u/Mean_Appointment_697

Ovo je pitanje isključivo za žene. Dečki, molim vas suzdržite se od nagađanja i pametovanja u komentarima. Radije samo čitajte jer bi vas, s obzirom na stanje na tržištu, ovi odgovori itekako trebali zanimati. Pustite žene da se izjasne bez osuda u sigurnom okruženju.

Cure, dajte nam svoju perspektivu. Što se točno događa s vaše strane ekrana? Zašto pored toliko ljudi koji se jave često ne odaberete nikoga i zašto se dogodi taj famozni ghosting? Muškarci uopće ne razumiju kako je to imati na stotine poruka koje ne stignete ni pročitati, a kamoli na njih odgovoriti danima, ako ikada i odgovorite.

Zanima me i onaj dio o kojem se malo priča: koliko vas razočara kad se konačno posvetite jednom ili dvojici, uložite trud i to ne odvede nikamo, pa nakon toga jednostavno izgubite volju za ikakve nove prilike? Shvaćaju li oni da tim svojim namćorstvom, kukanjem i pritiskom da morate odgovoriti odmah stvaraju kod vas još veću odbojnost?

Koliko vas zapravo odbijaju low effort uleti ili tipovi koji se javljaju iako uopće ne odgovaraju onome što ste napisale u opisu? Osjećate li pritisak kad se od vas očekuje da na temelju jedne šture poruke nekoga izaberete, dok vas oni odmah optužuju da ste ih eliminirale čim ne odgovorite? Postane li vam cijeli taj proces s vremenom dosadan i zamoran? I ono najbitnije, diže li vam sav taj silni interes ego ili vam zapravo samo stvara osjećaj totalnog zasićenja?

Pišite iskreno, zanima nas vaša strana priče.

Cijela dinamika ljudskih odnosa, od najjednostavnijeg kuhanja kave kolegi do najkompleksnijih ljubavnih veza, može se svesti na hladnu matematičku računicu dobiti i gubitka koju psihologija naziva teorijom socijalne razmjene. Iako nas odmalena uče da je nesebičnost vrlina, stvarnost je takva da ljudski mozak ne povlači niti jedan potez bez predviđene nagrade, bila ona materijalna, društvena ili čisto kemijska. Kada nekome učinite uslugu, vi zapravo prakticirate recipročni altruizam, što je u suštini investicija. Podsvijest kalkulira da će taj čin stvoriti moralni dug kod druge osobe, čime osiguravate vlastitu mrežu podrške za trenutak kada vama bude trebala pomoć. Ako se taj dug nikada ne vrati, osoba se označava kao nepouzdana i odnos se prekida, što dokazuje da "prijateljstvo" bez uzajamne koristi ne može opstati na duge staze.

Čak i u situacijama koje naizgled nemaju nikakvu logičnu korist, poput davanja novca potpunom strancu na ulici, aktivira se model olakšanja negativnog stanja. Vidjeti osobu u patnji u nama izaziva biološki stres i nelagodu. Mi ne dajemo novac da bismo pomogli njima, već da bismo ugasili vlastiti osjećaj neugode i kupili si dopaminski fiks koji dolazi s percepcijom vlastite dobrote. Taj mehanizam mezolimbičkog sustava u mozgu nas doslovno nagrađuje internim narkoticima svaki put kad nahranimo svoj ego kroz ono što društvo naziva moralnošću. U tom smislu, svaki humanitarni čin je zapravo kupnja emocionalnog mira ili socijalnog kapitala.

Kada govorimo o partnerskim odnosima, situacija je još ogoljenija. Ljubav je često samo estetski naziv za seksualnu selekciju i potragu za resursima. Mi biramo partnere koji podižu naš društveni status ili nam pružaju emocionalnu validaciju koju sami sebi ne možemo dati. Primjerice, kada netko kaže da traži partnera koji ga "razumije", on zapravo traži osobu koja će neprestano potvrđivati njegove stavove i hraniti njegov osjećaj važnosti. Onog trenutka kada partner prestane pružati taj specifičan resurs, bilo zbog bolesti, gubitka posla ili promjene karaktera, "ljubav" se transformira u teret i najčešće završava prekidom, jer je ugovor o razmjeni koristi prekršen.

Čak i najdublje obiteljske veze nisu imune na ovaj obrazac. Društvo nameće ogroman pritisak na koncept roditeljstva kao vrhunske žrtve, no i tu iza kulisa stoji normativni socijalni utjecaj. Razmislite o brutalnoj društvenoj osudi kojoj su izložene majke koje odluče napustiti svoje dijete. Strah od te potpune socijalne ekskomunikacije i gubitka svakog ugleda često je jači motiv za ostanak u toj ulozi nego sama emocija. Roditeljstvo se također može promatrati kroz srodničku selekciju gdje pojedinac ulaže resurse u potomstvo kako bi osigurao preživljavanje vlastitog genetskog koda, što je ultimativni biološki egoizam. U starijoj dobi, briga o roditeljima često nije vođena čistom ljubavlju, već osjećajem duga ili strahom od osude okoline, što su opet samo mehanizmi očuvanja vlastite pozicije u društvu.

Slično tome, naša poslušnost prema državi i zakonima nije rezultat urođene pravednosti, već straha od kazne i želje za stabilnošću koju nam sustav pruža. Mi ne krademo ne zato što smo plemeniti, već zato što ne želimo živjeti u svijetu u kojem bi netko drugi mogao ukrasti od nas, te zato što se bojimo gubitka slobode kao najvrednijeg resursa. Etika je u tom kontekstu samo sofisticirana strategija preživljavanja u grupi. Čak i signaliziranje vrlina na društvenim mrežama, poput dijeljenja objava o pravdi ili ekologiji, služi za podizanje vlastitog ranga u digitalnom plemenu. Zaključno, čisti altruizam ne postoji jer svaki ljudski čin mora proći kroz filter osobnog zadovoljstva ili izbjegavanja boli. Mi smo programirani da budemo sebični, a naša najveća vještina je to što smo tu sebičnost uspjeli zamaskirati u civilizaciju, zakone i ljubav.

Biste li dale priliku tipu koji radi nešto od sljedećeg: žali se da ne može naći djevojku, krivi ženske kriterije za svoje ljubavne neuspjehe, vodi nekakve statistike ili „rodne ratove“, posta bjesomamce na tu temu, priča o visini, priča o „ligama“, za sebe govori da je predobar, dok su sve bivše ili žene koje su ga odbile navodno zle, itd.?

View Poll

U Svetom pismu se više puta jasno govori o seksualnoj čistoći i zabrani bludnih odnosa.

Jedna od temeljnih zapovijedi glasi:
„Ne čini preljuba“ (Izlazak 20:14 , ponovljeni zakon 5:18)

U novozavjetnom nauku dodatno se pojašnjava poziv na uzdržavanje od spolnog nemorala:
„Bježite od bludnosti. Svaki drugi grijeh koji čovjek počini izvan je tijela, ali bludnik griješi protiv vlastitoga tijela.“ (1 Korinćanima 6:18)
„Ovo je volja Božja: vaše posvećenje, da se uzdržavate od bludnosti.“ (1 Solunjanima 4:3 do 5)
„Brak neka bude častan u svima i bračna postelja neokaljana, jer će Bog suditi bludnicima i preljubnicima.“ (Hebrejima 13:4)

Biblija također govori o tome da se grijeh ne smije ponavljati bez promjene života:
„Djela tijela su očita: bludnost, nečistoća, razuzdanost… oni koji tako čine neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (Galaćanima 5:19 do 21)

Upozorava se i na opasnost svjesnog i trajnog ustrajanja u grijehu:
„Jer ako namjerno griješimo nakon što smo primili spoznaju istine, ne preostaje više žrtva za grijehe.“ (Hebrejima 10:26 do 27)

S druge strane, oprost se veže uz iskreno pokajanje i promjenu:
„Ako priznamo svoje grijehe, vjeran je i pravedan da nam oprosti i očisti nas od svake nepravde.“ (1 Ivanova 1:9)
„Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo Božje.“ (Luka 13:3)

Pitanje koje ostaje otvoreno je kako se ovi tekstovi usklađuju s praksom i zašto se zapovijed o seksualnoj čistoći često zanemaruje, iako je u Pismu više puta naglašena kao dio svetog života.

Moral je skup pravila, vrijednosti i uvjerenja o tome što ljudi smatraju dobrim i lošim ponašanjem. On određuje kako bi se, po nekom shvaćanju, trebalo ponašati prema drugima i svijetu oko sebe. Moral se očituje kroz stvari poput poštenja i laži, poštovanja drugih, pomaganja ili nanošenja štete drugima te osjećaja za pravednost.

Zašto se onda i dalje koriste tumačenja iz vjerskih tekstova i primjenjuju u odnosu prema ženama, namećući takve vjerske stavove i drugima?

Ovdje više nije riječ o brizi za zdravlje, jer bi po toj logici i ljudi koji puše ili se drogiraju i time ugrožavaju vlastito zdravlje bili proglašeni nemoralnima. Također, ne bi se istovremeno poticali muškarci na iste takve odnose. Nije ni riječ o dosljednom poštovanju sebe, jer ista pravila očito ne vrijede jednako za oba spola i opet nemaju veze sa moralom.

Do kada će žene šutjeti na to da se njihova seksualnost naziva nemoralnom?