[Zona Dinamo] "Hoće li ko pustiti suzu kad Dinamo bude opet Dinamo?"
Ususret sutrašnje posljednje utakmice sezone i proslave prvaka prenosim komentar sa Zone od korisnika Klenxa kao podsjetnik da je sutrašnji događaj više od same proslave osvajanja titule, gdje smo bili, a gdje smo danas te kao zahvalu svima koji su ustrajali do kraja u borbi za ostvarenjem jednog sna.
---
"Negdje u bespućima nekog foruma, stvarno u ovom trenu više ne mogu se sjetiti kojeg, u najcrnije doba ovoga kluba, prije nekih 10-15 godina sjećam se da je da je neki autor napisao rečenicu ovakvog nekakvog oblika...
"Hoće li ko pustiti suzu kad Dinamo bude opet Dinamo?"
Pročitao sam je tad i pomislio "mah, nema šanse. Vjerujemo, nadamo se, borimo se ko ludi, ali ruku na srce, klub više nikad neće biti isti.
Previše je toga uništeno, previše duša otišlo, previše betona ostalo prazno."
Lijepa rečenica za utjehu, ništa više.
A i da bude opet "Dinamo", kakav Dinamo? Šta je to uopće Dinamo?
Jer svako od nas pamti neki svoj. Oni malo stariji sa sjetom prepričavaju kultnu '82, Zeku, Mlinku i Cerina, ono vrijeme kad je to ime nešto značilo, kad si u toj državi taj dres nosio ko oklop.
Mi malo mlađi spominjemo Maru, Prosinečkog, Cvitu, ali tad već Dinamo nije bio "Dinamo".
Kasnije godine donijet će nam 05/06, Kužea i Sveto trojstvo Čarlija, Dudua i Modrića.
Onog bljeska kad se činilo da se nešto budi.
A onda? Mrak i praznina.
Generacije i generacije, svaka sa svojim komadićem uspomene, svaka s onim "ali tad već nije bilo isto".
Kad je Dinamo uopće bio normalan klub?
Kad je bil klub svojih ljudi, a ne nečija igračka, nečiji bankomat, nečiji trofej u vitrini?
Možda nikad nije ni bio. Možda su ti svijetli trenuci, tih par slavnih sezona i velikih imena, samo iznimka. Bljesak tu i tamo, a ne pravilo.
Možda ono o čemu sanjamo, taj normalan, naš, pravi Dinamo, zapravo nikad ni nije postojao. Možda smo si to samo utuvili u dječačke glave prepune snova, izmislili sami sebi.
Očito sam bio u krivu.
Jer ono što je nekad bio bljesak, trenutak u povijesti, neka 82., 97. ili 2005., sad postoji.
Nova etapa u evoluciji kluba. Klub koji nije savršen, daleko od toga, ali klub koji možda prvi put u svojoj dugoj povijesti ide prema onome kakvim smo ga vizualizirali u svojim glavama.
Sutra, na rasprodanom Maksimiru, trideset šesti naslov prvaka.
Dvostruka kruna.
Hoće li tko pustiti suzu opisanu u toj davnoj rečenici s nekog foruma?
Sigurno hoće. Ali ne zbog tih trofeja koji će se sutra pokazati.
Suzu radosnicu pustit će oni kojima je stalo.
Oni koji su gledali kak se prostituira sveto ime iz dana u dan, kak se klub pretvara u privatnu agenciju, u izlog za tuđe transfere. Oni koji su sjedili na sablasno praznim tribinama dok su vrane letjele iznad Maksimira, dok se gore u loži orgijalo uz harmoniku i cajke, i dok su "veliki ljudi ovoga grada" plakali po deset puta od ganuća nad svojim plijenom.
Oni koji su pomislili, i to ne jednom, nego stotinu puta, da nikad više neće biti Dinama kakvom se nadaju.
Da će ostati samo ono iz pjesme Baruna.
"Pričao mi jednom stari o Zagrebu kojeg nema".
Oni koji su išli na futsal i na Šalatu na revijalnu, išli tamo jer su tamo, u tim malim dvoranama i na tom parketu, nalazili ono kaj im je oduzeto. Komadić utjehe. Mrvicu nade. Ono malo Dinama kakvog su pamtili i kakvog su odbijali zaboraviti. Tamo, među svojima, daleko od reflektora i love i kamera, taj plamen je tinjao kad nigdje drugdje nije smio. Tamo su čuvali vjeru da to nije kraj, nego stanka.
Sjećate se kak je bilo?
Sjećate se kad smo slavili naslov pred 100 ljudi, a za tih 100 ljudi bili krivi slaba liga i huligani? Kad je Liga prvaka koštala kunu, a Maksimir zjapil prazan jer se Zagrebu zgadilo malo slovo "d" na grbu?
Sjećate se kak su nam govorili da bi Dinamo bez nekoga bio u drugoj ligi? Ulica? Anarhija? Propast?
Sjećate se kako su nam ukrali to malo "d"?
Kak su ga poistovjetili sa sobom, sa svojom familijom, sa svojim mutnim poslovima, dok se cijelom gradu od tog malog "d" povraćalo?
Bio je to grb na kojem nitko više nije htio nositi to slovo. Skidali su dresove. Bacali šalove. Roditelji nisu htjeli kupiti djetetu majicu jer kaj će mu objašnjavati tko je to gore u loži i zašto proklinje na Božić i psuje Boga. Slovo "d" postalo je sramota grada.
A danas?
Danas to slovo grad nosi. Ponosno.
Vidiš ga na dresovima po Trešnjevki, Španskom i Dubravi.
Vidiš plavu zastavicu kak visi s retrovizora u svakom drugom autu u gradskoj gužvi.
Vidiš klince u dječjim majicama s tim malim "d", ponosne ko da su osvojili svijet.
Vidiš ga na fasadama, na trafostanicama, na školskim torbama.
Čuješ o njemu u kvartovskim birtijama, u tramvajima i na poslu.
Ovo je tek prva stranica.
Trofej koji sutra sutra diže Mišić nije vrhunac, to je temelj.
Tek sad počinjemo graditi veliki klub. Onaj, kakvog smo možda zamišljali u glavama, ali i onaj za kojeg nitko od nas ne zna kako izgleda. Jer ga nikad nije doživio.
Tek sad odgajamo nove generacije koje će disati plavo.
Klince koji nikad neće upoznati onaj stari osjećaj srama, nego samo ponos.
Koji neće znati kaj je to slaviti naslov pred 100 ljudi, nego samo pred punom Kranjčom, a za par godina i Maksimirom.
Koji neće morati izbjegavati pričati o tom klubu nego će ponosno reći.
"Moj klub je MOJ klub, klub mojih ljudi, klub kojem ja biram predsjednika i čiju skupštinu ja činim."
Bit ćeš opet Dinamo, pisali smo i pjevali smo.
I jesi.
I tek ćeš biti sve ono što smo sanjali."