Pozdrav ekipa,
Treba mi savjet od onih koji su prošli slično ili bar razumiju perspektivu jednog introverta. Imam 30 godina, radim, studiram drustveno zivot mi je dugo bio u drugom planu. Dosad nisam imao curu i nemam iskustva u tim klasičnim "uletima" i upoznavanju u gradu. Odlučio sam da je vrijeme da probijem led i planiram ovaj vikend otići solo na jednu svirku.
Stigma solo muškarca: S obzirom na sve ove užasne vijesti o femicidima i nasilju u posljednje vrijeme, osjećam se jako nelagodno pri pomisli da sjedim sam u noćnom klubu. Bojim se da ću ljudima (pogotovo ženama) izgledati "jezivo" ili sumnjivo, kao neko ko vreba iz ćoška, a zapravo samo pokušavam pobijediti vlastitu povučenost i uživati u muzici.
Sigurnost i "sistemska" nepravda: Brine me i potencijalni konflikt. Nije problem uzvratiti ili se odbraniti, fizički sam spreman, ali svjestan sam da sam kao pojedinac u startu u lošoj poziciji protiv grupe. Čak i da dođe do policije, imam osjećaj da bih odmah bio etiketiran kao sumnjiv ili kriv samo zato što sam sam i "ne uklapam se". Osjećaj je sličan onome kako manjine prolaze u nekim sistemima – kriv si dok ne dokažeš suprotno.
Pristup u "neprirodnom" okruženju: Kako započeti razgovor, a da to ne zvuči kao naučena fraza ili nešto forsirano? Cilj mi je upoznati nekoga, ali ne želim narušavati ničiji prostor niti odavati pogrešan utisak.
Zanimaju me vaša razmišljanja:
Da li je danas u Sarajevu/regiji uopšte prihvatljivo da muškarac od 30 godina izađe solo na muziku?
Kako vi cure gledate na lika koji je sam na svirci – da li vam je to znak samopouzdanja ili vam pali alarm za oprez?