u/Lukiisnothere1612

Nakon što su kršćanske snage uspješno obranile Beč 1683. godine, uslijedila je snažna protuofenziva u kojoj su Habsburzi privremeno preoteli Budim i Beograd.

Međutim, situacija se zakomplicirala kada je na Zapadu izbio Devetogodišnji rat, zbog čega je austrijski dvor morao prebaciti dio svojih najboljih trupa na Rajnu. Osmansko Carstvo je iskoristilo taj trenutak te je pod vodstvom energičnog velikog vezira Fazila Mustafe-paše Ćuprilića (Köprülü) krenulo u uspješan protunapad i 1690. godine ponovno osvojilo Beograd.

U ljeto 1691. godine carska vojska pod zapovjedništvom markgrofa Ljudevita Vilhelma Badenskog (poznatog i pod nadimkom "Türkenlouis") krenula je na jug s ciljem da izazove i uništi glavninu osmanske vojske. Badenski je na raspolaganju imao između 20.000 i 33.000 pretežno njemačkih, austrijskih, hrvatskih i ugarskih vojnika, među kojima je bila i Srpska milicija s oko 10.000 boraca pod vodstvom podvojvode Jovana Monasterlije.

S druge strane, vojska velikog vezira Ćuprilića brojala je preko 50.000 ljudi, uključujući elitne janjičare i spahijsko konjaništvo, a podržavali su ih i kurucki ustanici predvođeni Emerikom Thökölyjem.

Obje su vojske u početku bile raspoređene blizu Zemuna, no kako Osmanlije nisu napadali, Ljudevit Badenski se povukao prema utvrđenom položaju kod Slankamena kako bi ih isprovocirao. Fazil Mustafa-paša Ćuprilić je, prateći savjete francuskih vojnih stručnjaka, izveo briljantan taktički manevar. Potajno je zaobišao kršćansku vojsku i zaposjeo položaje iza leđa Badenskog na uzvisinama brda Mihaljevac, gdje je podigao utvrđeni tabor.

Istovremeno, osmanska riječna flotila na Dunavu odsjekla je kršćanske linije opskrbe, ostavljajući carsku vojsku bez dotoka hrane i streljiva. Našavši se u potpunom okruženju, s leđima okrenutim Dunavu i bez mogućnosti povlačenja, carski zapovjednik Ljudevit Badenski shvatio je da mu preostaje samo jedna opcija za spas – opći juriš na utvrđeni osmanski tabor.

U poslijepodnevnim satima 19. kolovoza 1691. godine, Badenski je rasporedio svoje snage za napad. Na desno krilo postavio je glavninu topništva i dvadeset bataljuna pješaštva okrenutih prema osmanskom taboru na Mihaljevcu, centar su držale brandenburške postrojbe, dok je lijevo krilo činila mješavina pješaštva i konjice.

Početak bitke bio je izuzetno nepovoljan i katastrofalan za kršćanski savez. Carsko pješaštvo na desnom krilu krenulo je u silovit juriš uzbrdo prema turskim šancima, ali je dočekano razornom paljbom, nakon čega su janjičari izveli protuudar i doslovno pokosili napadače. Uslijedilo je povlačenje austrijskog pješaštva, a osmansko spahijsko konjaništvo odmah je pokušalo probiti i proširiti tu pukotinu u frontu. Kršćanske snage našle su se na rubu potpunog sloma i kapitulacije. Nadljudskim naporima Badenskog i discipliniranih Brandenburžana u središtu, borbena linija je nekako zadržana.

Vidjevši da pješaštvo gubi snagu, Ljudevit Badenski je naredio cijelom konjaništvu s lijevog krila da krene u juriš samo, bez podrške pješaštva, s ciljem da zaobiđe osmanski desni bok koji je bio slabije utvrđen.

U ovom kritičnom trenutku, u jurišu je sudjelovala i hrvatska konjanička pukovnija pod vodstvom grofa Adama Zrinskog, sina bana Nikole VII. Zrinskog Čakovečkog, koji je u toj borbi poginuo u 28. godini života, primivši metak u prsa. No njegova je smrt ostala obavijena velom tajne – službeno je primio metak u prsa, ali povjesničari i danas sumnjaju da ga je u općem kaosu zapravo pogodio austrijski metak u leđa kako bi se Beč zauvijek riješio loze Zrinskih.

Ovaj iznenadni i agresivni konjanički manevar potpuno je uspio te je razbio turske redove na boku. Carska se vojska s novom energijom ustremila prema osmanskom taboru. U jeku najveće borbe i kaosa koji je nastao u taboru, zalutali metak pogodio je samog velikog vezira Fazila Mustafu-pašu Ćuprilića u glavu.

Njegova trenutna smrt izazvala je paniku i potpuni kolaps zapovjednog lanca među osmanskim vojnicima. Janjičari su ostali izolirani i pružali su ogorčen otpor, ali su ubrzo nadvladani i teško postradali, dok se ostatak osmanske vojske dao u paničan i rastrojen bijeg prema Beogradu.

Gubici su bili golemi; osmanska vojska pretrpjela je katastrofalan poraz, izgubivši između 12.000 i 25.000 vojnika, zajedno s velikim vezirom, brojnim pašama i cjelokupnim taborom s preko 150 topova.

Gubitci kršćanske vojske kretali su se između 4.000 i 7.300 poginulih i ranjenih vojnika.

Bitka kod Slankamena bila je posljednja stvarna prilika u kojoj je Osmansko Carstvo moglo preokrenuti tijek rata u svoju korist.

Iako rat nije odmah završio, ova je pobjeda trajno slomila tursku ofenzivnu moć na Balkanu. Zajedno s kasnijom pobjedom princa Eugena Savojskog u bitki kod Sente 1697. godine, Slankamen je izravno trasirao put prema sklapanju mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine.

Tim je mirom Habsburška Monarhija osigurala trajno ujedinjenje i oslobođenje većeg dijela Hrvatske, Slavonije i Ugarske, dok su granice na Savi i Dunavu ostale stabilne tijekom idućih stoljeća.

U spomen na ovu veliku pobjedu i pale borce, na mjestu bitke je 1892. godine podignut monumentalni spomenik u obliku obeliska visokog 16 metara, koji i danas stoji na brdu iznad Slankamena.

Izvori: https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/bitka-kod-slankamena-1691-godine-1495114

https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Slankamen

Dvorac princa Eugena Savojskog u Bilju (Baranja) građen je u razdoblju od 1707. do 1712. godine. Podigao ga je sam princ Eugen Savojski nakon što mu je car Leopold I. darovao baranjske posjede kao zahvalu za pobjede nad Osmanlijama.

Zanimljivo je da je građen tijekom nemirnih ugarskih ustanaka. Zato za razliku od ostalih raskošnih i otvorenih palača koje je Eugen Savojski posjedovao, ovaj lovački dvorac u Bilju ima izrazite obrambene fortifikacijske elemente i opkop (nizinski burg).

Danas je nažalost dvorac zapušten i zatvoren za unutrašnjost, iako se pripremaju planovi za njegovu potpunu obnovu i revitalizaciju.

Operacija Labrador i operacija Opera bile su tajne obavještajne akcije pod lažnom zastavom (false-flag) koju je u kolovozu 1991. godine u Zagrebu organizirala i provela Kontraobavještajna služba JNA (KOS) s primarnim ciljem kompromitacije Hrvatske pred međunarodnom javnošću.

Glavna namjera ovog specijalnog rata bila je prikazati novoizabranu hrvatsku vlast i državu koja je težila neovisnosti kao profašističku, antisemitsku i ksenofobnu, čime bi se u presudnom povijesnom trenutku spriječilo njezino međunarodno priznanje. Akciju je osmislio i njome iz Beograda, odnosno Zemuna, rukovodio pukovnik Slobodan Rakočević, koji je bio na čelu odjela KOS-a pri Jugoslavenskom ratnom zrakoplovstvu. Na terenu u Zagrebu, neposrednu operativnu kontrolu preuzeli su potpukovnik Ivan Sabolović i major Čedo Knežević, dok je ključni operativac zadužen za logistiku, nabavu eksploziva i koordinaciju agenata na terenu bio Radenko Radojčić.

Organizatori operacije stvorili su špijunsku mrežu unutar novoosnovanih hrvatskih institucija i sigurnosnih struktura, pokušavajući je infiltrirati u formiranje Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP). KOS-ovi agenti uspjeli su regrutirati doušnike i potajno skladištiti znatne količine eksploziva i oružja na nekoliko lokacija u Zagrebu i okolici kako bi pripremili teren za seriju sabotaža.

Glavni udarac izveden u sklopu ove operacije dogodio se u rano jutro 19. kolovoza 1991. godine, kada su Zagreb potresle dvije snažne eksplozije. Prva naprava eksplodirala je u 4:50 sati na ulazu u zgradu Židovske općine u Palmotićevoj ulici, dok je druga detonirana na židovskom dijelu groblja Mirogoj, gdje je oštećena zajednička grobnica. Srećom, s obzirom na to da su napadi izvedeni u zoru, ljudskih žrtava nije bilo, ali je nanesena velika materijalna šteta.

Istodobno s fizičkim napadima aktiviran je i medijsko-propagandni dio plana kroz srodnu operaciju pod kodnim nazivom Opera, što je bila kratica za Operativnu grupu za propagandni rad. Tu grupu činilo je petnaestak probranih novinara, snimatelja i tehničara koji su imali zadatak odmah plasirati lažne vijesti i dezinformacije prema stranim i domaćim medijima. Čim su bombe odjeknule, beogradski mediji pod kontrolom KOS-a počeli su izvještavati o bujanju fašizma i antisemitizma u Zagrebu, optužujući izravno hrvatske vlasti i preostale elemente iz vremena NDH za napade na židovsku zajednicu. KOS je planirao i dodatne akcije, uključujući miniranje željezničkih pruga i podmetanje dokaza koji bi izravno kompromitirali tadašnjeg predsjednika Franju Tuđmana, no te namjere nisu u potpunosti realizirane.

Hrvatske su službe operaciju u potpunosti razotkrile tek sredinom rujna 1991. godine, i to nakon što su u sklopu Bitke za vojarne zauzele zapovjedništvo 5. korpusa RV i PVO JNA u Zagrebu. Unutar objekta zaplijenjeni su računalni diskovi i bilješke koje Ivan Sabolović nije stigao uništiti prije bijega.

Prva uhićenja i slamanje KOS-ove mreže "Štakor" pokrenuti su tek u listopadu 1991. godine, što je omogućilo nekim glavnim organizatorima da pobjegnu u Beograd. Ipak, uhićeno je nekoliko ključnih sudionika na terenu, među kojima je bio i Branko Traživuk.

Uhićeni agenti zadržani su u pritvoru do potkraja 1991. godine, kada su u velikim razmjenama zarobljenika zamijenjeni za Antona Kikaša i vukovarske liječnike (dr. Vesnu Bosanac i dr. Juraja Njavru).

Radenko Radojčić je uhićen znatno kasnije, 1994. godine, te je tijekom višednevnog ispitivanja detaljno opisao rad cjelokupne mreže i potvrdio da su napadi bili dio dobro osmišljene strategije Beograda.

Iako je operacija nanijela privremenu političku štetu ugledu Hrvatske, brzo razotkrivanje i javno iznošenje dokaza pred međunarodnom zajednicom neutralizirali su dugoročne učinke ove propagande.

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Labrador

Večernji list

Opći napad na Pakrac, Lipik i Daruvar započeo je 19. kolovoza 1991. godine, čime je počeo najteži dio rata u zapadnoj Slavoniji.

Cilj neprijateljskih snaga, sastavljenih od lokalnih pobunjenih Srba, paravojnih postrojbi i potpomognutih Banjalučkim korpusom JNA, bio je potpuno ovladavanje ovim strateški važnim područjem, presijecanje ključnih prometnica i protjerivanje hrvatskog stanovništva.

Sukobi na ovom području počeli su još od ožujka te godine kada je izbio oružana pobuna u policijskoj postaji u Pakracu, a situacija je dodatno eskalirala ubojstvima hrvatskih policajaca tijekom lipnja i srpnja.

Neposredno prije samog napada, 17. i 18. kolovoza, većina srpskog civilnog stanovništva organizirano je napustila gradove i sklonila se na okolna brda pod kontrolom pobunjenika, što je bio jasan znak da se sprema opća vojna agresija. Baš u tom razdoblju, 18. kolovoza, na barikadi u Kukunjevcu zarobljen je i odveden dr. Ivan Šreter, istaknuti mirotvorac i ravnatelj lipičke bolnice.

Sveobuhvatni udar započeo je u noći i ranim jutarnjim satima 19. kolovoza 1991. godine, a prvi na udaru našao se Daruvar. Oko 3:00 sata ujutro, policajci srpske nacionalnosti potajno su napustili Policijsku postaju Daruvar, otuđili dio naoružanja i opreme te se pridružili pobunjenicima koji su bili raspoređeni na periferiji grada. Ubrzo je počeo napad na postaju i uže središte grada, pri čemu su nasilno odvedeni hrvatski policajci Marijan Petrovečki, Darko Petrovicki i Damir Rambousek, čija je sudbina i danas nepoznata. Malobrojni hrvatski policajci i prvi lokalni dragovoljci, među kojima je bio i velik broj domaćih Čeha, uspjeli su organizirati grčevitu obranu i odbiti inicijalni juriš. Sljedećeg dana, 20. kolovoza, neprijatelj je na Daruvar uputio silovitu minobacačku paljbu, no grad je zahvaljujući brzoj mobilizaciji i uspostavi obrambenih linija pod vodstvom Kriznog štaba ostao u hrvatskim rukama.

Istoga jutra, 19. kolovoza u 5:05 sati, započeo je koordinirani i masovni kombinirani topničko-pješački napad na Pakrac i Lipik. Izrazito jaka minobacačka i topnička paljba iz okolnih srpskih uporišta zasula je pakračku četvrt Krndija, naselja Prekopakra, Dobrovac i Filipovac, dok su u Lipiku prve granate izravno pogodile Dječji dom i Specijalnu bolnicu za medicinsku rehabilitaciju.

Istodobno s teškim granatiranjem, srpske paravojne postrojbe pokrenule su pješački proboj prema Policijskoj postaji Pakrac i samom centru grada. Zbog razvoja situacije u Daruvaru, hrvatsko je zapovjedništvo povuklo ljude s vanjskih punktova u bazu, pa je uže središte grada i policijsku postaju branilo oko 90 policajaca i dragovoljaca, koji su se ubrzo našli u potpunom okruženju.

Unatoč teškoj situaciji i nedostatku teškog naoružanja, branitelji u Pakracu odbili su predaju i pružali snažan otpor cijeli dan, čime su spriječili brzi pad grada. Presudni preokret u ovoj bitci dogodio se 20. kolovoza, kada su u pomoć opkoljenom gradu stigle Specijalna jedinica policije "Omega" iz Bjelovara te specijalne postrojbe iz Kutine i Zagreba.

Hrvatske snage su u silovitom protuudaru uspjele razbiti neprijateljski obruč, deblokirati policijsku postaju i potisnuti napadače prema okolnim brdima, čime je stabilizirana prva obrambena crta.

Izvori: Domovinski rat

Portal veterani

Car Franjo Josip I. rođen je 18. kolovoza 1830. godine u bečkom dvorcu Schönbrunn kao najstariji sin nadvojvode Franje Karla i bavarske princeze Sofije. Budući da njegov stric, car Ferdinand I., nije imao djece, a otac je bio povučen i bez vladarskih ambicija, ambiciozna nadvojvotkinja Sofija od najranijih je dana odgajala mladoga Franju za ulogu budućeg cara, inzistirajući na strogoj vojničkoj disciplini, predanosti dužnosti i učenju brojnih jezika višenacionalnoga carstva, uključujući hrvatski, mađarski i češki.

Revolucionarni val koji je u proljeće 1848. godine uzdrmao temelje Habsburške Monarhije ubrzao je njegov dolazak na prijestolje. Suočen s nemirima i zahtjevima za reformama, car Ferdinand I. bio je prisiljen abdicirati, pa je mladi Franjo Josip s nepunih osamnaest godina proglašen carem 2. prosinca 1848. godine.

Njegovi prvi vladarski potezi bili su usmjereni na gušenje mađarske revolucije i očuvanje teritorijalne cjelovitosti države. Uz odlučnu vojnu pomoć ruskoga cara Nikole I., austrijska je vojska 1849. godine slomila mađarski ustanak, nakon čega je Franjo Josip ukinuo ustavne eksperimente i početkom 1851. godine uveo centralističko-apsolutistički režim, povijesno zapamćen kao Bachov apsolutizam.

Pod tim je režimom nastojao stvoriti modernu, ali strogo centraliziranu državu s jedinstvenim zakonodavstvom i upravom, čime su privremeno dokinuta povijesna prava pojedinih zemalja, uključujući i Bansku Hrvatsku.

Na vanjskopolitičkom planu, rano razdoblje njegove vladavine donijelo je niz teških poraza i diplomatsku izolaciju. Tijekom Krimskoga rata, car je neutralnom politikom udaljio Austriju od tradicionalne saveznice Rusije, a da pritom nije pridobio povjerenje zapadnih sila. Uslijedili su vojni neuspjesi na talijanskom ratištu 1859. godine, gdje je Austrija nakon poraza kod Solferina izgubila Lombardiju. Katastrofalan poraz u ratu protiv Pruske i Italije 1866. godine definitivno je istisnuo Austriju iz njemačkih integracija i prisilio cara na radikalno unutarnje preslagivanje države.

Kako bi umirio najglasnije kritičare, Franjo Josip je pokrenuo pregovore s mađarskim vladajućim krugovima, što je rezultiralo sklapanjem Austro-ugarske nagodbe 1867. godine. Monarhija je preuređena u dualističku državu s dva ravnopravna dijela, dok su zajednički ostali vladar, vojska, vanjski poslovi i financije. Slaveni u Monarhiji, uključujući Hrvate, ostali su podređeni Beču i Budimpešti, što je potaknulo dugotrajnu političku krizu i rast nacionalizama.

Unatoč političkim pritiscima, ovo je razdoblje donijelo i prve valove moderne industrijalizacije u hrvatske zemlje. Pod njegovom vlasti su izgrađene prve željezničke pruge koje su povezale Zagreb s ostatkom Europe, započeo je brzi razvoj prehrambene i drvne industrije, a jadranski su gradovi poput Rijeke i Splita transformirani u važna lučka i industrijska središta.

Godine 1854. oženio se svojom mlađom sestričnom, bavarskom princezom Elizabetom, u povijesti poznatijom kao Sisi. Unatoč carevoj iskrenoj privrženosti, brak je bio nesretan zbog dvorskih pritisaka i Elizabetine ekscentrične naravi. Najteži udarac car je doživio 1889. godine, kada je njegov jedini sin i prijestolonasljednik, nadvojvoda Rudolf, počinio samoubojstvo u dvorcu Mayerling. Samo devet godina kasnije, 1898. godine, talijanski anarhist u Ženevi izvršio je atentat na caricu Elizabetu, ostavljajući cara potpuno usamljenim na bečkom dvoru. Preostale godine života posvetio je isključivo neumornom radu, preuzevši ulogu vrhovnog birokrata koji ustaje u zoru i provodi sate za pisaćim stolom, pokušavajući očuvati stabilnost države koja se vidno raspadala pod pritiskom unutarnjih nacionalnih sukoba.

Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine izazvala je duboku međunarodnu krizu i trajno zaoštrila odnose sa Srbijom, a sam vrhunac krize dogodio se 28. lipnja 1914. godine, kada je u Sarajevu izvršen atentat na novog prijestolonasljednika, careva nećaka Franju Ferdinanda. Pritisnut vojnim krugovima i savezničkom Njemačkom, ostarjeli je car potpisao ultimatum Srbiji, čime je praktički pokrenuo Prvi svjetski rat.

Car Franjo Josip I. nije dočekao kraj tog sukoba niti konačni slom svoje Monarhije. Umro je od upale pluća 21. studenoga 1916. godine u dvorcu Schönbrunn u 87. godini života, nakon gotovo 68 godina na tronu.

Pokopan je u Carskoj kripti u Beču, gdje ga je nakon njegove smrti naslijedio car Karlo I. (IV.).

Izvori: https://www.enciklopedija.hr/clanak/franjo-josip-i

https://www.britannica.com/biography/Franz-Joseph

Dr. Ivan Šreter bio je ugledni hrvatski liječnik, specijalist fizikalne medicine i rehabilitacije, te ravnatelj Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju u Lipiku.

Osim svoje primarne liječničke struke, bio je istaknuti politički i društveni vođa na području Pakraca i Lipika, gdje je obnašao dužnost predsjednika Regionalnog kriznog štaba za zapadnu Slavoniju te bio predsjednik lokalnog ogranka Hrvatske demokratske zajednice (HDZ).

Šreter je u javnosti bio prepoznat kao izniman humanist, intelektualac i mirotvorac. Zbog svog otvorenog zalaganja za dijalog, toleranciju i mirni suživot između Hrvata i Srba, zaradio je nadimak "hrvatski Gandhi". Čak i u trenucima najvećih napetosti, s govornica je pozivao sugrađane srpske nacionalnosti na razum, ističući da se svi problemi moraju rješavati pregovorima, a ne oružjem. Njegov autoritet i ugled činili su ga ključnom figurom stabilnosti u regiji, zbog čega je za pobunjene ekstremiste predstavljao najveću prepreku u ostvarivanju njihovih ratnih ciljeva te je postao njihova primarna meta.

Njegova domoljubna svijest bila je vidljiva i godinama prije rata, kada je 1984. godine u socijalističkoj Jugoslaviji osuđen na zatvorsku kaznu od 50 dana koja je kasnije smanjena na 10 dana jer je u liječnički karton oficira JNA upisao hrvatske riječi "umirovljeni časnik" umjesto tada službeno propisanog izraza "penzionisani oficir".

Prije same otmice, situacija u zapadnoj Slavoniji bila je iznimno napeta. Nakon proglašenja tzv. Srpske autonomne oblasti Zapadna Slavonija 12. kolovoza 1991. godine, lokalni pobunjenici započeli su s postavljanjem barikada i preuzimanjem teritorija.

Dana 18. kolovoza 1991. godine, dr. Šreter se kretao cestom prema Lipiku. Pobunjeni Srbi postavili su barikadu u selu Kukunjevac s jasnim ciljem presretanja i zarobljavanja ključnih hrvatskih dužnosnika. Kada je Šreterovo vozilo zaustavljeno, naoružani napadači su ga prepoznali, prisilno izvukli iz automobila i zarobili. Policijske snage u Pakracu imale su dojave o postavljanju barikada, ali zbog sigurnosnih rizika i neprijateljskog okruženja izvan samog grada nisu mogle pravovremeno intervenirati kako bi spriječile otmicu.

Nakon zarobljavanja, dr. Šreter je prepraćen na teritorij pod kontrolom pobunjenika. Prvo je bio zatočen u napuštenoj kući u selu Branešci na broju 110, gdje je bio izložen strahovitom fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Kasnije je prebačen u zloglasni logor Bučje, koji je služio kao središnje mjesto za mučenje i likvidaciju zarobljenih Hrvata u tom dijelu Slavonije. Hrvatske vlasti odmah su pokušale isposlovati njegovo oslobađanje. Prema svjedočanstvu Slavka Degoricije, tadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova, pokrenuti su pregovori s predstavnicima srpske manjine, uključujući čak i samog Milorada Pupovca.

Postignut je načelni dogovor o razmjeni prema kojem je hrvatska strana trebala pustiti dvojicu srpskih liječnika koji su ranije uhićeni u Sisku, dok je srpska strana trebala osloboditi dr. Šretera. Hrvatska je strana ispunila svoj dio dogovora i pustila srpske liječnike, no druga strana je izigrala sporazum uz obrazloženje da im je dr. Šreter potreban dok ne osiguraju vlastitu medicinsku skrb.

Posljednji provjereni podatak o tome da je dr. Šreter živ datira 29. kolovoza 1991. godine. Prema kasnijim iskazima drugih preživjelih logoraša, poput dr. Vladimira Solara koji je također bio otet i kasnije razmijenjen, dr. Šreter je u logoru proživljavao nezamislive torture.

Pretpostavlja se da je ubijen ubrzo nakon tog razdoblja, a u napuštenom logoru Bučje kasnije je pronađena samo njegova liječnička kuta. Njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni, a on se i dalje službeno vodi na popisu nestalih osoba iz Domovinskog rata.

Odlukom Predsjednika Republike Hrvatske posmrtno je odlikovan Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana s posrebrenim pleterom. Danas se njemu u čast svake godine dodjeljuje prestižna nagrada "Dr. Ivan Šreter" za najbolju novu hrvatsku riječ. Ujedno, 18. kolovoza se u Hrvatskoj obilježava kao Nacionalni dan mirotvorstva.

Izvori: Domovinski rat

Wikipedija

Marko Marulić rođen je u Splitu 18. kolovoza 1450. godine kao najstariji sin u uglednoj i brojnoj patricijskoj obitelji koja je imala još petero braće i dvije sestre. Njegov otac Nikola Pečenić bio je ugledni plemić i ugledni građanin, dok je majka Dobrica potjecala iz plemenite obitelji Alberti. Obiteljsko prezime Pečenić u 15. je stoljeću, u skladu s tadašnjim humanističkim običajima i trendovima, latinizirano u oblik Marulus, iz čega je kasnije izvedeno prezime Marulić.

Rano djetinjstvo proveo je u rodnome gradu koji se tada nalazio pod mletačkom upravom. Prva sustavna znanja stekao je u splitskoj komunalnoj humanističkoj školi, gdje su mu učitelji bili ugledni strani znanstvenici poput Tidea Acciarinija, Nikole iz Ferma i Girolama Genesija. Premda stariji biografi često ističu da je nakon splitske izobrazbe otišao u Italiju kako bi studirao pravo na prestižnom Sveučilištu u Padovi, u suvremenoj znanosti za takvu tvrdnju još uvijek ne postoje posve čvrsti i neosporni materijalni dokazi. Unatoč tomu, njegova kasnija pisma i javni govori jasno svjedoče da je posjedovao vrhunsku erudiciju, izvrsno poznavanje antičke literature te iznimnu pravnu i teološku potkovanost.

Nakon završetka školovanja vratio se u Split gdje je aktivno sudjelovao u komunalnom i pravnom životu grada obnašajući razne odgovorne dužnosti. Radio je kao gradski sudac, ispitivač notarskih spisa, prokurator plemića i izvršitelj oporuka. Svojim je ugledom i znanjem bio središnja ličnost splitskog humanističkog kruga u kojem su se okupljali intelektualci poput Frane Božićevića-Natalisa, Tome Nigera i Dmina Papalića.

Tijekom života Marulić je nekoliko puta putovao izvan Dalmacije. Zabilježeno je da je odlazio u Veneciju radi trgovačkih poslova i zastupanja splitskih plemića, a pretpostavlja se da je oko 1500. godine hodočastio u Rim povodom proslave jubilarne kršćanske godine. Privatno se bavio arheologijom, prepisivanjem starih natpisa na tlu Solina i Splita, te slikarstvom, o čemu svjedoče oporuka i popisi njegove bogate knjižnice.

Marulićev opus iznimno je bogat i raznovrstan te obuhvaća tekstove na latinskom, hrvatskom i talijanskom jeziku. Više od četiri petine njegovih sačuvanih djela napisano je na latinskom jeziku, što mu je za života donijelo status svjetski poznatog kršćanskog humanista čije su knjige tiskane i čitane diljem Europe. Njegovo moralno-teološko djelo Evangelistarium (Evanđelistar) detaljno je čitao i svojim bilješkama komentirao engleski kralj Henrik VIII., dok je priručnik Pouke za čestit život po primjerima svetaca doživio brojna izdanja te je čak adaptiran i tiskan u dalekom Japanu. Među latinskim ostvarenjima ističe se i religiozni ep Davidijada, napisan po uzoru na antičke klasike, u kojem kroz biblijsku priču o kralju Davidu stvara složenu političku i vjersku alegoriju.

Svoj najznačajniji tekst, ep Juditu, dovršio je 22. travnja 1501. godine, a knjiga je tiskana u Veneciji 1521. godine. Ep opisuje biblijsku junakinju koja spašava svoj grad od asirske vojske, što je bila izravna i hrabra alegorija na tadašnju borbu Splićana i Hrvata protiv turske opasnosti. Pišući Juditu u dvanaestercima, Marulić je svjesno stvorio visoko stilizirano umjetničko djelo na narodnom jeziku, čime je dokazao da hrvatski jezik može parirati latinskomu i talijanskomu.

U zrelijoj životnoj dobi Marulić se postupno počeo povlačiti iz intenzivnog javnog i komunalnog života kako bi se potpuno posvetio pisanju, molitvi i kontemplaciji. Između 1509. i 1511. godine boravio je u potpunoj osami u uvali Nečujmu na otoku Šolti, na imanju svojeg prijatelja i kuma Dujma Balistrilića. Taj boravak u tišini i prirodi duboko je utjecao na njegov kasniji duhovni rad i asketski pogled na svijet.

Nakon povratka u Split nastavio je neumorno pisati sve do samoga kraja života. Umro je 5. siječnja 1524. godine u 74. godini života. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u splitskoj crkvi svetog Frane.

Izvori: https://hbl.lzmk.hr/clanak/marulic-marko

https://marulianum.knjizevni-krug.hr/marko-marulic-splicanin/

Prvim crtanim filmom u povijesti smatra se francusko ostvarenje Fantasmagorie iz 1908. godine, koje je stvorio pionir animacije, karikaturist i crtač Émile Cohl.

Cijeli proces nastanka i premijere ovog povijesnog filma odvijao se kroz nekoliko ključnih faza koje su zauvijek promijenile kinematografiju. Émile Cohl je na ovom projektu počeo raditi u veljači 1908. godine za poznatu filmsku kompaniju Gaumont.

Rad na filmu trajao je punih pet mjeseci intenzivnog i mukotrpnog crtanja. Cohl je ručno nacrtao oko 700 različitih crteža kako bi stvorio animaciju koja u konačnici traje minutu i 40 sekundi.

Cohl je svaki pojedini crtež postavljao na osvijetljenu staklenu ploču te preko njega precizno precrtavao sljedeći, unoseći sitne izmjene kako bi se stvorio privid kretanja. Iako gledatelj ima dojam da gleda crteže kredom na crnoj školskoj ploči, Cohl zapravo nije crtao po ploči. Crteže je radio crnom tintom na bijelom papiru. Efekt školske ploče postigao je tehnikom snimanja crteža na filmski negativ, čime su se crne i bijele boje obrnule.

Radnja samog filma prati jednostavan lik klauna i gospodina koji se kreću kroz nadrealni svijet u stilu struje svijesti. Likovi se neprestano transformiraju, pa se tako vinska boca pretvara u cvijet, a cvijet zatim u slona, dok u nekim scenama u kadar ulaze i stvarne, žive ruke samog animatora koje ponovno sastavljaju lik kada se on prepolovi.

Nakon višemjesečnog truda, film je službeno doživio svoju premijeru 17. kolovoza 1908. godine u kazalištu Théâtre du Gymnase u Parizu, koje je za tu prigodu bilo pretvoreno u kino dvoranu. Taj događaj i prikazivanje "Fantasmagorie" označili su službeno rođenje tradicionalne animacije i postavili temelje za cijelu modernu industriju crtanih filmova.

Izvori: Tv Kalendar

Cijeli Film

Car Karlo IV. (ujedno i car Karlo I. Austrijski) rođen je 17. kolovoza 1887. godine u dvorcu Persenbeugu u Donjoj Austriji pod punim imenom Karlo Franjo Josip Ludvig Hubert Juraj Oton Marija Habsburško-Lotarinški.

Njegovi roditelji bili su nadvojvoda Oton i saska princeza Marija Josipa, što znači da je Karlo bio pranećak dugovječnoga cara Franje Josipa I. Budući da je u trenutku rođenja bio tek daleko u nasljednom redu, tijekom djetinjstva i rane mladosti nije sustavno odgajan niti pripreman za preuzimanje carske krune.

Njegov se životni put dramatično promijenio uslijed niza obiteljskih tragedija unutar dinastije gdje je prvo carev sin jedinac, prijestolonasljednik Rudolf, preminuo 1889. godine u Mayerlingu pod nerazjašnjenim okolnostima. Nakon toga je ulogu prijestolonasljednika preuzeo Karlov stric, nadvojvoda Franjo Ferdinand. Kada je u lipnju 1914. godine Franjo Ferdinand ubijen u Sarajevskom atentatu, mladi je Karlo iznenada postao izravni i prvi nasljednik oronuloga cara te se našao u samom središtu svjetske politike u trenucima izbijanja 1. svjetskog rata.

Tijekom ranih ratnih godina Karlo je služio kao visoki vojni časnik te je zapovijedao postrojbama na talijanskom i istočnom bojištu, gdje se iz prve ruke uvjerio u sve strahote i razaranja modernoga ratovanja.

Nakon smrti 86-godišnjeg Franje Josipa u studenome 1916. godine, Karlo je zasjeo na carsko prijestolje usred ratnoga vihora i službeno je okrunjen za ugarsko-hrvatskog kralja 30. prosinca 1916. godine u Budimpešti.

Svjestan činjenice da je Monarhija na rubu vojnog i ekonomskog sloma, novi je vladar odmah pokrenuo energične, ali tajne diplomatske korake kako bi izvukao zemlju iz sukoba. Preko svojega šogora, princa Siksta od Bourbon-Parme, inicirao je tajne pregovore s Francuskom i silama Antante radi sklapanja separatnoga mira.

Međutim, ti su pokušaji propali jer Karlo nije imao unutrašnje političke snage ni hrabrosti prekinuti čvrsto vojno savezništvo s Njemačkim Carstvom, a kada su pregovori potajno otkriveni javnosti, car je pretrpio golem diplomatski šamar i potpuni gubitak povjerenja svojih njemačkih saveznika.

Na unutrašnjem planu, Karlo se pokazao kao duboko religiozan i socijalno osjetljiv vladar koji je iskreno želio reformirati duboko podijeljenu državu. Bio je prvi europski vladar koji je osnovao Ministarstvo socijalne skrbi i Ministarstvo javnog zdravstva kako bi ublažio patnje najsiromašnijih slojeva stanovništva pogođenih ratnom neimaštinom i glađu.

Suočen s neumoljivim buđenjem nacionalizma među narodima unutar carstva, potkraj rata predložio je radikalnu preobrazbu dualističke Austro-Ugarske u federativnu državu. U sklopu te reforme, otvoreno je podupirao ideju stvaranja zasebne, ravnopravne hrvatske federalne jedinice koja bi okupila sve hrvatske zemlje i imala isti status kao Austrija i Ugarska. Ti su reformski pokušaji stigli prekasno jer su potlačeni narodi već čvrsto odlučili proglasiti potpunu samostalnost i prekinuti sve veze s Bečom i Budimpeštom.

Vojni slom Središnjih sila u jesen 1918. godine donio je neizbježan kraj višenacionalnog carstva. Dana 11. studenog 1918. godine, Karlo je potpisao proglas kojim se povukao iz svih državnih poslova i upravljanja Austrijom, a 13. studenog potpisao je sličnu izjavu i za Ugarsku.

Ipak, ključno je naglasiti da car nikada nije formalno abdicirao niti se odrekao svojih vladarskih titula, smatrajući da mu je kruna dodijeljena božanskim pravom. Prisiljen napustiti domovinu, sa svojom brojnom obitelji prvo se sklonio u Švicarsku. Tijekom 1921. godine u 2 navrata potajno je dolazio u Ugarsku s namjerom da ponovno preuzme kraljevski tron, no oba pokušaja restauracije monarhije propala su zbog odlučnog vojnog otpora mađarskog regenta Miklósa Horthyja i oštrih prijetnji susjednih država okupljenih u Malu Antantu.

Nakon propasti ovih političkih avantura, savezničke sile odlučile su Karla trajno ukloniti iz unutrašnjosti Europe te su ga internirale na udaljeni portugalski otok Madeiru u Atlantskom oceanu. Tamo je bivši vladar sa suprugom Zitom i 8 djece živio u izrazito skromnim i vlažnim uvjetima, bez ikakvih financijskih sredstava.

Uslijed teškoga siromaštva i narušenog zdravlja, Karlo je obolio od teške upale pluća te preminuo 1. travnja 1922. godine u gradu Funchalu, u dobi od samo 34 godine. Pokopan je u tamošnjoj crkvi Naše Gospe od Montea.

Zbog njegova zalaganja za mir, kršćanskih kreposti i duboke pobožnosti, papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženikom Katoličke Crkve 3. listopada 2004. godine.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Karlo_I._Austrijski

Hrvatska-povijest.hr

Nakon pobjede Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) na prvim višestranačkim izborima u proljeće 1990. godine, u dijelovima Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom započele su intenzivne političke pripreme za otpor novoj vlasti.

Glavni pokretači tog otpora bili su lokalni političari predvođeni Jovanom Raškovićem, Milanom Babićem i Milanom Martićem koji su uz izravnu potporu Beograda te Slobodana Miloševića pokrenuli kampanju širenja straha među lokalnim srpskim narodom.

Kao glavni izgovor za pobunu koristili su uvođenje povijesnih hrvatskih državnih amblema i grba, prikazujući novu demokratsku vlast kao nastavak fašističke NDH.

Prvi otvoreni iskaz neposluha dogodio se početkom srpnja 1990. godine, kada je pedesetak policajaca u Kninu poslalo pismo saveznom sekretarijatu u Beogradu, u kojem su izričito odbili nositi nove hrvatske policijske oznake.

Ključni događaj dogodio se 25. srpnja 1990. godine, kada je u mjestu Srb održan takozvani Veliki srpski sabor pred masovnim skupom od više desetaka tisuća ljudi. Na tom su saboru politički vođe donijeli Deklaraciju o suverenosti i autonomiji srpskog naroda u Hrvatskoj te osnovali Srpsko nacionalno vijeće s Jovanom Raškovićem na čelu. Tom je deklaracijom proglašeno da su ustavne promjene koje donosi Sabor Republike Hrvatske ništavne za srpski narod, a istovremeno je najavljeno i provođenje plebiscita, odnosno referenduma o autonomiji Srba. Hrvatske su vlasti taj najavljeni referendum već 4. kolovoza službeno proglasile nelegalnim i protuustavnim. Nekoliko dana nakon toga, točnije 13. kolovoza, srpska delegacija iz Knina koju je predvodio Milan Babić otputovala je u Beograd na sastanak s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Borisavom Jovićem kako bi osigurala izravnu zaštitu i vojnu intervenciju Jugoslavenske narodne armije u slučaju da hrvatska policija pokuša spriječiti provođenje referenduma. Istoga dana na području oko Knina počele su kružiti prve naoružane seoske straže koje su činili lokalni civili.

Do potpune eskalacije i dramatičnih događaja na terenu došlo je 17. kolovoza 1990. u prijepodnevnim satima, kada je MUP Republike Hrvatske odlučilo preduhitriti ilegalni referendum. MUP je izdao zapovijed da se iz policijskih stanica u Benkovcu, Obrovcu, Kninu i Gračacu hitno povuče naoružanje rezervnog sastava policije kako ono ne bi završilo u rukama pobunjenika. Međutim, u Kninu i okolnim mjestima lokalne srpske straže i policajci koji su otkazali poslušnost Zagrebu odbili su predati oružje. Umjesto toga, provalili su u skladišta i podijelili tisuće pušaka i strojnica lokalnom stanovništvu.

U poslijepodnevnim satima istoga dana, Milan Babić je u Kninu službeno proglasio ratno stanje i osnovao Štab za obranu grada, iako je istu odluku oko 21:00 sat sam demantirao. Gotovo u istom trenutku započela je masovna blokada cesta. Pobunjenici su posjekli golema stabla te uz pomoć teške mehanizacije i krupnog stijenja podigli čvrste barikade na svim ključnim prometnim pravcima oko Knina, Benkovca i Obrovca. Ovim su činom fizički prekinuli željeznički i cestovni promet te potpuno odsjekli južnu Hrvatsku i Dalmaciju od sjevernog dijela zemlje, i to usred vrhunca ljetne turističke sezone.

Hrvatska vlada u Zagrebu promptno je reagirala na ovu oružanu pobunu slanjem tri helikoptera s pripadnicima specijalnih postrojbi MUP-a iz zrakoplovne baze Lučko prema Kninu kako bi razbili barikade i uspostavili ustavni poredak. Međutim, iznad Ogulina hrvatske su helikoptere presrela dva borbena zrakoplova MiG-21 Jugoslavenske narodne armije. Piloti JNA zaprijetili su hrvatskim policajcima da će ih odmah srušiti ako ne promijene smjer, prisilivši ih na povratak u bazu. Time je JNA otvoreno stala na stranu pobunjenih Srba i spriječila legalnu akciju hrvatske policije. Istovremeno, oklopni transporteri JNA zaprijetili su prolaznim policijskim vozilima na cestama u Lici.

Tijekom sljedećih nekoliko dana, političke napetosti i incidenti proširili su se na ostatak Like, dok će područja Korduna i Banovine u nadolazećim tjednima, posebice krajem rujna, također postati žarišta otvorene pobune.

Cjelokupni sklop ovih događaja stvorio je logističku i teritorijalnu bazu za kasniji nastanak samoproglašene tzv. Srpske autonomne oblasti Krajine i početak kasnijih oružanih sukoba u Hrvatskoj.

Izvori: Domovinski rat

Sabor u Srbu

Nakon sjajne pobjede nad Osmanlijama kod Petrovaradina i oslobođenja Temišvara 1716. godine, princ Eugen Savojski usmjerio je svoje misli prema glavnom cilju kampanje – Beogradu. Beograd je bio ključna pogranična utvrda pod osmanskom vlašću koja je kontrolirala ušće Save u Dunav i otvarala put prema unutrašnjosti Balkana.

Tijekom kasnog proljeća 1717. godine, princ Eugen je okupio carsku vojsku od oko 100.000 ljudi, u čijem su sastavu bili austrijski vojnici, bavarski plaćenici, te brojni dobrovoljci iz cijele Europe.

Sredinom lipnja carske snage stigle su pred Beograd. Eugen Savojski donio je strateški rizičnu, ali genijalnu odluku te je s vojskom prešao Dunav kod Višnjice, umjesto očekivanog napada preko Save. Time je potpuno zatvorio i izolirao beogradsku utvrdu u kojoj se nalazilo oko 20.000 osmanskih vojnika.

Podno zidina grada postavio je utvrđeni logor zaštićen dvjema obrambenim linijama. Linija kontravalacije bila je okrenuta prema samoj tvrđavi kako bi spriječila ispade opkoljenih branitelja. Istodobno, linija cirkumvalacije bila je okrenuta prema jugu kako bi zaštitila austrijska leđa od velike turske vojske za koju se znalo da dolazi u pomoć.

Do kraja srpnja situacija se dramatično zakomplicirala za kršćanske snage. Iz pravca juga stigla je golema osmanska deblokadna vojska pod zapovjedništvom velikog vezira Hadži Halil-paše, koja je brojala između 100.000 i 120.000 ljudi. Osmanske snage zaposjele su uzvisine iznad austrijskog logora i postavile vlastito teško topništvo, čime se princ Eugen našao u klopci – bio je ukliješten između gradskih zidina i goleme turske vojske za deblokadu.

Habsburšku vojsku ubrzo su počele kositi dizenterija i druge opake bolesti, drastično smanjujući broj operativno sposobnih vojnika na oko 60.000 ljudi.

Preokret se dogodio 14. kolovoza, kada je austrijska minobacačka granata pogodila glavno osmansko skladište baruta u utvrdi. Eksplozija je bila toliko silovita da je pokosila oko 3.000 turskih branitelja i izazvala kaos. Shvativši da mora iskoristiti taj trenutak šoka, ali i da bi dugotrajno čekanje značilo potpunu propast i polagano umiranje njegove vojske, princ Eugen Savojski odlučio je izvesti napad na dvostruko brojnijeg neprijatelja.

Napad je započeo u noći s 15. na 16. kolovoza 1717. godine. Eugen Savojski odlučio je iskoristiti gustu ljetnu maglu koja se u rano jutro podigla s Dunava i Save, zaklonivši sve vidike. Carsko pješaštvo tiho je krenulo naprijed u centar, dok je konjica raspoređena na bokovima, spremna za udar.

Zbog guste magle došlo je do dezorijentacije na bojištu. Austrijsko desno krilo pod zapovjedništvom grofa von Palffyja u magli se odvojilo od glavnine pješaštva, ostavljajući opasnu prazninu u borbenom poretku. Osmanlije su brzo uočile ovu pukotinu i krenule u snažan protunapad svojim elitnim janičarima i konjicom, što je prijetilo potpunim rasulom austrijskih redova.

Shvativši opasnost, Eugen je osobno stao na čelo drugog obrambenog reda i poveo silovit juriš ravno u janičarske redove. Iako je u tom jurišu bio ranjen, Eugenov borbeni moral podigao je vojsku koja je na bajunete uspjela slomiti osmanski nalet.

Oko devet sati ujutro sunce je konačno rastjeralo maglu, a pred očima preživjelih vojnika ukazala se potpuna premoć habsburške taktike. Austrijanci su zauzeli turske bitnice i okrenuli njihove vlastite topove protiv njih. Nastala je opća panika u osmanskim redovima, pa je veliki vezir Halil-paša naredio opće povlačenje prema jugu kako bi spasio ostatke svoje vojske. Mađarski husari i srpska dobrovoljačka milicija nemilosrdno su progonili razbijenu tursku vojsku kilometrima daleko od bojišta.

Gubici na osmanskoj strani iznosili su između 15.000 i 20.000 poginulih i ranjenih, dok je habsburška vojska pretrpjela znatno manje gubitke (manje od 6.000 ljudi).

Vidjevši da je deblokadna vojska potpuno uništena i da je svaka pomoć izgubljena, zapovjednik beogradske utvrde službeno je potpisao kapitulaciju 18. kolovoza, a preostali turski garnizon napustio je grad i predao ga princu Eugenu 21. kolovoza 1717. godine.

Ova pobjeda izravno je dovela do potpisivanja Požarevačkog mira u ljeto 1718. godine. Tim mirovnim sporazumom Habsburška Monarhija je od Osmanskog Carstva preuzela cijeli Banat, privremeno okupirala sjevernu Srbiju s Beogradom, te dijelove sjeverne Bosne i Vlaške.

Izvori: Vojna povijest

Dnevno.hr

Povijest.hr

Wikipedija

Nikola Bunić rođen je u uglednoj dubrovačkoj plemićkoj obitelji oko 1635. godine. Njegov otac bio je znameniti barokni pjesnik Ivan Bunić Vučić, a brat također pjesnik Saro Bunić. Nikola je obrazovanje stekao u rodnom Dubrovniku te se rano počeo pripremati za javno djelovanje unutar državnih struktura Republike.

Njegov rad u državnoj službi započeo je 1658. godine kada preuzima dužnost gradskog ekonoma za žito i kapetana na Brgatu, a dvije godine kasnije počinje raditi i kao odvjetnik. Godine 1661. postaje članom Kolegija apelacije, pravosudnog tijela u kojem s kraćim prekidima djeluje sedam godina. Svoju plodnu diplomatsku karijeru započinje 1665. godine uspješnom misijom kod generalnog providura Dalmacije s ciljem oslobađanja zaplijenjenog dubrovačkog broda.

Nakon razarajućeg potresa u Dubrovniku, u kojoj je poginuo velik dio stanovništva i plemstva, Bunić se profilirao u jednog od ključnih vođa obnove. Izabran je među dvanaestoricu plemića u privremeni Odbor koji je preuzeo upravljanje razrušenom državom. Aktivno je radio na spašavanju državne imovine, organizaciji obrane od potencijalnih napada te održavanju osjetljivih vanjskopolitičkih veza s Mletačkom Republikom i Osmanskim Carstvom. Zbog svojih zasluga i političke zrelosti čak je tri puta biran na najvišu dužnost dubrovačkog kneza, a obnašao je i dužnosti konzula civilnih poslova te službenog kroničara državnog teritorija.

Osim političkog angažmana, Bunić je ostavio značajan trag u hrvatskoj baroknoj književnosti. Njegovo je stvaralaštvo bilo duboko motivirano ljubavlju prema svojoj domovini i proživljenom tragedijom potresa. Neposredno nakon katastrofe tiskao je prigodnu pjesmu pod nazivom "Grad Dubrovnik vlastelom u trešnju", a već sljedeće, 1668. godine, sastavio je opsežniji spjev o njezinoj obnovi pod nazivom "Feniče aliti srećno narečenje gradu Dubrovniku po trešnji".

Tijekom 1678. godine, Dubrovačka Republika se našla pod nezapamćenim političkim i financijskim pritiskom Osmanskog Carstva. Veliki vezir Kara Mustafa-paša, poznat po svojoj ekstremnoj okrutnosti i pohlepi prema kršćanskim državama, izmislio je lažne optužbe da su Dubrovčani potajno pomagali Mlečanima tijekom nedavnog Kandijskog rata.

Taj dugotrajni sukob, poznat i kao Kretski rat, vodio se od 1645. do 1669. godine između Mletačke Republike i njezinih saveznika protiv Osmanskog Carstva. Glavni cilj rata bila je prevlast nad otokom Kretom (koju su Mlečani nazivali Kandija), a teške ratne operacije i razaranja snažno su zahvatili i Dalmaciju te jadransko zaleđe.

Na ime tih izmišljenih ratnih šteta i zaostalih poreza, osmanska Porta je od Dubrovnika ultimativno zahtijevala nevjerojatnu i nerealnu svotu od 146.000 dukata. Isplata tog iznosa značila bi trenutačni bankrot i gubitak neovisnosti, zbog čega je Senat u ovu kritičnu misiju uputio svoje najvještije i najodlučnije ljude, vlasteline Nikolu Bunića i Marina Gučetića. Oni su kao poklisari harača bili upućeni prema Carigradu, no pregovore su morali započeti u Sarajevu kod bosanskog Ahmed-paše s jasnim i strogim naputkom da pregovaraju i nude razumne darove, ali da ucjene i prevelike namete nipošto ne potpisuju.

Kada su stigli u Sarajevo, pregovori su se brzo pretvorili u verbalno zlostavljanje i ucjene pod prijetnjom vojne sile. Ahmed-paša je bjesnio zbog njihove upornosti, a Bunić mu je hrabro odgovorio da Dubrovnik nema taj novac i da su oni došli sklopiti pravedan mir, a ne potpisati ropstvo svoje domovine. Sukladno strogim uputama Senata, poklisari su odlučno odbili potpisati pristanak na financijske ultimatume. Paša je njihovo odbijanje protumačio kao uvredu samom sultanu te je drastično prekršio stoljetno međunarodno pravilo o diplomatskom imunitetu i nepovredivosti poslanika. Naredio je stražarima da s Bunića i Gučetića skinu svečane plemićke odore, pretraže ih i bace u okove pod optužbom da su špijuni.

Umjesto povratka kući, odmah su stavljeni na konje i pod jakom stražom upućeni na višemjesečni iscrpljujući marš prema istoku Carstva, u silistrijski zatvor koji se nalazio u utvrdi Silistra na rijeci Dunav, na području današnje Bugarske.

Uvjeti u silistrijskoj tamnici bili su iznimno okrutni, nehumani i smrtonosni. Dubrovački uglednici bačeni su u najdublje, podzemne prostorije utvrde koje su bile bez ikakva svjetla, kreveta ili grijanja, a vlagu je dodatno pojačavala blizina Dunava. Bili su okovani u teške željezne lance te izloženi stalnim mučenjima i psihičkom pritisku stražara koji su tražili da popuste i potpišu dokumente u ime Republike. Nikola Bunić je sve ponude o slobodi i liječenju ponosno odbio, svjestan da bi njegov potpis pravno uništio Dubrovnik. Zbog očajne hrane, prljave vode i nehumanih uvjeta, Bunićevo je tijelo ubrzo popustilo pod naletom teške tamničke groznice, odnosno tifusa.

Njegov supatnik Marin Gučetić vjerno ga je njegovao u zadnjim trenucima, sve dok Nikola Bunić, potpuno fizički iscrpljen ali nepokorena duha, nije preminuo u teškim okovima 16. kolovoza 1678. godine.

Njegova žrtva i smrt kupile su vrijeme dubrovačkoj diplomaciji koja je vješto rastezala pregovore i alarmirala europske dvorove i papu o osmanskom nasilju. Opasnost je trajno uklonjena nekoliko godina kasnije, nakon velikog osmanskog poraza kod Beča 1683. godine.

Marin Gučetić je nakon dugog tamnovanja pušten na slobodu te je po povratku u Dubrovnik posvjedočio o Bunićevu herojstvu. Vijest o Bunićevoj smrti duboko je potresla Republiku, pa mu je u crkvi svetoga Vlaha održana svečana komemoracija uz počasni govor koji je održao Gian Battista Tolomei.

Senat je donio odluku da mu se u znak trajne zahvalnosti podigne službena spomen-ploča u dvorani Velikog vijeća, što je bila rijetkost u Dubrovniku koji je strogo izbjegavao kult ličnosti.

Izvori: https://hbl.lzmk.hr/clanak/bunic-nikola

Dubrovniknet.hr

Wikipedija

Dubrovački muzeji

Cerska bitka između Kraljevine Srbije (na strani sila Antante) i Austro-Ugarske Monarhije (na strani Trojnog saveza) započela je u noći s 15. na 16. kolovoza 1914. godine i bila je prva pobjeda sila Antante u Prvom svjetskom ratu. Sukob se odvijao na širem prostoru planine Cer i u porječju rijeke Jadar, uz samu tadašnju sjeverozapadnu granicu Kraljevine Srbije.

Austrougarska vojska započela je ofenzivu još 12. kolovoza pod vrhovnim zapovjedništvom generala Oskara Potioreka. Za napad na Srbiju bila je angažirana austrougarska Balkanska vojska, u čijem su sastavu ključne operacije iznijele Peta armija pod zapovjedništvom generala Liboriusa von Franka te dijelovi Druge armije kojom je zapovijedao general Eduard von Böhm-Ermolli.

Glavni udarni dio Pete armije činili su 8. korpus, pod čijim su okriljem djelovale 9. pješačka divizija i 21. landverska divizija, te zagrebački 13. korpus, koji je obuhvaćao 36. pješačku diviziju i 42. domobransku "Vražju" diviziju. Austrougarski strateški plan računao je na brzi prodor preko rijeka Drine i Save kako bi prisilio Srbiju na kapitulaciju prije nego što njezina iscrpljena vojska uopće organizira linije obrane. Austrougarske snage su ukupno brojale oko 200.000 vojnika.

Srpska Vrhovna komanda, na čelu s generalom Radomirom Putnikom, prvotno je očekivala glavni udar sa sjevera te je svoje snage grupirala u unutrašnjosti. Kada je postalo jasno da neprijatelj nadire sa zapada, Putnik je odmah naredio složeni marš-manevar i preusmjerio svoje tri armije prema bojištu. Glavni teret bitke ponijela je Druga srpska armija pod vodstvom generala Stepe Stepanovića, koja je u svom sastavu imala Kombiniranu diviziju prvog poziva, Moravsku diviziju prvog poziva, Šumadijsku diviziju prvog poziva te Konjičku diviziju. Na južnom krilu, duž rijeke Jadar, Stepanovićeve bočne položaje osiguravala je Treća srpska armija pod zapovjedništvom generala Pavla Jurišića Šturma, koja je raspolagala Drinskom divizijom prvog poziva i Drinskom divizijom drugog poziva. U strateškoj rezervi u pozadini nalazila se Prva srpska armija pod vodstvom generala Petra Bojovića.

Srpska vojska je ukupno brojala oko 180.000 vojnika.

Tijek same bitke počeo je u već spomenutoj noći s 15. na 16. kolovoza dramatičnim i kaotičnim noćnim sudarom u blizini sela Tekeriš. U gustoj tmini i nevremenu, prethodnice srpskog Drugog prekobrojnog puka, koji je bio u sastavu Kombinirane divizije, iznenada su naletjele na utaborene izvidnice austrougarske 21. landverske divizije. Borba se smjesta rasplamsala iz neposredne blizine, bez ikakvog jasnog rasporeda, pretvorivši se u ogorčeni prsa-o-prsa okršaj bajunetama. Srpske snage uspjele su u tom prvom udaru potpuno rastrojiti i potisnuti iznenađene austrougarske jedinice s niza položaja, čime su osigurale ključni taktički prostor na padinama planine.

Već sljedećeg jutra, 16. kolovoza, sukob je prerastao u opću bitku duž cijelog fronta. Austrougarske trupe pokušale su snažnim protunapadima povratiti izgubljene položaje i odbaciti srpsku vojsku, no naišle su na čvrst i organiziran otpor. Na južnom krilu, u dolini rijeke Jadar i na obroncima Iverka, austrougarski 13. korpus pokušavao je osigurati bokove glavnine snaga i omogućiti proboj. U tim borbama sudjelovala je i spomenuta 42. domobranska divizija, koja je pod zapovjedništvom generala-majora Ivana Salis Seewisa napredovala kroz težak i nepristupačan teren prema položajima srpske Treće armije. Zbog snažnog otpora Drinske divizije, nesnošljivih ljetnih vrućina te stalnih artiljerijskih duela, napredovanje ovog krila bilo je iznimno usporeno, a postrojbe su pretrpjele znatne gubitke bez ostvarivanja planiranog strateškog proboja.

Borbe su se nastavile nesmanjenom žestinom i tijekom sljedeća dva dana, pri čemu su mnoga sela i strateški visovi više puta mijenjali vlasnika uz goleme gubitke s obje strane.

Do preokreta je došlo 19. kolovoza kada je Druga srpska armija, nakon uvođenja svježih snaga i slamanja austrougarskih bočnih položaja, pokrenula odlučujući juriš na najviši vrh planine Cer. Srpska Kombinirana i Moravska divizija uspjele su u potpunosti ovladati cerskim grebenom, što je izazvalo tešku krizu u austrougarskim redovima. Moral austrougarske Pete armije naglo je pao, a zapovjedništvo je izgubilo kontrolu nad postrojbama. Povlačenje austrougarske vojske ubrzo se pretvorilo u paničan i kaotičan bijeg prema Drini. Mnogi austrougarski vojnici stradali su ili su se utopili tijekom stihijskog prelaska rijeke pod stalnim pritiskom srpske artiljerije.

U završnoj fazi operacije, koja je trajala od 21. do 24. kolovoza, srpska vojska pokrenula je potjeru, a Šumadijska divizija uspješno je oslobodila Šabac, čime je i posljednji neprijateljski vojnik protjeran s teritorija Srbije. Time je bitka službeno okončana, a početna granična linija na rijekama u potpunosti je uspostavljena.

Procjenjuje se da je srpska vojska imala između tri i pet tisuća poginulih te oko petnaest tisuća ranjenih vojnika. S druge strane, gubici Austrougarske bili su daleko veći, s otprilike osam do deset tisuća mrtvih, trideset tisuća ranjenih i više od četiri tisuće zarobljenih vojnika.

Pobjeda je imala golem odjek među silama Antante jer je srušila mit o nepobjedivosti austrougarske vojske i čak digla motivaciju, dok je general Stepa Stepanović dobio promaknuće u čin vojvode zbog iznimnih vojnih zasluga.

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Cer

https://www.paluba.info/smf/index.php?topic=15408.0;wap2

Ivan Meštrović rođen je 15. kolovoza 1883. godine u Vrpolju u Slavoniji, gdje su njegovi roditelji, Mate Meštrović i Marta Kurobasa, boravili zbog sezonskih poslova. Kratko nakon njegova rođenja, obitelj se vratila u svoje zavičajno selo Otavice pokraj Drniša, smješteno u Dalmatinskoj zagori.

Odrastajući u oskudnim seoskim uvjetima, mladi je Ivan rano počeo pokazivati izniman dar za oblikovanje, urezujući prve radove u drvu i kamenu dok je čuvao ovce.

Njegov nesvakidašnji talent privukao je pažnju lokalne zajednice, pa su mu drniški uglednici financijski pomogli da 1900. godine ode u Split. Tamo je primljen na šegrtovanje u kamenoklesarsku radionicu Pavla Bilinića, gdje je brzo svladao osnove klesarskog zanata i dodatno skrenuo pažnju kulturne javnosti na svoj rad.

Uz potporu mecena, Meštrović 1901. godine odlazi u Beč, gdje uspješno upisuje Akademiju likovnih umjetnosti. Studirao je pod vodstvom uglednih profesora Edmunda Hellmera i Hansa Bitterlicha, a usput je pokazao i velik interes za arhitekturu. Još tijekom studija u Beču 1902. godine, Meštrović upoznaje slavnog kipara Augustea Rodina, s kojim razvija duboko prijateljstvo, a Rodin ga prepoznaje kao nevjerojatan umjetnički fenomen. Tijekom bečkih studija formirao se pod snažnim utjecajem bečke secesije, a svoja je djela prvi put javno izložio 1903. godine. U tom razdoblju nastaje i jedno od njegovih najpoznatijih ranih remek-djela, "Zdenac života", koje je kasnije postavljeno ispred Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Nakon završetka akademije seli se u Pariz, gdje iznajmljuje atelje na Montparnasseu i učvršćuje prijateljstvo sa Rodinom.

Prije Prvog svjetskog rata, Meštrović stvara djela inspirirana epskom narodnom poezijom i mitovima, poznata kao Vidovdanski (Kosovski) ciklus, koja mu donose međunarodni ugled i prvu nagradu za skulpturu na izložbi u Rimu 1911. godine.

Tijekom Prvog svjetskog rata živio je u emigraciji u Rimu, Londonu i Parizu, gdje je politički djelovao kao član Jugoslavenskog odbora.

Nakon završetka rata i stvaranja Kraljevine SHS, vraća se u domovinu i započinje iznimno plodno razdoblje života u Zagrebu i Splitu. Postaje profesor i rektor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te gradi svoj dom i atelje u Mletačkoj ulici, kao i ljetnikovac na splitskim Mejama. U ovom razdoblju stvara brojne javne spomenike koji su danas prepoznatljivi simboli gradova, poput spomenika Grguru Ninskom i Marku Maruliću u Splitu, Josipu Jurju Strossmayeru u Zagrebu te slavnih "Indijanaca" u Chicagu. Također se istaknuo kao arhitekt, projektirajući objekte poput Dom likovnih umjetnosti u Zagrebu (zgradu koja je kasnije prenamijenjena u džamiju) i Mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu.

Zanimljivo je još spomenuti da je 1927. godine slavni irski pjesnik William Butler Yeats pozvao je Meštrovića da dizajnira prvi kovani novac za novoosnovanu Slobodnu Državu Irsku. Međutim, Meštrović ga je primio prekasno, kad je natječaj već bio gotov. Unatoč tome, Meštrović je izradio predivan motiv kršne djevojke s harfom i velikodušno ga darovao Irskoj. Yeats je bio toliko oduševljen da je Irska središnja banka 1965. godine taj rad uzela za svoj službeni pečat, koji koristi i danas.

Tijekom Drugog svjetskog rata, zbog svojih antifašističkih stavova i odbijanja suradnje s vlastima NDH, Meštrović je uhićen u jesen 1941. godine i zatvoren u zagrebačkom zatvoru na Savskoj cesti. Iz zatvora je pušten nakon nekoliko mjeseci zahvaljujući međunarodnim pritiscima i posredovanju Vatikana, nakon čega odlazi u Veneciju, a potom u Švicarsku.

Godine 1947., na poziv američkih institucija, seli se u Sjedinjene Američke Države. Tamo nastavlja svoju pedagošku i umjetničku karijeru, najprije kao profesor na Sveučilištu u Syracusi, a od 1955. godine na Sveučilištu Notre Dame u South Bendu u Indiani. Godine 1954. primio je američko državljanstvo, koje mu je osobno uručio predsjednik Dwight D. Eisenhower.

Iako je živio daleko od domovine, Meštrović joj je ostao duboko privržen. Godine 1952. potpisao je Darovni ugovor s Narodnom Republikom Hrvatskom, kojim je domovini prepustio svoja imanja u Zagrebu i Splitu, crkvu Presvetog Otkupitelja u Otavicama te stotine skulptura, crteža i arhitektonskih nacrta. Danas ta mjesta funkcioniraju kao Muzeji Ivana Meštrovića.

Domovinu je posljednji put posjetio 1959. godine, kada se susreo s kardinalom Alojzijem Stepincem i Josipom Brozom Titom.

Ivan Meštrović preminuo je 16. siječnja 1962. godine osamljeničkim životom u South Bendu, pogođen obiteljskim tragedijama i smrću svoje djece. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Hrvatsku te je pokopan u obiteljskoj grobnici, u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, u kraju u kojem je proveo djetinjstvo i koji ga je zauvijek umjetnički nadahnuo.

Izvori: https://enciklopedija.hr/clanak/mestrovic-ivan

https://mestrovic.hr/biografija/

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova

Bartol Kašić rođen je 15. kolovoza 1575. godine u gradu Pagu. Otac Ivan Petar Kašić umro je rano, pa je brigu o mladom Bartolu preuzeo ujak Luka Bogdaničić, lokalni svećenik koji je prepoznao dječakov dar za jezike i usmjerio njegov životni put.

Prva pismenost i učenje latinskog jezika vezani su uz rodni Pag i Zadar. Godine 1591. odlazi na daljnje školovanje u Ilirski kolegij u Loretu, gdje se pripremao za svećenički poziv. Nakon toga odlazi u Rim, gdje 1595. godine stupa u Družbu Isusovu.

Tijekom studija u Rimskom kolegiju, Kašić već 1598. godine, još kao učenik, počinje podučavati mlađe učenike latinskoj gramatici. Ključan trenutak u njegovoj karijeri dogodio se 1599. godine kada je u Rimu osnovana Akademija ilirskoga jezika. Budući da su isusovci trebali priručnik za poučavanje misionara koji su odlazili u južnoslavenske krajeve, Kašiću je povjeren zadatak da napiše gramatiku toga jezika. Rezultat tog rada bila je knjiga Institutionum linguae Illyricae libri duo (Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige), tiskana u Rimu 1604. godine.

Ovo djelo, temeljeno na živom narodnom govoru s elementima čakavštine i štokavštine, službeno je prva tiskana gramatika hrvatskoga jezika, zbog čega je Kašić opravdano ponio naslov oca hrvatskoga jezikoslovlja.

Kašić je zaređen za svećenika 1606. godine, nakon čega obavlja razne pastoralne dužnosti. Godine 1609. poslan je u svoju prvu misiju u Dubrovnik, gdje radi kao profesor i propovjednik. Boravak u Dubrovniku snažno je utjecao na njegov kasniji rad jer se tamo bliže upoznao sa štokavskom jezičnom tradicijom i bogatom književnošću, što je postupno preusmjerilo njegov jezični izričaj prema štokavštini.

Godine 1612. njegov red, prerušenog u trgovca, šalje na opasno i tajno putovanje u krajeve pod osmanskom vlašću. Proputovao je kroz Bosnu, istočnu Hercegovinu, Srbiju, Srijem i Slavoniju kako bi posjetio tamošnji ispaćeni katolički puk, podijelio sakramente i izvijestio Vatikan o stanju na terenu. Tijekom ovih putovanja iz prve je ruke spoznao važnost štokavskoga govora kao najraširenijeg narječja među južnim Slavenima.

Nakon povratka s misija i službe ispovjednika u Loretu, Kašić se ponovno vraća u Rim i Dubrovnik te se potpuno posvećuje pisanju i prevođenju. Objavljuje brojna djela vjerskog, katekizamskog i hagiografskog sadržaja, poput zbornika Perivoj od djevstva i duhovne tragedije Sveta Venefrida.

Njegov najveći prevoditeljski pothvat bio je rad na cjelovitom prijevodu Biblije na hrvatski jezik, koji je započeo 1622. godine na temelju dubrovačke štokavštine. Iako je kompletan prijevod predan u Rim 1630. godine, zbog crkveno-političkih intriga, protivljenja nekih domaćih krugova te sporova oko pisma i jezika, ovaj prijevod nažalost nije tiskan za njegova života, već je u cijelosti objavljen tek krajem 20. stoljeća.

Unatoč tom razočaranju, Kašić je uspio objaviti jedno drugo monumentalno djelo – Rituale Romanum (Ritual rimski) 1640. godine. To je bio prvi cjeloviti prijevod službenog rimskog liturgijskog obrednika na jedan živi narodni jezik u povijesti Katoličke crkve. Kroz ovaj obrednik, koji se koristio u svim hrvatskim biskupijama idućih nekoliko stoljeća, Kašić je izravno oblikovao i standardizirao hrvatski crkveni i književni jezik na štokavskoj osnovici.

Bartol Kašić preminuo je 28. prosinca 1650. u Rimu, u svojoj 75. godini života.

Izvori: https://hbl.lzmk.hr/clanak/kasic-bartol

https://virtualna.nsk.hr/hrvatske-gramatike/bartol-kasic/

Sveti Maksimilijan Kolbe bio je poljski katolički svećenik, franjevac konventualac, misionar i novinar koji je postao jedan od najpoznatijih mučenika 20. stoljeća.

Prije Drugog svjetskog rata osnovao je vjerski pokret Militia Immaculatae (Vojska Bezgrješne) te samostan i izdavački centar Niepokalanów kod Varšave, a djelovao je i kao misionar u Japanu. Tijekom nacističke okupacije Poljske uhićen je zbog skrivanja Židova i protunacističkog djelovanja, nakon čega je deportiran u zloglasni koncentracijski logor Auschwitz.

Krajem srpnja 1941. godine, iz bloka 14 (u kojem se nalazio i sam Kolbe) pobjegao je jedan zatvorenik. Kako bi zastrašio ostale logoraše i spriječio buduće bijegove, zamjenik zapovjednika logora Karl Fritzsch naredio je okrutnu odmazdu: nasumično je odabrao desetoricu logoraša iz istog bloka i osudio ih na sporu i užasnu smrt izgladnjivanjem u podzemnom bunkeru gladi.

Među odabranima za smrt bio je i poljski podčasnik Franciszek Gajowniczek. Kada je čuo svoje ime, Gajowniczek je očajnički zavapio: "Jadna moja ženo, jadna moja djeco!". Čuvši taj krik očaja, otac Maksimilijan Kolbe mirno je istupio iz stroja, skinuo kapu i stao pred zapovjednika. Ponudio je svoj život u zamjenu za život nesretnog oca obitelji. Na pitanje zapovjednika tko je on, Kolbe je jednostavno odgovorio: "Ja sam katolički svećenik iz Poljske". Fritzsch je iznenađujuće prihvatio zamjenu.

Deset osuđenika skinuto je do gola i zatvoreno u mračnu betonsku ćeliju u podrumu Bloka 11. Tamo su ostavljeni bez ikakve hrane i vode. Umjesto uobičajenih krikova i psovki očajnika, iz te se ćelije, pod vodstvom oca Kolbea, počela čuti pjesma, slavljenje i zajednička molitva. Kolbe je bodrio i ispovijedao svoje supatnike, pretvorivši strašni bunker u privremenu kapelicu. Kako su dani prolazili, glasovi su slabjeli i zatvorenici su umirali jedan po jedan.

Nakon dva tjedna potpune agonije, 14. kolovoza 1941., u ćeliji su ostala živa samo četiri logoraša, a jedini potpuno svjestan među njima bio je otac Kolbe. Budući da su nacisti trebali isprazniti ćeliju za nove žrtve, a Kolbeova agonija im je trajala predugo, poslali su logorskog krvnika da mu ubrizga smrtonosnu injekciju. Maksimilijan Kolbe je mirno podigao ruku i ponudio venu, nakon čega mu je ubrizgana karbolna (fenolna) kiselina koja mu je u trenutku zaustavila srce.

Preminuo je u predvečerje blagdana Velike Gospe u svojoj 47. godini života, nakon čega je njegovo tijelo kremirano sutradan, a pepeo je raspršen vjetrom.

Franciszek Gajowniczek preživio je rat te je doživio Kolbeovu kanonizaciju koju je 1982. predvodio papa Ivan Pavao II. proglasivši ga "mučenikom ljubavi".

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Maksimilijan_Kolbe

https://youtu.be/lT0x7aNtA08?is=Ur4-bknZyJgs9j6D

Najveća razmjena ratnih zarobljenika u Domovinskom ratu dogodila se 14. kolovoza 1992. godine u mjestu Nemetin, predgrađu Osijeka, na takozvanoj "ničijoj zemlji" između Nemetina i Sarvaša. Ovaj događaj proveden je prema političkom načelu "svi za sve", a proizašao je iz sporazuma koji je u Budimpešti potpisao tadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske Franjo Gregurić sa srpskom stranom.

Nakon pada Vukovara i drugih okupiranih hrvatskih teritorija krajem 1991. godine, tisuće hrvatskih branitelja i civila odvedene su u logore diljem Srbije i okupiranih dijelova Hrvatske, poput Begejaca, Stajićeva, Sremske Mitrovice, Niša te beogradskih zatvora. Tamo su proveli i do devet mjeseci u krajnje neljudskim uvjetima, izloženi sustavnim psihičkim i fizičkim torturama, batinanju, gladovanju te svakodnevnom iživljavanju stražara. Pregovori o njihovom oslobađanju bili su dugotrajni i teški, no konačni dogovor postignut u kolovozu 1992. godine obvezao je obje strane na hitno puštanje zarobljenika na temelju popisa koje je registrirao Međunarodni odbor Crvenog križa.

Autobusi s hrvatskim logorašima krenuli su rano ujutro iz kaznionica prema slobodnom hrvatskom teritoriju. Kada su stigli na dogovoreno mjesto u Nemetinu, pregovori između dviju strana ponovno su se zakomplicirali i drastično odužili. Srpski stražari su ulazili u autobuse i namjerno širili paniku među zarobljenicima, lažući im da je hrvatska vlada odustala od njih, da ih ne želi primiti ili da će biti vraćeni natrag u logore na daljnje mučenje. U trenucima očaja, mnogi su zatočenici bili spremni radije izletjeti pred metke i poginuti na licu mjesta nego se ponovno vratiti u srbijanske samice.

Ipak, nakon višesatnih napetih pregovora, razmjena je uspješno započela pod budnim okom promatrača i predstavnika Crvenog križa. Prema službenim podacima i povijesnim izvorima, na slobodu su puštene ukupno 662 osobe (pojedini izvori navode i brojku od 714 ljudi, ovisno o obuhvaćenim skupinama iz popratnih dana).

Među njima su veliku većinu činili hrvatski branitelji, njih 573, dok je civila bilo 89. Statistika bilježi da je u ovoj skupini razmijenjeno 657 muškaraca i pet žena. Svi su oni bili fizički potpuno iscrpljeni, vidno smršavjeli i s vidljivim tragovima brutalnog zlostavljanja, ali s neopisivim olakšanjem na licima.

Doček koji je uslijedio na osječkom Trgu Ante Starčevića i u drugim hrvatskim gradovima bio je prepun emocija, suza radosnica, ali i neizrecive tuge za onima koji se nikada nisu vratili. Nažalost, prema kasnijim evidencijama udruga, više od tri stotine ljudi ubijeno je unutar samih logora tijekom zatočeništva.

Nakon same razmjene, u godinama koje su uslijedile, više od pet stotina preživjelih prerano je preminulo od izravnih posljedica batinanja, teških bolesti i narušenog zdravlja, dok je dio njih, pritisnut teškim traumama, počinio samoubojstvo.

Unatoč brojnim svjedočanstvima o stravičnim torturama, do danas nitko od zapovjednika i stražara u srbijanskim logorima nije pravomoćno odgovarao niti odslužio kaznu za ove ratne zločine.

Izvori: Domovinski rat

Hrvatski vojnik

HRT

Tportal

Nakon što su osmanske snage pod vodstvom Malkoč-bega u srpnju iste godine, uslijed izdaje kostajničkog kapetana Pankracija Lusthalera (koji je utvrdu predao za mito od 2000 dukata), zauzele ključnu obrambenu utvrdu Kostajnicu na rijeci Uni, obrambena linija Hrvatske bila je opasno probijena. Pad Kostajnice i Novigrada (današnjeg Dvora na Uni) te tursko zauzimanje bogatih posjeda topuske opatije otvorili su Osmanlijama otvoren put prema unutrašnjosti zemlje, čime je grad pod Medvednicom postao njihova izravna meta. Strah među stanovništvom tadašnjeg Gradeca i Kaptola dosegao je vrhunac jer se smatralo da bi eventualni pad Zagreba širom otvorio vrata osmanskom prodoru prema kranjskim i austrijskim nasljednim zemljama.

U to vrijeme Zagreb je posjedovao relativno snažnu obrambenu posadu za tadašnje prilike, koja se sastojala od stotinu njemačkih plaćenika, stotinu banskih haramija i većeg broja konjanika. Svjestan neposredne opasnosti, hrvatski se obrambeni sustav morao brzo reorganizirati kako bi dočekao mobilne turske pljačkaške odrede (akindžije) koji su harali i pustošili okolicu grada, paleći sela i odvodeći lokalno stanovništvo u roblje.

Dana 13. kolovoza 1556. odigrao se sukob kod Zagreba. Ključna činjenica za uspjeh obrane bila je da je hrvatske snage osobno predvodio istaknuti velikaš i budući hrvatski ban Petar Erdödy, koji je u žestokom sukobu odbio i porazio osmanske osvajače.

Iako su Turci nanijeli veliku materijalnu štetu zagrebačkom zaleđu, izravan juriš na zidine samoga Gradeca i Kaptola u potpunosti je osujećen, a Erdödy je u ovoj sjajnoj pobjedi izgubio tek desetak svojih vojnika.

Ipak, ova pobjeda nije značila kraj opasnosti. Sljedećih desetljeća Osmanlije su nastavili ugrožavati zagrebačku okolicu, a najveći strah zavladao je početkom 1590-ih tijekom pohoda Hasan-paše Predojevića. Tek će velika pobjeda kod Siska 1593. godine i kasniji pad turske Petrinje trajno osigurati Zagreb od osmanskih napada.

Izvori: https://youtu.be/5_LtyKD6cn8?is=13-K6N5Yplrdc-X7

https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_kod_Zagreba_(1556.)

Vladko Maček izabran je za novog predsjednika Hrvatske seljačke stranke (HSS) i supredsjednika Seljačko-demokratske koalicije (sa Svetozarom Pribičevićem) 13. kolovoza 1928. godine.

Odluku o njegovu izboru donio je Glavni odbor stranke na sjednici u Zagrebu, samo pet dana nakon smrti i dan nakon sprovoda Stjepana Radića. Maček je izabran jednoglasno, čime je preuzeo vodstvo nad strankom i cjelokupnim hrvatskim nacionalnim pokretom u iznimno napetom političkom razdoblju.

Kao bliski Radićev suradnik, dobio je punu potporu stranačkih tijela za nastavak borbe za hrvatska prava. Odmah po stupanju na dužnost, Maček je naglasio kontinuitet u radu stranke, potvrdivši vjernost programskim načelima mirotvorstva, demokracije i seljačke sloge.

Njegov izbor označio je novu fazu u povijesti HSS-a, u kojoj se stranka morala suočiti s intenzivnim pritiscima beogradskog režima i uvođenjem Šestosiječanjske diktature početkom iduće godine.

Izvor: https://hbl.lzmk.hr/clanak/11875