Imam osjećaj da me društvo tretira kao bankomat otkad imam bolju plaću, jesam li preosjetljiv?
U zadnje vrijeme imam osjećaj da me dio društva financijski iskorištava otkad znaju da imam bolju plaću.
Da dam kontekst: gotovo svi su zaposleni. Ja zarađujem pristojno, a oni su raspon od minimalca do otprilike moje plaće. Oni koji zarađuju manje uglavnom žive s roditeljima i nemaju stanarinu ni ozbiljne troškove, a oni koji zarađuju više sigurno nisu bez novca. Ne pričam o ljudima koji stvarno nemaju za jesti.
I ne radi se o skupom trošenju. To su kave, normalna pića, najjeftinija pizza ili neka obična hrana. Ništa luksuzno.
Kad dijelimo račun, ja uvijek kažem svoj dio. Ako nemam keša, vratim sljedeći put ili pošaljem na račun. Ne volim ostajati dužan. Ali imam dojam da drugi to ne gledaju isto.
Primjer 1: prijatelji često znaju posuditi par desetaka eura. Uglavnom vrate kad prime plaću, ali nedavno mi je jedan ostao dužan 40 eura. Nije stvar u 40 eura, nego u principu. U međuvremenu priča kako je dao 700 eura za servis auta i kako ide na putovanje, a mene moli da ga pričekam još mjesec dana.
Primjer 2: prijateljica me zamoli da posudim 100 eura za neku treću osobu kojoj je preminuo roditelj. Neugodno mi je bilo odbiti zbog situacije. Rekla je da vraća kad se vrati s puta. Vratila se, odgađala mjesec dana, slabije odgovarala na poruke. Kad sam je normalno pitao kad planira vratiti novac, sutradan je uplatila i prekinula kontakt. Poslije čujem da priča okolo kako sam smeće jer “ganjam pare”, a imam dobru plaću.
Primjer 3: prijatelj nas pozove u birtiju da časti zbog određenog uspjeha u životu. Dođe račun, on se hvata za novčanik i kreće “joj, vidi koliko je ispalo, hoćemo li imati”. Na kraju nas nekoliko izvadi po 30-50 eura i platimo. Meni, ako kažeš da častiš, znači da ti plaćaš. Ako ne možeš, nema problema, ali onda nemoj tako zvati ljude.
Primjer 4: društvo gladno, svi pričaju da bismo mogli nešto naručiti, ali nitko neće presjeći. Svi šute, jedan se žali na cijene, ja naručim najobičniju jeftinu hranu i kažem da ću platiti pa neka da tko koliko može. Hrana stigne, svi jedu, nitko ne nudi ni euro.
Ima i sitnica: platim kave karticom jer nemam sitno, a sljedeći put kad ja nemam točan keš, nitko ne kaže “ma opušteno, ti si prošli put”. Nego se raskusurava do zadnjeg centa.
Najviše me nervira foliranje. Ljudi kukaju da nemaju za račun, gledaju u pod, pokazuju prazan novčanik ili račun s 3 eura, a deset minuta kasnije pričaju o putovanjima avionom, VIP kartama, kriptu, dionicama i portfelju od nekoliko tisuća eura.
Da bude jasno, nisu svi takvi. Često najpošteniji ispadnu ljudi koji imaju najmanje: studenti, ljudi koji rade teške poslove ili se stvarno krpaju. Oni prvi ponude svoj dio.
Zato me zanima: jesam li ja preosjetljiv i sitničav, ili je ovo stvarno ružan obrazac ponašanja? Gdje je granica između toga da budeš normalan prijatelj i toga da ljudima dopustiš da te tretiraju kao bankomat?