u/Lukiisnothere1612

Vatroslav Jagić rođen je u Varaždinu 6. srpnja 1838. godine pod imenom Ignatius, no tijekom školovanja u Zagrebu promijenio je ime u domoljubno Vatroslav. Prve razrede gimnazije pohađao je u rodnome gradu, a školovanje je nastavio u Zagrebu gdje je maturirao 1856. godine. Zahvaljujući državnoj stipendiji, upisao je studij klasične filologije u Beču, gdje je istodobno slušao predavanja slavne slavističke ličnosti Franca Miklošiča, koji ga je usmjerio prema proučavanju slavenskih jezika. Studij je završio s izvrsnim uspjehom 1860. godine, nakon čega se vratio u domovinu.

Od 1860. do 1870. radio je kao profesor na zagrebačkoj gimnaziji, gdje je razvio intenzivnu kulturnu i znanstvenu djelatnost. U tom je razdoblju s kolegama pokrenuo utjecajni časopis Književnik (1864.–1866.), koji je postavio visoke kriterije u proučavanju starije hrvatske književnosti i jezika. Godine 1866. postao je dopisni, a 1869. godine najmlađi pravi član novoosnovane Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), preuzevši ujedno brigu o muzejskoj knjižnici. Doktorat znanosti stekao je dopisnim putem 1870. godine na Sveučilištu u Leipzigu, obranivši disertaciju o životu korijena "dê" u slavenskim jezicima. Zbog svojih liberalnih političkih stavova i suprotstavljanja tadašnjemu režimu, otpušten je iz državne službe u Zagrebu, što ga je primoralo da svoju daljnju sveučilišnu karijeru u potpunosti izgradi u inozemstvu.

Njegov međunarodni akademski put započeo je na preporuku ruskih stručnjaka izborom za profesora na Sveučilištu u Odesi 1871. godine. Nakon Odese, Jagić odlazi u Berlin gdje je 1874. godine postao prvi profesor novoutemeljene katedre za slavensku filologiju. U Berlinu je 1876. godine pokrenuo i dugi niz godina uređivao Archiv für slavische Philologie, najvažniji znanstveni časopis za slavistiku tog doba, koji je izlazio gotovo pola stoljeća. Godine 1880. prelazi u Sankt-Peterburg kao profesor na tamošnjem sveučilištu i član ruske carske akademije. Svoj znanstveni vrhunac doživljava 1886. godine kada preuzima prestižnu katedru slavistike na Sveučilištu u Beču, naslijedivši svog nekadašnjeg profesora Miklošiča. Na toj je poziciji ostao sve do umirovljenja 1908. godine, stvorivši od Beča glavno europsko središte za odgoj novih generacija slavista.

Znanstveni opus Vatroslava Jagića broji više od 700 radova, monografija i rasprava koje obuhvaćaju staroslavensku pismenost, povijest jezika, dijalektologiju, folkloristiku i paleografiju. Posebno su važna njegova kritička izdanja starih glagoljskih i ćiriličnih spomenika, poput Zografskog evanđelja i Marijinskog evanđelja, kojima je dokazao visoku filološku preciznost. Premda je živio daleko od domovine, trajno je pratio društvena zbivanja u Hrvatskoj i pomagao domaće stručnjake. Pred kraj života napisao je opsežne memoare pod naslovom Spomeni mojeg života u kojima je detaljno prikazao svoj životni put i povijest europske filologije. Vatroslav Jagić preminuo je u Beču 5. kolovoza 1923. godine, a prema vlastitoj želji pokopan je na groblju u rodnome Varaždinu.

Izvori: https://www.enciklopedija.hr/clanak/jagic-vatroslav

https://www.fhs.hr/images/50043113/vatroslav%20jagic-merged.pdf

Jedna od najbizarnijih i najčudnijih stvari o Drugom svjetskom ratu na području Jugoslavije bila je činjenica da su neki Hrvati bili pripadnici Četničkog pokreta. Iako je prema procjenama bilo između 3.000 i 4.000 Hrvata koji su bili u četnicima, to je vrlo malo i zanemarljivo u usporedbi s brojem Hrvata koji su se borili u partizanima, ustašama i domobranima. Unatoč tomu, Zvonimir Vučković izdvojio se kao jedno od najistaknutijih imena te skupine, koji je postao bliski suradnik, zapovjednik i vojvoda unutar tog pokreta.

Zvonimir Vučković rođen je 6. srpnja 1916. godine u Bijeljini u obitelji Prkić koja je bila hrvatske nacionalnosti. Otac Petar Prkić bio je podrijetlom iz Vareša u srednjoj Bosni, dok mu je majka Anka bila iz Makarske. Kada je imao samo četiri godine, otac mu je preminuo, nakon čega se njegova majka preudala za Aleksandra Vučkovića, pričuvnog poručnika iz Vranja. Očuh je Zvonimira i njegovu braću prihvatio kao vlastitu djecu, te je Zvonimir iz poštovanja prema njemu kasnije preuzeo prezime Vučković.

Obitelj se zbog očuhove službe selila, pa su tako 1930. godine stigli u Zagreb. Zvonimir je 1931. godine, sa samo petnaest godina, primljen na Vojnu akademiju u Beogradu, koju uspješno završava 1936. godine. Svoju vojnu karijeru započinje kao potporučnik u Zagrebu, u sklopu topničke divizije "Knez Tomislav", no ubrzo biva premješten na službu u Beograd.

Kada je vlada Kraljevine Jugoslavije 25. ožujka 1941. potpisala pristupanje Trojnom paktu s nacističkom Njemačkom, Vučković je u znak prosvjeda donio radikalnu odluku. Napustio je zemlju i preko granice prešao u Grčku s namjerom da se kao dragovoljac pridruži grčkoj vojsci koja se tada borila protiv fašističke Italije. Međutim, nakon što je u travnju 1941. godine počeo napad sila Osovine na Jugoslaviju brzi slom države i kraljevske vojske, odlučio se vratiti natrag u zemlju.

Nakon povratka u okupiranu zemlju, Vučković je u lipnju 1941. godine na Ravnoj gori stupio u kontakt s pukovnikom Dragoljubom Dražom Mihailovićem te se pridružio njegovim jedinicama, poznatijima kao četnici. Zbog svojeg vojnog obrazovanja i discipline, brzo je stekao Mihailovićevo povjerenje i dobio ilegalno ratno ime Feliks.

Mihailović ga postavlja za zapovjednika Takovskog četničkog odreda, a već 1942. godine Vučković biva proglašen za vojvodu takovskog. Kasnije napreduje do čina kapetana i zapovjednika Prvog ravnogorskog korpusa. Pod njegovim zapovjedništvom, jedinice na području zapadne Srbije u početnoj su fazi rata (1941.) sudjelovale u borbama protiv njemačkih okupatora, oslobodivši Gornji Milanovac. Međutim, tijekom građanskog rata između četnika i partizana, Vučkovićev Prvi ravnogorski korpus se, u svrhu borbe protiv komunista, upustio u taktičku suradnju i koordinaciju s njemačkim snagama na terenu tijekom 1944. godine. Tijekom ljeta iste godine, u trenucima kada se ratna sreća okretala protiv Ravnogorskog pokreta, Vučkovićeva zona odgovornosti obuhvaćala je i područje Pranjana, gdje se odvijala operacija Halijard. Tamo su njegove postrojbe osiguravale evakuaciju više stotina oborenih savezničkih, većinom američkih pilota, koje su skrivali od Nijemaca i organizirano prebacivali avionima u Italiju.

S istog tog improviziranog aerodroma u Pranjanima, u potkraj kolovoza 1944. godine, Draža Mihailović šalje Vučkovića kao svog posebnog delegata u Bari u Italiju. Vučkovićev zadatak bio je uvjeriti zapadne saveznike da obnove vojnu i logističku pomoć četnicima, koju su u tom razdoblju već potpuno preusmjerili na Titove partizane. Unatoč svim naporima i sastancima sa savezničkim časnicima, misija mu nije uspjela jer je britanska i američka politika već čvrsto odlučila podržati partizanski pokret.

Budući da se zbog pobjede partizana i uspostave nove vlasti u Jugoslaviji više nije mogao vratiti u zemlju, Vučković ostaje u političkoj emigraciji. Najprije je boravio u Francuskoj, gdje je završio studij prava, a potom se trajno preselio u Sjedinjene Američke Države. U emigrantskim krugovima ostao je vrlo aktivan u političkom i kulturnom radu. Godine 1977. objavljuje svoju memoarsku knjigu "Sećanja iz rata", u kojoj detaljno progovara o zbivanjima unutar Ravnogorskog pokreta, odnosima među saveznicima i građanskog rata na prostorima Jugoslavije.

U svojim zapisima i javnim istupima Vučković je često naglašavao ideju demokratske i federalne Jugoslavije, distancirajući se od ekstremnih nacionalističkih struja u emigraciji. Preminuo je 21. prosinca 2004. godine u gradu Ojai u Kaliforniji, u 88. godini života.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Zvonimir_Vu%C4%8Dkovi%C4%87

https://en.wikipedia.org/wiki/Zvonimir_Vu%C4%8Dkovi%C4%87

https://en.wikipedia.org/wiki/Operation_Halyard

Nakon što su Slovenija i Hrvatska krajem lipnja 1991. godine proglasile razdruživanje od SFRJ, to je izazvalo vojnu intervenciju Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Sloveniji i početak otvorenih oružanih sukoba na hrvatskom teritoriju. Europska zajednica pokušala je posredovati u krizi slanjem svojih diplomata, no nakon što su primirja na terenu brzo propadala, europski diplomati odlučili su posegnuti za sankcijama. Glavna namjera europskih sila bila je prisiliti službeni Beograd da povuče saveznu vojsku u vojarne, a vlasti u Zagrebu i Ljubljani da suspendiraju provedbu svojih odluka o neovisnosti, što se kasnije i dogodilo potpisivanjem Brijunske deklaracije 7. srpnja 1991. godine.

Ova se odluka ubrzo pokazala kao duboka strateška i povijesna pogreška međunarodne diplomacije zbog ekstremne neravnoteže vojne moći na samom terenu. Jugoslavenska narodna armija je posjedovala golemo skladište teškog naoružanja, zrakoplovstva i ratne opreme bivše države. Nasuprot tome, novoformirane obrambene snage Hrvatske i Slovenije imale su minimalne količine lakog pješačkog naoružanja. Formalno uvođenje embarga svim jugoslavenskim republikama bez razlike praktički je razoružanim žrtvama agresije oduzelo zakonsko pravo na samoobranu, dok je agresoru omogućilo nastavak vojnih operacija s golemom tehničkom prednošću.

Sjedinjene Američke Države ubrzo su se pridružile europskoj zajednici i dale punu potporu ovoj odluci, čime je stvorena koordinirana zapadna blokada uvoza oružja. Manje od tri mjeseca kasnije, točnije 25. rujna 1991. godine, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda jednoglasno je usvojilo sramotnu Rezoluciju 713. Tom je rezolucijom dotadašnji europski embargo pretvoren u obvezujući i opći međunarodni embargo na razini cijeloga svijeta, što je dodatno otežalo obranu i cementiralo vojnu nadmoć JNA u početnoj fazi Domovinskog rata.

Izvori: https://hrcak.srce.hr/file/228452

https://kamenjar.com/5-srpnja-1991-europska-unija-uvela-embargo-na-uvoz-oruzja-u-sfrj/

https://hrcak.srce.hr/file/53820

Zanimljivo je također spomenuti da je 5. srpnja 1948. godine u Rimu izdana lažna putovnica Međunarodnog Crvenog križa s ovom fotografijom i imenom Pal Aranyos (kasnije u Argentini hispanizirano u Pablo Aranjos).

Na putovnici je pisalo da je po nacionalnosti Mađar, po zanimanju inženjer i udovac s troje djece.

Prerušavanje je bilo toliko uspješno da ga nitko od saveznika ili lokalnih vlasti nije prepoznao. S tom je iskaznicom nekoliko mjeseci kasnije, u studenom iste godine, doplovio u Buenos Aires.

Izvor: https://hrcak.srce.hr/file/445919

Bitka kod Kurska započela je 5. srpnja 1943. godine i bila je najveća tenkovska bitka u povijesti i ključna prekretnica Drugog svjetskog rata koja je trajno slomila njemačku ofenzivnu moć na Istočnom frontu. U ovom sukobu između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza sudjelovalo je oko dva milijuna vojnika, 6000 tenkova i 4000 zrakoplova.

Nakon teškog poraza kod Staljingrada početkom 1943. godine, Adolf Hitler očajnički je trebao veliku pobjedu kako bi povratio stratešku inicijativu, stabilizirao bojište i podigao moral svojih vojnika i saveznika.

Njemačko vrhovno zapovjedništvo osmislilo je plan pod kodnim nazivom Operacija Citadela (Zitadelle). Cilj operacije bio je odsjeći i uništiti sovjetske snage unutar goleme izbočine na bojišnici oko grada Kurska, koja je prodirala oko 150 kilometara u teritorij pod njemačkom kontrolom. Plan je predviđao klasični obuhvatni manevar dvaju oklopnih klinova:

• Deveta armija pod zapovjedništvom generala Waltera Modela trebala je napasti sa sjevera

• Četvrta oklopna armija pod vodstvom generala Hermanna Hotha trebala je udariti s juga.

Spajanjem ovih dviju grupacija kod Kurska sovjetske bi snage ostale potpuno opkoljene. Za ovaj pothvat Wehrmacht je prikupio sve svoje oklopne rezerve, osiguravši između 2700 i 3000 tenkova i samohodnih topova.

Hitler je u više navrata odgađao početak ofenzive kako bi na bojište stigao što veći broj novih, tehnološki naprednih teških tenkova tipa Tiger i Panther te samohodnih lovaca tenkova, no ta odgađanja pokazala su se kobnom strateškom pogreškom. Sovjetska obavještajna mreža, potpomognuta britanskim saveznicima koji su presretali i dešifrirali njemačke komunikacije preko sustava Ultra, otkrila je točan datum, vrijeme i smjerove njemačkog napada. Pod vodstvom maršala Georgija Žukova, Crvena armija odlučila se za strategiju duboke, slojevite obrane. Oko 300.000 civila mobilizirano je za izgradnju osam obrambenih linija prepunih dubokih protutenkovskih rovova, skrivenih topničkih položaja i najgušćih minskih polja viđenih do tada. U te prve tri obrambene linije i strateške rezerve Sovjeti su postavili golemu silu od 5100 do 6000 tenkova, osiguravajući značajnu brojčanu nadmoć.

Samo nekoliko sati prije planiranog njemačkog napada u rano jutro 5. srpnja 1943. godine, Sovjeti su pokrenuli masovnu preventivnu topničku paljbu na njemačke položaje, što je izazvalo pomutnju i odgodilo početak Operacije Citadela za nekoliko sati. Kada su njemački tenkovi konačno krenuli naprijed, odmah su upali u pripremljeni pakao. Na sjevernom sektoru, Modelova vojska naišla je na ogorčen otpor Središnjeg fronta pod zapovjedništvom Konstantina Rokosovskog. Njemački teški tenkovi su stradavali na minama i postajali lake mete za sovjetske protutenkovske topove u utvrđenom mjestu Ponyri, zbog čega je sjeverni njemački klin u tjedan dana napredovao svega desetak kilometara prije nego što je potpuno zaustavljen.

Na južnom sektoru situacija je bila znatno dramatičnija jer su njemačke nacističke snage pod vrhovnim zapovjedništvom Ericha von Mansteina i neposrednim vodstvom Hermanna Hotha (koje su uključivale i tri elitne Waffen-SS divizije) uspjele postići dublji proboj kroz linije Voronješkog fronta pod vodstvom Nikolaja Vatutina. Unatoč golemim gubicima, njemačke oklopne snage napredovale su tridesetak kilometara prema unutrašnjosti izbočine. Kako bi spriječilo kolaps južnog krila, sovjetsko je zapovjedništvo u borbu uvelo svoje strateške rezerve iz Stepskog fronta Ivana Konjeva.

Sukob je kulminirao 12. srpnja 1943. godine kod željezničke stanice Prohorovka, gdje se odigrala najpoznatija i najžešća pojedinačna bitka cijele kampanje. U neposrednoj blizini, na uskom prostoru, izravno se sukobilo između 850 i 950 tenkova i samohodnih topova s obje strane. Sovjetski tenkovi T-34 jurišali su velikom brzinom kako bi smanjili udaljenost i neutralizirali prednost moćnih njemačkih dugocjevnih topova, pa se borba pretvorila u kaotičan i krvav okršaj iz neposredne blizine, pun dima i eksplozija. Crvena armija pretrpjela je jezive gubitke u tehnici i ljudstvu, ali je uspjela u potpunosti zaustaviti i iskrvariti njemačku oštricu.

Istoga dana, saveznici su započeli iskrcavanje na Siciliji, što je prisililo Hitlera da donese odluku o prekidu Operacije Citadela kako bi dio snaga prebacio na talijansko ratište, čime je njemačka ofenziva definitivno propala. Sovjeti su odmah iskoristili situaciju i pokrenuli masovne, unaprijed planirane protuofenzive. Na sjeveru je pokrenuta Operacija Kutuzov kojom je oslobođen Orel, dok je na jugu operacijom Polkovodec Rumjancev razbijen njemački front, što je dovelo do oslobađanja Belgoroda i konačno Harkova 23. kolovoza 1943. godine, čime je bitka službeno završila.

Cijela ova višetjedna kampanja rezultirala je golemim materijalnim razaranjem. Crvena armija pretrpjela je znatno veće tehničke gubitke te je u bitci i popratnim protuofenzivama izgubila između 3800 i 6000 tenkova (neke procjene sežu i do 7000 oštećenih i uništenih vozila). S druge strane, Wehrmacht je pretrpio manji, ali za njih potpuno nenadoknadiv gubitak od 300 do 760 trajno uništenih tenkova, odnosno do 1600 vozila ako se pribroje i teže oštećeni oklopi izbačeni iz stroja. Unatoč tome što je omjer ukupno izgubljenih tenkova bio izrazito u korist Njemačke, sovjetska industrija mogla je brzo zamijeniti uništeni čelik, dok Wehrmacht to više nije bio u stanju.

Nakon Kurska, strateška inicijativa na Istočnom frontu trajno je prešla u ruke Sovjetskog Saveza, a Wehrmacht je do kraja rata bio prisiljen isključivo na povlačenje i obranu.

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Kursk

https://vojnapovijest.vecernji.hr/vojna-povijest/zavrsila-najveca-tenkovska-bitka-u-povijesti-1098953

https://www.torro-shop.de/The-Battle-of-Kursk-turning-point-of-the-Second-World-War

Mile Dedaković rođen je na današnji dan 4. srpnja 1951. godine u mjestu Nijemci u istočnoj Hrvatskoj. Od rane mladosti pokazivao je interes za vojni poziv pa je nakon završetka osnovne i srednje škole upisao prestižnu Zrakoplovno-vojnu akademiju Jugoslavenske narodne armije (JNA). Nakon uspješnog završetka akademije, nastavio je svoje usavršavanje te je završio i Komandno-stožernu akademiju JNA, čime je stekao visoki stupanj vojnog znanja i čin potpukovnika. Tijekom službe u JNA radio je kao profesionalni časnik, ali je s jačanjem političkih napetosti i očitom pripremom za napad na Hrvatsku odlučio napustiti JNA.

U ljeto 1991. godine službeno se stavio na raspolaganje novim hrvatskim vlastima te je pristupio Zboru narodne garde (ZNG), donoseći sa sobom taktičko i operativno iskustvo koje je hrvatskoj u tom trenutku očajnički nedostajalo.

Zbog nedostatka školovanih časnika, državni vrh postavio je Dedakovića na kritično važno mjesto zapovjednika obrane općine Vukovar, kamo je stigao potkraj kolovoza 1991. godine prošavši kroz neprijateljske linije i polja kukuruza pod kodnim imenom Jastreb. Situacija na terenu u tom je trenutku bila kaotična, a grad su branile lokalne skupine dragovoljaca, slabo naoružani policajci i pripadnici garde koji su djelovali izolirano po pojedinim četvrtima, bez jedinstvenog vođenja i jasne strategije.

Dedaković je odmah uveo strogu vojnu hijerarhiju, ustrojio jedinstveno Zapovjedništvo obrane Vukovara i podijelio grad na obrambene sektore s iskusnim zapovjednicima na najugroženijim točkama, čime je stvorio funkcionalan sustav brze koordinacije. Njegov najveći organizacijski doprinos dogodio se u rujnu 1991. godine kada je, na temelju zapovijedi iz Operativne zone Osijek, službeno utemeljio legendarnu 204. vukovarsku brigadu Hrvatske vojske i preuzeo ulogu njezina prvog zapovjednika. Dedaković je uspio okupiti domaće branitelje iz Vukovara i Borova Naselja, ali i dragovoljce iz cijele Hrvatske te inozemstva, stvorivši strukturu kroz koju je tijekom bitke prošlo oko 3600 vojnika.

Tijekom najžešćih općih napada koji su započeli sredinom rujna, Dedaković je koordinirao obranu svih ključnih prilaza gradu, uključujući i obranu Trpinjske ceste koja je pod vodstvom Blage Zadre postala poznata kao groblje tenkova. Jastreb je osmislio taktiku aktivne obrane, fleksibilnih zasjeda i mobilnog raspoređivanja skromnih protuoklopnih sredstava na točke gdje je neprijateljski oklop bio najranjiviji, što je omogućilo malobrojnim snagama da unište prema procjenama oko 400 neprijateljskih tenkova, sruše 25 letjelica te izbace iz stroja tisuće neprijateljskih vojnika. Također je organizirao prve postrojbe vojne policije, inženjerije, saniteta i veze unutar samoga grada, što je osiguralo održavanje unutarnjeg reda i opskrbe u uvjetima potpune blokade i konstantnog granatiranja. Kako se u listopadu obruč oko grada sve više stezao, a zalihe streljiva i lijekova pale na kritičnu razinu, donesena je odluka da se sudbina Vukovara mora rješavati organizacijom vanjske pomoći i deblokade iz pravca Vinkovaca.

U iznimno dramatičnim okolnostima, u večernjim satima 11. listopada 1991. godine, Jastreb je službeno predao izravno zapovijedanje unutar grada svom zamjeniku Branku Borkoviću, Mladom Jastrebu, te je s manjom skupinom suboraca krenuo u riskantan pješački proboj kroz neprijateljske linije prema Bogdanovcima i Nuštru, 12. listopada.

Nakon neizbježnog pada Vukovara u studenom 1991. godine, Dedaković se našao u središtu teških političkih i obavještajnih intriga. Umjesto javnog priznanja za herojsku obranu, uhićen je od strane hrvatskih vlasti pod sumnjom za pokušaj rušenja ustavnog poretka, veleizdaju te navodno otuđenje novca namijenjenog obrani Vukovara.

Tijekom pritvora na zagrebačkoj Lašćini bio je podvrgnut brutalnom fizičkom zlostavljanju i premlaćivanju od strane agenata Vojne policije i obavještajnih službi. Optužbe protiv njega podignula je takozvana Manolićeva komisija, no te su tvrdnje izazvale ogorčenje javnosti i samih branitelja. Kasnije su sve optužbe odbačene kao potpuno neosnovane, a Vojni sud u Zagrebu oslobodio je Dedakovića svake odgovornosti, potvrđujući da je postupao u skladu s vojnim ovlastima. To izvješće Državne komisije nikada nije službeno usvojeno u Hrvatskom saboru, a u novije je vrijeme Ministarstvo hrvatskih branitelja i formalno poništilo sve njezine zaključke.

Nakon puštanja iz pritvora i duboko razočaran postupkom tadašnjeg političkog vodstva, Dedaković je nakratko napustio službenu Hrvatsku vojsku. Prihvatio je poziv Hrvatske stranke prava (HSP) te je postavljen za glavnog inspektora Obrambenih snaga (HOS). Na toj je dužnosti pokušavao koordinirati rad dragovoljačkih postrojbi s regularnom vojskom radi učinkovitije obrane zemlje.

Nakon smirivanja ratnih zbivanja, ponovno je aktiviran u Hrvatskoj vojsci te je ubrzo umirovljen u činu stožernog brigadira. Svoja autentična svjedočanstva i povijesne dokumente o herojskoj obrani grada na Dunavu prepustio je javnosti kroz knjigu „Bitka za Vukovar“, koju je objavio u koautorstvu s Alenkom Mirković-Nađ i Davorom Runtićem 1997. godine. Zbog narušenog zdravlja, koje je bilo izravna posljedica ratnih napora i teškog premlaćivanja u pritvoru, Dedaković se povukao iz javnog života te se sa suprugom preselio u Novigrad u Istri.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Mile\_Dedakovi%C4%87

https://www.enciklopedija.hr/clanak/dedakovic-mile

https://portal.braniteljski-forum.com/blog/vijesti/04-srpnja-1951-roden-mile-dedakovic-jastreb-tko-i-zasto-je-uhitio-tukao-i-optuzivao-zapovjednika-obrane-vukovara

Tijekom šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 18. stoljeća, odnosi između Velike Britanije i njezinih američkih kolonija drastično su se pogoršali zbog ekonomske politike Londona. Britanski parlament nametnuo je niz nepopularnih poreza i trgovačkih ograničenja kako bi otplatio dugove iz Sedmogodišnjeg rata, što je među kolonistima izazvalo ogorčenje.

Otpor je dodatno eskalirao vojnom okupacijom američkih gradova i prisilnim smještajem britanskih vojnika u privatne domove građana. Kada su u travnju 1775. godine izbile prve oružane bitke kod Lexingtona i Concorda, kolonisti su se isprva borili isključivo za svoja prava unutar Britanskog Carstva. Međutim, odbijanje kralja Georgea III. da sasluša njihove molbe te njegovo proglašenje kolonija otvorenim buntovnicima u kolovozu 1775. godine, uvjerili su većinu Amerikanaca da je pomirenje s Velikom Britanijom potpuno nemoguće.

S obzirom na to da je rat već bio u punom jeku, Drugi kontinentalni kongres sastao se u Philadelphiji s jasnim ciljem definiranja budućnosti kolonija. Sredinom lipnja 1776. godine, Kongres je imenovao poseban odbor od pet članova sa zadatkom da sroči službenu izjavu o odvajanju. Taj su odbor činili John Adams, Benjamin Franklin, Thomas Jefferson, Robert R. Livingston i Roger Sherman. Glavni posao pisanja nacrta povjeren je mladom i elokventnom delegatu iz Virginije, Thomasu Jeffersonu. Jefferson je proveo nepuna tri tjedna pišući tekst u svojoj unajmljenoj sobi u Philadelphiji. On je želio uobličiti opće političko raspoloženje i duh američkog naroda. U radu se uvelike oslanjao na europsku prosvjetiteljsku tradiciju, posebice na teoriju društvenog ugovora i prirodnih prava filozofa Johna Lockea.

Tekst koji je Jefferson stvorio podijeljen je u nekoliko logičkih cjelina kako bi svijetu ponudio pravno, moralno i filozofsko opravdanje za revoluciju. Dokument započinje slavnim uvodom i preambulom koji proklamiraju samorazumljive istine da su svi ljudi stvoreni jednaki i da ih je Stvoritelj obdario neotuđivim pravima na život, slobodu i težnju za srećom – iako su ta prava u praksi tada bila uskraćena stotinama tisuća robova.

Prema dokumentu, vlade su uspostavljene kako bi osigurale ta prava, a ako bilo koja vlast postane destruktivna, narod ima legitimno pravo i dužnost promijeniti je ili je zbaciti. Središnji i najdulji dio Deklaracije sastoji se od detaljnog popisa s 27 konkretnih optužbi i pritužbi protiv kralja Georgea III. Kolonisti su kralja optužili za uvođenje poreza bez pristanka, ukidanje prava na pošteno suđenje pred porotom, prekidanje trgovačkih veza s ostatkom svijeta te slanje stranih plaćenika da pustoše američku zemlju. Završni dio dokumenta predstavlja samu rezoluciju kojom se svečano objavljuje da su Ujedinjene kolonije slobodne i neovisne države, potpuno razriješene svake vjernosti britanskoj kruni.

Ključni korak dogodio se 2. srpnja 1776. godine, kada je Kontinentalni kongres službeno izglasao Rezoluciju Lee o odvajanju od Velike Britanije. Sljedeća dva dana delegati su detaljno pregledavali, prepravljali i uređivali Jeffersonov tekst da bi 4. srpnja 1776. godine, Deklaracija o neovisnosti bila konačno usvojena i poslana u tiskaru.

Iako se taj datum tradicionalno slavi kao rođendan nacije, samo potpisivanje službenog dokumenta na pergamentu započelo je tek 2. kolovoza 1776. godine, kada je svoj potpis stavila većina izaslanika, predvođena predsjednikom Kongresa Johnom Hancockom. Objava ovog akta omogućila je novonastalim državama da sklope službene vojne saveze s europskim silama, prvenstveno s Francuskom, što se pokazalo presudnim za pobjedu u ratu. Nakon završetka Američkog rata za neovisnost, Velika Britanija je neovisnost svojih bivših kolonija službeno priznala Pariškim mirom, potpisanim 3. rujna 1783. godine.

Izvori: https://www.enciklopedija.hr/clanak/deklaracija-o-nezavisnosti

https://www.archives.gov/founding-docs/declaration-history

https://www.archives.gov/founding-docs/declaration/what-does-it-say

Oton Iveković rođen je 17. travnja 1869. godine u zagorskom mjestu Klanjcu. U rodnom mjestu je završio pučku školu, gdje je pokazao iznimnu strast prema crtanju i nacionalnoj povijesti.

Nakon djetinjstva u Klanjcu odlazi u Zagreb kako bi nastavio školovanje, no klasične školske predmete u gimnaziji često zanemaruje u korist umjetnosti. Od 1885. godine kao izvanredni učenik pohađa Veliku realnu gimnaziju pod mentorstvom Ferda Quiquereza i usporedno uči soboslikarski zanat. U jesen 1886. godine zaputio se iz Zagreba prema Beču kako bi se upisao na prestižnu Akademiju likovnih umjetnosti. Budući da je stigao prekasno za upisni rok, vraća se u Zagreb te tijekom zime stvara prvu inačicu kompozicije o rastanku Petra i Katarine Zrinski. S tim radom u proljeće 1887. godine ponovno odlazi u Beč, gdje biva primljen na Akademiju.

Tijekom studija u Beču do 1891. godine specijalizira se za povijesno slikarstvo pod vodstvom profesora Christiana Griepenkerla i Augusta Eisenmengera, gdje zbog svojih tema dobiva nadimak Zrinjimaler. Na nagovor i uz izdašnu financijsku potporu utjecajnog Izidora Kršnjavoga, Iveković 1892. godine nastavlja usavršavanje na Akademiji u Münchenu, a potom 1894. godine odlazi u Karlsruhe. Nakon vrhunskog akademskog obrazovanja vraća se u Hrvatsku, gdje započinje pedagošku karijeru. Najprije radi u Realnoj gimnaziji, potom prelazi u Obrtnu školu, a od 1908. godine predaje na novoosnovanoj Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, koja će kasnije postati Akademija likovnih umjetnosti.

Umjetnički opus Otona Ivekovića iznimno je bogat, no najveću slavu stekao je velikim povijesnim kompozicijama. Njegova najpoznatija remek-djela uključuju monumentalna platna kao što su Dolazak Hrvata na Jadran, Krunidba kralja Tomislava, Smaknuće Matije Gupca i Oproštaj Petra i Katarine Zrinski. Osim povijesnih tema, Iveković je bio vrstan pejzažist, autor sakralnih fresaka u brojnim crkvama, strastveni ilustrator knjiga te kazališni kostimograf i scenograf.

Tijekom Prvog svjetskog rata Iveković radi na bojištima kao vojni slikar gdje stvara brojne crteže o ratnim strahotama. Nakon rata odlučuje kupiti povijesni dvorac Veliki Tabor u Hrvatskom zagorju, kamo se seli s obitelji. U tom dvorcu provodi iduće desetljeće, baveći se restauracijom zdanja i stvaranjem novih djela inspiriranih zagorskim krajolicima. Potkraj života, pritisnut narušenim zdravljem i financijskim poteškoćama, napušta dvorac i nakratko se vraća u rodni Klanjec, no zbog lošeg zdravlja prebačen je u Zagreb na liječenje.

Oton Iveković preminuo je na današnji dan 4. srpnja 1939. godine u Zagrebu.

Izvori: https://hbl.lzmk.hr/clanak/ivekovic-oton

https://hr.wikipedia.org/wiki/Oton_Ivekovi%C4%87

https://nmmu.hr/2021/08/02/oton-ivekovic-suma-1900/

Napetosti na području Baranje intenzivirale su se u proljeće 1991. godine kada su u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom, poput Jagodnjaka, Bolmana, Uglješa i Novog Čeminca, osnovane prve naoružane seoske straže. Pod krinkom osiguravanja reda, JNA je organizirano i masovno naoružavala srpsko stanovništvo.

Ključni trenutak dogodio se 3. srpnja 1991. godine, samo osam dana nakon što je Hrvatski sabor proglasio neovisnost. Tog su dana tenkovi 36. mehanizirane brigade 12. novosadskog korpusa JNA prešli most na Dunavu kod Batine, uspostavili čvrst mostobran i praktički odsjekli Baranju od ostatka Hrvatske s istočne strane. Hrvatska policija imala je strogu zapovijed da ne ulazi u otvoren sukob s JNA, što je neprijatelj iskoristio za tiho i postupno zaposjedanje strateških točaka oko Belog Manastira.

Odmah nakon prelaska mosta, kolona od oko 60 tenkova i oklopnih vozila planski se razdvojila i nastavila napredovanje u dva glavna pravca taktičkog djelovanja:

• Prvi pravac bio je usmjeren prema unutrašnjosti regije i središtu Belom Manastiru, s ciljem zaposjedanja tamošnje vojarne i strateških objekata radi kontrole hrvatske policije.

• Drugi pravac kretao se prema sjeveru i sjeverozapadu uzduž mađarske granice (smjer Luč – Kneževo), čime je Baranja hermetički zatvorena s vanjske strane kako bi se spriječila svaka opskrba ili povlačenje.

Tijekom srpnja i kolovoza pritisak na legalne hrvatske vlasti i nesrpsko stanovništvo stalno je rastao, a zaredali su se i otvoreni oružani napadi. Prva velika meta bila je Policijska postaja Beli Manastir, koja je pretrpjela žestoke udare pobunjenika. Malobrojne i slabo naoružane hrvatske snage, sastavljene od policije i pripadnika Zbora narodne garde (ZNG), pružale su otpor nadirućim tenkovima i zrakoplovstvu, no zbog potpune odsječenosti i nedostatka teškog naoružanja situacija je postajala neodrživa.

Do dramatičnog obrata dolazi u noći s 21. na 22. kolovoza 1991. godine kada udružene snage JNA i lokalnih paravojnih postrojbi započinju potpuno okruženje Darde. Dio hrvatskih snaga uspio se povući prema Osijeku, dok je preostalo hrvatsko obrambeno uporište ostalo u naselju Bilje.

Unatoč hrabrom pokušaju pješaštva da zaustavi oklopna vozila, Bilje je slomljeno i okupirano 3. rujna 1991. godine. Padom Bilja završena je potpuna vojna okupacija Baranje. Područje od preko tisuću četvornih kilometara pretvoreno je u izolirani prostor pod kontrolom neprijatelja, iz kojeg je u svega nekoliko dana u masovnom etničkom čišćenju protjerano više od 25.000 Hrvata, Mađara i drugih nesrba. Civili koji nisu uspjeli pobjeći bili su izloženi svakodnevnom maltretiranju, prisilnom radu i pljački, a prema službenim podacima dokumentacijskih centara i sudskim optužnicama, više od 200 uglavnom starijih civila je ubijeno.

Baranja će se vratiti u sastav Hrvatske tek nakon završetka procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja 1998. godine.

Izvori: https://domovinskirat.hr/2025/07/03/iz-beograda-su-tenkove-ispratili-s-odusevljenjem-pocela-okupacija-baranje/

https://hrvatski-vojnik.hr/rat-u-baranji/

https://documenta.hr/wp-content/uploads/2020/10/BARANJA_izvjestaji_s_drugog_postupka.pdf

Žarko Dolinar rođen je 3. srpnja 1920. godine u Koprivnici u uglednoj građanskoj obitelji. Njegov otac Jakov bio je sudac, a majka Franjica potjecala je iz poznate sportske obitelji Fridrih koja je sudjelovala u osnivanju nogometnog kluba Slaven. Zbog očeve sudačke službe obitelj se često selila pa je rano djetinjstvo i mladost proveo u Sarajevu, Novom Sadu i Ljubljani, da bi se krajem 1936. godine trajno nastanili u Zagrebu. Gimnazijsko školovanje započeo je u Novom Sadu i Ljubljani, a maturirao je 1938. godine u Zagrebu, nakon čega upisuje paralelni studij na Veterinarskom i Medicinskom fakultetu.

Njegov sportski uspon započeo je 1934. godine u Novom Sadu gdje se prvi put susreće sa stolnim tenisom, a nastavio se u ljubljanskom klubu Korotan te zagrebačkim klubovima Mladost i HAŠK. Dolinar je brzo izrastao u jednog od najboljih stolnotenisača svijeta svoga doba, a za državnu reprezentaciju nastupio je čak 74 puta u razdoblju od 1936. do 1959. u kojem je osvojio 25 međunarodnih naslova. Vrhunac njegove sportske karijere dogodio se na Svjetskom prvenstvu u Londonu 1954. godine kada je u paru s Vilimom Harangozom osvojio zlatnu medalju i postao svjetski prvak. Tijekom karijere osvojio je ukupno osam medalja na svjetskim prvenstvima, uključujući jednu zlatnu, četiri srebrne i tri brončane medalje, a istaknuo se i kao dopredsjednik Međunarodnog stolnoteniskog saveza te utemeljitelj modernih sportskih organizacija.

Tijekom Drugog svjetskog rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske (NDH), Žarko je zajedno s bratom Borisom spašavao stotine židovskih sugrađana od progona. Koristeći svoj ugled poznatog sportaša, Dolinar je često posjećivao ustaško redarstvo pod izlikom sportskih aktivnosti te ondje spretno pribavljao prazne propusnice i dokumente. Braća su u podrumu svoje obiteljske kuće prepravljala te dokumente, krivotvorila potpise i pečate te upisivala imena ugroženih Židova, omogućivši im bijeg na sigurna područja. Procjenjuje se da su na taj način spasili više od 300 ljudskih života, zbog čega im je izraelski Yad Vashem 1993. godine dodijelio naslov Pravednik među narodima.

Paralelno sa sportskim i humanitarnim radom, Dolinar je gradio impresivnu znanstvenu karijeru te je diplomirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu 1948. godine, a doktorat znanosti iz anatomije, histologije i embriologije stekao je 1959. godine. Od 1949. radio je kao asistent u Zavodu za anatomiju u Zagrebu. Nakon što je 1962. godine zbog političkih pritisaka otpušten s Veterinarskog fakulteta, odlazi u Švicarsku na Anatomski institut Medicinskog fakulteta u Baselu gdje je ranije dobio stipendiju kantonalne vlade. Tamo se istaknuo istraživanjima u području citogenetike, proučavajući spolni kromatin u vezi s rakom kože i dojke, što mu je donijelo međunarodno znanstveno priznanje. Godine 1969. u Baselu se habilitirao i postao prosektor te izvanredni profesor s pravom održavanja nastave, predajući anatomiju studentima medicine, stomatologije i farmacije.

Tijekom života u Švicarskoj postao je i važna figura u okupljanju hrvatske dijaspore te je bio suosnivač i predsjednik ogranka Matice hrvatske i Hrvatske kulturne zajednice, kao i osnivač udruge diplomiranih studenata AMCA (Almae Matris Croaticae Alumni). Bio je poznat i kao strastveni kolekcionar koji je prikupio tisuće autograma svjetskih uglednika, umjetnina i povijesnih dokumenata, a bavio se i slikarstvom. Za svoj humanitarni rad Švicarski crveni križ odlikovao ga je prestižnom medaljom Henri Dunant 1985. godine.

Žarko Dolinar preminuo je 9. ožujka 2003. godine u Baselu.

Izvori: https://www.enciklopedija.hr/clanak/dolinar-zarko

https://www.hrvati.ch/prof-dr-zarko-dolinar/

https://koprivnica.hr/novosti/uz-100-rodendan-dr-zarka-dolinara-1920-2020-pravednici-medu-narodima-braca-boris-i-zarko-dolinar-i-koprivnicki-holokaust/

https://hrcak.srce.hr/file/285201

https://youtu.be/7L26XIdcHC0?is=BmY0DJ6m3MxboNI6

Tijekom Desetodnevnog rata u Sloveniji, zapovjedništvo 5. vojne oblasti JNA u Zagrebu odlučilo je poslati pojačanje svojim snagama na slovenskom bojištu iz kruga vojarne „Maršal Tito“ (popularno zvane „Maršalka“), koja je bila najveća vojarna JNA u Zagrebu. Dana 2. srpnja 1991. planiran je izlazak kolone vojnih vozila i tenkova.

Saznavši za te namjere, građani Novog Zagreba, ponajviše iz obližnjih naselja Utrina i Travno, spontano su se okupili ispred vojarne kako bi zapriječili prolazak vojnih vozila. Okupljenom mnoštvu od oko dvije tisuće ljudi ubrzo su se pridružili pripadnici Narodne zaštite, MUP-a i Zbora narodne garde (ZNG).

Kada su se u popodnevnim satima, oko 17:30, tenkovi pokrenuli, situacija je eskalirala. Građani su gađali vojnu kolonu kamenjem i Molotovljevim koktelima, a neki su prolaz pokušali blokirati vlastitim automobilima. Dio kolone uspio je izaći i krenuti prema središtu grada, no dočekan je na Mostu mladosti gdje su pripadanici MUP-a i 2. 'A' brigade ZNG (kasnije poznata kao 2. Gardijska brigada "Gromovi") prepriječili kamione i cisterne.

Uslijedio je žestok oružani sukob i pucnjava u kojoj je ispred vojarne poginuo civil Raveno Čuvalo, dok je devet civila i dva pripadnika ZNG-a ranjeno. Na samom Mostu mladosti poginula su dvojica mladih ročnika JNA (Zoran Mirković i Halil Cucak), dok je treći (Zvezdan Antić) preminuo dva tjedna kasnije od zadobivenih rana. Stanje se smirilo nakon 19 sati dolaskom pregovarača, a na kraju se JNA povukla iz „Maršalke“ u studenom 1991. godine.

Izvori: https://domovinskirat.hr/2025/07/02/krvava-zagrebacka-ljetna-vecer-odnijela-je-cetiri-zivota-sukob-pred-marsalkom/

https://hkm.hr/domoljubne-minute/sukob-kod-vojarne-marsal-tito/

Sve je započelo tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu 1994. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je reprezentacija Kolumbije stigla s velikim očekivanjima i statusom jednog od favorita iz sjene. Međutim, u ključnoj utakmici grupne faze protiv domaćina, Sjedinjenih Američkih Država, branič Andrés Escobar nesretno je skrenuo loptu u vlastitu mrežu pokušavajući blokirati suparnički ubačaj. Kolumbija je tu utakmicu izgubila rezultatom 2-1, što je izravno dovelo do njezine rane i šokantne eliminacije s turnira. Taj autogol duboko je pogodio naciju, ali je ponajviše uzdrmao moćno kolumbijsko podzemlje i narkokartele koji su uložili milijunske iznose na sportske oklade kladeći se u uspjeh reprezentacije.

Unatoč strahu, napetostima i otvorenim prijetnjama koje su kružile među igračima, Escobar se nakon ispadanja odlučio vratiti u svoj rodni grad Medellín, odbijajući se skrivati. Vjerovao je da život mora ići dalje, što je javno istaknuo u svom osvrtu nakon prvenstva riječima kako život ne završava ovdje.

Deset dana nakon te katastrofalne utakmice, u noći s 1. na 2. srpnja 1994. godine, Escobar je izašao s prijateljima u noćni klub El Indio smješten u četvrti El Poblado u Medellínu. Dok je boravio u klubu, manja skupina ljudi počela ga je glasno provocirati, izrugivati se i vrijeđati ga zbog postignutog autogola. Escobar je ostao smiren, ali je odlučio napustiti objekt kako bi izbjegao daljnje sukobe.

Oko tri sata ujutro, Escobar se našao sam na parkiralištu noćnog kluba, gdje su ga ponovno presrela braća Juan Santiago i Pedro David Gallón Henao, poznati trgovci drogom i poslovni ljudi blisko povezani s paravojnim strukturama. Kriminalci su nastavili s brutalnim uvredama, na što je Escobar zatražio poštovanje, naglašavajući da je autogol bio tek poštena sportska pogreška. Verbalni sukob je brzo eskalirao, a braća su mu poručila da nema pojma s kim se upušta. U tom trenutku, njihov vozač i tjelohranitelj Humberto Muñoz Castro izvukao je pištolj kalibra .38 i ispalio šest hitaca u Escobarova leđa. Svjedoci događaja posvjedočili su jezivom detalju da je ubojica sa svakim ispaljenim metkom glasno uzvikivao riječ "gol", imitirajući južnoameričke nogometne komentatore.

Napadači su odmah pobjegli s mjesta zločina u kamionetu, ostavljajući mladog sportaša da krvari na tlu. Iako je hitna pomoć brzo pozvana, nogometaš je preminuo u bolnici otprilike 45 minuta nakon ranjavanja, u dobi od samo 27 godina. Andrés Escobar, koji je bio poznat po nadimku nogometni džentlmen zbog svog iznimnog profesionalizma i mirnog karaktera, pokopan je u Medellínu, a na njegovom sprovodu okupilo se više od 120.000 ljudi. Humberto Muñoz Castro proglašen je krivim za ubojstvo te je osuđen na 43 godine zatvora, no zbog dobrog ponašanja pušten je na slobodu nakon odslužene samo 11 godina kazne. Braća Gallón Henao uspjela su izbjeći teže optužbe za ubojstvo te su provela tek petnaest mjeseci iza rešetaka zbog ometanja pravde.

Izvori: https://povijest.hr/nadanasnjidan/kolumbijski-nogometas-ubijen-jer-je-pogreskom-zabio-autogol-1994/ https://www.britannica.com/sports/Was-Andres-Escobar-Killed-for-Scoring-an-Own-Goal

https://colombiareports.com/former-colombia-soccer-player-andres-escobar-assassinated-20-years-ago-today/

https://www.theguardian.com/football/blog/2014/mar/25/world-cup-moments-andres-escobar-death

Najrazorniji potres u povijesti Sinjskog polja i cijele dalmatinske Zagore dogodio se 2. srpnja 1898. godine u 5 sati i 17 minuta ujutro. Procijenjena momentna magnituda iznosila je 6,7, dok je intenzitet u samom epicentru bio čak VIII – IX stupnjeva MSK ljestvice. Epicentar ovog potresa bio je smješten u jugozapadnom dijelu Sinjskog polja, točnije na području triljskog kraja.

Glavni udar odnio je šest ljudskih života, tri žene i troje djece, dok je na stotine stanovnika lakše ili teže ozlijeđeno. Broj poginulih bio bi znatno veći da se potres nije dogodio u rano jutro tijekom sezone žetve, zbog čega se većina mještana u tom trenutku već nalazila na otvorenim poljima i njivama, a ne u svojim kućama.

Materijalna šteta bila je golema i ostavila je više od 10 tisuća ljudi bez krova nad glavom. Najteže su stradala naselja Turjaci, Košute, Čaporice, Gardun, Grab, Trilj, Vedrine i Vojnić. Brojne obiteljske kuće, škole i crkve bile su potpuno sravnjene sa zemljom ili teško oštećene do te mjere da više nisu bile sigurne za život.

Snažno podrhtavanje uzrokovalo je velike tektonske promjene u samom krajoliku pa su tako zabilježeni masivni odroni kamenja i duboke pukotine u tlu. Seizmičke aktivnosti trajno su izmijenile i lokalnu hidrologiju jer su mnogi seoski bunari preko noći presušili, dok se istovremeno u Vedrinama pojavio potpuno novi izvor vode.

Izvori: https://en.wikipedia.org/wiki/1898_Trilj_earthquake

https://projekt-cronos.hr/potres-kod-turjaka-trilj-2-srpnja-1898-godine/

https://www.dalmacijadanas.hr/prije-123-godine-razorni-potres-pogodio-je-trilj-i-okolicu-poginulo-je-sest-ljudi-na-stotine-je-ozlijedeno/

Početak samih pristupnih pregovora, koji su trebali krenuti u ožujku 2005. godine, odgođen je zbog političkih uvjeta. Glavna haška tužiteljica Carla del Ponte inzistirala je na punoj suradnji s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, preciznije na uhićenju odbjeglog generala Ante Gotovine. Nakon što je potvrđena potpuna suradnja, pregovori su službeno otvoreni 3. listopada 2005. godine. Ti su pregovori bili podijeljeni na više desetaka poglavlja i odvijali su se uz uvođenje strožih mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja. Osim unutarnjih reformi, pregovarački proces bio je znatno opterećen i blokiran bilateralnim graničnim sporom sa Slovenijom oko Savudrijske vale, koji je privremeno razriješen dogovorom o arbitraži. Nakon dugih pregovora, Europska komisija je u lipnju 2011. godine predložila njihovo zatvaranje, a pregovori su službeno dovršeni 30. lipnja 2011. godine.

Krajem te iste godine, 9. prosinca 2011., u Bruxellesu je potpisan Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Ugovor su u ime Hrvatske potpisali tadašnji predsjednik Ivo Josipović i predsjednica Vlade Jadranka Kosor. Kako bi se potvrdila volja naroda, u siječnju 2012. godine održan je državni referendum o pristupanju na kojem je 66,27% građana koji su pristupili glasanju zaokružilo "da". Uslijedio je dugotrajan proces ratifikacije pristupnog ugovora u parlamentima svih tadašnjih 27 zemalja članica Unije, koji je uspješno završen u lipnju 2013. godine.

Središnja proslava samog ulaska organizirana je u Zagrebu u noći s 30. lipnja na 1. srpnja 2013. godine. Trg bana Josipa Jelačića bio je ispunjen tisućama građana, visokim europskim dužnosnicima poput predsjednika Europske komisije Josea Manuela Barrosa te brojnim predsjednicima i premijerima susjednih zemalja. Točno u ponoć, na glavnom Trgu je simbolično otkrivena ploča s natpisom Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, dok su na graničnim prijelazima sa susjednim članicama istaknuti europski simboli i uklonjene carinske oznake. Time je Hrvatska i službeno stupila u punopravno članstvo, a njezina se integracija zaokružila 1. siječnja 2023. godine, istovremenim ulaskom u schengenski prostor i eurozonu.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Pristupanje_Hrvatske_Europskoj_uniji

https://www.sabor.hr/hr/europski-poslovi/sabor-u-procesu-pristupanja-eu-u/kronologije/kronologija-vaznijih-datuma-u-procesu

https://www.izbori.hr/arhiva-izbora/data/referendum/2012/izabrani/i_81_000_0000.pdf

Jean-Michel Nicolier rođen je 1. srpnja 1966. godine u gradu Vesoulu na istoku Francuske, kao srednji sin u obitelji. U svom rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu. Tijekom ljeta 1991. godine Jean-Michel je putem televizijskih ekrana počeo pratiti dramatična zbivanja i stradanja koja su se događala u Hrvatskoj uslijed velikosrpske agresije.

Potaknut snažnim moralnim osjećajem, etikom solidarnosti prema slabijem i željom da pomogne narodu koji se bori za slobodu, donio je odluku da pomogne Hrvatskoj. Unatoč tome što nije imao nikakve obiteljske ili povijesne veze s Hrvatskom te nije govorio hrvatski jezik, u srpnju 1991. godine sjeo je na vlak i doputovao u Zagreb.

Nakon dolaska u Hrvatsku, Jean-Michel Nicolier se kao dragovoljac odmah priključio Hrvatskim obrambenim snagama (HOS). Njegov ratni put započeo je na bojištu kod Karlovca, gdje je stekao svoja prva izravna vojnička iskustva. Ubrzo nakon toga, potkraj rujna 1991. godine, dragovoljno se s nekoliko svojih suboraca iz Samostalne satnije HOS-a uputio prema opkoljenom Vukovaru, gradu koji je tada trpio najteže udare neprijateljskih snaga. U Vukovaru je raspoređen na Sajmište, jedno od najtežih i najkrvavijih gradskih bojišta gdje su se svakodnevno vodile iscrpljujuće ulične borbe prsa u prsa. Među suborcima je vrlo brzo stekao golemo poštovanje zbog svoje iznimne hrabrosti, smirenosti i nesebičnosti, a na prvoj liniji obrane dobio je nadimak "Francuz". Tijekom tih najtežih tjedana opsade vodio je i osobni ratni dnevnik koji je nakon pada grada nažalost nestao.

Krajem listopada, kada je situacija u gradu postajala sve bezizglednija i kada se slutila skora tragedija, suborci su Jean-Michelu predlagali da iskoristi svoj status stranoga državljanina i pokuša se izvući iz obruča glumeći fotoreportera. On je tu priliku za spas odlučno odbio, poručivši da ne želi napustiti svoje prijatelje i grad koji je prigrlio.

Tijekom završnih borbi na Sajmištu, 9. studenoga 1991. godine, Jean-Michel je teško ranjen u nogu i ruku uslijed eksplozije granate, zbog čega je morao biti hospitaliziran u prepunim podrumima vukovarske bolnice. U bolnici ga je intervjuirao francuski novinar 20. studenog 1991. godine, ostavivši povijesni zapis njegovih riječi: "Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu.".

Nakon što je 18. studenoga 1991. godine grad pao, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpske paravojne postrojbe ušle su u vukovarsku bolnicu. Jean-Michel Nicolier bio je među stotinama ranjenika i civila koji su nasilno izvedeni iz kruga bolnice i odvedeni na Ovčaru, gdje je zajedno s ostalim zarobljenicima bio izložen stravičnom višesatnom batinanju, mučenju i zlostavljanju.

Prema svjedočanstvima, brutalni krvnici su ga divljački pretukli, a jedan od pripadnika paravojnih postrojbi usmrtio ga je hicem iz vatrenog oružja u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine. Njegovo tijelo je potom bačeno u masovnu grobnicu, a njegova majka Lyliane Fournier te braća Paul i Pierre godinama su tragali za istinom o njegovoj sudbini i lokaciji posmrtnih ostataka.

Posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom, a u samom središtu Vukovara svečano je otvoren pješački most koji danas ponosno nosi njegovo ime, uz pripadajući spomenik na obali Vuke.

Nakon 34 godine intenzivne potrage, potkraj listopada 2025. godine službeno su pronađeni i identificirani njegovi posmrtni ostaci u masovnoj grobnici u blizini Spomen-doma Ovčara. Početkom studenoga 2025. godine, uz najviše državne i vojne počasti te u nazočnosti tisuća duboko potresenih građana, obitelji i preživjelih suboraca, Jean-Michel Nicolier konačno je dostojanstveno pokopan na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Izvori: Domovinski rat

HRT

Wikipedija

Josip Reihl-Kir rođen je 25. srpnja 1955. godine u Siraču kod Daruvara. Prije nego što je preuzeo ključne policijske dužnosti, radio je kao profesor u gimnaziji u Đakovu. Svoj profesionalni rad u policijskim strukturama započeo je u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove (SUP) u Osijeku, gdje se brzo istaknuo profesionalizmom, smirenošću i predanošću zakonu. Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine i uspostave nove demokratske vlasti, Reihl-Kir je imenovan na iznimno odgovornu dužnost načelnika Policijske uprave Osijek.

To je razdoblje obilježila iznimno visoka međunacionalna napetost, potaknuta naoružavanjem lokalnog srpskog stanovništva od strane Beograda i postavljanjem barikada. Reihl-Kir je imao jedinstven pristup rješavanju krize koji se temeljio isključivo na dijalogu, smirivanju strasti i strogoj neutralnosti policije. Osobno je, vrlo često potpuno nenaoružan, odlazio na barikade pobunjenih Srba u okolici Osijeka. Tamo je razgovarao s lokalnim stanovništvom i vođama pobune kako bi ih uvjerio da im od novih hrvatskih vlasti ne prijeti opasnost i da se svi nesporazumi moraju rješavati pravnim putem.

Njegova najpoznatija izjava glasila je da rata između Srba i Hrvata na tom području neće biti dokle god je on načelnik policijske uprave.

Takav mirotvorni stav donio mu je poštovanje umjerenih građana obiju nacionalnosti, ali ga je istovremeno pretvorio u metu radikalnih političkih struja s obiju strana kojima mir nije bio u interesu. Unutar hrvatskih političkih krugova u Osijeku, predvođenih tadašnjim moćnicima poput Branimira Glavaša i Vladimira Šeksa, Reihl-Kir je bio izložen otvorenim pritiscima i optužbama za popustljivost. Shvativši da mu je život u Osijeku izravno ugrožen, samo nekoliko dana prije pogibije posjetio je tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca u Zagrebu te zatražio premještaj na drugo radno mjesto. Premještaj je bio odobren i trebao se realizirati odmah nakon tog vikenda.

Ubojstvo

Tragedija se dogodila u ponedjeljak, 1. srpnja 1991. godine, oko 13 sati i 30 minuta na prilazima osječkom prigradskom naselju Tenja.

Tog je dana situacija u Tenji bila iznimno napeta jer je mjesto bilo podijeljeno na stari dio naselja s većinskim srpskim stanovništvom i novi dio s većinskim hrvatskim stanovništvom. Reihl-Kir je, u još jednom pokušaju da spriječi krvoproliće, organizirao pregovore između predstavnika lokalnih hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba.

Nakon što su uspješno završili pregovore u Staroj Tenji, izaslanstvo se u službenom automobilu marke Zastava Stojadin vraćalo prema Osijeku. U vozilu su se, uz načelnika Reihl-Kira, nalazili potpredsjednik osječkoga Gradskog vijeća Goran Zobundžija, gradski vijećnik Milan Knežević (koji je ujedno bio predstavnik srpske zajednice) te predsjednik Mjesne zajednice Mirko Tubić. Kada se automobil približio blokadnom punktu hrvatske policije i Narodne zaštite na ulazu u Novu Tenju, vozilo je usporilo.

Na tom su punktu bili stacionirani pripadnici hrvatskih snaga, a među njima je stajao Antun Gudelj, pripadnik pričuvnog sastava policije, član Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i lokalni ekstremist. Kada je automobil s pregovaračima stigao na otprilike desetak metara od punkta, Antun Gudelj je zakoračio naprijed, podigao automatsku pušku marke Kalašnjikov i bez ikakvog upozorenja ispalio cijeli okvir od kojih su šesnaest metaka pogodila Reihl-Kira.

Meci su probili vjetrobransko staklo i karoseriju automobila. Josip Reihl-Kir, Goran Zobundžija i Milan Knežević preminuli su na licu mjesta od zadobivenih teških prostrijelnih rana u glavu i prsni koš. Mirko Tubić je uspio preživjeti napad, ali je zadobio iznimno teške tjelesne ozljede opasne po život.

Posljedice i suđenja Antunu Gudelju

Unatoč tome što je pred desecima svjedoka na službenom policijskom punktu ubio načelnika policije i dvojicu gradskih dužnosnika, Antuna Gudelja nitko od prisutnih policajaca nije uhitio. Gudelj se nakon zločina mirno udaljio s mjesta događaja i tri dana nesmetano boravio kod brata u Osijeku, potom otišao u Zagreb te napustio teritorij Republike Hrvatske otputovavši u inozemstvo.

Prvo suđenje održano je 1994. godine pred Županijskim sudom u Osijeku, gdje je Gudelj u odsutnosti osuđen na maksimalnu kaznu od 20 godina zatvora.

Krajem 1995. godine uhićen je u zračnoj luci u Frankfurtu na temelju međunarodne tjeralice te izručen Hrvatskoj. Međutim, 1997. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske donosi odluku kojom obustavlja postupak protiv Gudelja i oslobađa ga krivnje primjenom Zakona o općem oprostu. Ta je odluka bila pravno neodrživa jer Zakon o oprostu obuhvaća isključivo sudjelovanje u pobuni bez počinjenja teških kaznenih djela i ratnih zločina, što trostruko ubojstvo službenih osoba svakako jest. Nakon oslobađanja, Gudelj odmah odlazi u Australiju.

Uporna pravna borba Jadranke Reihl-Kir, udovice ubijenog načelnika, dovela je do toga da je Ustavni sud Republike Hrvatske 2001. godine ukinuo sramotnu odluku Vrhovnog suda. Pokrenut je zahtjev za novim izručenjem, a Gudelj je ponovno izručen Hrvatskoj tek u srpnju 2007. godine. Konačno suđenje završeno je u svibnju 2008. godine kada je Županijski sud u Osijeku Antuna Gudelja proglasio krivim i osudio ga na kaznu zatvora od 20 godina. Tu je presudu naknadno potvrdio i Vrhovni sud.

Nakon smrti Reihl-Kira u srpnju 1991. godine jedan slavonski članak objavio je naslov: „Otišao Kir i slavonski mir”.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/Josip_Reihl-Kir

https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/hrvatski-mirotvorac-ubijen-je-prije-tocno-33-godine-evo-sto-se-sad-trazi-od-bozinovica-20240701

https://moje-djakovo.com/na-danasnji-dan-prije-34-godine-ubijen-je-josip-reihl-kir/

https://digitalnademokracija.com/2022/07/15/josip-reihl-kir-prica-koja-se-ne-smije-zaboraviti/

https://www.hlc-rdc.org/images/stories/pdf/sudjenje_za_ratne_zlocine/hrvatska/Antun_Gudelj-analiza.pdf

https://documenta.hr/novosti/povodom-objave-presude-protiv-optuzenoga-antuna-gudelja/

https://en.wikipedia.org/wiki/Josip_Reihl-Kir#p-lang

Franjo Hanaman rođen je 30. lipnja 1878. godine u slavonskom mjestu Drenovci kraj Županje. Bio je drugo dijete u obitelji Đure Hanamana i Emilije Mandušić. Ubrzo nakon njegova rođenja obitelj se preselila u Brčko. Tamo je završio pučku školu. Nakon toga odlazi u Zemun gdje uspješno maturira na Realnoj gimnaziji 1895. godine.

Visoko obrazovanje nastavlja u Beču. Diplomirao je s odličnim uspjehom 1899. godine na Kemijskom odjelu Tehničke visoke škole. Tijekom studentskih dana u Austriji bio je iznimno društven i aktivno je sudjelovao u krugovima hrvatskih studenata. Kao pravi Slavonac, volio je pjesmu i tamburu te je bio član akademskog društva Hrvatska lipa

Nakon kraćeg zaposlenja u bosanskoj šećerani u Usori, Hanaman se 1900. godine vraća u Beč gdje postaje asistent profesora Georga Vortmanna na katedri analitičke kemije. Tamo započinje ključnu znanstvenu suradnju s njemačko-mađarskim kemičarem dr. Alexanderom Justom, gdje su se obojica posvetili usavršavanju električne žarulje. U to su se vrijeme koristile Edisonove žarulje s ugljenom niti, koje su bile neekonomične i kratkotrajne.

U travnju 1903. godine prijavili su svoj patent za postupak proizvodnje volframovih niti. Volframova nit mogla se zagrijati na znatno više temperature od ugljene čime je postignuta daleko veća svjetlosna učinkovitost i dugotrajnost. Ovaj je izum u potpunosti transformirao i utemeljio modernu električnu rasvjetu.

Prve žarulje izašle su na tržište pod komercijalnim nazivom Just-Hanaman. Patentna prava ubrzo su otkupile velike svjetske kompanije (poput tvrtke Tungsram i General Electric). Hanaman se potom posvećuje daljnjem stručnom usponu. Od 1911. do 1915. godine vodi Institut za ispitivanje materijala u Beču i titulu doktora znanosti stječe 1913. godine na tehničkom sveučilištu u Berlinu.

Nakon Prvog svjetskog rata vraća se u Hrvatsku. Od 1919. do 1922. godine radi kao generalni direktor Jugoslavenske industrije motora u Zagrebu. Ubrzo biva izabran za redovitog profesora anorganske kemijske tehnologije i metalurgije na Tehničkoj visokoj školi u Zagrebu. Postaje jedan od glavnih utemeljitelja kemičko-inženjerskog studija. Taj studij danas djeluje kao Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije (FKIT) Sveučilišta u Zagrebu. Na fakultetu je obnašao i dužnosti dekana te rektora Tehničke visoke škole.

Preminuo je u Zagrebu 23. siječnja 1941. godine. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Izvori: https://hbl.lzmk.hr/clanak/hanaman-franjo

https://www.enciklopedija.hr/clanak/hanaman-franjo

https://tehnika.lzmk.hr/hanaman-franjo/

Ukidanje 928. godine

Ninska biskupija, koja je osnovana u 9. stoljeću, imala je specifičan položaj jer je njezin biskup nosio titulu "biskup Hrvata" (episcopus Chroatorum) i imao duhovnu vlast nad teritorijem cijele ranosrednjovjekovne hrvatske države, izuzev dalmatinskih gradova pod bizantskom vlašću. Taj izniman položaj i izravna podređenost papi činili su ninskog biskupa izuzetno moćnim i neovisnim o lokalnim metropolijama, što je s vremenom izazvalo duboke napetosti s klerom iz romanskih dalmatinskih gradova, prvenstveno Splita.

Glavni sukob dogodio se na Splitskim crkvenim saborima (925. – 928.), koje je pokrenuo papa Ivan X. kako bi uredio crkvenu hijerarhiju na istočnom Jadranu, uputivši tim povodom pisma hrvatskom kralju Tomislavu i zahumskom knezu Mihajlu Viševiću. Glavni sudionici u ovom sporu bili su splitski nadbiskup Ivan, koji se pozivao na povijesno nasljeđe stare salonitanske Crkve, zadarski biskup Formin te ninski biskup Grgur. Na prvom saboru održanom 925. godine donesena je odluka o obnovi Splitske metropolije koja je dobila prvenstvo nad svim biskupijama u regiji. Istovremeno, sabor je donio stroge odredbe protiv ređenja svećenika glagoljaša koji nisu znali latinski jezik, što je pogodilo lokalnu tradiciju u kojoj se bogoslužje provodilo na narodnom jeziku, a pisalo glagoljicom.

Ninski biskup Grgur odbio je prihvatiti podređenost Splitu te je uputio oštar prosvjed samome papi, zahtijevajući očuvanje svojih teritorijalnih prava i jurisdikcije. Zbog tog je prigovora sazvan drugi Splitski crkveni sabor (927. – 928.) na kojem su papinski legati i dalmatinski episkopat zauzeli još rigorozniji stav prema ninskom biskupu. Kako bi se trajno riješio problem političkog i vjerskog dualizma te provela potpuna crkvena centralizacija, na saboru 928. godine donesena je radikalna odluka o potpunom ukidanju Ninske biskupije.

Papa Lav VI. potvrdio je zaključke ovog sabora, a Grguru Ninskom je ponuđen premještaj te je on na kraju preuzeo znatno manju Skradinsku biskupiju. Teritorij ukinute biskupije podijeljen je između susjednih biskupija, a Split je definitivno potvrđen kao vrhovno crkveno i duhovno središte cijelog Hrvatskog Kraljevstva. Iako je ovaj čin oslabio autonomiju domaće hrvatske crkve i privremeno potisnuo glagoljaško bogoslužje, on je dugoročno integrirao hrvatsku državu u zapadni, rimokatolički civilizacijski krug. Ninska biskupija ostala je ugašena sve do 1075. godine kada će biti obnovljena.

Ukidanje 1828. godine

Nakon višestoljetnih sukoba s Mletačkom Republikom, Osmanskim Carstvom, te razdoblja Napoleonskih ratova i Bečkog kongresa, Dalmacija i Nin postali su 1815. dio Austrijskog carstva. Austrijska vlast zahtijevala je da se složene i zastarjele crkvene granice u Dalmaciji usklade s novim političkim i civilnim granicama pokrajine kako bi se olakšao državni nadzor nad crkvenim ustanovama.

Sam proces preustroja počeo se pripremati godinama prije formalnog ukidanja, pri čemu su državni i crkveni dužnosnici analizirali demografsko i ekonomsko stanje dalmatinskih biskupija. Dana 30. lipnja 1828. godine papa Lav XII. izdao je papinsku bulu Locum Beati Petri. Bula je donijela potpunu reorganizaciju Katoličke Crkve u Dalmaciji, reducirajući broj biskupija i ukidajući dotadašnja povijesna sjedišta koja više nisu imala ekonomsku i demografsku moć. Među ukinutim sjedištima našao se i Nin. Teritorij dotadašnje Ninske biskupije, koji je obuhvaćao značajan dio priobalja, podgorja i unutrašnjosti, u potpunosti je pripojen Zadarskoj nadbiskupiji. Provedba same bule na terenu trajala je sve do 1830. s kohezivnim radom državne uprave pod vodstvom dalmatinskog namjesnika baruna Franje Tomašića, čime je tisućgodišnja ninska crkvena neovisnost pravno i praktično ugašena, a njezina povijesna ostavština i glagoljaška tradicija integrirane su u zadarski crkveni sustav.

Izvori: https://www.enciklopedija.hr/clanak/ninska-biskupija

https://hrcak.srce.hr/file/90846

https://hbl.lzmk.hr/clanak/grgur-ninski

https://hr.wikipedia.org/wiki/Locum_Beati_Petri

Noć dugih noževa, poznata i kao Operacija Kolibri, bila je brutalna politička čistka koju je u nacističkoj Njemačkoj proveo Adolf Hitler između 30. lipnja i 2. srpnja 1934. godine s ciljem uklanjanja unutarnje opozicije i konsolidacije apsolutne vlasti.

Glavna meta ovog obračuna bilo je vodstvo jurišnih odreda Sturmabteilunga (SA), poznatijih kao smeđekošuljaši, na čelu s Hitlerovim bliskim prijateljem Ernstom Röhmom. Osim njih, režim je iskoristio priliku kako bi trajno eliminirao brojne druge političke protivnike, istaknute konzervativce te kritičare koji nisu bili izravno povezani s paravojnim strukturama stranke.

Do sredine 1934. godine, jurišni odredi SA narasli su na gotovo tri milijuna članova, što je brojčano uvelike nadmašivalo regularnu njemačku vojsku, Reichswehr. Ernst Röhm je otvoreno zagovarao provođenje takozvane "druge revolucije" koja bi donijela radikalne socijalističke reforme i uključivala potpuno spajanje vojske i SA pod njegovim vrhovnim zapovjedništvom.

Takvi planovi izazvali su paniku među tradicionalnim njemačkim vojnim generalima, aristokracijom i bogatim industrijalcima čija je podrška Hitleru bila nužna za stabilnost režima i buduće planove naoružavanja zemlje. Hitlerovi bliski suradnici, poput Hermanna Göringa, Heinricha Himmlera i Reinharda Heydricha, prepoznali su opasnost te su sistematski podmetali lažne dokaze o tome da Röhm s francuskim novcem planira izvesti državni udar i svrgnuti Hitlera. Suočen s pritiskom vojske i prijetnjom predsjednika Paula von Hindenburga da će proglasiti izvanredno stanje ako se ne uvede red, Hitler je odlučio djelovati.

Sama operacija započela je u ranim jutarnjim satima 30. lipnja 1934. godine. Hitler je osobno, u pratnji svojih odanih SS članova, doputovao u bavarsko lječilište Bad Wiessee, gdje se u tom trenutku nalazio Ernst Röhm s ostatkom najvišeg vodstva SA. Vodstvo smeđekošuljaša zatečeno je na spavanju i uhićeno bez ikakvog otpora. Istovremeno, u Berlinu i diljem Njemačke, pripadnici SS-a i Gestapa započeli su koordinirana uhićenja i strijeljanja prema unaprijed pripremljenim crnim listama. Ernst Röhm je prebačen u zatvor u Münchenu gdje mu je ponuđena opcija da izvrši samoubojstvo, a nakon što je on to odbio, pripadnici SS-a su ga likvidirali u ćeliji 1. srpnja.

Čistka se ubrzo proširila daleko izvan okvira unutarnjeg sukoba s jurišnim odredima. Među ubijenima su se našli general Kurt von Schleicher, Hitlerov izravni prethodnik na mjestu njemačkog kancelara, te Gregor Strasser, nekadašnji vođa ljevičarskog krila nacističke stranke i Hitlerov bivši rival. Likvidiran je i Erich Klausener, vođa Katoličke akcije, dok je potkancelar Franz von Papen završio u kućnom pritvoru nakon što su njegovi najbliži suradnici brutalno ubijeni u uredima. Točan broj žrtava do danas nije precizno utvrđen; službeni izvještaji režima navodili su manje od sto stradalih, dok povjesničari procjenjuju da je ubijeno između 150 i više od tisuću ljudi.

Nekoliko tjedana nakon čistke, 13. srpnja 1934., Hitler je pred parlamentom opravdao ove izvansudske likvidacije tvrdeći da je u trenutku opasnosti postao vrhovni sudac njemačkog naroda koji brani državu od prevrata. Donešen je zakon kojim su sva ubojstva retroaktivno proglašena legalnim obrambenim činima. Reichswehr je pozdravio uništenje SA, a nakon smrti bolesnog predsjednika Hindenburga u kolovozu iste godine, vojska je položila prisegu vjernosti izravno Hitleru, čime je on službeno postao apsolutni diktator. Moć SA bila je trajno slomljena, a na njezino mjesto stupio je elitni i zloglasni Himmlerov SS.

Izvori: https://hr.wikipedia.org/wiki/No%C4%87_dugih_no%C5%BEeva

https://www.britannica.com/event/Night-of-the-Long-Knives

Nakon što je Balkanski savez (Srbija, Crna Gora, Grčka i Bugarska) uspješno protjerao Osmanlije s većeg dijela Balkanskog poluotoka, Londonskim mirovnim ugovorom u svibnju 1913. godine stvorena je neovisna Albanija. Ta je odluka velikih sila, ponajprije Austro-Ugarske i Italije, izravno ugrozila interese Kraljevine Srbije koja je preko albanskog teritorija tražila svoj strateški izlaz na Jadransko more. Budući da joj je taj pristup bio uskraćen, Srbija je zahtijevala reviziju ranijeg tajnog sporazuma s Bugarskom i tražila veći udio u Vardarskoj Makedoniji kako bi kompenzirala gubitke. Sličan teritorijalni spor postojao je i između Grčke i Bugarske oko kontrole nad Egejskom Makedonijom i Solunom. Bugarska, koja je pretrpjela najveće ljudske gubitke u borbama protiv Turaka, čvrsto je odbijala bilo kakve ustupke i inzistirala je na pripajanju cijele regije Makedonije. Vidjevši da se Bugarska priprema za rat, Srbija i Grčka su u lipnju 1913. godine sklopile tajni obrambeni savez usmjeren protiv Bugarske, a tom se savezu pridružila i Kraljevina Crna Gora.

Uvjeren u brzu vojnu pobjedu i potican tajnim diplomatskim signalima iz Austro-Ugarske, bugarski kralj Ferdinand I. naredio je opći napad bez formalne objave rata u noći s 29. na 30. lipanj 1913. godine. Bugarska vojska napala je srpske snage na rijeci Bregalnici i grčke položaje kod Nigrite. Međutim, bugarsko vojno vodstvo podcijenilo je spremnost i borbenu moć svojih bivših saveznika. Srpska vojska pod zapovjedništvom vojvode Radomira Putnika uspjela je u žestokoj bitki na Bregalnici potpuno zaustaviti, a potom i teško poraziti bugarsku ofenzivu. Istovremeno, grčke su snage uspješno potisnule Bugare na južnom bojištu te krenule u protunapad prema sjeveru.

Shvativši da je Bugarska vojno iscrpljena i izolirana, susjedne države odlučile su iskoristiti situaciju kako bi ostvarile vlastite teritorijalne ambicije. Kraljevina Rumunjska, koja je dugo tražila strateško proširenje na račun bugarske granice, ušla je u rat 10. srpnja 1913. godine. Rumunjska vojska prešla je Dunav gotovo bez ikakvog otpora jer su sve bugarske trupe bile raspoređene na zapadnim bojištima, te je brzo prodrla u unutrašnjost zemlje ugrožavajući sam glavni grad Sofiju. Suočeno s potpunim rasulom, priliku za osvetu prepoznalo je i Osmansko Carstvo. Osmanska vojska pokrenula je ofenzivu iz Trakije i s lakoćom povratila grad Edirne (Jedrene), koji je izgubila tek nekoliko mjeseci ranije u Prvom balkanskom ratu.

Potpuno opkoljena sa svih strana, s neprijateljskim vojskama koje su stezale obruč oko Sofije, Bugarska je bila prisiljena kapitulirati i zatražiti hitno primirje. Nakon mirovnih pregovora, sukob je službeno završen 10. kolovoza 1913. godine potpisivanjem Bukureštanskog mira kojim je Bugarska bila teritorijalno osakaćena i ponižena. Prema odredbama ugovora, Vardarska Makedonija i Kosovo pripali su Kraljevini Srbiji. Grčka je osigurala Egejsku Makedoniju, Solun i dio zapadne Trakije. Rumunjska je prisvojila plodnu regiju Južnu Dobrudžu. Posebnim ugovorom u Carigradu, Bugarska je morala službeno prepustiti istočnu Trakiju s Edirneom natrag pod osmansku vlast.

Drugi balkanski rat donio je strahovita civilna stradanja, masovne progone stanovništva i etničko čišćenje koje su provodile sve zaraćene strane na novoosvojenim područjima. Bugarska je ostala duboko ogorčena rezultatima rata i prožeta revanšizmom, što ju je u jesen 1915. godine izravno gurnulo u čvrst savez sa Centralnim silama (Njemačkom, Austro-Ugarskom i Osmanskim Carstvom) tijekom Prvog svjetskog rata. Srbija je pak iz ovog sukoba izašla teritorijalno znatno uvećana i s golemim vojnim samopouzdanjem, što je pojačalo geopolitičke napetosti s Austro-Ugarskom monarhijom, koja je u jačanju Srbije vidjela smrtnu opasnost za vlastite carske granice na Balkanu.

Izvori: https://enciklopedija.hr/clanak/balkanski-ratovi

https://hr.wikipedia.org/wiki/Drugi_balkanski_rat

https://www.britannica.com/event/Second-Balkan-War