavno prekopira adresu kupca, zaljepi na paket i nema problema sa pokušajem dostave na krivu adresu.
Kada se naručuje preko domaćih web shopova, zbog automatske obrade podataka adresa na pr.
Varaždinska ulica 10 Žabnik 42202
se pretvara u krivu adresu dostave
Varaždinska ulica 10 Trnovec 42202
Danas mi je dostavljač paketa osobno potvrdio kako se on svakoga dana susreće sa desecima krivih adresa, koje su oni stvorili sami sebi!
Tvrtke za dostavu i veliki sistemi, jeste li svjesni svoje retardacije?
Predsjednici Uprave i glavni direktori, Članovi Uprave i glavni operativni direktori za poslovne korisnike, Član Uprave i glavni operativni direktor za ljudske resurse i korisničku podršku , Član Uprave i glavni direktor za tehniku i informacijske tehnologije, Član Uprave i glavni direktor za korporativne poslove, Član Uprave i glavni direktor za financije, Član Uprave i glavni operativni direktor za privatne korisnike.. sustav vam je za k.rac, i to traje već 20-tak godina!
Badava vam milijuni, badava vam reklame, badava vam sve, ako niste u stanju poslati vaše pošiljke na ispravne adrese kupaca!
Svim vjernicima i ljudima dobre volje želim blagoslovljen i miran blagdan Velike Gospe!
Neka ovaj uzvišeni dan u vaša srca i domove unese obilje mira, ljubavi, nade i obiteljskog zajedništva. Neka vas na svakom koraku prati zagovor Naše Gospe, donoseći vam zdravlje i snagu za sve životne izazove.
Sretan vam i blagoslovljen blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije!
Grad Varaždin je još davne 2012. sagradio najmoderniji pogon za MBO otpada u Brezju.
Tada je krenula Kukuriku hajka i oktobarska revolucija, uhićenja, optužnice, a državno odvjetništvo je plesalo kako je Z.M. svirao. Uostalom, on je svojeg državnog odvjetnika sam odabrao i ustoličio, potvrda Sabora tada uopće nije bila potrebna. Partija te tuži, partija ti sudi!
Taj MBO pogon jedva je uopće dobio dozvolu za probni rad. Svu ovu planinu od nakupljenih bala u Brezju nedavno je preradio upravo taj, zabranjeni MBO.
Ali zato danas kamioni (šleperi) varaždinske Čistoće odvoze otpad svojim SDP kolegama u Ogulinu? Tamo truju rijeku ponornicu Dobru, bistru rijeku sa pitkom vodom? Ne vjerujem, jel to zbilja moguće?
"Stanovnici Trošmarije i okolice Ogulina u strahu za pitku vodu: Smeće iz cijele Hrvatske guši Dobru, a kamioni nam uništavaju djedovinu! Ali komunalac samo vozi...
Metković, Čistoća Varaždin*, iz Grada Makarske... Pa ja ne znam odakle sve smeće ne voze i deponira se tu. Prije su dolazili lokalni kamioni, takozvani smećari, a sad dolaze šleperi. To su kamioni-šleperi. .. Dok se institucije loptaju nadležnošću, šleperi iz Samobora,* Varaždina i Rijeke i dalje praše cestama Gorskog kotara."
Ekodrama u srcu Like: Dončić ciglanu pretvorio u odlagalište otpada
Alojz Dončić, poduzetnik iz Kumrovca tvrdi da mu lokalci podmeću, a Perušićani pak tvrde da Dončiću nikada nije bila na umu ciglana, već zarada na otpadu.
U općini Perušić nedaleko od Gospića cijelo se desetljeće vodi bitka između dijela lokalnog stanovništva (ili njihovih predstavnika) i Alojza Dončića, poduzetnika iz Kumrovca koji je prije petnaestak godina došao u Liku i tamošnju ciglanu pretvorio u odlagalište otpada.
Tada nismo znali što je to, ali smo procijenili da ima oko tisuću kubika stvrdnute smjese. Kasnije smo saznali da je to filtar-pepeo, opasni otpad koji je Dončić početkom 2001. godine dopremio iz spalionice opasnog otpada Puto. Riječ je o pepelu produktu spaljivanja opasnih tvari iz spalionice koja je prije deset godina i sama izgorjela što je, barem u javnosti, izazivalo kontroverze.
U Poznanovcu, u rodnom mjestu Sand. Ben., opasni i neopasni otpad počeo se dovoziti, zakopavati pod zemlju i gomilati još 2014. godine. Lokalni mještani su cijelo vrijeme upozoravali na ekološku bombu.
Dakle, 13 tisuća tona otpada se raspada u njezinom rodom mjestu, a Sandra Benčić sad trči u Gospić dizati revoluciju? Gdje je bila 12 godina, ako joj je toliko stalo do ekologije i zdravlja ljudi?
Ne mogu vjerovati, niti mogu zamisliti veće dvoličnosti i licemjerja! Kad ti blizu rodne kuće nagomilavaju 13 tisuća otpada, to nije razlog za uzbunu? A sad su se svi sjatili u Gospić zbog istog povoda i razloga?
U Ruskom državnom arhivu za društvenu i političku povijest. Eiletz je na uvid dobio 389 stranica dokumenata, a riječ je uglavnom o izvješćima agenta NKVD-a Josipa Broza Valtera, zbog čijih je denuncijacija smaknuto kompletno partijsko rukovodstvo KPJ. Tito je nakon toga postao generalni sekretar KPJ.
Josip Brzo Tito na tron jugoslavenske Partije uspeo se cinkanjem partijskih drugova NKVD-u , sovjetskoj tajnoj policiji koja je provodila čistke i upravljala kaznenim i radnim logorima. Rezultat je to istraživanja Silvina Eiletza (“Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935. - 1940.”, Metropress, Zagreb), austrijskog povjesničara slovenskog podrijetla, koje je proveo u Ruskom državnom arhivu za društvenu i političku povijest.
Naime, nakon tzv. bombaškog procesa u Zagrebu 1928. i robije Tito se 1934. sklonio u Beč. Kad je dobio dopuštenje i preporuku Milana Gorkića, generalnog sekretara KPJ od 1932. do 1937., otputovao je u Moskvu pod izgovorom da želi studirati na Lenjinskom sveučilištu. No, pravi razlog odlaska u Moskvu bila je ambicija da postane generalni sekretar KPJ. U travnju 1935. uspostavio je kontakte sa šefovima tajne policije NKVD, koji su od njega tražili da napiše karakteristike svojih drugova i vlastitu biografiju, što je vrlo rado učinio. Time je stekao povjerenje NKVD-a, koji ga je ubacio u jugoslavensku delegaciju VII. kongresa Kominterne usprkos protivljenju partijskog vodstva.
Ponašao se kao šef
Godine 1937. i 1938. Tito putuje u Pariz, gdje je bilo vodstvo KPJ, ponaša se kao šef i laže da ima zaštitu Kominterne, međutim, vođa Partije Gorkić ne shvaća ga ozbiljno. Nakon Titovih tajnih izvješća NKVD-u Gorkić je pozvan u Moskvu, uhićen i likvidiran 1937. Ostale glavešine KPJ ne samo da nisu Titu htjele prepustiti partijsko vodstvo, nego su podupirale kandidaturu Petka Miletića koji je do 1939. robijao u Srijemskoj Mitrovici.
Potkraj 1938. došlo je do preokreta, Titovi protivnici u Kominterni označili su ga kao trockista. Međutim, šefovi NKVD-a spasili su Tita jer su imali u njega povjerenja. Zatim su ga, unatoč protivljenju Kominterne, instalirali 1939. za privremenog generalnog sekretara KPJ.
Osim što je slao izvješća NKVD-u, Josip Broz Valter osobno se u Moskvi sastajao sa Staljinovim obavještajcima Jakubovičem i Ivanovom Karaivanovim-Špinerom. Protivnike je uglavnom prokazivao kao pripadnike lijeve ili desne frakcije, što se u Moskvi smatralo velikim krimenom, zbog kojeg su se u čistkama gubile glave. Tito je 1938. je NKVD-u predložio cinkarenje i onih koje dotad nije spomenuo.
“Drugovi u Zagrebu su bili nezadovoljni da sam odmah nakon robije morao obavljati ilegalni rad, a ne ići u Moskvu. U tome su vidjeli sabotažu i njegovu (Gorkićevu, op. a.) namjeru da me opet pošalje na robiju. Onda hrvatski drugovi nisu vjerovali CK KPJ i mislili su da je Gorkić provokator”.
Gorkić je optužen kao trockist i likvidiran u Moskvi 1937.
O Ivanu Gržetiću-Flajšeru, najomiljenijem jugoslavenskom komunistu, preko kojeg je Tito napadao Gorkića:
“Poznajem ga od 1926. U partijskom radu je bio prije, a i sada je lijenčina... U privatnom životu voli ženske, no inače je vrlo oprezan. U Moskvi su se Gržetić i Horvatin družili i zajedno opijali. U Splitu je stanovao u kući istaknutog fašista... Flajšer je tijesno povezan s Gorkićem, s kojim se često opija.”
Gržetić je ubijen u čistkama.
https://www.jutarnji.hr/naslovnica/tito-je-cinkao-drugove-koji-su-kasnije-ubijeni-3998673
Dan državnosti obilježava se u spomen na konstituiranje prvog, demokratski izabranog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine.
Svi Srbi u jednoj državi
U rujnu 1986. najučenije srpske glave napisale su Memorandum u kojemu su poručile kako “srpska nacija nije dobila pravo na vlastitu državu”:
“Delovi srpskog naroda u drugim republikama nemaju prava da se služe svojim jezikom i pismom, da se politički i kulturno organizuju. Jedino srpski narod nije rešio nacionalno pitanje, niti je dobio državu kao ostale nacije. Uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta srpskog naroda, nezavisno od toga u kojoj se republici nalazio, njegovo je istorijsko i demokratsko pravo.”
Slobodan Milošević je već u ljeto 1989. ovako skicirao “program objedinjavanja srpskog naroda”:
“Kosovska legenda ujedinila je ceo srpski narod rasut širom Jugoslavije. Šest vekova kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene.”
Svoj program lijepo je objasnio u siječnju 1991.: “Što se tiče srpskog naroda, on želi da živi u jednoj državi. Zato je svaka podela na više država, koja bi odvojila delove srpskog naroda koji žive u više suverenih država, po našem mišljenju neprihvatljiva, odnosno, da budem precizniji, na to ne može ni da se pomišlja.”
Dva mjeseca kasnije, ovako je zamislio dalji tok događaja: “Mi moramo obezbediti da imamo jedinstvo ako želimo da kao republika koja je najveća, koja je najbrojnija, diktiramo dalji tok događaja. To su pitanja granica, prema tome, suštinska, državna pitanja. A granice, kao što znate, uvek diktiraju jaki.”
Miloševićev program “Svi Srbi u jednoj državi” podijeljen je onda operativcima na terenu. Ovako ga je u svibnju 1990. razumeo stanoviti Mirko Jović, predsjednik nekakve Srpske narodne obnove: “Ako ikada budemo imali pravo da odlučujemo u svojoj državi, niko neće moći da se izjasni kao Makedonac, musliman ili Crnogorac. Oni mogu da se izjasne i kao vanzemaljci, ali to neka zadrže za sebe. Mi znamo da su oni Srbi.”
“Zalažemo se za Srbiju koja obuhvata prvo sadašnju teritoriju Srbije, zatim Baranju, Makedoniju, odnosno Južnu Srbiju, i Crnu Goru. Sem toga, tražimo pripajanje Srbiji istorijskih i etničkih zemalja našeg naroda u Bosni, Slavoniji, Hercegovini, Lici, na Kordunu, u Baniji i u Kninskoj krajini”, govorio je neki Vuk Drašković, a takav stav ovako je listopadu 1990. formulirao drugi jedan, teško da je Mile čuo za njega, Vojislav Šešelj mu bješe ime:
“Naš stav je savršeno jasan. Mi se zalažemo za obnovu srpske države na Balkanu, države koja će ujediniti sve srpske zemlje: današnju srpsku federalnu jedinicu, srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru, srpsku Bosnu i srpsku Hercegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku Dalmaciju, srpsku Liku, srpski Kordun, srpsku Slavoniju i srpsku Baranju.”
Posao objedinjavanja Srba na kraju je, naravno, povjeren vojsci. “Sve srpske zemlje i srpski narod moraju da budu u jednoj državi.
A vi ako to ne budete omogućili diplomatski, mi ćemo ratom omogućiti to. I biće krvi do kolena”, lijepo je, pomalo i pjesnički, objavio komandant Novosadskog korpusa Vojske Jugoslavije general Andrija Biorčević.
Jadranska cesta bratstva i jedinstva trebala je biti cesta koja povezuje sve naše narode i narodnosti, i koja stranim turistima omogućava da čim lakše zaobiđu južnu Dalmaciju, napuste Hrvatsku i posjete Bosnu, Vučurovićevu Hercegovinu, Crnu Goru i sl..
Dok na pr. Slovenija već 20 godina svoje ceste gradi tako da turisti čim više novca ostave kod njih, Hrvatska (po zamisli Hajdaš-Dončića) gradi autoceste susjedima, kroz njihove teritorije.
Ako možda još uvijek postoje neke sumnje ili dileme, evo kako je govorio Hajdaš Dončić! Prometni koridor kroz BiH na prvome mjestu, a ako ti pregovori sa BiH slučajno negdje zapnu, tek u tom slučaju kao alternativa dolazi mogućnost izgradnje Pelješkom mosta.
"Ako se Vlada ni uz asistenciju Europske komisije neće uspjeti dogovoriti oko koridora kroz BiH, postoji mogućnost da se u EU nađu sredstva za redefinirani most"
O izgradnji Pelješkoga mosta oglasio se nakon sjednice i resorni ministar Siniša Hajdaš-Dončić.
"Ako izgradnju koridora nećemo uspjeti izdogovarati s BiH, onda ćemo pokušati razgovarati o izgradnji redefiniranog Pelješkog mosta. Duboko u to vjerujem, jer u svim razgovorima koje vodi ovaj tim s povjerenicima postoji spremnost EK da pomogne Hrvatskoj da riješi povezivanje hrvatskog, dakle i europskog teritorija", rekao je.
Također je pojasnio da, ako Vlada i uz asistenciju Europske komisije ne uspije s BiH dogovoriti nesmetan prolaz kroz neumski koridor*, postoji mogućnost da se kroz CEF (Connecting Europe Facility) ili europski Fond za regionalni razvoj (RDF) u idućem programskom razdoblju pronađe novac za sufinanciranje izgradnje Pelješkog mosta. Naglasio je da će se kako bi se o tome moglo znati nešto više prije ljetnog raspusta u Europske komisije.*
Željko Travica optužen za ratne zločine nad hrvatskim braniteljima u Ceriću i Mirkovcima 1991. godine nepravomoćno je proglašen krivim na Županijskom sudu u Osijeku. Kriv je jer je nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima i ubijao ih. Osuđuje se na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a uračunava mu se vrijeme koje je bio u zatvoru od 5. studenog 2024. pa nadalje
Tereti ga se da je nečovječno postupao prema ratnim zarobljenicima, fizički ih i psihički zlostavljao te nakon toga ubijao. Tužiteljstvo sumnja da je, skupa s ostalim pripadnicima TO Mirkovci, postrojio i pucnjima iz vatrenog oružja usmrtio osam zarobljenih policajaca vinkovačke Policijske uprave i HOS-a, iako su prestali pružati otpor i odložili oružje.
Travica je optužen da je fizički zlostavljao vezane zarobljene hrvatske branitelje te se zajedno s ostalim pripadnicima TO Mirkovci smijao dok je jedan od pripadnika ove paravojne formacije zarobljenicima u usta gurao ljudski mozak.
https://www.vecernji.hr/vijesti/danas-presuda-zeljku-travici-1958095
Ako laže koza, ne laže rog:
Poprilično je opskurna povijest obiteljske kuće u Poznanovcu u kojoj je nekad bila prijavljena (neimenovana). Saborskoj zastupnici Možemo upućena su, između ostalih, još u ponedjeljak pitanja o toj kući, a na koje do pisanja ovog teksta u četvrtak nije stigao nikakav odgovor.
Riječ je o u realnosti postojećoj nekretnini koja nije upisana u zemljišne knjige, već je na tom mjestu upisana samo oranica u pet šestinskom vlasništvu Branka Benčića. Kuće nema u dokumentu, a u realnosti postoji, ali postoji zabilježba Ministarstva kulture RH.
Ta oranica nalazi se u zaštićenom kulturnom dobru RH, u području dvorca Poznanovec koji je bio u vlasništvu braće Nikole i Grete Ritter. Dolaskom partizana u Poznanovec, vlasnici su ubijeni, a dvorac i okolno imanje su pretvoreni u poljoprivrednu zadrugu, s time da je u zgradi dvorca smjeđšten peradarnik. S obzirom da iz nekog razloga to zemljište, koje je u ZK izvodima zavedeno kao oranica u suvlasništvu Branka Benčića, na službenom internetskom pregledniku oss.uredjenazemlja.hr pokazuje kako je ta parcela – u vlasništvu poljoprivredne zadruge, evidentno je kako se radi o području dvorca, koje je nakon Drugog svjetskog rata i likvidacije vlasnika pretvoreno u poljoprivrednu zadrugu i peradarsku farmu. Neimenovana nije odgovorila na pitanja o vlasništvu i povijesti te oranice ni neupisane kuće.
Nadalje, Ministarstvo kulture u elaboratu iz 2020. godine, dakle, 15 godina nakon što je stavilo zabilježbu na oranicu u većinskom vlasništvu Branka Benčića, konstatira kako je “dvorac je dugi niz godina bez namjene, a propadanju je svakako pridonijela nekadašnja neprimjerena namjena – poljoprivredna farma s uzgojem pilića”. Piše i kako “od ukupno osam povijesnih gospodarskih zgrada s katastarskog prikaza iz 1860. od kojih je sedam bilo smješteno u stražnjem gospodarskom dijelu imanja, a oranžerija u perivoju ispred dvorca, očuvane su samo četiri dok su ostale zamijenjene novijom izgradnjom ili su posve nestale.
U istom dokumentu iscrtane su i granice kulturnog dobra RH, iz kojih je vidljivo da je oranica, na kojoj je kuća br. 4, u granicama tog kulturnog dobra.
Sigurno ste čuli priču, legendu, o lijepoj Veroniki Desinićkoj i nesretnoj ljubavi. Ipak, danas ćete saznati o jednoj tužnoj i manje poznatoj priči. Priči o ubojstvu brata i sestre Nikole i Grete Ritter… i priči o njihovom ostanku na ovome svijetu.
Mjesto poprišta-Poznanovec. Maleno, idilično mjesto u srcu Krapinsko zagorske županije. Mirno i spokojno. No, život u njemu nije uvijek bio takav. Vratimo li se u vrijeme sve do 1945. godine, u jeku Drugog svjetskog rata, Poznanovec je postao poprište mnogih zločina. Jedan od njih je ubojstvo plemenitih Rittera.
Jedne večeri, davne 1945. godine sakupila se skupina ljudi. .... Skupina ljudi zaputila se prema dvorcu i započela pobunu. Govori se da je Greta ubijena prva. Upucana je iz puške i preminula na stubištu dvorca. Nikola nije bio te sreće. Mučki je mučen prije no što su ga zatukli komadom željeza. Te krvave noći, 1945. godine, Nikola i Greta postali su posljednji plemići koji su bili u posjedu dvorca Poznanovec.
Govori se da te noći nisu pošteđeni ni Gretini psi, ni konji. A razjarena povorka uputila se dalje, prema obližnjem mjestu Mače, s namjerom da ubiju tadašnjeg svećenika. Svećenik je te noći izvukao živu glavu, ali dvije časne sestre koje su mu pomogle u bijegu – nisu bile te sreće.
Uskoro je dvorac i samo zemljište pripalo narodu. Poljoprivredna zadruga preuzela je zemljište, dok je dvorac uskoro pretvoren u azil za slijepe osobe. Govori se da je preko noći sav inventar dvorca pokraden. Nosile su se slike, namještaj, zlato, pa čak i trgao parket. Ljudi su i izrezivali komade tepiha iz velikog salona, te komade odnosili svojim kućama.
Nakon što je dvorac sustavno opljačkan, a azil za slijepe zatvoren, dvorac služi kao gojilište teladi i pilića. Jednom sjajan dragulj Poznanovca, postao je svojevrsno ruglo koje se odvilo iza krvave noći.
Danas je dvorac Poznanovec devastiran do mjere potpunog propadanja. Nasljednici ne postoje, a gotovo nitko nije vidio interes u tome da se ovo baštinsko dobro sačuva.
No, iza svega postoji i jedna priča. Priča o duhovima Grete u Nikole koji još uvijek traže pravdu.
Prenosim jako dobar članak iz 2023. (skraćeno):
Poznanovec, "Mala Moskva"
Sandra Benčić potječe iz Poznanovca u Hrvatskom zagorju gdje je provela djetinjstvo i mladost. Budući da je već početkom XX. stoljeća Poznanovec bio dobro prometno povezan, u njemu i susjednoj Bedekovčini počela se razvijati industrija, po čemu su ta dva mjesta odskakala od susjednih zagorskih mjesta. U Poznanovcu je otvorena velika kožara a u Bedekovčini ciglana, koje su prije Drugoga svjetskoga rata zapošljavale petstotinjak radnikâ, što je za onodobne zagorske prilike bio velik broj.
Ali, ne lezi vraže, među poznanovečkim i bedekovčanskim radništvom uskoro su se pod krinkom sindikalnih povjerenika iz Zagreba pojavili komunistički agitatori, koji su među slabo plaćenim i neukim radnicima požnjeli dosta uspjeha pričajući im bajke o raju na zemlji što će ga stvoriti komunizam. Tako su Poznanovec i susjedna Bedekovčina za prve Jugoslavije postali snažna komunistička gnijezda ostavši to sve do propasti druge Jugoslavije 1991.
Izbijanje Drugoga svjetskog rata poznanovečki i bedekovčanski komunisti doživjeli su kao priliku za izvedbu svoje komunističke revolucije. U jesen 1941. formirali su partizanski odred i početkom 1942. stali po okolnim mjestima ubijati viđenije i bogatije ljude nazivajući te zločine »borbom protiv kulačkih i buržoaskih elemenata«. U tim njihovim zločinima žrtve su uglavnom bili trgovci i obrtnici te bogatiji seljaci, kojima je »krivnja« bila i to što su prije rata bili članovi Radićeva i Mačekova HSS-a. Trajala je ta krvava »revolucija« sve do kasnog ljeta 1942. dok ustaška posada iz Zlatara u šumi zvanoj Jezera nije posmicala četvoricu poznanovečkih »revolucionara«. Ostali su se posakrivali te je nastupio mir koji je trajao sve do svibnja 1943. Tada su se »revolucionari« osjetili dovoljno snažnima i ponovno krenuli u svoje »borbene akcije«. No, kada su ustrijelili najvećega domaćeg »buržuja i kapitalista«, vlasnika kožare Janka Rukljača, potpisali su si smrtnu presudu jer su ih ustaše opet posmicali nekolicinu. U borbu se uključila čak i njemačka postrojba jer je koža Nijemcima i te kako trebala za izradu vojničke obuće i opreme. Ostatci ostataka poznanovečke partizanske bande tada su hrabro odmaglili na Kalnik i ondje dočekali kraj rata. Bolje bi bilo da nisu.
Naime, vrativši se nakon rata kući, preživjeli prijeratni poznanovečki komunisti nastavili su ondje gdje su stali nakon Rukljačeva ubojstva. Pojačani s domaćim »simpatizerima NOB«, tj. svojim istomišljenicima koji su se za rata skrivali po mišjim rupama, nakon rata uveli su žestok komunistički teror zlostavljajući svakoga tko se nije slagao s njihovom politikom, pa su Poznanovec sve do sedamdesetih godina, dok ti »revolucionari« i »borci« većinom nisu pomrli, nazivali Malom Moskvom.
Koliko je ta poslijeratna »revolucionarna« gamad bila primitivna i zaostala a nadasve okrutna i surova, vidi se i po tomu da su u jesen 1945. ubili (zatukli kolcima) poznavečkoga vlastelina Nikolu Rittera i sestru mu Gretu proglasivši ih »krvopijama naroda« jer vlastelin nije odmah pristao na to da se njegova zemlja razdijeli seljacima onako kako su to zamislili »drugovi revolucionari«. Za taj zločin nitko nije odgovarao premda su nalogodavci i izvršitelji bili dobro poznati svima. Kada su malo poslije po uzoru na sovjetske kolhoze u Poznanovcu osnovali tzv. seljačku radnu zadrugu, Ritterov dvorac pretvorili su u peradarnik uzgajajući kokoši u sobama dvorca a da iz njih nisu iznijeli skupocjene tepihe. Eto, to je okružje (neki bi rekli: bekgraund) u kojemu je »drugarica« Sandra odrasla i svjetonazorski se formirala.
*SOLUNAŠI – Nepravednim Zakonom o podjeli zemlje na 33 oblasti iz 1922. godine počinje realizacija plana zamišljene »Velike Srbije«.
Naseljavenjem oko 8.000 kolonista “solunaša” (srpske obitelji dobrovoljaca iz Solunskog rata) na posjede grofova Eltz i ostalih slavonskih veleposjeda u novostvorenoj Srijemskoj oblasti (gradovi Županja, Vinkovci i Vukovar kao sjedište oblasti) srpska vlast planski mijenja nacionalnu strukturu tog kraja u korist Srba.
Kada je 1918. g. Hrvatska ušla u Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, došlo je i do nove organizacije uprave kojom su 1921. g. ukinute sve županije, a osnovane oblasti. Na čelu Srijemske oblasti, kojoj je središte u Vukovaru, bio je veliki župan. Ubrzo se pokazalo da je nova država iznevjerila sva očekivanja Hrvata, a neravnopravnost je sve veća. Vrlo brzo počinju nasilja, prisilne agrarne reforme, velike migracije i naseljavanja Srba, naročito tzv. solunaša, na teritorij Hrvatske s ciljem da se promijeni etnički sastav stanovništva ovih krajeva. Najveći dio tih Srba je došao iz stranih država Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ali to ih nije sprečavalo da 1991. dignu oružanu pobunu protiv Hrvatske i pridruže se napadu na Vukovar i Slavoniju.
Kako su tzv. solunaši bili većinom iz pasivnih srpskih, crnogorskih i bosanskih dijelova Kraljevine Jugoslavije, srpske nacionalnosti, dobivanjem zemljišta i nastanjivanjem u Slavoniji, uvelike se počela mijenjati i nacionalno-vjerska struktura stanovništva.
Tako su nastala srpska sela kao Bršadin, Negoslavci, Marinci i dr. koja su odigrali sramotnu ulogu u sprječavanju pomoći hrvatske vojske, gradu heroju Vukovaru. I Karadžićevo, selo koje se nekada zvalo Križevci, je naseljeno srpskim „solunašima“ koji su nakon Drugog svjetskog rata promijenili ime Križevci u Karadžićevo.
Na području tadašnjeg Vukovarskog kotara stvoreno je čak 15 kolonističkih solunaških naselja. Iz 1920-ih godina, zapravo, datira veći udio Srba u Vukovarsko-srijemskoj županiji u odnosu na hrvatski prosjek.
A upravo su ta sela bila središta pobune od kuda su kretale vojske prema uništenju Vukovara.
Kopije originalnih komunističkih dokumenata o počinjenim zločinima od strane njihovog zločinačkog režima. Ukupno 327 dokumenata na blizu 900 stranica.
https://croatiarediviva.com/wp-content/uploads/2017/03/ZLOCINI_I_TEROR_U_DALMACIJI_1943.-1948..pdf
Zanimljiv video, korištenje najmodernijih strojeva, "vlak koji vozi po drugom vlaku"..
U roku od tri godine možemo očekivati završetak kompletnog koridora Podravske pruge između Osijeka i Varaždina, čime i brže spajanje Varaždina preko Koprivnice za Zagreb. Pruga Zagreb-Koprivnica će imati brzinu 160km/h, ova varaždinska pruga do Koprivnice 100-120 km/h, ovisno o kojoj dionici, ali vrlo konkurentno za gradski i prigradski promet.
