u/Significant_Lack1421

Prije par godina sam imao smrtni slučaj u porodici koji me potresao. Iznenadio sam se zbog događaja koji se desio i nisam to očekivao. Kasnije izgubio sam još tri člana porodice ali to su bili stariji ljudi. Njihova smrt me ne pogađa toliko, o njima ne razmišljam. Teško sam podnosio spomen osobe čija me smrt pogodila. U posljednje vrijeme sam se otvorio i počinjem s ljudima otvoreno pričati o tome. Nedavno sam pokrenuo temu s jednom osobom i tokom razgovora ta osoba mi je ispričala da je tu bila. Iznenadio sam se, imao sam u glavi neku svoju verziju koju sam prihvatio a sad se to mijenja i meni je zbog toga teško. Osoba nije do kraja ispričala sve. Da li da opet pokremen temu? Saznanje neće ništa puno promijeniti.

Ponovno objavi u drugoj zajednic

Good day everyone, lately I’ve been facing a dilemma regarding my career. I am a medical doctor, and after finishing medical school, I started working at a primary care centre in a general practice clinic.

​A lot of my colleagues went to work in hospitals as FY2/trust grade doctors (unspecialised junior doctors), mostly in departments where they eventually want to specialise. The colleagues working alongside me in the outpatient clinics also have very clear goals about where they want to end up. I feel like I'm the only one stuck in place, lacking a clear direction.

​I am satisfied with my work and I make an effort to stay up to date with the latest medical guidelines relevant to my day-to-day practice.

General practice as a field isn't bad, but the patient workload and pressure are intense. Many patients visit unnecessarily, just to pass the time or for non-medical reasons. There is no proper triage for who actually needs medical care, advice, or an examination. On the other hand, I wonder if it’s even worth pursuing GP specialty training (GPST) when I can always work in primary care with my medical degree if I ever decide to take a break from hospital work (please correct me if anyone views this differently).

I’ve always had clear goals and desires in life, and I still do in other areas, but when it comes to medicine, I’m unsure which path to take. I’d like to achieve a good work-life balance, perhaps with a slight tilt towards my career.

I'm from Europe.

Dobar dan svima, u posljednje vrijeme sam u dilemi kada je u pitanju moj poslovni život. Inače sam doktor medicine i nakon završetka studija sam se zaposlio u domu zdravlja, u ambulanti porodične/obiteljske medicine.

Dosta mojih kolega je otišlo u bolnicu, da rade kao sekundarci, većina ih je na mjestima gdje žele specijalizirati. Kolege koje su sa mnom u ambulantama imaju jasne ciljeve gdje žele raditi. Samo ja tapkam u mjestu. Nemam jasne ciljeve. Zadovoljan sam svojim radom i trudim se kontinuirano biti u toku sa najnovijim medicinskim informacijama za one stvari što mi trebaju u poslu.

Porodična/obiteljska nije loša stvar kao grana medicine ali pritisak pacijenata je velik. Mnogi pacijenti dolaze bespotrebno, da skrate vrijeme i slično. Nema selekcije ko treba liječničku pomoć, savjet, pregled. S druge strane zapitam se da li mi se isplati uzeti specijalizaciju iz porodične/obiteljske kad mogu sa već postojećom diplomom uvijek raditi u toj službi ako odlučim uzeti predah od bolnice (molim da me ispravite ako neko ima drugačiji pogled na ovu izjavu).

Inače uvijek imam i imao sam jasne želje i ciljeve, imam i sada ali kad je u pitanju medicina ne znam gdje da se usmjerim. Volio bih imati ravnotežu između privatnog i poslovnog života, možda bih dao blagu prednost poslovnom. Moji pogledi na pacijenta i rad su široki, možda nekad i previše. Imam potrebu ovo anonimno podijeliti.

Dobar dan svima, u posljednje vrijeme sam u dilemi kada je u pitanju moj poslovni život. Inače sam doktor medicine i nakon završetka studija sam se zaposlio u domu zdravlja, u ambulanti porodične/obiteljske medicine.

Dosta mojih kolega je otišlo u bolnicu, da rade kao sekundarci, većina ih je na mjestima gdje žele specijalizirati. Kolege koje su sa mnom u ambulantama imaju jasne ciljeve gdje žele raditi. Samo ja tapkam u mjestu. Nemam jasne ciljeve. Zadovoljan sam svojim radom i trudim se kontinuirano biti u toku sa najnovijim medicinskim informacijama za one stvari što mi trebaju u poslu.

Porodična/obiteljska nije loša stvar kao grana medicine ali pritisak pacijenata je velik. Mnogi pacijenti dolaze bespotrebno, da skrate vrijeme i slično. Nema selekcije ko treba liječničku pomoć, savjet, pregled. S druge strane zapitam se da li mi se isplati uzeti specijalizaciju iz porodične/obiteljske kad mogu sa već postojećom diplomom uvijek raditi u toj službi ako odlučim uzeti predah od bolnice (molim da me ispravite ako neko ima drugačiji pogled na ovu izjavu).

Inače uvijek imam i imao sam jasne želje i ciljeve, imam i sada ali kad je u pitanju medicina ne znam gdje da se usmjerim. Volio bih imati ravnotežu između privatnog i poslovnog života, možda bih dao blagu prednost poslovnom. Moji pogledi na pacijenta i rad su široki, možda nekad i previše. Imam potrebu ovo anonimno podijeliti.

Nedavno sam imao izgubio bliskog člana porodice. Ja sam preuzeo zadatak da sastavim tekst i odaberem sliku, mada su i drugi bili uključeni u to. Ja sam na kraju odabrao sliku. Sve je prošlo u redu i kad je završeno štampanje smrtovnice shvatim da sam odabrao sliku na kojoj se nalazi moja majka, na isječku slike na smrtovnici se vidi njeno rame i kosa jer je na slici zagrlila sada umrlu osobu. Imam sada neracionalne misli koje su vezane za strah da će se mojoj majci nešto loše desiti. Da li je neko imao slične misli?

Pomislim nekad da sa mojim libidom ili mojim percepcijama spolnosti nešto nije u redu.

Nedavno me na to navela situacija da opet pomislim kad sam otvorio temu o ženama sa čovjekom u četrdesetim. I zezali smo se kako treba spavati sa ženama ali kad je otišla prema udatim i oženjenim ja sam postao ozbiljan dok je on i dalje bio neozbiljan. Uglavnom priča je da treba iskoristiti sve što se ponudi. Ja sam isprobao imati spolni odnos bez emocija ali meni to ne donosi nikakvo zadovoljstvo, ljepše mi bude kad se samozadovoljim. Nije mi jasno kako neko stariji i dalje gleda to sa željom. Znam da sam dobar u krevetu i sve to ali mene to ne uzbuđuje bez emotivne povezanosti. Tako da sam ja nekoliko godina bez spolmog odnosa iako sam u vrhuncu libida, imam 26. godina. Ja imam normalan spolni nagon i zadovoljan sam.

Zanima me mišljenje drugih momaka o ovome.