KAKO JE CARSKI DIPLOMATA VIDIO CRNOGORCE, A KAKO SRBE 1711. (tekst)
​
Grof Sava Vladislavić Raguzinski ključni diplomata ruskog cara Petra Velikog, pripremajući teren za rusko-turski rat (1711), dostavio je carskom dvoru detaljne analize balkanskih naroda.
Njegovi tajni memoari otkrivaju duboke razlike u tome kako je posmatrao Crnogorce – kao slobodne gorštake, i Srbe – kao narod pod tuđinskom vlašću.
• O Crnogorcima: Nesalomiva ratnička elita u kršu
Za grofa Savu, Crna Gora je bila jedina slobodna oaza i prirodna vojna tvrđava. On ne piše o potrebi da ih oslobađa, već da ih Rusija iskoristi kao spremnu vojnu silu koja već živi u ratu:
„Crnogorci su narod koji je rođen u ratu i za rat. Oni su jedini na Balkanu koji su uspjeli da očuvaju svoju nezavisnost u stalnom sukobu sa turskom silom, i zato Rusija u njima mora vidjeti svog najvjernijeg i najvažnijeg saveznika na slovenskom jugu.“
Izvor:
Arhiv spoljne politike Ruske Imperije (AVPR, Moskva), fond Snoshenija Rossii s Chernogoriej (Savin proglas i memorandumi caru Petru I, 1711. godine).
• O Srbima: Potlačena snaga koju treba prosvijetliti
Nasuprot slobodnim Crnogorcima, Sava Srbe u Habzburškoj i Otomanskoj imperiji vidi kao ogroman ljudski potencijal koji je, nažalost, podijeljen i kulturno zapostavljen pod tuđim gospodarima. Zato on ne predlaže samo oružje, već prosvjetljenje i knjige kao temelj budućeg ustanka:
„Srpski narod na Dunavu i u turskim zemljama ima veliko mnoštvo i hrabrost, ali mu nedostaje jedinstvo i prosvjećenost pod tuđim jarmom. Da bi se njihova snaga pokrenula, Rusija im prvo mora poslati knjige i učitelje, kako bi kroz vjeru i prosvjetu spoznali svoju snagu i pripremili se za opšte oslobođenje.“
Izvor:
Državni arhiv Ruske Federacije (GARF) / Prepiska grofa Save Vladislavića sa mitropolitom Mojsijem Petrovićem i carski ukazi o slanju prvih ruskih učitelja u Sremske Karlovce (1720-ih).
Razlika u Savinom peru je očigledna i pragmatična. Dok u Crnogorcima vidi gotove, autonomne ratnike koji odmah mogu da jurnu na turske utvrde bez ičije komande, u Srbima prepoznaje masovnu, ali rasutu snagu kojoj je prvo potreban kulturni i organizacioni preporod da bi uopšte postala država.
***
Ono što je Crnu Goru sačuvalo kroz vjekove brutalne realpolitike nije bila milost velikih, već žilavi, prkosni mentalitet o kojem svjedoče i ruski i mletački arhivi — spremnost da se goli opstanak brani i onda kada karte velikih sila pokazuju da su šanse nikakve.
Kulise se mijenjaju, ali pravila igre za male narode ostaju ista. Sloboda se ne dobija na poklon, ona se plaća sopstvenom krvlju i čuva hladnom glavom.