Brak kao krajnji cilj veze?
Na jednom postu se potegla tema da li se svaka devojka posmatra kao potencijalna buduća žena, odnosno svaki dečko kao potencijalni budući muž.
Pričamo i o vezama u nekim mladjim (klinačkim) godinama.
Zanima me, s kakvim stavom ulazite u veze? Da li je to sa pretpostavkom da je to možda ono pravo ili potpuno opušteno, pa šta ispadne?
Moje lično mišljenje je da su veze, pogotovo u mladjim godinama, pronalaženje sebe i ispitivanje toga šta nam uopšte odgovara. Ne pristupam svakom partneru sa stavom da mi je on potencijalni muž. Oduvek sam znala da mi brak nije u planu pre određenih godina, svesno sam u ranim dvadesetim dala prioritet školovanju i započinjanju karijere.
Podizanje veze na viši nivo nije dolazilo u obzir dok se ti temelji ne postave. Stoga nisam ni posmatrala veze iz te perspektive. Da sam ranije upoznala nekoga s kim sam opstala do tog perioda, tek tada bih ga razmatrala u kontekstu bračnog partnera.
Da li mislite da je ulazak u vezu bez “bračnog filtera” gubljenje vremena? S kolikom ozbiljnošću pristupate odnosima?
Volela bih da čujem vaše stavove.