u/luckystrikeborovnica

Molim administratore da odobre post, duša mi se raspada, nemam s kim da popričam i treba mi iskren savjet dobrih ljudi, momaka i cura koji su prošli kroz nešto slično. Izvinite na dužem postu, ali moram negdje dušu da olakšam. Kome nije mrsko da pročita, Bog vas nagradio.

U vezi sam sa momkom godinu i po, imamo po 27 godina. Prva sam mu ozbiljna djevojka, u smislu da mu nijedno dopisivanje prije mene nije potrajalo duže od mjesec. Kad smo počeli, vidjela sam da je suštinski dobar insan i to me nekako zadržalo. Pored toga, bilo je, kako kažu, mnogo hemije među nama i brzo smo se vezali.

Prvih 6 mjeseci je bilo na neki način turbulentno jer smo na daljinu i nismo se često viđali, ali smo pričali stalno i nekako održali odnos. Tad nije krio da gleda pornografiju, ali isto tako je bio nezasit mene i mojih slika. Govorio je kako će nastojati da to izbaci. Ja ga čak nisam ni cimala oko toga, željela sam da sam nekako izađe na kraj s tim jer sam vidjela da želi.

Poslije nekog vremena počeo je da me zanemaruje u seksualnom smislu, ne bi mi davao komplimente. Ja kad na svoju inicijativu pokušam nešto, da pišemo, da mu šaljem fotke, to bi sve bilo mlako, te sam pokrenula tu temu i naišla na zid. Prekid. Pod izgovorom da on tih problema nema, ne gleda pornografiju, ne gleda druge žene, jedini problem koji ima sam ja i moja sumnja.

I to je tako trajalo narednih godinu dana. Ja bih bila željna njegove pažnje, plakala, govorila mu da, ako ima nešto, neki problem, to podijeli sa mnom. On bi govorio: “Ne brini se”, kleo se, pa bi povremeno pucao od pritiska i prekidao jer bih mu ja provjeravala telefon ponekad. Prosto sam tražila dokaz za nešto, jer nešto je moralo da se dešava.

Mimo toga mi ništa drugo nije falilo, bio mi je tu za sve. Vremenom je prestao biti toliko defanzivan i slušao bi me svaki put kad me sumnja uzme, ubjeđivao me da je ostavio sve što je loše po njega i po naš odnos. Govorio mi: “Fokusiraj se na svoj fakultet, nemoj da razmišljaš o problemima kojih nema.” Kad je primijetio da sam smršala od stresa, naručivao bi mi hranu stalno, dolazio bi da se vidimo kad god je bio u prilici i slično.

Godinu dana poslije ja sam jednostavno pukla pod pritiskom jer mi je zafalilo pažnje. Ja sam se sklonila svega, mreže pobrisala, počela da se oblačim pristojnije, mada nikad nisam ni nosila nešto provokativno, ali željela sam da se sklonim bilo čije pažnje sem njegove, a nisam je dobijala.

Plakala bih mu na poziv satima, on bi me tješio, govorio kako će biti sve drugačije kad budemo zajedno i kad se uzmemo, da mu ovako jednostavno stvara pritisak zbog vjere i da se bori s tim.

Kad sam konačno izgubila svaki vid strpljenja, on mi je priznao da se godinu dana borio sa pornografijom i da nije želio da ga vidim takvog. Kaže da, dok mu ja nisam počela pričati koliko je to loše, nije znao da to ženama toliko smeta (što ispočetka sigurno nije jer bi pitao mene koje kategorije gledam i slično). Kaže da je od prve naše ozbiljnije svađe oko toga počeo da se bori s tim i prolazilo bi mjesec, dva, tri pa bi posustao i sve tako.

Kaže da sad nije sigurno 4-5 mjeseci i da smatra da se maknuo toga u potpunosti, ali ja sam toliko više iscrpljena, toliko se osjećam izdano i slagano.

Kad ga pitam zbog čega nije mogao da se posluži mojom slikom, mojim videom, kad mu dođe nagon, on kaže kako to nije ista vrsta nagona i kako, kad se čovjek osami, kao da ga šejtan natjera i da nimalo ne uživa u tome, da se poslije osjeća kao da ga je neko popišao (citiram).

Kaže kako da nije bilo mene ne bi nikad uspio da se izbori s tim, da je pokušavao i prije mene, da ne treba da se poredim ni na kakav način sa stvarima koje je gledao (amaterski porn), jer je to nešto što je trajalo i 15 godina prije mene i da je jednostavno trebalo vremena da se riješi.

Ja ne mogu da se riješim tog osjećaja gdje sam molila za pažnju u seksualnom smislu i nisam je dobijala prirodno, gdje sam hiljadu puta plakala znajući da se to dešava, a nije mi priznavao, gdje je ispočetka bio toliko defanzivan i mene krivio da sumnjam uzaludno i da sam toksična (što jesam postala, ali samo zato jer sam znala da nešto postoji, a nisam imala niti objašnjenje od njega niti pažnju pored koje ne bih ni primjećivala problem).

Zadnjih mjeseci je stvarno bio pun razumijevanja, govorio bi mi da sam u pravu što se tiče zanemarivanja mene i da se kaje, i eto napokon je priznao godinu i po poslije svoj problem. I tvrdi da je priznao sad kad je riješio.

Molim vas, posavjetujte me kao što biste sestru svoju posavjetovali, jer ja s jedne strane imam potrebu samo da se maknem od njega, a s druge strane ne želim nekog da odbacujem ako je zaista riješio svoj problem koji je trajao godinama.

Molim vas, pomozite mi.