u/TvrtkoTvrtkovic1377

>Kula Majdanskih kapetana Cerića na Brdarima stajala je na brežuljku lijevo od ceste Sanski Most-Stari Majdan. Nastala je u XVIII stoljeću. Bila je ozidana od lijepo tesanog kamena. Krov i ponutrica propala je u ustanku na Krajini. Zidove joj porušiše 1932. Uz kulu je bio i odžak i kod njega porodično groblje. (Fotografija dra. M. Mandića u GZM XLIII 1931.)

Izvor: Hamdija Kreševljaković - Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini, str. 75

Veliki pečat

>Knjige je za ovu knjižnicu uvakufio godine 1872., a na svakoj je na arapskom napisano: ''Ovaj časni primjerak radi uzvišenoga Boga uvakufio i predao ga knjižničaru pri Elči Ibrahim-pašinoj medresi u Travniku, godine 1289. (1872.)'' a ispod toga je poveći pečat, u kome kao produženje gornje bilješke na arapskom piše: ''Potreban milosti svog Gospodara koji prašta, Derviš Muhamed, sin Mustafin, sina Hadži Mustafina, sina Hadži Alijina, sina Muhamedova, sina Hadži Alijina. Neka im se uzvišeni Bog smiluje. 1289. (1872.)''.

>Tu je iznešeno šest generacija porodice Korkuta. Posljednja od njih, Derviš Muhamed začetnik je današnjih travničkih Korkuta. Ta je porodica rodom od Nevesinja. Derviš Muhamed Korkut nakon svršenih studija u Carigradu postavljen je muftijom u Travniku, gdje se stalno nastani. Sinovi su mu Hazim-efendija i Munib-efendija. Hazim-efendijin sin je Asim-efendija, a ovog sin Siradž danas je nastavnik Elči Hadži Ibrahim-pašine medrese kao otac, djed i pradjed mu. Munib-efendijini sinovi su Derviš-ef. (današnji kustos Hrv. zem. muzeja u Sarajevu) i Besim-ef. (profesor). Derviš Muhamed Korkut imao je brata Saliha, a ovaj sina Šakir-ef., koji je sa službom otselio i nastanio se u Zvorniku. I ovog sin, Haris-ef. je danas nastavnik na Elči Hadži Ibrahim-pašinoj medresi.

Mali pečat

>Na početku rukopisa pod signaturom R 104 nalazi se bilješka da je to jedna od knjiga šejha Muhameda, muftije u gradu Travniku. Ispod bilješke utisnut je manji pečat u kojem je ispisano “Darwīš Muḥammad“.

Kratka biografija

Rodonačelnik porodice travničkih Korkuta Derviš Muhamed Sidi školovao se u Istanbulu, gdje je stekao visoko obrazovanje. Imao je titulu šajh al-qurā, prvak učača Kur’ana. Poput svojih ranijih prethodnika, uz dužnost travničkog muftije bio je šejh halvetijske tekije i muderris u Elči Ibrahim-pašinoj medresi. Veoma je cijenio islamsku umjetnost, posebno kaligrafiju, kojoj je poučavao sve učenike. Već smo napomenuli da je Derviš Muhamed u cijeloj Bosni i Hercegovini poznat po fetvi o travničkoj jaciji. Premda je imao značajnu biblioteku islamskih rukopisa, čiji dio se danas čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Derviš Muhamed nije se bavio pisanjem. Mugući razlog za to su teška vremena u kojima je obavljao dužnost muftije u vezirskom Travniku. Poraz nacionalnooslobodilačkog Gradaščevićevog pokreta 1832. godine, otpor muslimanskog plemstva provođenju reformi (tanzimat) od 1836-1849. godine, dolazak Omer-paše Latasa 1850. godine i slom muslimanskog plemstva, usvajanje Vilajetskog ustavnog zakona 1867. godine te učešće u radu Vilajetskog vijeća, događaji su koji su nesumnjivo tražili puno angažiranje Derviša Muhameda. Činjenica da je dužnost muftije u vezirskom gradu Travniku obavljao dugih četrdeset sedam godina (1830-1877.) u tako teška i nepredvidiva vremena svjedoči o državotvornoj i nacionalnoj opredijeljenosti Derviša Muhameda, za kojeg je Dževdet-paša, zarad njegovih zasluga u provođenju reforme vojske, rekao: ''Travnički muftija Derviš-efendija, koji ima najveći ugled u Bosni i Hercegovini, rekao je da je opasno sjediti, a ne organizirati jaku vojsku i da od vojništva ništa bolje nema ni na ovome ni na onome svijetu!''. Zbog starosti je 1877. godine dao ostavku na mjesto muftije u Travniku. Umro je iste godine. Ukopan je na groblju uz Tekijsku džamiju. Natpis na njegovom nišanu s hronogramom smrti napisao je njegov sin Muhamed Hazim Korkut, koji ga je naslijedio na njegovom položaju muftije.

Izvori

Alija Bejtić - Elči Hadži Ibrahim-pašin vakuf u Travniku: prilog kulturnoj povijesti Travnika, str. 28-29

Madžida Mašić - Kulturna baština Bosne i Hercegovine II: Rukopisi Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, str. 228

Elvir Duranović - Travničko muftijstvo i travničke muftije od 1680-1930. godine, str. 246-247

O biblioteci i pečatu

>Osnivač gornjih zadužbina bio je svjestan koliku ulogu igraju knjige u izobrazbi učenika, pa je poput Gazi Husrev-bega u Sarajevu, Karađoz-bega u Mostaru, i drugih, za svoju medresu osnovao i knjižnicu. Vakufnamom je najprije ostavio 98 raznih djela na turskom i arapskom jeziku, a donekoliko iza legalizacije vakufname gornjem broju dodao je još pet knjiga, te je o tome 23. travnja 1707, (20. muharema 1119.) napravljena i bilješka na margini vakufname. Dakle, osnovna knjižnica pri njegovoj medresi brojila je 103 primjerka raznih orijentalnih djela.

>Djela su sva pisana rukom, a ima ih prilično starih, još iz XVI. stoljeća. Pisana su i prepisivana u raznim krajevima. Lijep ih je broj, koja su prepisivana u našim krajevima. Popis tih djela donosima u dodatku ove knjige u prijevodu Elči Hadži Ibrahim-pašine vakufname.

>Za čuvanje tih djela i rukovođenje njima legator je u svojoj vakufnami postavio jednog knjižničara s dnevnom plaćom od jedne akče. Pri legalizaciji ovoga vakufa knjižnica je imala i svoj pečat, ovalna oblika (sl. 5).

>Tim pečatom proviđena je na početku teksta svaka knjiga, koju je naš legator uvakufio. Osim toga, svaka od njih je i na završetku teksta označena privatnim Elči Hadži Ibrahim-pašinim pečatom, a prije njega napisano je nečijom, možda i legatorovom rukom: ''Vekaftu hazihin-nushate lil-lahil-alijjil-ealâ, ve enel-hakiru Elči Ibrahim paša muhafizi Bosna'', što u prijevodu glasi: ''Uvakufio sam ovaj primjerak radi uzvišenoga Boga, a ja sam ponizni Elči Ibrahim-paša, zapovjednik Bosne''. U nekim od tih djela uz te riječi dodato je još i ''hala'', t.j. sadašnji, iz čega se vidi da je vakif spremio ta djela u vakufske svrhe dok je još u Bosni vezirovao.

Tekst

U pečatu su u pet redaka stajale ispisane arapske riječi: 1. Vekafehu Elči Hadži Ibrahim paša 2. Kailen: Innel-hasenati juzhibnes-sejjiât; 3. Radžijen minel-Iahi teala 4. El-džennatil-alijât. 5. Sene 1117.

Prevod

1. Uvakufio je (knjigu) Elči Hadži Ibrahim-paša 2. govoreći: Dobra djela odstranjuju zla; 3. i tražeći od uzvišenog Boga 4. visoke bašće (Raj). 5. Godina 1117. (1706.).

Prethodno sam objavio i Elči Ibrahim-pašin privatni pečat.

Izvori

Alija Bejtić - Elči Ibrahim-pašin vakuf u Travniku, str. 27-28

Madžida Mašić - Kulturna baština Bosne i Hercegovine II: Rukopisi Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, str. 226

O pečatu

Privatni vakifov pečat koji je, kako spomenusmo, otisnut na kraju djela koje je uvakufio, bio je sigurno od kamena i u prstenu, te je na dva mjesta prepukao, pa se tekst u njemu teško čita. U donjem desnom uglu pečata razabire se oznaka godine (1)102. (1691.), a to je datum pravljenja pečata.

Kratka biografija

Elči Ibrahim-paša, rodom iz Argiboza (Eubeje, Evije) sa istoimenog otoka na istočnoj strani Grčke, travnički je sahib i dobrotvor koji se prvi put u historiji spominje 1684. godine kao privatni haznadar na dvoru sadriazama Kara Ibrahim-paše.

Kao čovjek od povjerenja, marljiv i sposoban, bi primljen u državnu službu napredujući od džebedžibaše (zapovjednika jednog vojnog odreda) do pomorskog oficira dobivši titulu paše. Koliko je njegova vojnička i diplomatska karijera bila zapažena i cijenjena na turskom dvoru, pokazuje i podatak da je po sklapanju Karlovačkog mira 26. januara 1699. godine bio postavljen na čelo jedne mirotvorne delegacije upućene na austrijski dvor.

Tada dobija i nadimak „Elči“ što u prijevodu sa turskog znači „Mirotvorac“. Sredinom 1700. godine postaje valija i tu dužnost obavlja u Temišvaru, Jonji, Sofiji, da bi 6. marta 1703. godine postao bosanskim vezirom. Dolazi u Travnik i tu kao bosanski vezir provodi nepunu godinu i po.

Za to historijski relativno kratko vrijeme Elči hadži Ibrahim-paša Travniku daruje medresu i u njoj osniva biblioteku, a potom jednu tekiju i mekteb. Za njihovo izdržavanje ovaj dobrotvor u Travniku je uvakufio više objekata među kojima ističemo jedan han, veliku kahvanu sa šest dućana, četiri mesarske radnje, pekaru, berbernicu, tabhanu, potkivačku radnju...

Iz Travnika odlazi u svoj rodni Agriboz, a svoju diplomatsku i vojničku karijeru završio je u Beogradu kao muhafiz, zapovjednik tvrđave, gdje je preselio na ahiret i ukopan uz džamiju sultana Sulejmana, oktobra 1708. godine.

Izvori

Alija Bejtić - Elči Ibrahim-pašin vakuf u Travniku, str. 27-29

Madžida Mašić - Kulturna baština Bosne i Hercegovine II: Rukopisi Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, str. 226

https://www.medresa.edu.ba/o-%C5%A1koli/el%C4%8Di-ibrahim-pa%C5%A1a

O pečatu

>

Kratka biografija

Elči Ibrahim-paša, rodom iz Argiboza (Eubeje, Evije) sa istoimenog otoka na istočnoj strani Grčke, travnički je sahib i dobrotvor koji se prvi put u historiji spominje 1684. godine kao privatni haznadar na dvoru sadriazama Kara Ibrahim-paše.

Kao čovjek od povjerenja, marljiv i sposoban, bi primljen u državnu službu napredujući od džebedžibaše (zapovjednika jednog vojnog odreda) do pomorskog oficira dobivši titulu paše. Koliko je njegova vojnička i diplomatska karijera bila zapažena i cijenjena na turskom dvoru, pokazuje i podatak da je po sklapanju Karlovačkog mira 26. januara 1699. godine bio postavljen na čelo jedne mirotvorne delegacije upućene na austrijski dvor.

Tada dobija i nadimak „Elči“ što u prijevodu sa turskog znači „Mirotvorac“.
Sredinom 1700. godine postaje valija i tu dužnost obavlja u Temišvaru, Jonji, Sofiji, da bi 6. marta 1703. godine postao bosanskim vezirom. Dolazi u Travnik i tu kao bosanski vezir provodi nepunu godinu i po.

Za to historijski relativno kratko vrijeme Elči hadži Ibrahim-paša Travniku daruje medresu i u njoj osniva biblioteku, a potom jednu tekiju i mekteb. Za njihovo izdržavanje ovaj dobrotvor u Travniku je uvakufio više objekata među kojima ističemo jedan han, veliku kahvanu sa šest dućana, četiri mesarske radnje, pekaru, berbernicu, tabhanu, potkivačku radnju...

Iz Travnika odlazi u svoj rodni Agriboz, a svoju diplomatsku i vojničku karijeru završio je u Beogradu kao muhafiz, zapovjednik tvrđave, gdje je preselio na ahiret i ukopan uz džamiju sultana Sulejmana, oktobra 1708. godine.

Izvori:

Alija Bejtić - Elči Ibrahim-pašin vakuf u Travniku, str. 27-29

Madžida Mašić - Kulturna baština Bosne i Hercegovine II: Rukopisi Elči Ibrahim-pašine medrese u Travniku, str. 226

https://www.medresa.edu.ba/o-%C5%A1koli/el%C4%8Di-ibrahim-pa%C5%A1a

Nakon što sam prethodno objavio ovu zastavu jednog bosanskog odreda u Crnogorsko-turskom ratu (1876-1878.), donosim pokušaj njene rekonstrukcije uz pomoć Google Gemini-a.

Ranije sam objavio fotografije tvrđave iz 1930. godine.