Ima li neke nade za mene ili sam potpuno sjebala život?
Imam 26 i još uvek studiram, dakle 7 godina, biće i osma sigurno ako ne i više. Faks sam upisala da bih pobegla od kuće, vremenom mi se dopalo to što studiram i zaista želim da završim i da se bavim time što studiram ali eto..znam da je krivica većinom moja, poslednje 2-3 godine su bile dosta loše po pitanju fizičkog i mentalnog zdravlje, istovremeno sam radila uglavnom magacinske poslove i nekako nije bilo sile da učim. I tako nigde nisam prispela, radim za minimalac, kuburim sa faksom, zdravlje nikad gore. Moji ne znaju za zdravstvene probleme a ni prijatelji u bg tako da nemam ni kome da se proverim, a jako me je sramota jer studiram toliko, sramote me odlazaka kući, strepim od svake poruke koju dobijem od mojih, sramota me od kolega na faksu. Bkv mi se povraća od sramote. Ubija me kad pomislim da ću možda morati da pišem molbe za devetu godinu, ne znam kako da prebrodim sve ovo. Ne znam šta da radim, ne živi mi se bkv.. udelite savet ako imate ili neko iskustvo.