Zasto su veze postale tako teske?
Ukratko:
Bila sam u vezi skoro dvije godine i trebali smo se vjenčati. Međutim, nakon jedne njegove izjave o budućnosti, djetetu i mom imenu, osjećam da me toliko povrijedio da više ne mogu preći preko toga. Ne znam da li pretjerujem ili je moja reakcija opravdana.
Detaljno:
U vezi sam bila skoro dvije godine. Trebali smo se vjenčati, ali sada od toga vjerovatno nema ništa.
Kad god bismo se posvađali ili raskinuli, on bi mi govorio da, ako ne bude sa mnom, neće biti ni sa kim, da će ostati sam do kraja života i da se nikada neće oženiti. Znam da su to dramatične izjave, ali to je često ponavljao.
Međutim, jednom prilikom je opet govorio nešto u tom smislu, ali je dodao da, ako život ipak ode u drugom smjeru i on se jednog dana oženi, djetetu bi dao moje ime.
To me jako povrijedilo. Ne zato što mislim da on nikada u životu ne bi mogao nastaviti dalje ako mi ne uspijemo, nego zato što mi je sve vrijeme govorio jedno, a onda odjednom počeo pričati nešto drugo. Ako već ne znaš šta život nosi, zašto onda govoriš “nikad”, “zauvijek”, “ostat ću sam”, a onda dodaješ priču o budućem djetetu s mojim imenom?
Prošle sedmice sam ga opet pitala za tu izjavu. Rekao je da to nije trebao govoriti, da je to bila glupost, ali je opet dodao da ne zna šta život nosi i šta se može desiti za 10–15 godina. Ja sam mu rekla da je mogao samo ostati na tome da je to glupost i da nije trebao to reći, ali on je nastavljao objašnjavati kako je to njegovo trenutno razmišljanje, ali da ne može znati budućnost.
To me još više naljutilo, jer je poenta bila da me te izjave povređuju i zbunjuju. Ako ne znaš šta život nosi, onda nemoj ni govoriti da ćeš zauvijek ostati sam.
U tom trenutku sam mu u autu ostavila zaručnički prsten i sat koji mi je poklonio za rođendan, jer sam ih tada imala na ruci. Uz to sam mu napisala da je prsten za njegovu “nikad ženu”, a sat za njegovu “kćerku” s mojim imenom.
Kada je to vidio, naljutio se i rekao mi da nisam trebala vraćati sat jer je to rođendanski poklon. Ja sam mu rekla da sam u tom trenutku na sebi imala prsten i sat, pa sam to ostavila, i da sam htjela poručiti koliko me povrijedilo sve što je rekao. On je onda rekao nešto u fazonu: “Ostavila mi sat, a nije ostavila Dyson za kćerku.” Dyson mi je ranije poklonio za godišnjicu.
Tu sam se dodatno povrijedila, jer sam imala osjećaj da mi nabija na nos poklon, i to baš u trenutku kada sam mu pokušavala objasniti koliko me povrijedila njegova priča o budućnosti, djetetu i mom imenu. Rekla sam mu da može doći po sve stvari ako već to spominje, jer sam ionako ranije više puta govorila da ću mu vratiti poklone ako me njegove riječi nastave toliko boljeti. On je rekao da ne želi ništa, samo da nisam trebala vraćati sat jer je poklon za rođendan, a prsten bi mi svakako opet vratio na ruku kada se pomirimo.
Ja sam ga tada blokirala.
Sutradan je nekako našao način da mi se javi i opet se pokrenula tema oko Dysona. Rekao je da ga je spomenuo jer ja često kažem da ću vratiti poklone, a kada on kaže da ih neće uzeti, ja kažem da ću ih proslijediti dalje jer ne želim da me podsjećaju na njega.
Pitala sam ga zašto se uhvatio baš za Dyson, a ne, recimo, za parfeme. On je odgovorio nešto tipa: “Kako ću ja nekome dati tvoje načete parfeme, Dyson se ipak može koristiti.”
Tu sam opet pukla, jer mi je zvučalo kao da opet priča o tome kako bi on “nekome” davao moje stvari. Prije toga je tvrdio da ne želi kćerku ni s kim osim sa mnom, a onda opet koristi takve formulacije. Kada sam mu to rekla, on je rekao da je mislio na našu kćerku. Ja sam mu rekla da, da je stvarno mislio na našu kćerku, ne bi rekao “nekome”, niti bi uopšte nastavljao tu priču, nego bi shvatio koliko me povrijedio i stao.
Meni je tada potpuno pukao film. Spakovala sam u auto sve što mi je ikada poklonio, od sitnica poput Kinder jajeta, igračaka, knjiga, buketa, haljina, čizama, papuča, pa do Dysona.
Kada smo se našli, rekla sam mu da ili uzme sve stvari ili ću ih baciti, jer više ne želim apsolutno ništa što me podsjeća na njega. Rekla sam mu da me toliko povrijedio da ne mogu gledati ni najmanju sitnicu koja ima veze s njim.
Tada je počeo plakati, grliti me i govoriti da to nije tako kako ja mislim, da se pogrešno izrazio i da nam ja to ne radim. Ja sam mu rekla da ja nama ništa ne radim, nego da je problem njegov jezik i to što kaže nešto užasno, pa nastavlja dalje i dalje umjesto da stane, izvini se i pokuša me smiriti.
Nije htio uzeti stvari. Ja sam prešla u svoj auto i odvezla se do obližnjeg kontejnera. On je došao za mnom i pitao me moram li to raditi. Ja sam ga pitala je li on morao sve to izgovoriti i dovesti me do toga.
Uzela sam jednu kesu u kojoj je bio Dyson i još neke stvari i bacila je. On je izvadio i stavio u svoj auto. Uzeo je i neke druge stvari. Kada smo došli do cvijeća, igračaka, knjiga i haljina, prvo ih je stavio kod sebe, pa ih je onda vraćao meni. Tu sam skroz pukla i bacila preostale stvari.
Krenula sam kući, on me nazvao i rekao nešto kao: “Svaka ti čast, jesi li morala ovo sve uraditi?” Ja sam mu rekla da jeste, jer me doveo do toga. Rekla sam mu i da je uzeo vrijednije stvari, a ove emotivne, manje vrijedne stvari nije htio. On je rekao: “J*** te Dyson, uzeo sam i ostale stvari, samo jedan dio nisam.” Opa, rekoh, sad smo počeli i psovati, nemam riječi i onda sam i ja njemu svašta rekla i spustila slušalicu.
Nakon desetak minuta mi je zvonio na interfon da mi vrati knjige, haljine i igračke jer ih je ipak uzeo, ali mu nisam htjela otvoriti. Blokirala sam ga i od tada se ne čujemo.
Znam da možda nisam trebala vraćati sat i znam da je cijela situacija eskalirala. Ali mene je najviše povrijedilo to što je, umjesto da stane, izvini se i kaže da nije trebao govoriti takve stvari, on nastavljao sa objašnjenjima koja su me još više povređivala. Pogotovo jer smo bili zaručeni i trebali se vjenčati.
Prešla sam mu preko mnogo stvari, kao i on meni, ali ovo me zaista pogodilo na način koji ne znam opisati. Osjećam se kao da je cijela naša budućnost izgubila sigurnost zbog njegovih riječi i načina na koji ih je kasnije pokušavao objasniti.
Edit: Dosta se tu stvari nakupilo od prije. Sto puta smo se posvađali i pomirili. Vrlo dobro zna preko čega sam mu sve prešla i ima hrabrosti da mi spominje njegovu potencijalnu budućnost, ako sa mnom ne uspije. To stvarno nije ok, jer onda tjeraš čovjeka da se osjeća bezvrijedno
Da li pretjerujem što sam ovo doživjela kao ogromnu povredu i odlučila prekinuti kontakt, ili je njegova komunikacija zaista bila toliko pogrešna?