I’m thinking about buying one of the top premium models from Sea-Doo or Yamaha.
What matters most to me is engine quality, reliability, and long-term durability. I keep hearing mixed opinions — some say Sea-Doo is better, while others say Yamaha is more reliable and better built.
I’d especially like to hear from people who have owned both.
Which would you choose and why?
Ideja zakona je veća zaštita najmoprimaca, ali zanima me može li rezultat u praksi biti upravo suprotan.
Ako vlasniku postane teže raskinuti najam i vratiti nekretninu, neće li jednostavno postati puno oprezniji kome iznajmljuje? Obitelji s malom djecom mogle bi prve postati „rizičniji“ najmoprimci.
I drugo, ako dvije punoljetne osobe potpišu ugovor s jasno definiranim otkaznim rokom, zašto država mora intervenirati u njihov dogovor?
Je li problem stvarno u ugovorima ili u tome što nam sudski postupci traju predugo?
Zanima me mišljenje i vlasnika i najmoprimaca. Hoće li ovo donijeti veću sigurnost ili manje stanova i skuplji najam?
Zna li netko po kojoj će cijeni VMD prodavati stanove u projektu Kuća Trešnja u Ogrizovićevoj?
Projekt je već u izgradnji, ali nigdje ne mogu pronaći cjenik ni konkretne cijene stanova. Zanima me je li netko već kontaktirao VMD, dobio ponudu ili informaciju koliko traže po m² i koliko će biti garažna mjesta.
Ako netko ima info iz prve ruke, bio bih zahvalan.
Dio ljudi kaže: „Tako i treba, neka plate oni koji imaju.“
Drugi dio kaže: „Država već uzima na plaću, potrošnju, nekretnine, gorivo, doprinose, pristojbe i sve ostalo, a zauzvrat stalno dobivamo premalo.“
I onda se opet podijelimo.
Jedni napadaju iznajmljivače.
Drugi poduzetnike.
Treći ljude s dvije nekretnine.
Četvrti sve koje država proglasi „bogatima“.
A dok se mi međusobno svađamo i veselimo što će „onaj drugi“ platiti više, država zadovoljno trlja ruke.
Jer se puno manje priča o tome gdje završava novac koji već uzima, zašto je sustav toliko skup i neučinkovit, zašto se afere zaborave za nekoliko dana i zašto odgovornost gotovo nikada ne postoji.
Ne tvrdim da porezi ne trebaju postojati niti da sve treba ostati neregulirano.
Ali zanima me iskreno:
Kad vidite novu najavu oporezivanja, osjećate li zadovoljstvo jer će netko „bogatiji“ platiti više?
Ili imate osjećaj da nas se stalno namjerno dijeli, kako ne bismo zajedno pitali najvažnije pitanje:
Pa dokle više i što točno dobivamo za sav novac koji država već uzima?
Ima li netko konkretna iskustva s izdavanjem lokacijskih dozvola u Zagrebu zadnjih godinu-dvije?
Ne pitam politički, nego baš operativno i praktično, jer sve češće čujem od arhitekata, projektanata i ljudi iz struke da su rokovi postali nenormalni.
Navodno se lokacijske dozvole danas čekaju duplo, negdje i troduplo duže nego prije. Ono što se ranije znalo riješiti u 4 do 6 mjeseci, sada se razvlači na godinu, godinu i pol, pa čak i dvije godine.
Zanima me je li to stvarno široki problem ili samo par loših slučajeva.
Čujem da je Gradski ured za izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo i obnovu zatrpan predmetima, da referenata kronično fali, da su postojeći ljudi preopterećeni i da je novi GUP dodatno usporio tumačenja i postupke.
Ako je to točno, onda je ovo ozbiljan problem za sve koji pokušavaju nešto legalno projektirati, graditi ili kupiti zemljište.
Ljudi plaćaju kredite, projekti stoje, arhitekti ne mogu dati klijentima konkretne rokove, a investicije se odgađaju jer nitko ne zna kada će predmet doći na red.
Ne zanima me prepucavanje lijevo-desno, nego realna iskustva.
Koliko ste čekali lokacijsku dozvolu u Zagrebu? Je li vam predmet stajao mjesecima? Jeste li dobivali jasne odgovore od ureda? Jesu li vam projektanti rekli da je stanje stvarno gore nego prije?
Ako se dozvole stvarno čekaju duplo ili troduplo duže nego prije, mislim da bi bilo korisno da se o tome javno priča kroz konkretne primjere, a ne samo kroz priče po hodnicima.
Kad posao ide dobro, gazda je bogataš koji se bogati na tuđem radu.
Kad posao ne ide, kad prodaješ svoju imovinu, dižeš kredite i zadužuješ se da bi plaće bile na vrijeme, onda je stav često: “Sam si birao rizik. Radnik traži svoju plaću i nije ga briga.”
I znam da će ovaj post vjerojatno privući hrpu komentara ogorčenih na poduzetnike, najčešće od ljudi koji nikad nisu morali proizvesti ništa, naplatiti račun, isplatiti plaću ili brinuti barem o jednom zaposleniku.
Ali baš zato me zanima mišljenje ljudi koji jesu bili u toj poziciji.
Kako se nosite s tim mentalitetom?
Imate li osjećaj da ljudi vide samo profit, ali ne vide pritisak, rizik, odgovornost, nesanicu i činjenicu da si često sam protiv svih?
Država traži svoje, banka traži svoje, radnici traže svoje, klijenti kasne, tržište se mijenja, a ti moraš nekako održati sve iznad vode.
Kažu da je na vrhu hladno. Imate li i vi osjećaj da ste s jedne strane vi, a s druge svi ostali?
Zarađujete li stvarno dovoljno da opravdate sav taj stres i žrtvu?
Da se možete vratiti na početak, biste li opet postali poduzetnik?