r/hredditkalendar

Tijekom ofenzive Vojske Republike Srpske (VRS) u Bosanskoj Posavini, poznate pod kodnim nazivom "Koridor '92", VRS je osvojio gradove Modriču, Derventu i Odžak između lipnja i kolovoza 1992. godine. Jedina preostala područja u Posavini koja su u tom trenutku ostala pod hrvatskom kontrolom bile su općine Bosanski Brod i Orašje.

Posljednja faza obrane Bosanskog Broda započela je krajem rujna i trajala je do 6. listopada 1992. godine. Protiv iscrpljenih i prorijeđenih branitelja, srpska vojska je angažirala preko 20.000 vojnika opremljenih teškim oklopom. Žestoke borbe vodile su se za prigradska naselja Koraće, Sijekovac i Novo Selo. Na hrvatskoj strani, obranu su do zadnjih trenutaka držale izmorene postrojbe 101. bosansko-brodske brigade HVO-a, dijelovi 3. gardijske brigade HV-a iz Osijeka te slavonskobrodske 108. i 157. brigade HV-a.

U prvim danima listopada zapovjedni sustav na terenu počeo se urušavati uslijed općeg rasula, nedostatka streljiva i teške političke krize u lokalnom vodstvu. Politički i vojni raskol dosegnuo je vrhunac neposredno pred sam pad, kada je došlo do smjena lokalnih ratnih čelnika. Srpske su snage u prijepodnevnim satima 6. listopada uspjele izbiti na samu rijeku Savu i doći do mosta koji povezuje dva Broda.

Preostale hrvatske snage počele su panično i u potpunom rasulu prelaziti rijeku čamcima i splavima pod stalnom topničkom vatrom. Do večernjih sati, Vojska Republike Srpske u potpunosti je ovladala gradom, ostavljajući iza sebe zapaljenu rafineriju nafte, uništene stambene blokove i opljačkanu imovinu. Most preko Save ubrzo je srušen.

Pad Bosanskog Broda ostao je zapamćen kao jedna od najvećih kontroverzi Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini. Desetljećima nakon tih događaja vode se rasprave o tome je li Posavina bila žrtva političke trgovine i dogovora između Zagreba i Beograda, ili je pad bio isključivo posljedica vojne premoći neprijatelja i taktičkih pogrešaka na terenu.

Zbog gubitka ovog teritorija, više od osam tisuća ljudi iz samog grada, a preko stotinu tisuća s područja cijele Posavine moralo je trajno napustiti svoje domove, čime je demografska slika tog kraja trajno izmijenjena.

Nakon pada Bosanskog Broda, Orašje s okolicom ostalo je jedino utvrđeno područje u Bosanskoj Posavini koje su hrvatsko-bošnjačke snage uspješno obranile do kraja rata.

Izvori: Biram dobro

Braniteljski portal

Wikipedia

Nakon što je austrougarska vojska provela zaposjedanje Bosne i Hercegovine na temelju mandata Berlinskog kongresa, Hrvatski sabor je 21. kolovoza 1878. godine uputio službenu adresu caru Franji Josipu I.

Saborski zastupnici tražili su da se, na temelju povijesnoga hrvatskog državnog prava, ti teritoriji prisajedine Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Međutim, car je tu adresu 6. listopada 1878. glatko odbio, oštro upozorivši Sabor da je raspravljanjem o statusu okupacijskog područja prekoračio svoja ustavna ovlaštenja. Glavni razlozi ovog odbijanja ležali su u složenoj unutarnjoj strukturi Austro-Ugarske Monarhije nakon Austro-ugarske nagodbe iz 1867. godine. Ugarska vladajuća elita, predvođena mađarskim nacionalistima, oštro se protivila bilo kakvom širenju ili jačanju hrvatskih zemalja jer bi to poremetilo dualističku ravnotežu moći.

Dodatni problem bio je pravni status Bosne i Hercegovine jer je sultan formalno i dalje ostao njezin nominalni suveren, a Monarhija je imala samo mandat za upravljanje, što je caru služilo kao diplomatski izgovor pred velikim silama. Sam Franjo Josip I. bio je izrazito konzervativan vladar, fokusiran na očuvanje postojećeg poretka, te je osobno smatrao da bi uvođenje trećeg, snažnog slavenskog entiteta stvorilo prevelike političke nestabilnosti u carstvu.

Kada je trideset godina kasnije, točnije 1908. godine, formalno proglašena aneksija Bosne i Hercegovine, hrvatski su političari ponovno vidjeli priliku za sjedinjenje, no Beč je i tada odlučio zadržati BiH kao zasebni kondominij – zajedničko upravno područje pod izravnom kontrolom zajedničkog ministarstva financija, potpuno odvojeno od uže Hrvatske.

Tek pred sam raspad Monarhije, u listopadu 1918. godine, car Karlo I. (IV.) donio je proglas o sjedinjenju, ali taj je zakašnjeli potez ostao bez ikakvog stvarnog učinka na terenu jer se država već nepovratno raspadala.

Izvori: direktno.hr

Internet archive

Rat protiv terorizma je kampanja koju su Sjedinjene Američke Države, pod vodstvom predsjednika Georgea W. Busha, pokrenule kao izravan odgovor na terorističke napade 11. rujna 2001. godine. Nekoliko dana nakon napada, predsjednik Bush je u svom obraćanju Kongresu službeno proglasio rat protiv terora, jasno poručivši svjetskim vođama da u ovom sukobu nema neutralnih te da je svaka nacija suočena s izborom da bude ili na strani Sjedinjenih Američkih Država ili na strani terorista.

Prva faza ove masovne kampanje započela je već 7. listopada 2001. godine pokretanjem vojne operacije pod nazivom Trajna sloboda u Afganistanu. Glavni ciljevi ove invazije, koju su Amerikanci pokrenuli uz podršku Ujedinjenog Kraljevstva i aktiviranje članka pet NATO-ova ugovora o zajedničkoj obrani, bili su hvatanje Osame bin Ladena, potpuno uništenje al-Qa'ide te svrgavanje talibanskog režima koji je teroristima pružao sigurno utočište i baze za obuku. Iako su talibani brzo zbačeni s vlasti u prvim mjesecima rata, sukob se ubrzo pretvorio u dugotrajan i iscrpljujući gerilski rat protiv pobunjenika. Bin Laden je uspješno izbjegavao uhićenje punih deset godina, sve dok ga u svibnju 2011. godine američke specijalne postrojbe nisu locirale i smaknule u tajnoj operaciji u pakistanskom gradu Abbottabadu, tijekom prvog predsjedničkog mandata Baracka Obame. Usprkos eliminaciji ključnih vođa, stabilnost u regiji nikada nije postignuta, a rat u Afganistanu službeno je završio tek u kolovozu 2021. godine kaotičnim i potpunim povlačenjem američkih vojnih trupa, nakon čega su se talibani ekspresno vratili na vlast.

Značajan strateški zaokret i ujedno najkontroverzniji dio Rata protiv terorizma dogodio se u ožujku 2003. godine kada je administracija Georgea W. Busha pokrenula invaziju na Irak pod vodstvom Sadama Huseina. Sjedinjene Američke Države opravdale su ovu vojnu akciju optužbama da irački režim posjeduje i razvija oružje za masovno uništenje te da obnavlja svoje nuklearne programe, što je predstavljalo izravnu prijetnju globalnoj sigurnosti. Unatoč padu Sadama Huseina i njegovu kasnijem uhićenju i pogubljenju, u Iraku nikada nisu pronađeni dokazi o postojanju takvog oružja. Ova je intervencija naišla na oštre kritike međunarodne zajednice, izazvala duboku eroziju američkog legitimiteta na globalnoj sceni te stvorila ogroman sigurnosni vakuum na Bliskom istoku. Pad stabilnog, iako diktatorskog režima doveo je do eksplozije sektaškog nasilja i dugogodišnjeg građanskog rata, što je u konačnici omogućilo nastanak i radikalizaciju novih opasnih džihadističkih skupina, među kojima se najviše istaknula Islamska država.

Kako bi se spriječili potencijalni novi napadi na američkom tlu, donesene su rigorozne sigurnosne mjere, osnovano je novo Ministarstvo domovinske sigurnosti i izglasan je kontroverzni zakonski akt poznat kao USA PATRIOT Act. Ovaj je zakon proširio ovlasti obavještajnih i policijskih agencija u pogledu nadzora građana, praćenja komunikacija i financijskih transakcija, što je izazvalo brojne debate o narušavanju ljudskih prava i građanskih sloboda. Na međunarodnom planu, uspostavljen je vojni zatvor u zaljevu Guantanamo na Kubi za pritvaranje osoba osumnjičenih za terorizam. Korištenje upitnih metoda ispitivanja, tajnih pritvora i dugotrajnog držanja zatvorenika bez podizanja službenih optužnica trajno je narušilo ugled SAD-a kao predvodnika u zaštiti ljudskih prava.

Nakon dva desetljeća neprekidnih borbi, procjenjuje se da je globalni Rat protiv terorizma odnio oko četiri milijuna ljudskih života, uključujući velik broj civila, te stvorio desetine milijune izbjeglica diljem svijeta.

Financijski trošak kampanje za američki proračun dosegnuo je tisuće milijardi dolara, što je opteretilo ekonomiju i preusmjerilo resurse s drugih važnih unutarnjih i vanjskopolitičkih pitanja.

Umjesto potpunog iskorjenjivanja ekstremizma, dugotrajne intervencije potaknule su decentralizaciju i širenje novih ekstremističkih mreža u Africi, Aziji i Europi.

Na geopolitičkom planu, zaokupljenost Amerike Bliskim istokom otvorila je prostor suparničkim silama poput Kine i Rusije da ojačaju svoj politički i ekonomski utjecaj te izgrade nova regionalna uporišta.

Izvori: Britannica

Jutarnji list

Wikipedia

Nakon što su Osmanlije pod vodstvom sultana Selima II. napali mletački Cipar i izvršili brutalan pokolj nakon pada Famaguste, papa Pio V. uspio je okupiti neviđenu kršćansku koaliciju.

Svetu ligu sačinjavale su Mletačka Republika, Španjolsko Carstvo, Papinska Država, Genova, Malteški vitezovi i nekoliko talijanskih kneževina. Kršćanska flota okupila se u sicilijanskoj luci Messina pod vrhovnim zapovjedništvom mladog i energičnog don Juana Austrijskog, nezakonitog sina cara Karla V. Veliki obol mletačkim snagama dale su i istočnojadranske komune, pa je u bitci sudjelovao velik broj hrvatskih posada na galijama iz Cresa, Krka, Raba, Šibenika, Trogira, Hvara i Kotora, čineći gotovo petinu ukupnog ljudstva Svete lige.

U zoru 7. listopada 1571. godine flote su se susrele na ulazu u Korintski zaljev. Kršćanska liga imala je oko 212 galija i 6 velikih, teško naoružanih mletačkih galeaza koje su služile kao ploveće tvrđave s razornim topništvom.

Osmanlije su pod vodstvom kapudan-paše Mujezinzade Ali-paše raspolagali s nešto većim brojem plovila, oko 278 brodova, ali su njihove posade bile iscrpljene višemjesečnim haranjima, a tehnološki su zaostajali u vatrenoj moći.

Obje su se flote rasporedile u tri velika krila. Na kršćanskoj strani, lijevim krilom uz samu obalu zapovijedao je mletački plemić Agostino Barbarigo, u čijem su se sastavu borile i brojne hrvatske galije. Središtem je upravljao sam don Juan Austrijski na zapovjednom brodu Real, dok je desno krilo vodio đenovki admiral Giovanni Andrea Doria. Iza glavne linije nalazila se snažna rezerva pod vodstvom španjolskog admirala Álvara de Bazána. Na osmanskoj strani, desno krilo vodio je Mehmed Siroko, središte sam Ali-paša, a lijevo krilo iskusni alžirski gusar Uluč Ali.

Bitka je započela u kasnim jutarnjim satima kada se vjetar, koji je dotad puhao u leđa Osmanlijama, iznenada okrenuo u korist kršćana, što je u tom dobu tumačeno kao božansko čudo. Don Juan je taktički isturio 6 glomaznih galeaza ispred svoje borbene linije. Kada je osmanska flota krenula u siloviti juriš, morala je proći tik uz ove mletačke grdosije koje su otvorile razornu i neprekidnu paljbu iz svojih teških topova. Osmanlije su osjetile veliku vatrenu moć topovskih tanada koje su teško oštetile, potopila i dezorganizirala desetke turskih galija prije nego što su uopće uspjele doći do glavnine kršćanskih snaga.

Nakon tog početnog šoka, flote su se silovito sudarile duž cijele linije bojišnice. Na sjevernom, desnom osmanskom krilu, Mehmed Siroko pokušao je zaobići kršćansku liniju uz plitku obalu, no Barbarigove mletačke i dalmatinske posade uspjele su blokirati taj manevar. Razvila se iznimno krvava i ogorčena borba prsa u prsa u kojoj je Barbarigo smrtno ranjen strijelom u oko, ali su kršćanske snage ipak nadvladale, satrle tursko krilo i potopile Sirokov zapovjedni brod.

Glavni i najžešći sraz odigrao se u samom središtu gdje su se izravno sudarili zapovjedni brodovi don Juana Austrijskog i Ali-paše. Brodovi su se spojili u jednu golemu plutajuću platformu. Španjolski pješaci, proslavljeni tercios, tri su puta jurišali na Ali-pašinu galiju i tri puta bili odbijeni pod kišom janjičarskih strijela i kuršuma. Ključni trenutak nastupio je kada je admiral Álvaro de Bazán poslao pojačanja iz kršćanske rezerve, što je prelomilo bitku u središtu. Kršćanski vojnici konačno su zauzeli osmanski zapovjedni brod. Ali-paša je poginuo u borbi, a njegova odrubljena glava istaknuta je na jarbolu don Juanova broda, što je izazvalo potpunu paniku i slom morala među osmanskim posadama.

Jedini uspjeh za Osmanlije ostvario je Uluč Ali na južnom krilu. On je vještim manevrom uspio odvući đenovskog admirala Doriu prema otvorenom moru, stvorivši opasnu pukotinu u kršćanskom rasporedu. Uluč Ali je divljački napao izolirane galije Malteških vitezova i nanio im teške gubitke, no čim je uočio da je osmansko središte potpuno uništeno i da mu s leđa prilazi kršćanska rezerva, brzo je prikupio tridesetak preostalih galija i pobjegao prema Carigradu. Do kasnih poslijepodnevnih sati bitka je bila gotova. Sveta liga ostvarila je trijumfalnu pobjedu.

Osmanlije su izgubili preko 200 brodova, od kojih je većina zarobljena, a poginulo je ili zarobljeno između 25.000 i 30.000 njihovih vojnika i mornara. S druge strane, kršćani su izgubili tek petnaestak galija i oko 8.000 ljudi.

Najvažniji humanitarni i vojni ishod bilo je oslobađanje preko 12.000 kršćanskih robova koji su do tada bili okovani na osmanskim galijama kao veslači. Među brojnim ranjenim kršćanskim vojnicima bio je i slavni španjolski pisac Miguel de Cervantes, autor Don Quijotea, koji je u bitci izgubio pokretljivost lijeve ruke.

Iako pobjeda na samom terenu nije odmah izbacila Osmanlije iz Ciparskog rata jer su već iduće godine izgradili novu flotu, psihološki učinak bio je nemjerljiv. U znak zahvalnosti za ovu veliku pobjedu koja se pripisivala molitvi krunice diljem Europe, papa je proglasio blagdan Gospe od pobjede (danas Gospa od Ružarija) koji se i danas slavi na dan bitke.

Izvori: Enciklopedija

Britannica

TV kalendar

U trenutku napada, u Banskim dvorima odvijao se sastanak od iznimne političke važnosti. Predsjednik Franjo Tuđman razgovarao je sa Stjepanom Mesićem, tadašnjim predsjednikom Predsjedništva SFRJ, i Antom Markovićem, predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća. JNA je planirala napad upravo u tom razdoblju kako bi jednim udarom uklonila dvojicu najutjecajnijih hrvatskih političara i saveznog premijera koji se protivio vojnoj agresiji.

Napad su izveli borbeni zrakoplovi Super Galeb G-4 koji su poletjeli s aerodroma Udbina. Dva zrakoplova JNA iznenada su nadletjela povijesnu jezgru Zagreba i na Gornji grad ispalili više od desetak raketa, dok su na same Banske dvore bačene razorne aviobombe.

Jedna bomba je eksplodirala tik iznad dvorišne zgrade, dok je druga pogodila južno dvorište palače. Udarni val bio je toliko silovit da je potpuno razorio Svečanu dvoranu, izbio prozore i žaluzine iz ležišta te nanio golemu štetu inventaru i povijesnim umjetninama.

Neposredno prije nego što su projektili pogodili zgradu, trojica sugovornika napustila su prostoriju u kojoj su objedovali, što ih je spasilo od sigurne smrti. U raketiranju je poginuo jedan civil na Gornjem gradu, dok je još četvero građana ozlijeđeno. Ukupna materijalna šteta na Banskim dvorima i okolnim povijesnim zgradama Gornjeg grada službeno je u optužnici procijenjena na gotovo 37 milijuna kuna, odnosno 4,90 milijuna eura.

JNA odmah je nakon napada pokušala odbaciti odgovornost, plasirajući lažne vijesti kako je Hrvatska sama inscenirala i podmetnula eksploziju. Međutim, kasnija istraga i sudski procesi potvrdili su jasan zapovjedni lanac unutar JNA. Zapovijed za napad izdao je general Ljubomir Bajić, tadašnji zapovjednik 5. zrakoplovnog korpusa JNA, koji je godinama kasnije u medijskim istupima otvoreno priznao da stoji iza te odluke, tvrdeći da je Franjo Tuđman za njega bio legitimni vojni cilj.

Dan nakon raketiranja, 8. listopada 1991. godine, Hrvatski sabor se iz sigurnosnih razloga sastao na tajnoj lokaciji u zgradi Ine u Šubićevoj ulici. Tamo je jednoglasno donesena Odluka o raskidu svih državno-pravnih veza s ostalim republikama i pokrajinama bivše SFRJ, čime je Republika Hrvatska i službeno proglasila svoju punu neovisnost i suverenost nakon isteka tromjesečnog moratorija iz srpnja iste godine.

Izvori: Hrvatski vojnik

TV kalendar

Wikipedija

Predborbe za Zadar započele su još u kolovozu i rujnu 1991. godine kroz sukobe u zadarskom zaleđu, čime se sustavno stezao obruč oko grada. Dok je uži dio grada odolijevao napadima, srpske snage potpomognute teškim naoružanjem JNA uspjele su postupno okupirati gotovo cijeli prostor Ravnih kotara. Mjesta poput Benkovca i Obrovca postala su snažna neprijateljska uporišta, a brojna hrvatska sela u okolici su opljačkana, popaljena i etnički očišćena.

Zadar se našao u potpunom okruženju, odsječen od ostatka Hrvatske. Grad je bio lišen opskrbe električnom energijom i pitkom vodom više od tri mjeseca, telefonske veze su bile prekinute, a pomorska i kopnena blokada uzrokovala je dolazak preko 13.000 prognanika iz te okupirane okolice. Situaciju unutar samoga Zadra dodatno je kompliciralo desetak vojnih objekata i vojarni koje je držala JNA, iz kojih su se izvodili snajperski napadi i topnički udari po civilima.

Sveopći koordinirani napad na Zadar počeo je prvih dana listopada 1991. godine, u trenucima kada je istjecao tromjesečni moratorij na odluku o hrvatskoj neovisnosti. Neprijatelj je želio iskoristiti zauzete pozicije u okolici i konačno osvojiti sam grad prije nego što odluka stupi na snagu, zbog čega su prema Zadru usmjereni tenkovi i oklopna vozila iz kninskog, banjalučkog i mostarskog korpusa JNA. Najteži dani obrane trajali su od 4. do 6. listopada. Grad je trpio nezapamćeno topničko razaranje, a zrakoplovstvo je kasetnim bombama uništavalo povijesnu jezgru i stambene četvrti. Jugoslavenska ratna mornarica blokirala je zadarski kanal i s brodova, poput razarača Kopar, izravno tukla po gradu i obližnjem Preku.

Prvi ključni trenutak ove velike bitke zbio se u subotu, 5. listopada 1991. godine. Taj je dan ostao zapamćen po legendarnoj obrani Dračevca, gdje je hrvatski branitelj Željko Vujić preciznim pogotkom uništio vodeći neprijateljski tenk T-55. Ovaj trenutak unio je golemu pomutnju u neprijateljske redove i prisilio ih na privremeno povlačenje, čime je spriječen prvi izravni ulazak oklopa u srce grada.

Sutradan, u nedjelju, 6. listopada 1991. godine, uslijedio je najteži dan Zadra u cijelom ratu. Grad je bio pod naletom tisuća projektila, a pogođeno je više od 120 važnih civilnih i povijesnih objekata. Neprijateljski tenkovi krenuli su u sveopći proboj iz čak devet različitih pravaca kako bi se probili do centra i deblokirali opkoljene gradske vojarne. Glavne borbe vodile su se na samim prilazima gradu gdje su pripadnici Zbora narodne garde, policije i brojni dragovoljci pružili odlučan otpor. Na Bokanjcu su branitelji, predvođeni 3. imotskom bojnom 4. gardijske brigade, uspješno odbili siloviti juriš te uništili neprijateljski tenk i oklopni transporter. Žestoki okršaji vodili su se i na Bilom Brigu, gdje su uništena još četiri neprijateljska tenka, te na Sokinom Brigu. Istodobno, branitelji iz Arbanasa uspjeli su s kopna teško oštetiti patrolni brod PBR-511 Koper, čime su prisilili cijelu neprijateljsku pomorsku skupinu na povlačenje iz zadarskog kanala.

Tijekom ovog najkrvavijeg dana poginula su 23 civila i pet branitelja, no prodor u sam grad je u potpunosti onemogućen.

Nakon pretrpljenih teških gubitaka na samim prilazima gradu, JNA je shvatila da u Zadar ne može ući, pa su već 7. listopada borbena djelovanja utihnula. Postignuto je primirje, a ubrzo potom, od 11. do 21. listopada 1991. godine, započela je mirna evakuacija i potpuno izvlačenje JNA iz svih vojarni u gradu.

Iako je sam grad ostao slobodan i nikada nije pao, crta bojišnice i okupirana okolica ostale su nepromijenjene sve do početka 1993. godine. Tek je tijekom operacije Maslenica u siječnju 1993. godine Hrvatska vojska uspjela je potisnuti neprijatelja iz dijela zadarskog zaleđa, spojiti sjever i jug Hrvatske te gradu donijeti dugoočekivano olakšanje.

Izvori: Morski.hr

TV kalendar

Kamenjar

Wikipedija

Anwar Sadat bio je treći predsjednik Egipta, vojni časnik i političar koji je vladao zemljom od 1970. godine pa sve do svoje smrti 1981. godine. U svjetskoj je povijesti ostao zapamćen kao ključni lider koji je promijenio tijek bliskoistočne politike zbog toga što je prekinuo savezništvo sa Sovjetskim Savezom, pokrenuo Jomkipurski rat protiv Izraela 1973. godine, a potom učinio preokret i potpisao mirovni sporazum s Izraelom, zbog čega je dobio Nobelovu nagradu za mir.

Politička pozadina koja je dovela do njegovog ubojstva korijene vuče iz 1978. i 1979. godine kada je Sadat sklopio povijesne Camp David sporazume i službeni mirovni ugovor s Izraelom. Iako mu je to donijelo veliko priznanje na Zapadu, Egipat je zbog toga bio potpuno izoliran u arapskom svijetu, a unutar same zemlje ekstremističke skupine poput Egipatskog islamskog džihada označile su ga kao izdajnika. Dodatno, situaciju su pogoršala masovna uhićenja neistomišljenika, intelektualaca i političkih protivnika u tjednima koji su prethodili paradi.

Samo ubojstvo dogodilo se u kairskoj četvrti Nasr City 6. listopada 1981. godine, tijekom svečane vojne parade kojom se obilježavala osma godišnjica uspješnog prelaska Sueskog kanala u Jomkipurskom ratu. Osiguranje je smatrano besprijekornim jer je predsjednik bio okružen s nekoliko razina zaštite, a vojna pravila su nalagala da vojnici u mimohodu ne smiju nositi pravo streljivo. Međutim, zapovjednik jedinice Khalid Islambouli tjednima je ranije planski zamijenio trojicu redovnih vojnika iz svoje posade radikalnim zavjerenicima te su uspjeli prošvercati bombe i napunjeno automatsko oružje skriveno u torbama ispod sjedala kamiona, iskoristivši propuste u kontroli. Na tribini su uz Sadata sjedili brojni visoki dužnosnici, uključujući potpredsjednika Hosnija Mubaraka i strane diplomate.

U trenutku kada su pažnju okupljenih skrenuli borbeni zrakoplovi koji su u niskom letu iznad tribina izvodili akrobacije, vojni kamion koji je prevozio artiljerijsku jedinicu iznenada se zaustavio izravno ispred predsjedničke lože. Vođa napadača, poručnik Khalid Islambouli, iskočio je iz vozila. Sadat je u tom trenutku, pokazujući iznimnu smirenost ili potpuno nerazumijevanje opasnosti, ustao s namjerom da uzvrati vojnički pozdrav jer je mislio da je riječ o neplaniranom dijelu službene ceremonije. Islambouli je odmah bacio tri ručne bombe prema loži, od kojih je samo jedna eksplodirala, dok su ostala trojica atentatora istrčala iz kamiona i otvorila bjesomučnu paljbu iz automatskih pušaka.

Nastao je potpuni kaos jer se osiguranje u prvim sekundama paraliziralo od šoka. Anwar Sadat pogođen je s nekoliko metaka i fragmenata šrapnela te se srušio na pod lože, dok su prisutni očajnički pokušavali prekriti njegovo tijelo stolicama kako bi ga zaštitili od daljnjih metaka. Napadači su nastavili pucati po tribini sve dok ih preostale snage sigurnosti nisu uspjele svladati, pri čemu je jedan atentator ubijen na licu mjesta, a ostali su uhićeni.

Teško ranjeni predsjednik hitno je prebačen helikopterom u obližnju vojnu bolnicu Maadi, no liječnici mu nisu uspjeli spasiti život te je službeno proglašen mrtvim otprilike dva sata nakon napada. U ovom pokolju poginulo je ukupno 11 osoba, među kojima su bili koptski pravoslavni biskup Samuel i omanski general, dok je još 28 ljudi ranjeno, uključujući kubanskog ambasadora Dominga Garciju Rodrigueza i budućeg predsjednika Hosnija Mubaraka.

Nakon atentata proglašeno je izvanredno stanje, a ulogu vršitelja dužnosti šefa države prema ustavu je odmah preuzeo predsjednik parlamenta Sufi Abu Taleb. Tjedan dana kasnije, nakon provedenog referenduma, dotadašnji potpredsjednik Hosni Mubarak službeno je izabran i proglašen novim čelnikom države. Glavni organizatori i izvršitelji atentata, predvođeni Islambouliem, izvedeni su pred vojni sud, proglašeni krivima i pogubljeni u travnju 1982. godine.

Izvori: Britannica

Wikipedia

Biografija