Majka ga nije mazila...
Udala se "jer se mora"...
Rodila ga je "jer se mora"...
Bila je tu fizički, ali ne i duhom. Kasno je shvatila da to nije njen "happily ever after". Postala je robot koji kuha, čisti, pere, sprema, vodi djecu doktoru, ali nema volje ni želje da grli, mazi, čita priču pred spavanje...
On je zato izrastao u čovjeka kojeg svako žensko "ne" vraća u djetinjstvo i u onog malog dječaka koji samo želi majčin zagrljaj. I ne može si pomoći, pa danas tu ženu uporno vuče za rukav "molim te, voli me".
Kada se ta žena više ne može nositi s njegovim anxious attachment stilom, kreće ljutnja i prijezir prema njoj. Ista ona ljutnja koju on osjeća prema majci.
Žao mi ih je, zbilja je. Ali mi je žao i žena koje sada ispaštaju zbog toga.
Dečki dragi, nije sramota ići stručnjacima, 2026. godina je. Priznajte sami sebi da imate neriješene traume, olakšat ćete sebi i svojoj okolini. Nećete imati sreće sa ženama sve dok ne riješite te traume iz formativnih godina, a usput ćete nanijeti štetu svakoj ženi u kojoj tražite zamjenu za majku.