Diskusija o kolektivnoj šutnji i ličnom konfliktu – kako živjeti s onim što znamo?
Zdravo svima. Ovo nije moj tekst, samo sam prosljedila dalje post od prijateljice - recimo, da joj je ime Ruza, koja ne koristi Reddit ali bi htjela da cuje misljenje ljudi. Na zalost ne postoje vise neki online forumi, gdje bi mogli da ovaku diskusiju pokrenemo i - jos vise - nadamo se, da ce stvar ostati u nekim normalnim okvirima. Ja u debatu ulaziti necu, niti odgovarati na bilo sto. Ja sam ovdje samo posrednik i to je to. Ovaj je isti tekst bio i vec u Srpska Subredditu gdje je ostalo, bar po meni, vise otvorenih pitanja nego sto se ih zatvorilo. Da pokusamo i ovdje...
Ruzin tekst:
Pišem ovo s namjerom da otvorim iskrenu diskusiju, prije svega među mlađim ljudima, ali i svima koji su spremni da razmišljaju bez unaprijed zadatih odgovora.
Rođena sam u Ljubljani, Srpkinja (otac iz Gradiške, majka iz okoline Banje Luke). Odrasla sam relativno izolovano od ratnih dešavanja u BiH – u porodici se o tome gotovo nije govorilo, a moj brat i ja smo imali vrlo ograničen kontakt s tim dijelom naše istorije. Rat je bio nešto “što se desilo”, ali bez dubljeg konteksta, bez ličnih priča, bez stvarnog suočavanja.
Završila sam psihologiju, a trenutno sam na studiju kriminalističke forenzike. Upravo kroz taj akademski okvir sam prvi put sistematično počela da se susrećem s temama koje se tiču rata u bivšoj Jugoslaviji – posebno kroz forenzičku obradu masovnih grobnica, ekshumacija i dokumentovanja zločina.
To iskustvo nije bilo samo intelektualno, nego duboko lično i potresno.
U tom procesu sam saznala i stvari iz vlastite porodice koje su promijenile način na koji gledam i sebe i “našu stranu”. Jedan ujak mi je poginuo u ratu negdje u Krajini. Drugi je bio, između ostalog, stražar na Manjači. Nakon rata se godinama borio s teškim PTSP-om i na kraju je izvršio samoubistvo. Njegova trauma očigledno nije završila 1995... Otac o tome ne želi da govori, majka još manje.
Prošlog ljeta sam bila na Manjači nakon mnogo godina. To iskustvo je bilo ambivalentno – priroda, prostor, osjećaj pripadnosti s jedne strane, a s druge strane težina onoga što se tu dešavalo. Pokušavala sam da razgovaram s ljudima, ali vrlo brzo nailazim na zid – ili relativizacija, ili šutnja, ili prebacivanje fokusa.
Kao psiholog, ne mogu to da posmatram samo kroz moralnu prizmu, nego i kroz prizmu kolektivnih mehanizama odbrane: poricanje, racionalizacija, fragmentacija narativa. Ali upravo to me i najviše muči.
Jer paralelno s tim, kroz forenzičke dokaze i dokumentaciju, dolazim u kontakt s vrlo konkretnim, materijalnim tragovima nasilja. Ne apstraktnim “pričama”, nego tijelima, uzrocima smrti, načinima vezivanja, obrascima egzekucije.
Postoje slike i podaci koje je teško “smjestiti” u bilo kakav narativ koji želimo da zadržimo o sebi.
I tu dolazim do unutrašnjeg konflikta koji ne uspijevam da razriješim:
Jedan dio mene pruža otpor – iz identiteta, iz pripadnosti, možda i iz straha šta znači prihvatiti određene stvari.
Drugi dio mene, profesionalni i ljudski, insistira na tome da se činjenice ne mogu selektivno prihvatati.
Ne govorim ovdje o kolektivnoj krivici, niti o jednostavnim zaključcima tipa “mi smo bili ovo ili ono”. Ono što me zanima jeste nešto drugo:
Kako kao društvo živimo s tim znanjem – a istovremeno o njemu ne govorimo?
Znamo da su se zločini desili. Znamo gdje, znamo u kojim kontekstima, znamo da su ljudi iz “naših redova” u tome učestvovali. I opet, dominantni obrazac je tišina, minimizacija ili potpuno izbjegavanje teme – kao da je to nešto eksterno, a ne dio naše istorijske i društvene stvarnosti.
Kao neko ko dolazi iz psihologije, meni to djeluje kao dugoročno neodrživ mehanizam. Potisnuto ne nestaje – ono se transformiše i vraća, često kroz nove konflikte, rigidne identitete i nemogućnost empatije prema drugima.
Kolektivna šutnja i lični konflikt – kako živjeti s onim što znamo?
Posebno su me potresli neki forenzički dokazi i slike s ekshumacija u Bosni, koje nisu toliko prisutne u javnosti npr. djevojčice od 7–8 godina, ubijene hicem u potiljak, sa rukama vezanim bodljikavom žicom (ekshumacija u okolini Prijedora).
Uz to sam došla i do informacija da su neki rođaci s očeve strane učestvovali u dešavanjima koja su, najblaže rečeno, stravična – posebno u Kozarcu i Prijedoru...
Dakle, zato me zanima:
• Kako vi, posebno mlađi ljudi, gledate na ovo?
• Da li uopšte razmišljate o tim temama ili ih svjesno izbjegavate?
• Da li osjećate da postoji prostor za otvoren razgovor bez automatskog svrstavanja?
• Kako pomiriti osjećaj pripadnosti s činjenicama koje su moralno uznemirujuće?
• Da li je šutnja zapravo “cijena mira” ili samo odgađanje nečega što će nas opet sustići?
Ne tražim jednostrane odgovore, nego pokušavam razumjeti kako različite zajednice procesuiraju (ili ne procesuiraju) vlastitu prošlost.
Molim bez vrijeđanja – stvarno me zanima iskrena diskusija.
Hvala svima koji su spremni da podijele svoje mišljenje.