Neugodno iskustvo s HR tablicama: Od "ustaše" u Frankfurtu do "nabijanja na branik" u Berlinu
Pozdrav svima,
htio bih s vama podijeliti nekoliko prilično neugodnih i bizarnih iskustava koja sam u zadnje vrijeme doživio u prometu ovdje u Njemačkoj, vozeći automobil s hrvatskim registarskim oznakama. Čini se da pojedinima, čak i nakon toliko godina i tisućama kilometara daleko od Balkana, obične tablice na autu i dalje služe kao glavna inspiracija za iskazivanje frustracija i liječenje nekih dubokih kompleksa.
Prvo mi se slična situacija dogodila u Frankfurtu. Tamo mi je netko, dok sam bio u prolazu, s pristojne udaljenosti dobacio i nazvao me "ustašom". Potpuno neizazvano, iz čista mira, samo na temelju komada lima s registracijskom oznakom. Nisam ni stigao reagirati, samo sam odmahnuo rukom misleći da je to izoliran slučaj usputnog kretenizma. Valjda mu je to uljepšalo dan, tko će ti ga znati.
No, vrhunac se dogodio nedavno ovdje u Berlinu. Vozio sam cestom kada mi se drugi automobil iznenada izuzetno opasno približio odostraga. Vozač se doslovno nabio na moj branik, svjesno stvarajući pritisak, opasnu situaciju i klasičan prometni teror. Dok se tako opasno približavao, ugrožavajući i sebe i mene, s velikim je oduševljenjem kroz prozor pokazivao tri prsta. Naš ravnogorski prijatelj je vjerojatno odlučio braniti srpstvo na autocesti tako da stavlja sebe, mene i ostale ljude u opasnost.
Da stvar bude apsurdnija – ja osobno nisam nikakav nacionalist, niti me to plemensko prebrojavanje krvnih zrnaca zanima. U mojoj su se obitelji svi, od reda južni Dalmatinci, borili u Partizanima. Štoviše, moji su roditelji bili jedni od onih koji su na referendumu '91. godine glasali da se ostane u Jugoslaviji. S tim podjelama nemam nikakve veze i zato su mi ove jeftine nacionalističke provokacije u 2026. tragikomične. Što je mislio postići s time?
Ono što me u cijeloj priči najviše fascinira je taj nevjerojatni paradoks dijaspore. Bio sam više puta u Beogradu, Trebinju, Banjoj Luci itd. Tamo nikad u životu nisam doživio apsolutno ništa neugodno. Ljudi su me dočekali normalno, ljudski, s poštovanjem, bez ijednog poprijekog pogleda. Svi žive svoje živote i gledaju svoja posla.
I onda dođem u srce Europe, u Njemačku, i doživim da me napadne zbog nacionalnosti netko tko je zadnji put vjerojatno u Srbiji bio 2007. Taj fenomen "balkanske dijaspore" koja je tijelom u Njemačkoj, a glavom i dalje u rovovima devedesetih, stvarno je za posebno psihološko promatranje.
Tamo gdje bi trebali biti civilizirani, ponašaju se kao divljaci, a na Balkanu, od kojeg su navodno pobjegli, ljudi te dočekaju kao čovjeka.
Nažalost, u gužvi i brzini ni u Frankfurtu ni u Berlinu nisam stigao izvući mobitel ili snimiti situaciju da tim biserima pošaljem prijavu njemačkoj policiji, jer se sve odigralo u sekundi. Ali eto, čisto da podijelim kako izgleda kada nečiji nacionalni naboj pređe u opasnu vožnju.
Nije problem kad je netko samo nepristojan, ali kad to preraste u divljanje vozilom od tonu i pol, onda vrag odnese šalu.