r/askbosnia

Pretty much the title. I’m thinking not just physically, but also curious to hear what you think of each groups’ mannerisms and culture.

Asking because I see quite a lot of negativity toward Arabs in general, that they’re wealthy, rude, inconsiderate, etc, and that seems to be a pretty broad generalization. I’m Syrian Arab/American and I’ve been to Bosnia three times - mostly because I can connect with Bosnians more easily than most places (culture, religion, food, dress, mannerisms, etc). I’m certainly not wealthy and I treat places I stay in like I would my own home. Most Bosnians I met thought I was Turkish, and some even spoke Bosnian to me in stores. I even met folks who told me they know of Syrians married to Bosnians and now living in Bosnia.

I can clearly differentiate between Gulf Arabs and other Arabs. Can Bosnians make that distinction too?

Zanima me kakav odnos imate sa religijom?
Ja sam odrastao u porodici koja je bila okrenuta prema vjeri ne bas toliko ali ipak je vjera bila bitan dio zivota za moje roditelje.Do neke moje 17 godine sam klanjao,molio se i radio sto i svaki vjernik.Trenutno ne radim gotov nista od toga.Zivot mi se okrenuo totalno,prihvatio sam sebe kao gay osobu (znam da ce mnogi sad biti mozda bas protiv mene hahaha) naucio sam da volim sebe sto prije nisam mogao uvijek me je bilo sramota ko sam i sta sam.Ponekad bih plakajuci legao da spavam i molio Boga da me ucini normalni,ljudi su me zezali na svaki moguci nacin ali eto na kraju sam ipak naucio zivjeti sa ovim dijelom mene.Od tada tu prestaje ta neka konekcija mene i vjere.Ponekad klanjam,zapitam se i krenem u istrazivanje zasto sam stvoren ovako ako je to grijeh i ako me ceka kazna na onom svijetu,zasto bas moram ovako da volim,zasto od svih bas sam ja morao da budem taj koga niko nece prihvatiti.Jos uvijek istrazujem i pronalazim odgovore na neka moja pitanja.

Uskoro ćemo postati roditelji prvi put, i sve me navodi na razmišljanje zašto se ljudi odluče imati veći broj djece? Mislim kako nam je ovo prvi put, i život će nam se potpuno promijeniti, jako smo uzbuđeni oko svega, i sve nam je nekako novo i zanimljivo.
Sve dok nisam ostala trudna u glavi mi je bilo uvijek da želim imati dvoje ili troje djece, a s ove tačke gledišta mi to nekako baš čudno zvuči, u smislu da je to potpuno novo iskustvo iako sve iste faze prolaziš po drugi ili ko zna koji put.

Šta ako vam djevojka s kojom ste bili bas vezani, i isplanirali cijeli zivot zajedno, kaze da joj treba vremena, i da se u tom periodu mora ohladiti od vas, kako bi upoznala sebe?

Pitam djevojke, ier pretpostavljam da ce one bolje razumjeti same sebe.

Kakva su vasa iskustva, moze neki savjet, što mi je činiti.

Pritom, nije sigurna da ce se vratiti u nas odnos, a mene ta hladnoća ubija..

Edit: prica nije bas tak jednostavna, a imam spreman detaljniji tekst o tome sto se zapravo desilo, nisam ga htio objavljivati ovdje, ko zeli procitati i i dati bolji savjet, moze mi poslati poruku.

kako je to biti gay u Sarajevu? da li je narod dosta konzervativniji u odnosu na Hrvatsku ,Zagreb?

Imam druga (ili sam imao) s kojim se druzim od ranog djetinjstva, 20+ godina.
Sve faze zivota smo prosli zajedno.

Prije par godina kad sam upoznao svoju suprugu, nase prijateljstvo je pocelo da se rusi.
Preuzimam donekle odgovornost za to, jer sam od tada smanjio izlaske s drustvom, prestao da pijem, izlazim u klubove (dijelom zbog zene a dijelom jer sam se vise okrenuo vjeri), bukvalno fokusirao se na karijeru, vezu sa njom, treninge boksa i namaz. Dok je taj moj drug nastavio istim putem (i ne osudjujem, neka je).
Nista nisam od ovoga shvatio, ponasao sam se normalno, zvao na kafe, pricao mu o svemu i svacemu, i dalje ga smatrao za najblizeg prijatelja. Kad smo sami ponasao se normalno a cesto me u drustvu pasivno agresivno podbadao kroz salu, sto nisam shvatao ozbiljno jer stvarno nisam osjetljiv na te stvarj.

Kad sam zarucio djevojku, pitao sam ga da mi bude kum. Od zaruka do vjencanja je proslo 7-8 mjeseci, nikad me nije upitao kako se osjecam, treba li sta pomoc, kako mi je djevojka, nista. Tad sam ga zovnuo na kafu i lice u lice ga pitao jel nesto ljut, jesam li ga uvrijedio, jel ima neki problem na sto je on odgovorio da naravno nema, te da bi on samo volio da se cesce druzimo. Ja sam uradio sto je do mene, nastavio ga zvati na kafe, druzenja, i sve ostalo.

Sve sam ovo shvatio kad je on mjesec dana pred vjencanje pocel da prica iza mojih ledja kako smo mi neorganizovani, kako ne moze da vjeruje da na svadbi nece biti alkohola, da ja “idem u vehabije”, da sam se ja totalno promjenio i da mu se ne svidja moja zarucnica.

Sve razumijem i mogu podnijeti kritiku. Ali da mi ne mozes bar 10% od toga reci u lice to ne mogu shvatiti. Bilo je vec kasno da mijenjam kuma te sam odlucio da ostavim na njemu tu ulogu ali muci me to da nisam te stvari uvidio ranije, i da nisam stvarno mozda ja kriv?

Jeste li imali slicnu situaciju?

Prije 5 mjeseci brat se povrijedio na poslu. Slomio je stopalo jer mu je paletar pao na nogu (u to vrijeme firma nije imala htz opremu). Iz firme su ga odmah odvukli u hitnu i tu je konstatovan lom 3 nozna prsta i dio stopala malo ispred prstiju (ne znam tacan naziv). Firma je takodjer napisala da se to desilo zbog njegove nepaznje. Otvoreno mu je bolovanje, isao je na sve preglede i kontrole i zavrsio prvu turu fizikalnih gdje su mu nogu kopcali na neke struje. Poslije fizikalnih je isao na komsiju gdje su mu opet produzili bolovanje i opet mu ukljucene fizikalne. To je sve trajalo 5 mjeseci. Nakon tih 5 mjeseci on jos uvijek ima problema sa savijanjem ta 3 prsta ali nije nista strasno. I ima bolove u stopalu ako je malo duze na nogama. Takodjer na zadnjem sastanku sa komisijom je zakljuceno bolovanje i napisali su da ga trebaju postedjeti teskog fizickog posla naredna 2 mjeseca.

Danas mu je bio prvi dan na poslu nakon bolovanja. Sef mu je dao nesto da cisti i stvarno ga je postedio teskog fizickog rada. Problem je sto je on 8 sati proveo na nogama i sad ima jake bolove iako nije radio nikakav tezak posao. Noga mu je sva natecena. Prije par minuta je dosao kuci i skoro da je poceo plakati od bolova. Kaze da je sjeo par puta kad ga je noga zaboljela ali mu se bol nije smanjivala.

Takodjer kad je dosao na posao dali su mu htz opremu i neki mu je kolega rekao da su tu opremu tek nabavili kad je on otisao na bolovanje.

Sta i kako dalje? Da li ima smisla ici i opet trazitii bolovanje ili ce mu doktori samo dati tablete za bolove i reci da stavlja hladne obloge?

​

Znam da ne bude skroz ista za svakoga ali onako stvari koje se često dese.

Propisan mi je Citram. Prvo po pola tablete dnevno u toku sedmicu dana, pa onda po jednu.

Imate li nekog iskustva sa Citramom?
Pomaže li?

Upoznata sam sa mogućim nuspojavama i da će mu trebati 2 sedmice da djeluje.

zovem se Burak, ja učim bosanski-hrvatski, to zvuči dobro, ja sam iz turske. da li možeš da mi pomogneš?

Kao što kaze tekst, ko je goat muzičke scene koja prevazilazi granice?

Meni lično, Halid Bešlić.

Hoćemo li dočekati "Prašku brigadu" dijasporaca?

Već sada ima par, ali to je još sve minimalno.

No, da su plate bolje, vjerovatno je lakše otići za CZ i Poljsku, već jezik je dosta lakše naučit

Potaknut jednim komentarom koji sam vidio, došlo mi da održim jedan monolog, a vi da odgovorite šta mislite i kako vi na to gledate (i kako postupate).

Postoji dosta (pa nazovimo ih tako jer bolju riječ ne mogu smisliti) vjerovanja utkano u našu kulturu, ali tu su dva koja mene podosta iritiraju i kojim se žestoko suprotstavljam. To su prvo koje ide nešto kao "ne govori ti nikome ništa šta planiraš, smijat će ti se ljudi, šta ćeš ako ne uspije" i drugo koje se da svesti na "ne treba se vezivati previše za ljude, samo use i u svoje kljuse, ne vjeruj nikome".

Ja nešto mislim obratno, ja kažem i snove i želje i mišljenja i planove, pa ako propadne ako im je da mi se smiju nek se smiju, ako uspije nek se radujemo, a ako im je smiješno što ja nešto uopšte želim pa neka im bude smiješno. Tužno mi je neke snove i nadanja držati za sebe, pa makar i propala ili nikad ne bila ostvarena.

A što se tiče ljudi, vežeš se, bude ti lijepo, pa propadne, pa se opet vežeš. Ne može da bude život lijep a da nekad nije patnja. Nadaš se, propadne, pa se sutra opet nadaš. Eto tjt od monologa koji je malo više priča u prazno nego šta konkretno, ali eto htio sam da podijelim.

Tako da eto zanima me kako vi, skrivate li vi ove strane sebe, ili ih gušite, ili ste ovako kao ja, planovno-nadanjski goli pred svijetom.

Sta mislite da li se u Bosnu doseljavaju drugi narodi kao sto mi idemo u druge zemlje.Ne zivim u Sarajevu pa i ne znam ali vjerujem da se tu najvise doseljavaju drugi.I sta mislite koja grupa naroda se najcesce doseljava.

I’m 16 and I’ve been thinking a lot about the future lately. What’s one thing you wish someone had told you when you were my age? It can be about school, friendships, money, relationships, or just life in general.

Evo polazem upravo, uskoro trebam izaci na ispit, i price koje cujem o njima su cesto negativne. Redovno cujem price kako obaraju bez razloga, kako se istresaju na kandidate, drug mi je jedan rekao da mu je komisija psovala dok je vozio. Cak i iz price instruktora mogu da zakljucim da znaju bit supci, iako mi nije to direktno rekao.

Pricu o korupciji, placanju da polozis necu ni pominjati. Sine toliko vremena prilikom casova teorije se posveti sigurnosti u saobracaju, a onda dodjes do toga da moze bilo ko da polozi, ako iskesira 200 maraka ili koliko vec. Znam dosta njih kojima su to nudili.

Moja će uvijek biti "daj mi Dževada" 🤣