Lovački psi.
Ovo će biti poduža objava ali moram opisati. Dakle, imamo dva lovačka psa iz istog legla, Bobi i Lesi. Jako mali su došli u našu obitelj (muž je lovac), imali su tek mjesec dana ali je čovjek od kojeg smo ih uzeli inzistirao da požurimo i dođemo po njih jer ih puno ima. Ok, psi premali, držali smo ih u kući da se ne smrznu dok ne ojačaju. Bobi je, kao što je veterinar i rekao, ostao mali i zdepast jer u punom leglu nije lako mogao doći do hrane i ovisan emotivno o Lesiju jer je premali i poplašen došao kod nas. Prvo su neko vrijeme spavali u kući jer je vanka bilo prehladno, za Bobija nam je veterinar rekao da se ne iznenadimo ukoliko ne preživi koliko je mali bio. Sad im je godina i pol i ne držimo ih kao što većina misli za lovačke pse, već ima svaki svoj boks, ispočetka smo ih učili da često budu vanka ali to više nije moglo jer su išli po selu i susjedima je smetalo. Tako smo muž i ja krenuli u česte šetnje s njima, a što su postajali veći, otišli bi sami u brdo i vratili se tek nakon nekoliko sati, dakle od 7 dana u tjednu bar 4, 5 odu tako u brdo mimo onog što ih pustimo na dnevnoj bazi dok budemo s njima. Problem je sada Lesi koji je postao nepodnošljiv u smislu da mu ništa ne odgovara osim kad je pušten. Pored naše kuće ima stara kuća s ograđenim ogromnim dvorištem gdje ih ostavimo svaki dan jer je ljeto, tako da nisu u boksu ali Lesiju to ne odgovara i preskače ograde dvije da pobjegne. Čak smo ga gledali jednom, tako se prebio da je povratio al džaba, opet isto. Sad ga u tom dvorištu moramo vezati na dugom lancu i onda laje. Neki dan su došli kući iz brda mrtvi umorni, zatvorim ih u to dvorište kako bih im donijela vode i u roku minute je Lesi već preskočio ograde i pobjegao iako je jedva stajao na nogama od umora. Noć nismo sastavili ima dva mjeseca od njegova lajanja, ako ne laje onda cvili. Probali smo od nagrada, kazne, udarca (ne batinanja), popuštanja, ma sve. On hoće po njegovom ili nikako. To je pas pun energije i kad se umori dovoljan mu je sat i opet bi u trk. U lovu muž kaže da je pas za poželjeti ali i tu nema granica, muž se često vrati bez njega iz lova jer on ode u drugo mjesto doslovno (ima gps ogrlicu) i juri životinju ne odustaje. Ja sam nenaspavana, frustrirana, u osmom mjesecu trudnoće i radim, kao i moj muž. Svjesni smo da smo ih razmazili ali nam nije jasno što mu toliko ne paše dok Bobi kojeg smo jednako tretirali funkcionira najnormalnije. Radimo s njima, šetamo, provodimo vrijeme iako ja sada u trudnoći ne ali muž da. Neki da je cvilio bez pretjerivanja od 6 popodne do 4 ujutro a noćas je lajao od 1 ujutro pa do 5. I tako svaki dan. Meni je postala muka doći kući prije muža jer se ne mogu sada baviti njima i vodati ih a čim me vidi laje bez prestanka. Sad me zanima da li je netko imao slično iskustvo i što nam je najbolje učiniti. Da li popuštanjem radimo kontraefekt, da li kažnjavanjem radimo kontraefekt? Hvala. P.S. da naglasim kako znam da postoji mogućnost i da njega Bobi nervira jer on u lovu nema toliko snage, kad se vrati iz brda laje dok se Lesi ne vrati ali ne znam što i tu učiniti, razdvojiti ih?