Problemi u obitelji. Što da radim?
Kao što sam naslov kaže imam gadnih problema u obitelji, specifično sa sestrom. Da ja ne bih unedogled prepričavala naš odnos u nastavku ću napisati našu standardanu interakciju.
Samo da naglasim, ovo se sve dogodilo u prisustvu majke.
Primjer situacije:
Ja: Nećes samo ti pojest cijelu linoladu. Ostavi i meni jer je ja hoću isto jest.
Ona: Nećes je dobit kurvo debela.
*Uzmem linoladu sa stola*
Ona: Debela glupačo.
Ja: Pojela si pola tegle, ne budi toliko pohlepna.
Ona: Kurvetino! x3
Ja: Prestani me tako zvat. Nećeš mi se tako obraćat!
Ona: Ti si drolja.
*Obratim se mami*
Ja: Reci joj da me prestane me tako zvat!
Mama: XY ajde dosta.
*Ona nastavlja*
Ona: Prejadna si kurvo.
Ja: Mama, napravi nesto ili ću ja!
Ona: Šta mi možeš droljo!?
*Mama ništa ne radi, bavi se svojim poslom*
Ja: Samo se usudi nazvat me tako još jednom.
*Smije mi se u facu. Zaprijetim joj da ću je osamarit ako mama ne prestane. Ništa se ne dogodi. Ne prestaje. Ošamarim je. Pljune mi u lice. Odgurnem je od sebe. Zagrebe mi lice noktima.*
Epic finish
*Mama se tek sad uključila i stala između nas dvije da spriječi pokolj*
Ja: Da si nešto poduzela ne bi se ja SAMA morala obranit na takav način!
Mama: Uvijek samo prebacujete krivicu na mene.
Ovo je jedan od primjera brojnih situacija i interakcije između nas dvije. Došlo je do te mjere da se i najobičnije interakcije pretvore u heated argumente i skori pokolj. Svima nama je jasno da s njom nešto nije u redu već duže vrijeme. Kada je došlo vrijeme da se zaozbiljno uzme u obzir psihološko savjetovanje/liječenje, stvari su krenule još na gore. Počele su prijetnje o samoubojstvu, dernjave, ponižavanje i nasrtanje na mene i da dalje ne nabrajam. Na njezinim smo rukama jednom eventualno pronašli self-harm marks.
Meni stvarno puca film što ja moram trpit takva poniženja, glumit neku stariju sestru punu razumijevanja samo jer je starija, a zauzvrat ne dobit ni basic respect. Kako nemam toliki autoritet, ja ne mogu ništa napravit s njom i ne mogu je prisilit da se liječi. Moji nemaju toliko petlje da se obračunaju s njom i njezinim stanjem zaozbiljno. Stvarno ne mogu više i ne znam što da radim...
Imam 23, a ona 15 godina.
(Da, tinejdžer je, u fazi je, ali ne želim čuti to opravdanje. Hvala.)
Svaki savjet bi dobro došao, bez sarkastičnih komentara ili zbijanja šala. Stvarno hvala svima koji su izdvojili vrijeme da ovo pročitaju i eventualno pomognu.
UPDATE: Svi komentari koje govore o iseljavanju, da, u pravu su i slažem se s time. To mi je itekako u namjeri, nadam se u skoroj budućnosti. Nažalost, sada nisam u mogućnosti to poduzeti. Problem je jedino kako preživjeti do tog dana.