r/bih

​

Nisam iz Sarajeva. Dolazim u Sarajevo, nekad na dan nekad na vise dana, zavisno od obaveza. Kao dijete sam dolazio skolom i gledao sam na grad obojenim naocalama. Danas naravno ozbiljnije i kriticki. Ocigledno se moze primjetiti razlika izmedju Sarajeva danas i od prije 5 6 godina kad je Trojka preuzela vlast. I zato kao sto naslov kaze samo malo modifikovan od izvornog; "Cudim se ja tebi!" Izet Nanic.

Cemu se cudim? Pa tome kako je prilicno izvjestan povratak SDA na vlast u kantonu. Hajd mogu razumjeti u drugim kantonima pa i u federaciji. Malogradjanstvo je zavladalo svugdje ali i u glavnom gradu? Maloljetni delikventi i kockari da haraju glavnim gradom iducih 4 godine?

Cak mi je jedan poznanik rekao, cija je porodica duboko ukorijenjena u SDA btw, da se vidi neki napredak i kako on kaze bar je nesto uradjeno.

Fazit: Trojka je losa ali SDA (plus sateliti) je jos losija.

Nerealan narod jbt... Jedan dan plačem koliko smo glupi, drugi crkajem od smijeha.

https://preview.redd.it/q4dttjnkxzth1.png?width=1500&format=png&auto=webp&s=c252458240e9c8f4830934e8a01562bac947a297

Prije svega želim se dežurnim kritičarima javiti sa porukom da na objavu o repki i sportu ne pišu političke i slične komentare.

Posvećujem tekst reprezentaciji, selektoru Barbarezu, momcima sa slike (i svim ostalim koji nisu na slici), Edinu Džeki i iskrenim navijačima naše selekcije.

Oduvijek sam bio lud za sportom, fudbal nisam znao igrati, ali sam ga najviše volio gledati od svih sportova. Navijam za dva kluba od malena, jedan naš, jedan strani i uz njih sam prošao sve i svašta. Naravno, kao i svako, navijam za svoju reprezentaciju otkako znam za sebe, pratim ih i sa euforijom sam uvijek dočekivao svaki meč. Famozna 2014., prvo SP, način na koji smo došli tamo, nevjerovatna ekipa i sloga koja je vladala je bila nešto što ću vječno pamtiti. Sve nakon toga je bila patnja i nešto što bih najradije da zaboravim što prije.

Smjene trenera, razni igrači, (ne)stručni štabovi i vođe saveza..., svašta je stalo u tih par godina od svjetskog do svjetskog. Solidni rezultati u kvalifikacijama za EURO 2016, pa ispadanje u baražu od Irske, osvajanje Kirin kupa, a onda neuspjeh za neuspjehom, gubi se identitet reprezentacije, bez puno tračaka nade, boli onaj poraz od Sj. Irske na Grbavici na penale, u Ligi nacija smo kanta za nabijanje, još jedne kvalifikacije i neka sumnja da ćemo više ikada završiti na velikom takmičenju, pa konačno dolazi najgori period reprezentacije u godini 2024.

U Zenici gledam ispadanje od Ukrajine, činilo se do 85. minute dobro, evo nas, vraćamo se, a onda su nas Ukrajinci poslali na spavanje iz kojeg sam mislio i ja i svi da se nikad nećemo probuditi.

Savo odlazi, Barbarez dolazi - Sergej bez dana trenerskog iskustva, tada prozvan kockarom zbog pokera koji je volio da igra, prva utakmica na Wembleyu, poraz i grč sve vrijeme gledati da ne možemo apsolutno ništa. Italija, Holandija, Mađarska, Njemačka - poraz za porazom, nabijanje gol razlike nad nama, ismijavanje, komentari po mrežama, "fb stručnjaci" koji govore da nikad više neće biti one generacije 2014., a malo ko je mislio da ćemo se uopšte približiti nečemu sličnom.

Sjećate li se šta je bilo kad smo izgubili 7-0? Rolerkoster. Ali bukvalno.

https://preview.redd.it/oqhstg1w10uh1.png?width=399&format=png&auto=webp&s=b532a23a4f9f3af617851581a459a887cfd2d2f0

Barbarez je momke odveo na rolerkoster u luna parku u Njemačkoj. Šta se njima tu desilo i kako ih je "promućkao" taj rolerkoster, ne znam.

Ali sve nakon toga što se desilo je u domenu sci-fi. Naravno, ništa nije došlo samo od sebe, moramo se zahvaliti Emiru Spahiću, direktoru reprezentacije koji je neumorno radio i doveo nove momke, svježa lica, momke iz dijaspore koji su iz dobro poznatih razloga rođeni tamo, ali su htjeli igrati za domovinu i daju 100% na terenu.

Barbarez je malo po malo vratio kult reprezentacije - ruka na srcu tokom intoniranja himne, puno Bilino Polje, puno Koševo na prijateljskoj utakmici, druženje igrača, dobra atmosfera i svi za jednog jedan za sve.

O SP ne treba trošiti riječi, ali ono što vidimo u Ligi nacija ove godine je dokaz da uspjeh nije bio kratkoročan, nego da se u ovoj ekipi neumorno radi. Vidi se da momci dišu kao jedan, a utakmica protiv Poljske je krunjski dokaz svega. Na stadionu je bilo prelijepo, atmosfera sjajna, utakmica taktički odlična, ali poslije utakmice slavlje sa navijačima, Barbino skakanje oko aut linije u stilu Simeonea i dizanje publike je još upečatljivije.

Više ne gubimo, više se ne brukamo, više ne strahujemo od protivnika. Od prve minute idemo u napad i od prve minute igramo sa mudima, hrabro i postali smo prava mina za trenere protivničkih ekipa koji jedan po jedan nakon neuspjeha protiv BiH napuštaju kormila svojih reprezentacija. Ponovo svi jedva čekamo utakmice, dolazimo na stadion 2h ranije, pjevamo i veselimo se, a u sivilu nekih manje bitnih tema reprezentacija je svjetlo.

Hvala im!

Ali zato svaka autopraona radi uredno. Odakle voda? Jesu neki privatni bunari ili nešto drugo?

Dodjoh na faks, novi grad, novi ljudi, sam u stanu.Odem do faksa na prvo predavanje, vidim curu ide na isto, buduci da ne znam nikoga htjedoh da je upoznam, ali uplasim se, okrenem, izadjem iz zgrade.Maloprije rekoh sebi moram upoznati nove ljude, ne mogu sam da zivim.Aj da upisem folklor.izadjem iz stana, vece, uplasim se, vratim se nazad.Plasim se da pozdravim osobu u autu koja mi stane da predjem put.Koja je ovo bolest?Jesam li jedini? Da li da idem na terapliju ili sam da prebrodim ovo nekako.Pomagajte...