u/Lukiisnothere1612

Rat protiv terorizma je kampanja koju su Sjedinjene Američke Države, pod vodstvom predsjednika Georgea W. Busha, pokrenule kao izravan odgovor na terorističke napade 11. rujna 2001. godine. Nekoliko dana nakon napada, predsjednik Bush je u svom obraćanju Kongresu službeno proglasio rat protiv terora, jasno poručivši svjetskim vođama da u ovom sukobu nema neutralnih te da je svaka nacija suočena s izborom da bude ili na strani Sjedinjenih Američkih Država ili na strani terorista.

Prva faza ove masovne kampanje započela je već 7. listopada 2001. godine pokretanjem vojne operacije pod nazivom Trajna sloboda u Afganistanu. Glavni ciljevi ove invazije, koju su Amerikanci pokrenuli uz podršku Ujedinjenog Kraljevstva i aktiviranje članka pet NATO-ova ugovora o zajedničkoj obrani, bili su hvatanje Osame bin Ladena, potpuno uništenje al-Qa'ide te svrgavanje talibanskog režima koji je teroristima pružao sigurno utočište i baze za obuku. Iako su talibani brzo zbačeni s vlasti u prvim mjesecima rata, sukob se ubrzo pretvorio u dugotrajan i iscrpljujući gerilski rat protiv pobunjenika. Bin Laden je uspješno izbjegavao uhićenje punih deset godina, sve dok ga u svibnju 2011. godine američke specijalne postrojbe nisu locirale i smaknule u tajnoj operaciji u pakistanskom gradu Abbottabadu, tijekom prvog predsjedničkog mandata Baracka Obame. Usprkos eliminaciji ključnih vođa, stabilnost u regiji nikada nije postignuta, a rat u Afganistanu službeno je završio tek u kolovozu 2021. godine kaotičnim i potpunim povlačenjem američkih vojnih trupa, nakon čega su se talibani ekspresno vratili na vlast.

Značajan strateški zaokret i ujedno najkontroverzniji dio Rata protiv terorizma dogodio se u ožujku 2003. godine kada je administracija Georgea W. Busha pokrenula invaziju na Irak pod vodstvom Sadama Huseina. Sjedinjene Američke Države opravdale su ovu vojnu akciju optužbama da irački režim posjeduje i razvija oružje za masovno uništenje te da obnavlja svoje nuklearne programe, što je predstavljalo izravnu prijetnju globalnoj sigurnosti. Unatoč padu Sadama Huseina i njegovu kasnijem uhićenju i pogubljenju, u Iraku nikada nisu pronađeni dokazi o postojanju takvog oružja. Ova je intervencija naišla na oštre kritike međunarodne zajednice, izazvala duboku eroziju američkog legitimiteta na globalnoj sceni te stvorila ogroman sigurnosni vakuum na Bliskom istoku. Pad stabilnog, iako diktatorskog režima doveo je do eksplozije sektaškog nasilja i dugogodišnjeg građanskog rata, što je u konačnici omogućilo nastanak i radikalizaciju novih opasnih džihadističkih skupina, među kojima se najviše istaknula Islamska država.

Kako bi se spriječili potencijalni novi napadi na američkom tlu, donesene su rigorozne sigurnosne mjere, osnovano je novo Ministarstvo domovinske sigurnosti i izglasan je kontroverzni zakonski akt poznat kao USA PATRIOT Act. Ovaj je zakon proširio ovlasti obavještajnih i policijskih agencija u pogledu nadzora građana, praćenja komunikacija i financijskih transakcija, što je izazvalo brojne debate o narušavanju ljudskih prava i građanskih sloboda. Na međunarodnom planu, uspostavljen je vojni zatvor u zaljevu Guantanamo na Kubi za pritvaranje osoba osumnjičenih za terorizam. Korištenje upitnih metoda ispitivanja, tajnih pritvora i dugotrajnog držanja zatvorenika bez podizanja službenih optužnica trajno je narušilo ugled SAD-a kao predvodnika u zaštiti ljudskih prava.

Nakon dva desetljeća neprekidnih borbi, procjenjuje se da je globalni Rat protiv terorizma odnio oko četiri milijuna ljudskih života, uključujući velik broj civila, te stvorio desetine milijune izbjeglica diljem svijeta.

Financijski trošak kampanje za američki proračun dosegnuo je tisuće milijardi dolara, što je opteretilo ekonomiju i preusmjerilo resurse s drugih važnih unutarnjih i vanjskopolitičkih pitanja.

Umjesto potpunog iskorjenjivanja ekstremizma, dugotrajne intervencije potaknule su decentralizaciju i širenje novih ekstremističkih mreža u Africi, Aziji i Europi.

Na geopolitičkom planu, zaokupljenost Amerike Bliskim istokom otvorila je prostor suparničkim silama poput Kine i Rusije da ojačaju svoj politički i ekonomski utjecaj te izgrade nova regionalna uporišta.

Izvori: Britannica

Jutarnji list

Wikipedia

U trenutku napada, u Banskim dvorima odvijao se sastanak od iznimne političke važnosti. Predsjednik Franjo Tuđman razgovarao je sa Stjepanom Mesićem, tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ, i Antom Markovićem, predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća. JNA je planirala napad upravo u tom razdoblju kako bi jednim udarom uklonila dvojicu najutjecajnijih hrvatskih političara i saveznog premijera koji se protivio vojnoj agresiji.

Napad su izveli borbeni zrakoplovi Super Galeb G-4 koji su poletjeli s aerodroma Udbina. Dva zrakoplova JNA iznenada su nadletjela povijesnu jezgru Zagreba i na Gornji grad ispalili više od desetak raketa, dok su na same Banske dvore bačene razorne aviobombe.

Jedna bomba je eksplodirala tik iznad dvorišne zgrade, dok je druga pogodila južno dvorište palače. Udarni val bio je toliko silovit da je potpuno razorio Svečanu dvoranu, izbio prozore i žaluzine iz ležišta te nanio golemu štetu inventaru i povijesnim umjetninama.

Neposredno prije nego što su projektili pogodili zgradu, trojica sugovornika napustila su prostoriju u kojoj su objedovali, što ih je spasilo od sigurne smrti. U raketiranju je poginuo jedan civil na Gornjem gradu, dok je još četvero građana ozlijeđeno. Ukupna materijalna šteta na Banskim dvorima i okolnim povijesnim zgradama Gornjeg grada službeno je u optužnici procijenjena na gotovo 37 milijuna kuna, odnosno 4,90 milijuna eura.

JNA odmah je nakon napada pokušala odbaciti odgovornost, plasirajući lažne vijesti kako je Hrvatska sama inscenirala i podmetnula eksploziju. Međutim, kasnija istraga i sudski procesi potvrdili su jasan zapovjedni lanac unutar JNA. Zapovijed za napad izdao je general Ljubomir Bajić, tadašnji zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa JNA, koji je godinama kasnije u medijskim istupima otvoreno priznao da stoji iza te odluke, tvrdeći da je Franjo Tuđman za njega bio legitimni vojni cilj.

Dan nakon raketiranja, 8. listopada 1991. godine, Hrvatski sabor se iz sigurnosnih razloga sastao na tajnoj lokaciji u zgradi Ine u Šubićevoj ulici. Tamo je jednoglasno donesena Odluka o raskidu svih državno-pravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama bivše SFRJ, čime je Republika Hrvatska i službeno proglasila svoju punu neovisnost i suverenost nakon isteka tromjesečnog moratorija iz srpnja iste godine.

Izvori: Hrvatski vojnik

TV kalendar

Wikipedija

Nakon što su Osmanlije pod vodstvom sultana Selima II. napali mletački Cipar i izvršili brutalan pokolj nakon pada Famaguste, papa Pio V. uspio je okupiti neviđenu kršćansku koaliciju.

Svetu ligu sačinjavale su Mletačka Republika, Španjolsko Carstvo, Papinska Država, Genova, Malteški vitezovi i nekoliko talijanskih kneževina. Kršćanska flota okupila se u sicilijanskoj luci Messina pod vrhovnim zapovjedništvom mladog i energičnog don Juana Austrijskog, nezakonitog sina cara Karla V. Veliki obol mletačkim snagama dale su i istočnojadranske komune, pa je u bitci sudjelovao velik broj hrvatskih posada na galijama iz Cresa, Krka, Raba, Šibenika, Trogira, Hvara i Kotora, čineći gotovo petinu ukupnog ljudstva Svete lige.

U zoru 7. listopada 1571. godine flote su se susrele na ulazu u Korintski zaljev. Kršćanska liga imala je oko 212 galija i 6 velikih, teško naoružanih mletačkih galeaza koje su služile kao ploveće tvrđave s razornim topništvom.

Osmanlije su pod vodstvom kapudan-paše Mujezinzade Ali-paše raspolagali s nešto većim brojem plovila, oko 278 brodova, ali su njihove posade bile iscrpljene višemjesečnim haranjima, a tehnološki su zaostajali u vatrenoj moći.

Obje su se flote rasporedile u tri velika krila. Na kršćanskoj strani, lijevim krilom uz samu obalu zapovijedao je mletački plemić Agostino Barbarigo, u čijem su se sastavu borile i brojne hrvatske galije. Središtem je upravljao sam don Juan Austrijski na zapovjednom brodu Real, dok je desno krilo vodio đenovki admiral Giovanni Andrea Doria. Iza glavne linije nalazila se snažna rezerva pod vodstvom španjolskog admirala Álvara de Bazána. Na osmanskoj strani, desno krilo vodio je Mehmed Siroko, središte sam Ali-paša, a lijevo krilo iskusni alžirski gusar Uluč Ali.

Bitka je započela u kasnim jutarnjim satima kada se vjetar, koji je dotad puhao u leđa Osmanlijama, iznenada okrenuo u korist kršćana, što je u tom dobu tumačeno kao božansko čudo. Don Juan je taktički isturio 6 glomaznih galeaza ispred svoje borbene linije. Kada je osmanska flota krenula u siloviti juriš, morala je proći tik uz ove mletačke grdosije koje su otvorile razornu i neprekidnu paljbu iz svojih teških topova. Osmanlije su osjetile veliku vatrenu moć topovskih tanada koje su teško oštetile, potopila i dezorganizirala desetke turskih galija prije nego što su uopće uspjele doći do glavnine kršćanskih snaga.

Nakon tog početnog šoka, flote su se silovito sudarile duž cijele linije bojišnice. Na sjevernom, desnom osmanskom krilu, Mehmed Siroko pokušao je zaobići kršćansku liniju uz plitku obalu, no Barbarigove mletačke i dalmatinske posade uspjele su blokirati taj manevar. Razvila se iznimno krvava i ogorčena borba prsa u prsa u kojoj je Barbarigo smrtno ranjen strijelom u oko, ali su kršćanske snage ipak nadvladale, satrle tursko krilo i potopile Sirokov zapovjedni brod.

Glavni i najžešći sraz odigrao se u samom središtu gdje su se izravno sudarili zapovjedni brodovi don Juana Austrijskog i Ali-paše. Brodovi su se spojili u jednu golemu plutajuću platformu. Španjolski pješaci, proslavljeni tercios, tri su puta jurišali na Ali-pašinu galiju i tri puta bili odbijeni pod kišom janjičarskih strijela i kuršuma. Ključni trenutak nastupio je kada je admiral Álvaro de Bazán poslao pojačanja iz kršćanske rezerve, što je prelomilo bitku u središtu. Kršćanski vojnici konačno su zauzeli osmanski zapovjedni brod. Ali-paša je poginuo u borbi, a njegova odrubljena glava istaknuta je na jarbolu don Juanova broda, što je izazvalo potpunu paniku i slom morala među osmanskim posadama.

Jedini uspjeh za Osmanlije ostvario je Uluč Ali na južnom krilu. On je vještim manevrom uspio odvući đenovskog admirala Doriu prema otvorenom moru, stvorivši opasnu pukotinu u kršćanskom rasporedu. Uluč Ali je divljački napao izolirane galije Malteških vitezova i nanio im teške gubitke, no čim je uočio da je osmansko središte potpuno uništeno i da mu s leđa prilazi kršćanska rezerva, brzo je prikupio tridesetak preostalih galija i pobjegao prema Carigradu. Do kasnih poslijepodnevnih sati bitka je bila gotova. Sveta liga ostvarila je trijumfalnu pobjedu.

Osmanlije su izgubili preko 200 brodova, od kojih je većina zarobljena, a poginulo je ili zarobljeno između 25.000 i 30.000 njihovih vojnika i mornara. S druge strane, kršćani su izgubili tek petnaestak galija i oko 8.000 ljudi.

Najvažniji humanitarni i vojni ishod bilo je oslobađanje preko 12.000 kršćanskih robova koji su do tada bili okovani na osmanskim galijama kao veslači. Među brojnim ranjenim kršćanskim vojnicima bio je i slavni španjolski pisac Miguel de Cervantes, autor Don Quijotea, koji je u bitci izgubio pokretljivost lijeve ruke.

Iako pobjeda na samom terenu nije odmah izbacila Osmanlije iz Ciparskog rata jer su već iduće godine izgradili novu flotu, psihološki učinak bio je nemjerljiv. U znak zahvalnosti za ovu veliku pobjedu koja se pripisivala molitvi krunice diljem Europe, papa je proglasio blagdan Gospe od pobjede (danas Gospa od Ružarija) koji se i danas slavi na dan bitke.

Izvori: Enciklopedija

Britannica

TV kalendar

Tijekom ofenzive Vojske Republike Srpske (VRS) u Bosanskoj Posavini, poznate pod kodnim nazivom "Koridor '92", VRS je osvojio gradove Modriču, Derventu i Odžak između lipnja i kolovoza 1992. godine. Jedina preostala područja u Posavini koja su u tom trenutku ostala pod hrvatskom kontrolom bile su općine Bosanski Brod i Orašje.

Posljednja faza obrane Bosanskog Broda započela je krajem rujna i trajala je do 6. listopada 1992. godine. Protiv iscrpljenih i prorijeđenih branitelja, srpska vojska je angažirala preko 20.000 vojnika opremljenih teškim oklopom. Žestoke borbe vodile su se za prigradska naselja Koraće, Sijekovac i Novo Selo. Na hrvatskoj strani, obranu su do zadnjih trenutaka držale izmorene postrojbe 101. bosansko-brodske brigade HVO-a, dijelovi 3. gardijske brigade HV-a iz Osijeka te slavonskobrodske 108. i 157. brigade HV-a.

U prvim danima listopada zapovjedni sustav na terenu počeo se urušavati uslijed općeg rasula, nedostatka streljiva i teške političke krize u lokalnom vodstvu. Politički i vojni raskol dosegnuo je vrhunac neposredno pred sam pad, kada je došlo do smjena lokalnih ratnih čelnika. Srpske su snage u prijepodnevnim satima 6. listopada uspjele izbiti na samu rijeku Savu i doći do mosta koji povezuje dva Broda.

Preostale hrvatske snage počele su panično i u potpunom rasulu prelaziti rijeku čamcima i splavima pod stalnom topničkom vatrom. Do večernjih sati, Vojska Republike Srpske u potpunosti je ovladala gradom, ostavljajući iza sebe zapaljenu rafineriju nafte, uništene stambene blokove i opljačkanu imovinu. Most preko Save ubrzo je srušen.

Pad Bosanskog Broda ostao je zapamćen kao jedna od najvećih kontroverzi Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini. Desetljećima nakon tih događaja vode se rasprave o tome je li Posavina bila žrtva političke trgovine i dogovora između Zagreba i Beograda, ili je pad bio isključivo posljedica vojne premoći neprijatelja i taktičkih pogrešaka na terenu.

Zbog gubitka ovog teritorija, više od osam tisuća ljudi iz samog grada, a preko stotinu tisuća s područja cijele Posavine moralo je trajno napustiti svoje domove, čime je demografska slika tog kraja trajno izmijenjena.

Nakon pada Bosanskog Broda, Orašje s okolicom ostalo je jedino utvrđeno područje u Bosanskoj Posavini koje su hrvatsko-bošnjačke snage uspješno obranile do kraja rata.

Izvori: Biram dobro

Braniteljski portal

Wikipedia

Anwar Sadat bio je treći predsjednik Egipta, vojni časnik i političar koji je vladao zemljom od 1970. godine pa sve do svoje smrti 1981. godine. U svjetskoj je povijesti ostao zapamćen kao ključni lider koji je promijenio tijek bliskoistočne politike zbog toga što je prekinuo savezništvo sa Sovjetskim Savezom, pokrenuo Jomkipurski rat protiv Izraela 1973. godine, a potom učinio preokret i potpisao mirovni sporazum s Izraelom, zbog čega je dobio Nobelovu nagradu za mir.

Politička pozadina koja je dovela do njegovog ubojstva korijene vuče iz 1978. i 1979. godine kada je Sadat sklopio povijesne Camp David sporazume i službeni mirovni ugovor s Izraelom. Iako mu je to donijelo veliko priznanje na Zapadu, Egipat je zbog toga bio potpuno izoliran u arapskom svijetu, a unutar same zemlje ekstremističke skupine poput Egipatskog islamskog džihada označile su ga kao izdajnika. Dodatno, situaciju su pogoršala masovna uhićenja neistomišljenika, intelektualaca i političkih protivnika u tjednima koji su prethodili paradi.

Samo ubojstvo dogodilo se u kairskoj četvrti Nasr City 6. listopada 1981. godine, tijekom svečane vojne parade kojom se obilježavala osma godišnjica uspješnog prelaska Sueskog kanala u Jomkipurskom ratu. Osiguranje je smatrano besprijekornim jer je predsjednik bio okružen s nekoliko razina zaštite, a vojna pravila su nalagala da vojnici u mimohodu ne smiju nositi pravo streljivo. Međutim, zapovjednik jedinice Khalid Islambouli tjednima je ranije planski zamijenio trojicu redovnih vojnika iz svoje posade radikalnim zavjerenicima te su uspjeli prošvercati bombe i napunjeno automatsko oružje skriveno u torbama ispod sjedala kamiona, iskoristivši propuste u kontroli. Na tribini su uz Sadata sjedili brojni visoki dužnosnici, uključujući potpredsjednika Hosnija Mubaraka i strane diplomate.

U trenutku kada su pažnju okupljenih skrenuli borbeni zrakoplovi koji su u niskom letu iznad tribina izvodili akrobacije, vojni kamion koji je prevozio artiljerijsku jedinicu iznenada se zaustavio izravno ispred predsjedničke lože. Vođa napadača, poručnik Khalid Islambouli, iskočio je iz vozila. Sadat je u tom trenutku, pokazujući iznimnu smirenost ili potpuno nerazumijevanje opasnosti, ustao s namjerom da uzvrati vojnički pozdrav jer je mislio da je riječ o neplaniranom dijelu službene ceremonije. Islambouli je odmah bacio tri ručne bombe prema loži, od kojih je samo jedna eksplodirala, dok su ostala trojica atentatora istrčala iz kamiona i otvorila bjesomučnu paljbu iz automatskih pušaka.

Nastao je potpuni kaos jer se osiguranje u prvim sekundama paraliziralo od šoka. Anwar Sadat pogođen je s nekoliko metaka i fragmenata šrapnela te se srušio na pod lože, dok su prisutni očajnički pokušavali prekriti njegovo tijelo stolicama kako bi ga zaštitili od daljnjih metaka. Napadači su nastavili pucati po tribini sve dok ih preostale snage sigurnosti nisu uspjele svladati, pri čemu je jedan atentator ubijen na licu mjesta, a ostali su uhićeni.

Teško ranjeni predsjednik hitno je prebačen helikopterom u obližnju vojnu bolnicu Maadi, no liječnici mu nisu uspjeli spasiti život te je službeno proglašen mrtvim otprilike dva sata nakon napada. U ovom pokolju poginulo je ukupno 11 osoba, među kojima su bili koptski pravoslavni biskup Samuel i omanski general, dok je još 28 ljudi ranjeno, uključujući kubanskog ambasadora Dominga Garciju Rodrigueza i budućeg predsjednika Hosnija Mubaraka.

Nakon atentata proglašeno je izvanredno stanje, a ulogu vršitelja dužnosti šefa države prema ustavu je odmah preuzeo predsjednik parlamenta Sufi Abu Taleb. Tjedan dana kasnije, nakon provedenog referenduma, dotadašnji potpredsjednik Hosni Mubarak službeno je izabran i proglašen novim čelnikom države. Glavni organizatori i izvršitelji atentata, predvođeni Islambouliem, izvedeni su pred vojni sud, proglašeni krivima i pogubljeni u travnju 1982. godine.

Izvori: Britannica

Wikipedia

Biografija

Nakon što je austrougarska vojska provela zaposjedanje Bosne i Hercegovine na temelju mandata Berlinskog kongresa, Hrvatski sabor je 21. kolovoza 1878. godine uputio službenu adresu caru Franji Josipu I.

Saborski zastupnici tražili su da se, na temelju povijesnoga hrvatskog državnog prava, ti teritoriji prisajedine Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Međutim, car je tu adresu 6. listopada 1878. glatko odbio, oštro upozorivši Sabor da je raspravljanjem o statusu okupacijskog područja prekoračio svoja ustavna ovlaštenja. Glavni razlozi ovog odbijanja ležali su u složenoj unutarnjoj strukturi Austro-Ugarske Monarhije nakon Austro-ugarske nagodbe iz 1867. godine. Ugarska vladajuća elita, predvođena mađarskim nacionalistima, oštro se protivila bilo kakvom širenju ili jačanju hrvatskih zemalja jer bi to poremetilo dualističku ravnotežu moći.

Dodatni problem bio je pravni status Bosne i Hercegovine jer je sultan formalno i dalje ostao njezin nominalni suveren, a Monarhija je imala samo mandat za upravljanje, što je caru služilo kao diplomatski izgovor pred velikim silama. Sam Franjo Josip I. bio je izrazito konzervativan vladar, fokusiran na očuvanje postojećeg poretka, te je osobno smatrao da bi uvođenje trećeg, snažnog slavenskog entiteta stvorilo prevelike političke nestabilnosti u carstvu.

Kada je trideset godina kasnije, točnije 1908. godine, formalno proglašena aneksija Bosne i Hercegovine, hrvatski su političari ponovno vidjeli priliku za sjedinjenje, no Beč je i tada odlučio zadržati BiH kao zasebni kondominij – zajedničko upravno područje pod izravnom kontrolom zajedničkog ministarstva financija, potpuno odvojeno od uže Hrvatske.

Tek pred sam raspad Monarhije, u listopadu 1918. godine, car Karlo I. (IV.) donio je proglas o sjedinjenju, ali taj je zakašnjeli potez ostao bez ikakvog stvarnog učinka na terenu jer se država već nepovratno raspadala.

Izvori: direktno.hr

Internet archive

Predborbe za Zadar započele su još u kolovozu i rujnu 1991. godine kroz sukobe u zadarskom zaleđu, čime se sustavno stezao obruč oko grada. Dok je uži dio grada odolijevao napadima, srpske snage potpomognute teškim naoružanjem JNA uspjele su postupno okupirati gotovo cijeli prostor Ravnih kotara. Mjesta poput Benkovca i Obrovca postala su snažna neprijateljska uporišta, a brojna hrvatska sela u okolici su opljačkana, popaljena i etnički očišćena.

Zadar se našao u potpunom okruženju, odsječen od ostatka Hrvatske. Grad je bio lišen opskrbe električnom energijom i pitkom vodom više od tri mjeseca, telefonske veze su bile prekinute, a pomorska i kopnena blokada uzrokovala je dolazak preko 13.000 prognanika iz te okupirane okolice. Situaciju unutar samoga Zadra dodatno je kompliciralo desetak vojnih objekata i vojarni koje je držala JNA, iz kojih su se izvodili snajperski napadi i topnički udari po civilima.

Sveopći koordinirani napad na Zadar počeo je prvih dana listopada 1991. godine, u trenucima kada je istjecao tromjesečni moratorij na odluku o hrvatskoj neovisnosti. Neprijatelj je želio iskoristiti zauzete pozicije u okolici i konačno osvojiti sam grad prije nego što odluka stupi na snagu, zbog čega su prema Zadru usmjereni tenkovi i oklopna vozila iz kninskog, banjalučkog i mostarskog korpusa JNA. Najteži dani obrane trajali su od 4. do 6. listopada. Grad je trpio nezapamćeno topničko razaranje, a zrakoplovstvo je kasetnim bombama uništavalo povijesnu jezgru i stambene četvrti. Jugoslavenska ratna mornarica blokirala je zadarski kanal i s brodova, poput razarača Kopar, izravno tukla po gradu i obližnjem Preku.

Prvi ključni trenutak ove velike bitke zbio se u subotu, 5. listopada 1991. godine. Taj je dan ostao zapamćen po legendarnoj obrani Dračevca, gdje je hrvatski branitelj Željko Vujić preciznim pogotkom uništio vodeći neprijateljski tenk T-55. Ovaj trenutak unio je golemu pomutnju u neprijateljske redove i prisilio ih na privremeno povlačenje, čime je spriječen prvi izravni ulazak oklopa u srce grada.

Sutradan, u nedjelju, 6. listopada 1991. godine, uslijedio je najteži dan Zadra u cijelom ratu. Grad je bio pod naletom tisuća projektila, a pogođeno je više od 120 važnih civilnih i povijesnih objekata. Neprijateljski tenkovi krenuli su u sveopći proboj iz čak devet različitih pravaca kako bi se probili do centra i deblokirali opkoljene gradske vojarne. Glavne borbe vodile su se na samim prilazima gradu gdje su pripadnici Zbora narodne garde, policije i brojni dragovoljci pružili odlučan otpor. Na Bokanjcu su branitelji, predvođeni 3. imotskom bojnom 4. gardijske brigade, uspješno odbili siloviti juriš te uništili neprijateljski tenk i oklopni transporter. Žestoki okršaji vodili su se i na Bilom Brigu, gdje su uništena još četiri neprijateljska tenka, te na Sokinom Brigu. Istodobno, branitelji iz Arbanasa uspjeli su s kopna teško oštetiti patrolni brod PBR-511 Koper, čime su prisilili cijelu neprijateljsku pomorsku skupinu na povlačenje iz zadarskog kanala.

Tijekom ovog najkrvavijeg dana poginula su 23 civila i pet branitelja, no prodor u sam grad je u potpunosti onemogućen.

Nakon pretrpljenih teških gubitaka na samim prilazima gradu, JNA je shvatila da u Zadar ne može ući, pa su već 7. listopada borbena djelovanja utihnula. Postignuto je primirje, a ubrzo potom, od 11. do 21. listopada 1991. godine, započela je mirna evakuacija i potpuno izvlačenje JNA iz svih vojarni u gradu.

Iako je sam grad ostao slobodan i nikada nije pao, crta bojišnice i okupirana okolica ostale su nepromijenjene sve do početka 1993. godine. Tek je tijekom operacije Maslenica u siječnju 1993. godine Hrvatska vojska uspjela je potisnuti neprijatelja iz dijela zadarskog zaleđa, spojiti sjever i jug Hrvatske te gradu donijeti dugoočekivano olakšanje.

Izvori: Morski.hr

TV kalendar

Kamenjar

Wikipedija

Krčki natpis je jedan od najstarijih hrvatskih glagoljskih epigrafskih spomenika koji potječe iz 11. stoljeća, što ga čini starijim čak i od poznate Bašćanske ploče.

Ovaj nepotpuni kameni natpis uklesan je na obloj glagoljici s vidljivim razvojnim prijelazom prema uglatoj glagoljici, a sadrži 35 slova raspoređenih u četiri reda. Pronađen je u gradu Krku unutar zidova kanoničke kuće, gdje je prvotno bio sekundarno iskorišten kao običan građevni materijal.

Na ploči piše: "SE ZIDA MAJЪ OPATЪ I RADONӖ RUGOTA DOBROSLAV(Ъ )" (Ovo zida Maj opat, Radonja, Rugota, Dobroslav.")

Izuzetno je povijesno vrijedan jer spominjanje ovih starohrvatskih imena dokazuje da su domaći redovnici glagoljaši već u 11. stoljeću živjeli i djelovali na otoku Krku.

Danas se ovaj natpis čuva na stubištu zgrade krčkog Caritasa kako bi ostao trajno zaštićen od vanjskih vremenskih utjecaja.

James Dean rođen je 8. veljače 1931. godine u malom mjestu Marion u saveznoj državi Indiani, kao jedino dijete u obitelji Wintona Deana i Mildred Marie Wilson. Kada je imao pet godina, obitelj se preselila u Santa Monicu u Kaliforniji zbog očeva posla u stomatološkoj tehnici. James je tijekom ranog djetinjstva razvio iznimno snažnu emocionalnu povezanost s majkom, koja je podržavala njegovu kreativnu i umjetničku stranu. Međutim, obiteljsku idilu je prekinula tragedija kada je Mildred preminula od raka maternice, u vrijeme kada je James imao samo devet godina.

Njegov otac, nesposoban da se samostalno brine o dječaku, odlučio ga je poslati natrag u Indianu, u gradić Fairmount, gdje su ga na obiteljskoj farmi odgajali teta i ujak u mirnom duhu kvekerske zajednice. Tijekom odrastanja u Indiani, Dean se isticao svestranošću, uspješno se baveći školskom košarkom i bejzbolom, ali istovremeno pokazujući velik interes za dramsku umjetnost, javno govorništvo i sviranje glazbenih instrumenata.

Nakon završetka srednje škole 1949. godine, James se vratio ocu i pomajci u Kaliforniju s jasnom namjerom da nastavi obrazovanje. Isprva je na nagovor oca upisao studij prava na koledžu Santa Monica, ali je ubrzo prevagnula njegova strast prema umjetnosti te se prebacio na studij kazališta na uglednom Sveučilištu u Kaliforniji u Los Angelesu. Ta je odluka dovela do ozbiljnog narušavanja odnosa s ocem, koji nije odobravao glumačku karijeru. Svoje prve profesionalne korake ostvario je pojavljivanjem u televizijskoj reklami za Pepsi, nakon čega su uslijedile manje epizodne uloge u nekoliko filmova i televizijskih specijala. Želeći se dalje usavršavati, Dean je napustio fakultet i preselio se u New York, gdje je primljen u prestižni Actors Studio pod vodstvom Leeja Strasberga. Tamo je duboko usvojio tehniku takozvane „metodske glume“, koja je zahtijevala potpuno emocionalno poistovjećivanje s likom.

Pravi profesionalni uzlet započeo je nastupima na Broadwayu, gdje ga je uočio redatelj Elia Kazan. Kazan je prepoznao Deanovu jedinstvenu emocionalnu dubinu i dodijelio mu glavnu ulogu u filmskoj adaptaciji romana Johna Steinbecka East of Eden iz 1955. godine. Utjelovivši lik Cala Traska, neshvaćenog i odbačenog mladića koji se bori za ljubav svog strogog oca, Dean je postigao trenutačni uspjeh i preko noći postao velika holivudska zvijezda. Nedugo nakon toga, uslijedila je uloga života u filmu Rebel Without a Cause pod redateljskom palicom Nicholasa Raya. Lik Jima Starka u prepoznatljivoj crvenoj jakni postao je univerzalni arhetip tinejdžerske tjeskobe, ranjivosti i otpora prema svijetu odraslih. Svoj glumački raspon konačno je potvrdio u epskoj drami Giant iz 1956. godine, gdje je glumio uz Elizabeth Taylor i Rocka Hudsona, tumačeći lik Jetta Rinka koji se transformira od siromašnog kauboja do ogorčenog i usamljenog naftnog magnata.

Osim glume, velika strast Jamesa Deana bile su automobilske utrke i brza vožnja, hobi kojim se aktivno bavio u slobodno vrijeme. Dana 30. rujna 1955. godine, nedugo nakon što je završio snimanje svojih scena za film Div, Dean je krenuo sa svojim mehaničarom prema Salinasu kako bi sudjelovao u lokalnoj utrci. Vozeći svoj novi srebrni sportski automobil Porsche 550 Spyder, doživio je frontalni sudar s drugim automobilom koji je skretao na raskrižju državnih cesta u Kaliforniji.

James Dean proglašen je mrtvim po dolasku u bolnicu u dobi od samo 24 godine. Vijest o njegovoj pogibiji izazvala je val masovne tuge i šoka među obožavateljima. Film Rebel Without a Cause pušten je u kino distribuciju svega mjesec dana nakon njegove smrti, dok je Giant premijerno prikazan tek u jesen sljedeće godine. James Dean postao je prva osoba u povijesti koja je postumno nominirana za nagradu Oscar, te jedini glumac s dvije postumne nominacije za glavnu ulogu.

Izvori: Tportal

Filmska enciklopedija

Wikipedia

Tijekom 1938. godine, Adolf Hitler je usmjerio svoju vanjsku politiku prema Čehoslovačkoj, koristeći pitanje njemačke manjine u Sudetima kako bi izazvao takozvanu Sudetsku krizu. Tvrdio je da su Sudetski Nijemci izloženi progonu čehoslovačkih vlasti te je zahtijevao da se ta regija pripoji Trećem Reichu.

Čehoslovačka je imala modernu vojsku i snažan sustav utvrda na granici, a računala je i na vojni savez s Francuskom. Također je imala i ugovor o međusobnoj pomoći sa Sovjetskim Savezom, no on je bio uvjetovan time da Francuska prva priskoči u pomoć. Iako je Moskva deklarativno izražavala spremnost za vojnu potporu, izolacija SSSR-a od strane zapadnih sila, kao i odbijanje Poljske i Rumunjske da propuste Crvenu armiju kroz svoj teritorij, učinili su tu opciju neprovedivom. Međutim, unutar zapadnih demokracija, posebice u Ujedinjenom Kraljevstvu pod vodstvom premijera Nevillea Chamberlaina, prevladavao je strah od razornog rata, zbog čega su London i Pariz vršili pritisak na Prag da učini ustupke.

Kriza je dosegnula vrhunac u rujnu kada je rat izgledao neizbježan. Kako bi se pronašlo mirno rješenje, na inicijativu talijanskog diktatora Benita Mussolinija organizirana je izvanredna konferencija u Münchenu. Na sastanku su sudjelovala četvorica ključnih čelnika: Neville Chamberlain ispred Ujedinjenog Kraljevstva, Édouard Daladier ispred Francuske, Adolf Hitler ispred Njemačke i Benito Mussolini ispred Italije.

Predstavnici Čehoslovačke uopće nisu bili pozvani na pregovore, već su izolirani u hotelskoj sobi čekali odluku o sudbini svoje domovine.

Konačni dokument, koji je sadržavao osam točaka, formalno je usuglašen kasno u noći 29. rujna, a potpisan u 01:00 sat ujutro 30. rujna 1938. godine. Sporazumom je određeno da Čehoslovačka mora u razdoblju od 1. do 10. listopada evakuirati svoje snage iz Sudeta i prepustiti to područje njemačkoj vojsci. Francuska i Velika Britanija obavijestile su čehoslovačku vladu da se mora povinovati ovom ultimatumu, naglasivši da će u protivnom biti sama odgovorna za rat s Njemačkom. Suočena s izdajom svojih saveznika, čehoslovačka vlada predsjednika Edvarda Beneša bila je prisiljena kapitulirati.

Gubitkom Sudeta Čehoslovačka je pretrpjela katastrofalne posljedice jer je ostala bez oko 29.000 četvornih kilometara teritorija i oko 3,6 milijuna stanovnika. Osim gubitka obrambenih pograničnih utvrda, država je izgubila ključne gospodarske resurse, uključujući većinu kapaciteta za proizvodnju ugljena, željeza, čelika i kemijske industrije. Slabost obezglavljene države odmah su iskoristile Poljska i Mađarska, koje su ubrzo anektirale pojedine dijelove čehoslovačkog teritorija.

Iako se Neville Chamberlain vratio u London mašući potpisanim papirom i trijumfalno proglašavajući "mir za naše vrijeme", Münchenski sporazum nije donio stabilnost.

Hitler je prekršio obećanje već u ožujku 1939. godine, kada su njemačke trupe okupirale ostatak Češke i uspostavile Protektorat Češke i Moravske, dok je Slovačka proglasila formalnu neovisnost kao satelitska država Trećeg Reicha.

Izvori: Enciklopedija

TV kalendar

Wikipedija

Hrvatski sabor prihvatio je Hrvatsko-ugarsku nagodbu 24. rujna 1868. godine, čime je formalno uređen ustavnopravni položaj Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije unutar ugarskoga dijela Austro-Ugarske Monarhije.

Ovaj sporazum sklopljen je nakon što je godinu dana ranije, Austro-ugarskom nagodbom iz 1867., Habsburška Monarhija podijeljena na austrijski i ugarski dio, dok je rješavanje hrvatskog pitanja prepušteno izravnom dogovoru Zagreba i Budimpešte. Kako bi se osiguralo prihvaćanje sporazuma, za novoga banskog namjesnika postavljen je Levin Rauch, koji je proveo izborne manipulacije i osigurao da u novom sazivu Hrvatskog sabora većinu dobiju unionisti (mađaroni), odnosno zagovornici bezuvjetne unije s Ugarskom.

Nakon što je tekst dogovoren između izaslanstava dvaju sabora, Hrvatski je sabor na sjednici 24. rujna izglasao Nagodbu pod nazivom „Zakonski članak I. o nagodi“ te ju uputio caru i kralju Franji Josipu I. na potvrdu. Prema izvornom tekstu članka 66. koji je izglasan u Zagrebu, pitanje Rijeke zapravo je ostalo neriješeno jer se hrvatska i ugarska strana nisu mogle dogovoriti oko pripadnosti grada.

Međutim, tijekom procesa potvrde u Beču, mađarska je strana odlučila nametnuti svoje rješenje. U studenome 1868. godine, u Hrvatskoj dvorskoj kancelariji u Beču, na hrvatski je izvornik preko postojećeg teksta članka 66. fizički nalijepljena cedulja (tzv. „Riječka krpica“) s novim tekstom na hrvatskom jeziku. Tim je falsifikatom grad, luka i kotar Rijeka proglašen izdvojenim tijelom (corpus separatum) podređenim izravno ugarskoj vladi. Tako prepravljeni tekst kralj Franjo Josip I. naposljetku je sankcionirao 8. studenoga 1868. godine, čime je Rijeka izuzeta iz banske vlasti.

Unatoč gubitku Rijeke i financijskoj podređenosti Budimpešti, Nagodba je Hrvatskoj ipak zajamčila status autonomne države u sklopu zemalja Krune sv. Stjepana. Hrvatska je zadržala potpunu autonomiju u unutarnjim poslovima, pravosuđu, bogoštovlju i nastavi, a službeni jezik u autonomnim tijelima i u zajedničkom saboru ostao je hrvatski. Na čelu autonomne vlade bio je ban, kojega je imenovao kralj na prijedlog i uz supotpis ugarskog predsjednika vlade (koji je ujedno bio i predsjednik zajedničkog ministarstva).

Zajednički poslovi, poput vojske, financija i vanjske trgovine, ostali su u nadležnosti zajedničkog ministarstva u Budimpešti, u kojem je interese Hrvatske zastupao hrvatski ministar bez portfelja.

Teritorij pod izravnom banskom vlašću (Kraljevina Hrvatska i Slavonija) obuhvaćalo je središnju Hrvatsku, Gorski kotar, Liku, Krbavu te Slavoniju i Srijem. Vojna krajina pridružena je ovom teritoriju nešto kasnije, nakon njezina ukidanja 1881. godine. Međutim, iako je u službenom nazivu stajala Dalmacija, ona je (zajedno s Bokom kotorskom) bila de jure u sastavu Trojedne Kraljevine, dok je njezina stvarna uprava (de facto) bilo pod kontrolom Beča.

Hrvatsko-ugarska nagodba ostala je temeljni ustavnopravni akt u odnosima dviju zemalja punih pedeset godina, sve dok je Hrvatski sabor 29. listopada 1918. godine nije u potpunosti raskinuo.

Izvori: Enciklopedija

Wikipedija

Rafael Kalinić rođen je 6. studenog 1910. godine u siromašnoj i pobožnoj obitelji u mjestu Prugovo pokraj Splita, od oca Mate i majke Kate. Na krštenju je dobio ime Mate, a djetinjstvo mu je bilo obilježeno skromnim životom u dalmatinskoj Zagori. Nakon završetka osnovne škole u rodnom selu 1922. godine, osjetio je duhovni poziv te je otišao u Franjevačko sjemenište u Sinj, gdje završava šest razreda klasične gimnazije. Godine 1928. odlazi u novicijat na otočić Visovac, gdje uzima redovničko ime fra Rafo (Rafael) i polaže svoje prve redovničke zavjete. Svoje školovanje nastavlja završetkom gimnazije i filozofskog studija u Sinju, a potom odlazi na Franjevačku visoku bogosloviju u Makarsku gdje studira teologiju od 1931. do 1934. godine. Svečane doživotne zavjete položio je 1932. godine, a za svećenika je zaređen 22. srpnja 1934. godine u Splitu.

Nakon ređenja preuzeo je službu pomoćnika magistra klerika u Sinju, a ubrzo ga je Kraljevska banska uprava Primorske Banovine u Splitu imenovala profesorom na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Težeći stalnom usavršavanju, u listopadu 1935. godine upisuje studij matematike i etnografske skupine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je diplomirao 1939. godine. Nakon odsluženja vojnoga roka, postavljen je za profesora matematike, fizike i njemačkog jezika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Govorio je nekoliko stranih jezika, bio je iznimno obrazovan, ali ujedno i nevjerojatno skroman, posvećen radu s mladima i brizi za duhovno stanje vjernika.

Njegovo ubojstvo dogodilo se 24. rujna 1943. godine u jeku borbenih akcija njemačke 7. SS dobrovoljačke divizije "Prinz Eugen" koja je vršila odmazde nad civilima u okolici Sinja. Tog dana u sinjski je samostan stigla vijest da u obližnjim Brnazama teški ranjenik Stjepan Čarić, koji je bio povezan s partizanima, leži na samrti i moli dolazak svećenika kako bi primio bolesničko pomazanje i posljednju pričest.

Iako je u cijelom kraju vladala ogromna napetost i opasnost po život, fra Rafo se bez oklijevanja dobrovoljno javio za taj zadatak. Prije polaska se ispovjedio, obukao svoj redovnički habit i pješice krenuo prema Brnazama, svjestan da riskira vlastiti život za spas jedne ljudske duše.

Nakon što je uspješno stigao do ranjenika i podijelio mu svete sakramente, krenuo je natrag prema samostanu. Put su mu prepriječili njemački vojnici. Fra Rafo je u tom trenutku primijetio kako vojnici uhićuju i maltretiraju nedužno civilno stanovništvo. Fra Rafo je stao je u njihovu obranu te počeo mirno objašnjavati njemačkom časniku da ti ljudi nisu vojnici ni komunisti, već običan, nedužan narod. Prema iskazima preživjelih svjedoka, njemački časnik je pobjesnio na njegove riječi, grubo ga uhitio, izrugivao se njegovoj vjeri i izbio mu iz ruku posudicu sa svetim uljem.

Nakon toga su ga vojnici, zajedno s nekoliko drugih zarobljenih civila, odveli do kuće Bože Malbaše u Brnazama. Tamo su ga njemački vojnici najprije ranili ili ubili hicem iz pištolja, a potom ga, zajedno s ostalim zarobljenicima, među kojima je bila i trudna majka Anka Malbaša, bacili u podrum kuće koju su zatim zapalili.

Zbog njegove mučeničke smrti i glasa o svetosti koji ga prati, Franjevačka provincija pokrenula je službeni postupak za njegovu beatifikaciju i proglašenje blaženim.

Izvori: Franjevci

Ferata.hr

Franjevci Split

TV kalendar

Nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, Jugoslavija je utonula u tešku ekonomsku i političku krizu, popraćenu izraženim međunacionalnim napetostima.

U takvim okolnostima, na Skupštini Srpske akademije nauke i umetnosti (SANU) održanoj 23. svibnja 1985. godine, donesena je službena odluka o osnivanju posebnog odbora sastavljenog od šesnaest vodećih srpskih akademika. Cilj ove skupine bio je izrada strateškog programa koji će kasnije postati poznat kao Memorandum SANU.

Među autorima i članovima komisije ključne su uloge imali povjesničar Vasilije Krestić, ekonomist Kosta Mihailović i filozof Mihailo Marković, dok je književnik Dobrica Ćosić djelovao kao ideološki pokrovitelj tog kruga.

Cilj skupine bio je analiza tadašnje društvene situacije. Akademici su na strateškom programu radili više od godinu dana, od svibnja 1985. do rujna 1986. godine, s namjerom da ponude rješenje za takozvano srpsko pitanje unutar Jugoslavije.

No, prije službenog usvajanja i završne revizije, tekst je preko privatnih kanala dospio u javnost. Beogradske dnevne novine "Večernje novosti" su 24. i 25. rujna 1986. godine prve razotkrile postojanje ovog nezavršenog nacrta i oštro ga napale, što je odmah izazvalo politički potres u svim jugoslavenskim republikama.

Dokument se u svojoj biti sastojao od dva glavna, opsežna i tematski odvojena dijela koji su zajedno činili oko sedamdeset stranica teksta.

Prva polovina dokumenta, naslovljena kao "Kriza jugoslavenske privrede i društva", ponudila je ekonomski i sociološki napad na tadašnju federaciju. Autori su analizirali duboku ekonomsku stagnaciju, visoku inflaciju i vanjski dug, ali su umjesto stručnih rješenja ponudili isključivo politički motivirane optužbe. Oštro su napali Ustav iz 1974. godine, tvrdeći da je njime Jugoslavija pretvorena u labavu konfederaciju koja omogućuje sustavno ekonomsko iscrpljivanje Srbije. Glavnu odgovornost za zaostajanje srpskog gospodarstva izravno su pripisali političkoj i ekonomskoj dominaciji Slovenije i Hrvatske. Optužili su te dvije republike da namjerno koče razvoj ostalih dijelova zemlje te da drže previše bogatstva za sebe. Kroz cijelo poglavlje provlačila se teza da su Josip Broz Tito i slovenski političar Edvard Kardelj ustavna i ekonomska rješenja krojili s izravnim ciljem trajnog slabljenja i usitnjavanja ekonomskog potencijala Srbije, stavljajući je u svojevrsni kolonijalni položaj.

Druga cjelina, ujedno i najproblematičniji dio dokumenta, zvala se "Položaj Srbije i srpskog naroda". Autori u njoj iznose tvrdnju da je srpski narod doživio potpuni povijesni poraz u miru, nakon što je podnio najveće žrtve u oba svjetska rata kako bi stvorio zajedničku državu. Središnji argument bio je da su Srbi jedini narod u Jugoslaviji koji nema vlastitu cjelovitu državu, jer je teritorij Srbije Ustavom iz 1974. godine nasilno razbijen stvaranjem dviju autonomnih pokrajina, Vojvodine i Kosova. Te su pokrajine dobile ovlasti republika i pravo veta u saveznoj skupštini, čime je Srbija, prema viđenju akademika, bila potpuno politički paralizirana. Posebno zapaljiv ton uočen je u tvrdnjama da su Srbi izvan uže Srbije izloženi asimilaciji i diskriminaciji. Eksplicitno je navedeno da se nad srpskim stanovništvom na Kosovu, nakon nemira iz proljeća 1981. godine, provodi organizirani fizički, politički, pravni i kulturni genocid od strane albanske većine. Za Hrvatsku je u tekstu tvrđeno da provodi tihu i sustavnu asimilaciju srpske manjine, uskraćuje im kulturna prava te potiskuje srpski jezik i ćirilicu. Dokument je u svom krešendu zaključio da su republičke granice isključivo umjetne i administrativne tvorevine, te da srpski narod ima prirodno i povijesno pravo na samoodređenje i potpuno okupljanje svih Srba unutar granica jedne države.

Objava dokumenta u rujnu 1986. godine izazvala je osude vlasti diljem države, uključujući i inicijalne kritike samog Saveza komunista Srbije, koji su rad akademika proglasili nacionalističkim i opasnim za opstanak zajednice. Premda se akademija branila da je riječ o internom, ukradenom radnom materijalu koji nikada nije službeno izglasan, SANU se od njegova sadržaja nikada nije javno ogradila.

Dolaskom Slobodana Miloševića na čelo Saveza komunista Srbije, što je u potpunosti cementirano na poznatoj Osmoj sjednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije 23. i 24. rujna 1987. godine, teze iz ovog teksta pretvorene su u službenu državnu politiku Beograda.

Milošević je kroz takozvanu antibirokratsku revoluciju tijekom 1988. i 1989. godine ukinuo autonomiju Vojvodine i Kosova te pokrenuo centralizaciju koja je srušila ustavni poredak države.

U godinama koje su uslijedile, propagandne poruke o ugroženosti srpskog naroda poslužile su kao izravno ideološko opravdanje za pokretanje ratova u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

Izvori: Hrčak

Wikipedia

Cijeli tekst

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, jugoslavenske vlasti pokušale su odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Vatikana i stvoriti svojevrsnu "nacionalnu crkvu" koja bi bila podređena režimu. Glavna prepreka tom planu bio je upravo nadbiskup Stepinac, koji je ostao posve odan Svetoj Stolici te se otvoreno i beskompromisno suprotstavljao poslijeratnim likvidacijama, uhićenjima, konfiskaciji crkvene imovine i agresivnoj ateističkoj promidžbi. Iako je Tito osobno pokušavao pridobiti nadbiskupa, pa ga je čak nakon kratkog uhićenja u svibnju 1945. godine pustio na slobodu i privremeno uključivao u javne protokolarne događaje, Stepinac je odbio popustiti pod pritiscima. Kada je režim shvatio da nadbiskupa ne može slomiti ni ucijeniti, donesena je odluka o njegovu trajnom uklanjanju s javne scene putem politički motiviranog sudskog procesa s unaprijed određenim ishodom.

Sam čin uhićenja 18. rujna 1946. izveden je iznenada i planski. Agenti tajne policije (OZNA/UDBA) upali su u Nadbiskupski dvor u trenutku kada se nadbiskup Stepinac pripremao za služenje rane svete mise. Lišen je slobode bez ikakvog zakonitog otpora te je odmah odveden u pritvor.

Nakon uhićenja uslijedilo je suđenje pred Vrhovnim sudom Narodne Republike Hrvatske koje je započelo 30. rujna 1946. godine. Javni tužitelj Jakov Blažević podigao je opsežnu optužnicu fokusiranu na nadbiskupovo djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata u NDH, ali i na njegove poslijeratne aktivnosti. Sud je teretio Stepinca za političku i vojnu kolaboraciju s ustaškim režimom, navodeći da je već u travnju 1941. godine službenom okružnicom pozvao katoličko svećenstvo da podrži novu državu, da je blisko surađivao s Antom Pavelićem, prisustvovao službenim ustaškim prijemima te legitimirao ustašku vlast u javnosti i prihvatio položaj apostolskog vojnog vikara za ustašku vojsku, čime je vlastima dao vjerski legitimitet.

Nadalje, optužnica ga je teretila za sudjelovanje u prisilnom pokrštavanju pravoslavnog stanovništva, tvrdeći da je kao predsjednik Biskupskih konferencija i član odbora za vjerske prijelaze koordinirao akciju masovnog i nasilnog prelaženja pravoslavnih Srba na katoličku vjeru radi brisanja njihova identiteta. Među dokaze su uvršteni i brojni članci iz katoličkog tiska koji su veličali osovinske sile, kao i činjenica da je potkraj rata od Pavelića primio visoko ustaško odlikovanje. Uz ratne optužbe, teretio se i za poslijeratnu subverziju, odnosno da je na Kaptolu sakrio arhivu Ministarstva vanjskih poslova NDH i opljačkano zlato te da je bio u kontaktu s emigrantom Erihom Lisakom radi pomaganja križarskim gerilskim skupinama u rušenju Jugoslavije.

Atmosfera na suđenju bila je izrazito napeta, a sudsko vijeće pod predsjedanjem Žarka Vimpulšeka odbilo je većinu svjedoka i dokaza obrane. Nadbiskup se branio uglavnom šutnjom, a u svom jedinom opširnom govoru izjavio je da mu je savjest mirna i da je hrvatski narod imao pravo na svoju državu nakon ugnjetavanja u Kraljevini Jugoslaviji. Njegova obrana, predvođena odvjetnikom Ivom Politeom, nastojala je dokazati da su kontakti s Pavelićem bili diplomatska nužnost, da su okružnice o prijelazima izdavane kako bi se pravoslavno stanovništvo spasilo od ustaških likvidacija te da je nadbiskup u svojim propovijedima otvoreno osuđivao rasne zakone i logore, spašavajući tisuće progonjenih Židova, Srba i antifašista.

Unatoč argumentima obrane, sud je 11. listopada 1946. godine proglasio Alojzija Stepinca krivim po svim točkama optužnice za veleizdaju i ratne zločine. Osuđen je na 16 godina zatvora s prisilnim radom te na petogodišnji gubitak svih građanskih i političkih prava. Kaznu je počeo izdržavati u kaznionici u Lepoglavi, odakle je potkraj 1951. premješten u kućni pritvor u rodni Krašić, gdje je ostao pod stalnim nadzorom do svoje smrti 1960. godine.

Županijski sud u Zagrebu je 22. srpnja 2016. godine u cijelosti poništio presudu Alojziju Stepincu.

Izvori: Povijest.hr

Wikipedia

Hrčak

James Joseph Gandolfini Jr. rođen je 18. rujna 1961. godine u Westwoodu, u saveznoj državi New Jersey. Njegova majka Santa bila je kuharica u srednjoj školi, dok je otac James stariji radio niz fizičkih poslova, uključujući poslove domara i građevinskog radnika. Tijekom srednjoškolskog obrazovanja Gandolfini se aktivno bavio sportom, igrajući košarku, no istovremeno je pokazivao rani interes za glumu sudjelovanjem u školskim kazališnim predstavama. U završnom godišnjaku kolege su ga izabrali za "najvećeg flertara" i "najzgodnijeg učenika".

Nakon završetka srednje škole upisao je Rutgers University gdje je uspješno diplomirao komunikologiju 1983. godine. Prije nego što se u potpunosti posvetio glumi, proveo je nekoliko godina radeći različite poslove u New Yorku, uključujući rad kao izbacivač u klubovima, konobar i menadžer noćnog kluba, što mu je pružilo bogato životno iskustvo koje će kasnije ugraditi u svoje autentične interpretacije likova s društvene margine.

Glumački put započeo je relativno kasno, u 25. godini života, kada je na nagovor prijatelja upisao formalne tečajeve glume zasnovane na Meisnerovoj tehnici. Njegovi profesionalni počeci bili su vezani uz njujoršku kazališnu scenu, gdje je gradio reputaciju pouzdanog karakternog glumca. Veliki profesionalni iskorak doživio je 1992. godine kada je debitirao na Broadwayu u prestižnoj obnovi dramskog klasika A Streetcar Named Desire; tamo je odigrao sporednu ulogu Stevea Hubbella u kojoj je pozornicu dijelio s glumcima poput Jessice Lange i Aleca Baldwina.

Iste godine privukao je pažnju filmske industrije manjom ulogom u drami A Stranger Among Us u režiji Sidneyja Lumeta. Pravi kritički proboj na velikom ekranu ostvario je 1993. godine u ostvarenju True Romance prema scenariju Quentina Tarantina, gdje je odigrao ulogu mafijaškog utjerivača Virgila. Ta uloga pokazala je njegovu sposobnost da spoji fizičku prijetnju s psihološkom dubinom, što mu je otvorilo vrata za niz zapaženih uloga u filmovima kao što su Get Shorty, Crimson Tide i 8mm.

Krajem devedesetih godina prošao je audiciju za glavnu ulogu u HBO seriji The Sopranos. Autor serije David Chase prepoznao je u njemu idealan spoj grube vanjštine i unutarnje ranjivosti potrebne za lik Tonyja Soprana, mafijaškog šefa koji pati od napadaja panike i redovito posjećuje psihijatra kako bi balansirao između svoje kriminalne organizacije i disfunkcionalne obitelji. Serija se emitirala od 1999. do 2007. godine, doživjevši golem kritički i komercijalni uspjeh.

Gandolfinijeva izvedba bila je maestralna, a za ulogu Tonyja osvojio je tri prestižne nagrade Emmy za najboljeg glavnog glumca u dramskoj seriji, Zlatni globus te nekoliko nagrada Udruženja filmskih i televizijskih glumaca (SAG Awards). Ipak, golemi teret fame i intenzitet lika koji je zahtijevao potpuno emocionalno pražnjenje ostavili su dubok trag na njegovu privatnom životu, stvarajući mu pritisak s kojim se često teško nosio. Unatoč tome, ostao je zapamćen kao iznimno velikodušan kolega koji je, nakon uspješnih pregovora o ugovoru, podijelio značajne novčane bonuse glumačkoj ekipi serije kako bi osigurao da svi budu pravedno nagrađeni za zajednički uspjeh.

Nakon završetka snimanja serije koja ga je proslavila, Gandolfini se svjesno odmaknuo od uloga klasičnih gangstera, nastojeći istražiti različite glumačke registre. Ostvario je izvanredne uloge u političkoj satiri In the Loop, trileru Zero Dark Thirty te u nezavisnoj romantičnoj komediji Enough Said, gdje je njegova nježna i suptilna izvedba zaradila brojne posthumne pohvale kritike. Njegov posljednji filmski nastup bio je u kriminalističkoj drami The Drop.

Osim glume, uspješno se bavio i producentskim radom u suradnji s mrežom HBO. Producirao je nekoliko hvaljenih dokumentarnih filmova koji su se bavili teškim i društveno važnim temama, poput Alive Day Memories: Home from Iraq, koji prati sudbine ranjenih ratnih veterana, te Wartorn: 1861–2010, koji istražuje utjecaj posttraumatskog stresnog poremećaja na vojnike i njihove obitelji kroz povijest.

James Gandolfini preminuo je iznenada 19. lipnja 2013. godine u Rimu u dobi od 51 godine, uslijed srčanog udara. U Italiji je boravio s obitelji kako bi primio posebnu nagradu na Taormina Film Festu i posjetio zemlju svojih predaka, a njegov prerani odlazak izazvao je val tuge u filmskom svijetu.

Izvori: Britannica

Wikipedia

Nakon uspjeha operacija Oluja i Maestral, snage Hrvatske vojske i Armije BiH potisnule su srpske snage duboko u unutrašnjost Bosne i Hercegovine. Na izravan poticaj američkog diplomata Richarda Holbrookea, koji je tražio da se izvrši pritisak na srpsku stranu prije mirovnih pregovora, donesena je hitna odluka o forsiranju rijeka Une i Save. Strateški cilj operacije bio je ovladavanje Bosanskim Novim, Bosanskom Kostajnicom i Kozarskom Dubicom te daljnji prodor prema gradu Prijedoru, čime bi se srpske snage potisnule prema Banjoj Luci i prisilile srpskog predsjednika Slobodana Miloševića na potpisivanje mirovnog sporazuma pod uvjetima međunarodne zajednice.

Odluka o pokretanju donesena je u najužem krugu: zapovijed je potekla od predsjednika Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, a operativnu direktivu u ime Glavnog stožera HV-a u vrlo kratkom roku izradio je i potpisao načelnik Operativne uprave general-bojnik Vinko Vrbanac, dok je načelnik Glavnog stožera general Zvonimir Červenko izrazio ozbiljnu skepsu prema izvedivosti napada.

Vojna zapovijed za napad stigla je podređenim zapovjedništvima tek 17. rujna 1995. godine. To je ostavilo 16 sati za planiranje, izviđanje i nasilan prijelaz nabujalih i brzih rijeka pred utvrđenim neprijateljem.

Napad se odvijao na tri glavna pravca:

• Pravac Dvor na Uni – Novi Grad (Bosanski Novi): Nositelji napada bili su dijelovi 1. gardijske brigade "Tigrovi" i lokalne domobranske postrojbe.

• Pravac Hrvatska Kostajnica – Bosanska Kostajnica: Glavni zadatak povjeren je 2. gardijskoj brigadi "Gromovi" koja je trebala forsirati Unu na tom sektoru.

• Pravac Jasenovac – Kozarska Dubica: Područje na ušću Une u Savu osiguravale su snage Zbornog područja Bjelovar, pokušavajući uspostaviti mostobran preko rijeke Save.

Nasuprot hrvatskim snagama stajao je Prvi krajiški korpus VRS-a i Srpska dobrovoljačka garda ("Arkanovci"). Srpske su postrojbe bile izvrsno utvrđene u betonskim bunkerima na desnoj obali, raspolagale su čistim brisanim prostorom ispred sebe i bile su u stanju pune borbene spremnosti, svjesne da brane prilaze svojim ključnim središtima.

Operacija je službeno započela u rano jutro 18. rujna topničkom pripremom s hrvatske strane. Međutim, topnička potpora nije uspjela neutralizirati dobro ukopane srpske vatrene točke na uzvisinama i u objektima tik uz obalu. Odmah nakon završetka kanonade, hrvatski vojnici krenuli su u prelazak rijeke čamcima.

Rijeka Una bila je brza, nabujala i mutna, a HV-u je kronično nedostajalo adekvatnih amfibijskih sredstava, gumenih čamaca i ispravnih izvanbrodskih motora. Mnogi čamci su se prevrnuli pod naletom riječne struje ili pod izravnom neprijateljskom paljbom. Unatoč tome, pripadnici "Tigrova" i "Gromova" uspjeli su preći rijeku na nekoliko mjesta i uspostaviti plitke, izolirane mostobrane u predgrađima Novog Grada i Kozarske Dubice.

Čim su stupili na desnu obalu, hrvatski vojnici našli su se pod jakom vatrom iz pješačkog naoružanja, strojnica i minobacača. Komunikacija između zapovjedništava i snaga na terenu bila je iznimno loša zbog ometanja i konfiguracije terena. Inženjerija HV-a nije uspjela postaviti pontonske mostove jer je srbijansko topništvo neprestano tuklo mjesta prijelaza. Bez teške tehnike, tenkova i stalnog dotoka svježeg ljudstva, pješaštvo na mostobranima našlo se u smrtnoj zamci. Već u prvih nekoliko sati borbe, HV bilježi teške gubitke u ljudstvu.

Tijekom noći i u rano jutro 19. rujna, srpske snage su dovukle pojačanja i pokrenule žestoki protunapad na nesigurne hrvatske mostobrane. U zrakoplovnu potporu srpskim snagama uključilo se zrakoplovstvo iz Banje Luke, unatoč proglašenoj zoni zabrane letenja (NFZ) od strane NATO-a. Dva zrakoplova tipa J-22 Orao bombardirala su hrvatske položaje u Jasenovcu i Hrvatskoj Dubici, nanoseći dodatne gubitke.

Uvidjevši da operacija nema operativnu dubinu, da su logistički pravci preko rijeka presječeni te da bi daljnje inzistiranje na napadu dovelo do potpunog uništenja prebačenih snaga, načelnik Glavnog stožera general Zvonimir Červenko donosi tešku, ali razumnu odluku o prekidu operacije. Zapovijed za povlačenje izdana je u poslijepodnevnim satima 19. rujna.

Ranjeni vojnici evakuirani su pod iznimno teškim okolnostima, a u tim trenucima poginuo je i značajan broj branitelja koji su štitili odstupnicu svojim suborcima. Do kasnih večernjih sati 19. rujna, sve preživjele snage Hrvatske vojske uspješno su se izvukle natrag na lijevu, hrvatsku obalu rijeke.

Poginulo je i nestalo 49 hrvatskih vojnika, uglavnom pripadnika elitnih gardijskih brigada, dok je preko 100 ranjeno. Na srpskoj strani poginuo je 51 pripadnik vojnih i policijskih postrojbi.

Operacija Una ostala je zabilježena kao jedini taktički neuspjeh HV-a u završnoj fazi rata.

Izvori: Hrvatska-povijest

Večernji list

Braniteljski portal

Kip hrvatskoga kralja Tomislava smještena je u Središnjem predvorju Narodne skupštine Republike Srbije u Beogradu. Kip je od prilepskog mramora 1937. godine isklesao poznati hrvatski kipar i akademik Vanja Radauš.

Skulptura je nastala u razdoblju Kraljevine Jugoslavije s idejom da u zgradi tadašnjeg parlamenta simbolizira povijesni razvoj triju konstitutivnih naroda. Iz istog razloga, u tom se prostoru uz kralja Tomislava nalaze i kipovi srpskog cara Dušana (rad Dragutina Filipovića), slovenskog kneza Kocelja (rad Tine Kosa) te vođe Prvog srpskog ustanka Đorđa Petrovića Karađorđa (rad Frana Kršinića).

Nakon što je u svibnju 1990. godine načelnik Generalštaba Oružanih snaga SFRJ, general Blagoje Adžić, potpisao strogo povjerljivu zapovijed o oduzimanju naoružanja Teritorijalne obrane (TO) SR Hrvatske i njegovu skladištenju pod nadzor JNA, hrvatski vojnici ostali su gotovo nenaoružani.

Skladište "Male bare" kod Ploča (točnije u Baćini) čuvalo je upravo to oduzeto naoružanje općina Metković, Ploče, Vrgorac i Makarska. Kako bi se osiguralo nužno oružje za formiranje i opremanje postrojbi Zbora narodne garde (ZNG), donesena je odluka o napadu. Planiranje operacije odvijalo se u strogoj tajnosti pod izravnim zapovjedništvom general-bojnika Petra Šimca. Glavni ciljevi bili su istovremeno zauzimanje skladišta naoružanja, blokada pomorske baze u splitskom i neretvanskom kanalu te onesposobljavanje tamošnjih garnizona JNA kako ne bi mogli pružiti pomoć napadnutim objektima.

Sama akcija započela je 14. rujna 1991. godine oko 19:15 sati. Udarne snage činili su pripadnici ZNG-a i policijskih snaga iz Metkovića, Opuzena, Ploča i juga Makarskog primorja, uz podršku domaćih dobrovoljaca i lučkih radnika.

Hrvatske su snage vrlo brzo opkolile i uspješno zauzele vojni kompleks "Male bare". Odmah po upadu u skladišta otpočela je logistički najzahtjevnija faza operacije – masovni ukrcaj i izvlačenje naoružanja. Angažirano je oko 120 kamiona i teških vozila koji su pod okriljem mraka neprekidno tovarili sanduke s pješačkim i teškim naoružanjem, streljivom i eksplozivom. Istovremeno, u samom gradu Pločama započela je blokada ostalih vojnih objekata, a drama se ubrzo preselila i na more.

Dok su kamioni vozili oružje prema sigurnim lokacijama u unutrašnjosti, u Neretvanski kanal uplovilo je naoružano ratno brodovlje JNA, uključujući raketnu topovnjaču te po dva raketna i torpedna čamca s namjerom da presijeku luku i spriječe akciju. Odvažne hrvatske posade na civilnim plovilima – plovnoj dizalici „Birina“, tegljaču „Kastor“ i trajektu „Pelješčanka“ – uspjele su manevrima i borbenim djelovanjem nepovratno protjerati neprijateljske ratne brodove natrag u kanal, osiguravajući tako zaleđe snagama na kopnu.

Situacija je postala kritična u ranim jutarnjim satima 15. rujna. Shvativši da gube kontrolu nad bazom, zapovjedništvo JNA poslalo je ratne zrakoplove iz Mostara koji su započeli s bjesomučnim raketiranjem i bombardiranjem skladišnog kompleksa i same luke. Prilikom tih zračnih napada teško je ranjen vozač kamiona Ante Vrdoljak, civilni vozač iz Sinja koji je preminuo na putu do bolnice.

Kako bi se izbjegao stravičan masakr ljudstva u skladištima koja su bila puna eksploziva, zapovjednik Petar Šimac donio je odluku o prekidu operacije oko 04:30 sati ujutro. Preostale snage povukle su se u obližnje zaklone pod kišom betona i kamenja uzrokovanih eksplozijama. Iako protuzračna obrana u tom trenutku nije imala adekvatne uvjete za potpuno zaustavljanje zrakoplova, misija je većim dijelom već bila obavljena.

Unatoč prisilnom prekidu izvlačenja, količina zaplijenjenog ratnog materijala bila je nevjerojatna i mjerila se u stotinama tona. Hrvatske su snage uspjele spasiti i na sigurno odvesti oko 5.000 pušaka, 20 do 24 protuzrakoplovna topa, 190 puškomitraljeza, 500 pištolja, tisuće ručnih bombi, zolja, tromblona te oko 300 tona streljiva i raznog eksploziva.

Ovim oružjem hitno je i kvalitetno naoružana 4. gardijska brigada, a preostali kontingenti odmah su upućeni na ključna i kritična hrvatska ratišta diljem zemlje – od Sinja, Šibenika i Zadra, preko Karlovca i Vukovara, pa sve do Dubrovnika.

Izvori: Braniteljski portal

Wikipedija

Klikploce

Vojna povijest

TV kalendar