u/psychoticbae

Ovo će biti malo poduži rant jer nisam znala gdje drugdje se ispuhati, a imala sam potrebu nekome ispričati pa makar bilo strancima na internetu. Don't judge, nisam prestala plakati već 3 sata.

Inače, odrastala sam kao veoma sramežljivo i šutljivo dijete - do te mjere da su svi živi isticali koliko sam mirna i tiha. Kroz cijelu osnovnu školu nisam baš imala prijatelja, bila sam brutalno zlostavljana prvih 5 godina osnovne škole zbog izgleda, ali i zbog svoje povučenosti - što je zapravo na neki način i zacementiralo tu moju povučenost do te mjere da sam se totalno izolirala od ljudi, izbjegavala socijalnu interakciju, odlaske na veća druženja, a i ako sam išla na njih, bila sam toliko nervozna da sam imala bolove u trbuhu i uvijek sam samo šutila, nikad nisam znala niti imala što za reći, a i kad sam pričala, dosta često su ljudi pričali preko mene i ignorirali me. Stvari su se počele malo normalizirati u srednjoj školi kada sam prvi put bila pozvana na kavu. To me je toliko zastrašilo da sam ju isprva odbila (mislila sam si da što ću na kavi? Kako da se ponašam? Što ljudi rade i o čemu pričaju na kavama?), no nakon kraćeg nagovaranja sam pristala. Nakon te prve kave počela sam se s prijateljicama nalaziti na kavama sve češće, u međuvremenu sam otkrila i alkohol, te sam shvatila da zapravo uživam u druženju i pričanju s ljudima. Onda je na red došao faks gdje sam imala još veću slobodu za druženje i na koncu sam se uspjela izgraditi u ovu naizgled ekstrovertnu osobu koja sam danas (ljudi mi ne vjeruju kada im kažem da sam zapravo jako anksiozni introvert koji samo živi po onome "fake it till you make it" - naravno, alkohol pomaže).

E sad, alkohol me, kada se osjećam dovoljno ugodno, učini dosta pričljivom i glasnom. I dečko me je u zadnje vrijeme počeo dosta kritizirati zbog toga. Ja "lajem" - kako bi to on slikovito opisao. Svjesna sam da zaboravim neki put kontrolirati svoj glas kada sam pijana, ali tu naviku da budem glasna sam razvila jer su ljudi uvijek pričali preko mene i nitko me baš nikada nije slušao i jbg, samo želim da me se čuje (činjenica da sam isto počela primjećivati da slabije čujem u zadnje vrijeme je isto faktor). Inače sam jako strastvena i entuzijastična osoba, pogotovo kada me nešto zanima i samo želim podijeliti svoje interese s drugima. Uvijek se trudim ne biti neugodna, ali kako mi to moj dečko opisuje, ispada kao da sam neka naporna, neotesana seljanka koju se nikome u društvu ne da slušati. Znam da to nije istina jer me ljudi uvijek zovu na druženja, pitaju za mene, iniciraju razgovore. Čak sam i pitala dvije bliske prijateljice što misle - je li moj dečko u pravu, jesu li primjetile ovo oko čega me on kritizira i rekle su da nisu. One kažu da je sa mnom lijepo voditi razgovor jer znam slušati i uvijek sam investirana u to što drugi imaju za reći. Ali moj dečko očito ima neki problem sa mnom i mojim ponašanjem - neki put doslovno secira moje ponašanje nakon izlaska, koje pokrete sam radila, kako i što sam pričala. Došlo je do te mjere da sam se počela ponovno polako zatvarati u sebe i preispitivati svaki svoj pokret u društvu.

Godinama sam se trudila izići iz svoje ljuske i konačno uspjela, da bi onda na kraju ovako nešto došlo iz usta meni najbliskije osobe u koju imam najviše povjerenja taman kada sam pobjedila svoj strah i uspjela se osloboditi. Imam osjećaj kao da sam regresirala, kao da sam ponovno ona mala devetogodišnjakinja koja se bojala izustiti i riječ u društvu.

Uglavnom, rekao mi je još štošta okrutnog, ali mi se neda sve pisati. Jako sam povrijeđena i pretpostavljam da ovo nema toliko veze sa mnom koliko ima veze s činjenicom da me se dečko jednostavno počeo zasićivati pa ga živcira sve što radim. Mislim da mi je nešto počeo zamjerati i da je vrijeme da se ova veza okonča i da pronađem nekog tko će me cijeniti u svoj mojoj ekscentričnosti, a ne mi pokušati ugušiti svjetlo.

Hvala što ste me saslušali, ako je itko.

Evo mali rantić. Ja imam - dedu s mamine strane. Lik je neurotični agresivac koji ima tantrume kad nešto nije po njegovom. Još bi se uvijek tukao u srednjim sedamdesetima. Izaziva svađe sa susjedima, nasumičnim ljudima u bolničkoj čekaonici, nosi sa sobom plašljivac kamo god ide, znači šou. Iz inata će prodati svoju kuću umjesto da je ostavi mojoj mami, koja mu je, usput rečeno, oprostila godine psihičkog terora i fizičkog zlostavljanja dok je bio hc alkoholičar. I ne, nije mu ništa napravila da bi ovo bila opravdana reakcija s njegove strane - samo mu je prigovorila da se ne smije ponašati prema svojoj obitelji ovako kako se ponaša. Zašto? Zato što je mene jednom prilikom krenuo verbalno napadati i vrijeđati jer sam mu propustila rođendanski ručak (btw bila sam bolesna i došla sam u goste vikend poslije). Ja se krenula braniti (jer ono koji k, nećeš me jebeno vrijeđati) i on je u svemu tome nasrnuo na mene kao da će me lupiti i naposlijetku me izbacio iz kuće. Lik je već mjesecima ogorčen zbog ovog i nije mu jasno "kaj je on ikome od nas napravio". Manipulator i profesionalna žrtva. Ah, te obitelji.

Kako je kod vas? Imate li vi nekog luđaka u familiji?

Evo, upravo čitam komentare na ig-u na neki post o dinosaurima i ne vjerujem. Neki od njih čak i negiraju cjelokupno postojanje dinosaura. Ljudska me glupost nekako uvijek uspije iznova iznenaditi.

Jeste li ikada upoznali nekoga u stvarnom životu tko vjeruje u ovu glupost?

Što mislite o ovome? Nedavno sam čula nekoga kako se svojoj baki obratio s "Vi" i meni je to iskreno jako neobično. Razumijem persiranje svekru, svekrvi, itd, ali bake i djedovi su ipak bliža obitelj s kojom si u krvnom srodstvu