Alkoholizam i zivot
Imam osjećaj da već godinama živim isti krug i više ne znam lažem li sam sebe kad kažem da “nije tako strašno”.
Tokom tjedna sam normalan. Stabilan posao, ljudi mi vjeruju jer sam inače stvarno korektan i miran tip. Nije da sam stalno u kaosu….zna proći i mjesec dana da ne pijem skoro ništa, idem planinariti, izleti, trening, priroda i slično.
Ali onda dođe taj vikend. Krene bezazleno subota, ručak, odem u birtiju pogledati utakmicu. Par piva i gotovo nista drugo vise ne postoji. Kao da mi se mozak prebaci. Ostanem do jutra.
I najgore je što već unaprijed znam kako to završi. U ponedjeljak razmišljam kako bi najradije skočio s balkona od osjećaja srama, praznine i mržnje prema sebi.
Nije jednom da sam sjeo pijan u auto. Napuhao sam više puta, ogrebao auto, vozio kroz mjesto u stanju autopilot. I svaki put kažem “nikad više”, pa opet za mjesec-dva ista priča.
Mislim ovo traje 10 godina, ovakav zivot.
Najviše me ubija što osjećam da razočaravam ljude ove normalne oko sebe( obitelj, bivsa djevojka)
Znam nisam jedini. Hrpa ekipe moje generacije živi slično još od srednje. Sad smo završili fakultete, neki se oženili, ali vikend poroka se i dalje nastavlja kao da je najnormalnija stvar.
Ali meni više ne djeluje normalno. Imam osjećaj da idem u teški kurac.
Zanima me iskreno mišljenje ljudi koji su bili u sličnom filmu:
Kako ste prekinuli taj obrazac ako jeste?
Je li moguće nastaviti piti “normalno” nakon ovakvih faza ili je jedino rješenje potpuno stati?
Edit1: Nije nikakvo opravdanje, ali nije bilo neko pijano divljanje i gasiranje nego uglavnom vožnja par kilometara kroz pust grad prema kući u gluho doba noći. Svejedno, ne ponovilo se.
Edit2: Veliki naklon svima. Stvarno ima dosta odličnih savjeta i lijepo je pročitati. Daje volju/nadu.