r/bihstorija

Issued in the tail-end of the Bosnian War. Very interesting

Check this out for some info

https://en.wikipedia.org/wiki/Republic_of_Bosnia_and_Herzegovina

Evo sad mi je iskočilo ovo sto radi plenum i sviđa mi se dosta gostiju su ugostili bitnih u podcastima itd naravno Avdo Huseinović radi fantastične stvari već godinama od još medija i detektor.ba uradio je odličnu stvar ljudi su napravili mapu zločina gdje samo klikneš i vidiš sve i presude itd.I čini mi se da je toga sve vise i vise i da idemo ka pravom smijeru da edukujemo djecu da se ne zaboravi i da ne dozvole da se ponovi.Kao i da budu sigurni u ono ko su i šta su i da ni pred kim ne spuštaju glave i nedozvoljavaju da ih se ponižava.

Nakon odluke Berlinskog kongresa da Austro-Ugarska okupira i preuzme upravu nad Bosnom i Hercegovinom, austrougarska vojska je 29. jula 1878. prešla granicu. Umjesto brzog zaposjedanja zemlje, na kakvo se računalo, naišla je na oružani otpor u više krajeva Bosne i Hercegovine.
Jedan od glavnih pravaca napredovanja vodio je dolinom Bosne prema Sarajevu. Poslije borbi kod Kaknja 15. augusta, 6. pješadijska divizija pod komandom Karla von Tegetthoffa nastavila je narednog dana prema Visokom.

Kod Kolotića su 16. augusta ustanici napali prethodnicu austrougarske divizije. Prema vojnom opisu borbe, vatra je prvo otvorena s položaja na lijevoj obali Bosne, a zatim i s desne. Teren je pogodovao braniocima, ali su austrougarske jedinice počele obuhvatati njihove položaje s obje strane. Ustanici su se nakon toga povukli, a divizija nastavila prema Čifluku i Visokom. Austrougarsko Ministarstvo rata kasnije je Kolotić uvrstilo u službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije kao Vorhutsgefecht - borbu prethodnice.

Ko su bili ljudi koji su pružali otpor?
Za samu grupu koja se 16. augusta borila kod Kolotića zasad nemamo pouzdan broj boraca niti ime njihovog neposrednog komandanta. Zbog toga ih nije opravdano jednostavno nazvati „Hadži Lojinim ljudima“. Znamo, međutim, dosta o širem pokretu kojem su pripadali. Tokom ljeta 1878. otpor se organizirao u brojnim mjestima Bosne i Hercegovine. Narodni odbor u Sarajevu počeo je popisivati vojno sposobne stanovnike bez obzira na vjeroispovijest, prikupljati oružje, municiju, hranu i novčane priloge. U Sarajevu je zatim formirana Narodna vlada, koja je preuzela organiziranje otpora.

Veliki dio boraca činili su domaći bosanski muslimani koji su prethodno služili u osmanskim jedinicama. Hafiz-paša je još prije dolaska austrougarske vojske smatrao 19 od 23 bataljona pod svojom komandom nepouzdanim upravo zato što su bili sastavljeni od domaćih ljudi i pokazivali sklonost ustanicima. Dio njih napustio je osmansku službu i pridružio se otporu.
Ali otpor nisu činili samo bivši vojnici. Među borcima su bili naoružani građani, seljaci, zanatlije i pripadnici siromašnijih gradskih slojeva. Njemački konzul Fromelt, koji ustanicima nije bio naročito naklonjen, bilježi i dolazak naoružanih ljudi iz Visokog u Sarajevo. Iz njegovih i drugih konzularnih izvještaja vidi se i određena društvena podjela. Siromašniji slojevi bili su često spremniji nastaviti borbu, dok su imućniji zemljoposjednici i trgovci postajali sve oprezniji, između ostalog zbog straha od uništavanja i gubitka imovine.

Najveći dio ljudi uključenih u otpor, kao i najveći broj njegovih žrtava, činilo je muslimansko stanovništvo, ali pokret nije bio isključivo muslimanski. Izvori bilježe i znatno učešće pravoslavnog stanovništva, a u manjem broju i katolika.
U Sarajevu je, prema jednom savremenom izvještaju, oko 400 pravoslavnih stanovnika bilo aktivno uključeno u odbranu grada. Među pristalicama otpora spominju se i učitelj Stevo Petranović i arhimandrit Savo Kosanović.

Da takva saradnja nije bila nevažna pokazuje i ponašanje austrougarskih vlasti. U instrukcijama generalu Josipu Filipoviću posebno je naglašena potreba da se spriječi političko približavanje muslimanskog i pravoslavnog stanovništva. Njemački konzul je već 30. jula iz Sarajeva javljao da pravoslavni stanovnici „zajednički sarađuju“ s muslimanima u pripremama za borbu protiv austrougarskih trupa.

Borba kod Kolotića sama po sebi nije bila velika bitka. Bila je jedna od niza manjih borbi kojima se pokušavalo usporiti austrougarsko napredovanje prema Sarajevu.
Već 17. augusta vodila se borba kod Visokog. Dan kasnije austrougarska vojska izviđala je prilaze Sarajevu, a 19. augusta uslijedio je napad na grad i žestoke ulične borbe.

Izvori:

1. Rade Petrović, „Pokret otpora protiv austrougarske okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini“, u: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Sarajevo, 1979.
2. Božo Madžar, „Prikaz otpora austrougarskoj okupaciji 1878. u izvještajima njemačkog konzula“, u istom zborniku.
3. Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Zagreb, 1910.
4. Circular-Verordnung des k. k. Reichs-Kriegsministeriums, 5. juli 1879, br. 2946 - službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije.

Karta: Skizze zur Orientirung über die Occupation Bosnien’s und der Hercegovina, K.u.k. Militärgeographisches Institut, Beč, 1878. Hrvatski povijesni muzej, inv. br. HPM/PMH-3794.

Bosanska vojnikinja Nađa Ridžić putem radio-talasa u Travniku, u Bosni i Hercegovini, zadirkuje, provocira i ismijava Srbe. Ridžić svojim čestim ,,propagandnim" emisijama putem radija podiže moral bosanskih snaga. Na sebi nosi ručnu bombu sa kojom bi počinila samoubistvo ukoliko bi je Srbi zarobili, a srpske snage su za njeno zarobljavanje ponudili 150 ratnih zarobljenika.

Britanski list Daily Express u januaru 1993. godine opisao ju je kao „najtraženiju ženu u Bosni“.

Nađa Ridžić je preživjela rat te je dugogodišnja novinarka Federalne televizije i jedno od prepoznatljivih novinarskih lica Srednje Bosne. Godinama je bilježila događaje u Travniku, Bugojnu i drugim gradovima ovog kraja, razgovarala s ljudima i donosila njihove priče u domove širom Bosne i Hercegovine.

Za mnoge Bugojance njeno lice i mikrofon ostali su prepoznatljivi iz brojnih televizijskih priloga. A stare snimke danas imaju posebnu vrijednost jer osim vijesti, čuvaju sliku Bugojna i njegovih ljudi iz vremena koje je iza nas.

Izvori: InfoBugojno; Jackson Citizen Patriot (izdanje iz 1993. godine). Fotografija je snimljena u januaru 1993. godine, a autor fotografije je Martin Nangle.

So i found this ottoman seal like a year ago.I could not find much information about it.If here are some profesionals or people who understand ottoman history that can help me find out more about it.

What i know about it:

i belive its bronze,its very small and has a hole like for chain or something.Very good condition overall.Engraving Ijkan(Iqan-إيقان) with year 1293(1876).That is it.I apologize for low quality photos,camera is broken.

Ja sam iz Velike Kladuše i mamina i tatina strana porodice je bila ta ARBIH i imam utisak da svi oni koji nisu iz Kladuse odmah čim saznaju da sam iz kladuse imaju predrasudu.Sta je moja poenta da mi živimo jedni sa drugima imam prijatelje čiji su roditelji na drugoj strani oni su većinom apolitični dosta smo propatatili kao grad i narod i naljepljena nam je svima etiketa izdajnika i ako dosta nas to nije kladuša i dalje ima preko 300 sehida ARBIH i ima svoju 506.kladusku brigadu većina naroda je bila zbunjena a vladalil su ekstremni fikretovci koji su pravili logore i maltretirali narod meni je majka bila u logoru pradjeda dva sa obadvije strane,djed mi je bio u 506. kladuskoj i 505.buzimskoj brigadi i hvala Bogu nemam izdajnika u porodici ali bilo gdje da odem bude aha iz kladuse znaci Babini ili pozdravite mi Babu itd.Nemojte to raditi zato sto uopste nije zezancija ni ništa mi to ozbiljno shvatamo okej mi je da me neko pita izvini jesu li tvoji bili za Armiju ili Babu itd ali da odmah zaključuje da sam Babin nije čak sam na skijanju npr znao lagati da sam iz Buzima Itd ako su to kratki razgovori u kojima je stignem objasniti ili se odmah počnem pravdati bez da iko nesto kaze zato sto me odmah strah da će zaključiti pogrešno sto ne želim.Ko želi istražiti vise o toj želi o toj temi imate serijal Svi zločini Fikreta Abdica imate stranicu @506.kladuska.brigada na ig i u ostalom imate razne članke samo bi volio da se podigne svijest da ima i pravih patriota u Velikoj Kladuši.Pa vi napiste ako vas nesto zanima o toj temi ili ako imate licno iskustvo sa Kladušanima ili KladušČanima(kako ja volim zvati Babine)

Na današnji dan prije 34 godine, 9. augusta 1992, u Kruševu kod Mostara ubijen je Blaž Kraljević, komandant Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Bosni i Hercegovini, zajedno sa osam pripadnika svoje pratnje. Bio je to jedan od događaja koji su obilježili prvu godinu rata u Hercegovini i jedan od važnih trenutaka u sve dubljem sukobu različitih hrvatskih političkih i vojnih projekata u Bosni i Hercegovini.

Kraljević je rođen 1947. u Lisicama kod Ljubuškog. Njegova politička prošlost bila je vezana za hrvatsku emigraciju i pravašku tradiciju, zbog čega ga nije moguće svesti na današnje političke kategorije. Međutim, njegov položaj tokom rata u BiH bio je prilično specifičan. Kao komandant HOS-a za Hercegovinu zagovarao je zajedničku odbranu Bosne i Hercegovine i saradnju Hrvata i Bošnjaka protiv srpskih snaga. HOS je pritom djelovao kao zasebna vojna organizacija, izvan pune kontrole HVO-a, a Kraljević je svoju formaciju približavao institucijama Republike Bosne i Hercegovine. Prema dokazima korištenim pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, početkom augusta 1992. imenovan je i za člana Glavnog štaba Armije Republike BiH.

To je bilo vrijeme u kojem je HOS postao ozbiljan vojni faktor u Hercegovini. Njegove jedinice borile su se protiv srpskih snaga, a početkom augusta učestvovale su i u operacijama na području Trebinja. Istovremeno su odnosi između HOS-a i HVO-a postajali sve napetiji. Problem nije bio samo u tome ko će komandovati kojim jedinicama. HOS je okupljao Hrvate i Bošnjake te manji broj Srba te nije bio pod kontrolom struktura HZ Herceg-Bosne i politički je priznavao institucije Republike BiH. Time je predstavljao zaseban vojni i politički centar u trenutku kada su se u Hercegovini sve jasnije sukobljavali različiti pogledi na buduće uređenje Bosne i Hercegovine.

Prema dokumentaciji korištenoj pred ICTY-em, Mate Boban je 9. augusta pozvao Kraljevića na sastanak u Mostaru. Kraljević je na sastanak otišao sa svojom pratnjom, a nakon sastanka krenuo je prema Ljubuškom. Kod Kruševa, nedaleko od Mostara, njegova kolona je zaustavljena i Kraljević je zajedno sa osam pripadnika HOS-a ubijen u zasjedi. Pored Kraljevića, ubijeni su Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović.

Pitanje odgovornosti za ubistvo ostalo je neriješeno.
Postoje brojna svjedočenja i tvrdnje da su Kraljevića i njegove ljude ubili pripadnici HVO-a i da je ubistvo bilo povezano sa sukobom između HOS-a i struktura Herceg-Bosne. Dokumentacija ICTY-a smješta događaj upravo u kontekst tog sve dubljeg političkog i vojnog sukoba. Međutim, za ubistvo Kraljevića i njegove pratnje nije donesena pravosnažna presuda kojom bi bili utvrđeni konkretni nalogodavci i izvršioci. Zato je važno razlikovati dokumentovane činjenice od svjedočenja, optužbi i kasnijih političkih interpretacija.
Posljedice su bile neposredne. Kraljevićeva smrt ozbiljno je oslabila HOS kao samostalnu vojnu organizaciju, a njegove jedinice su se u narednim sedmicama priključivale HVO-u ili Armiji RBiH. Sporazumom od 23. augusta 1992. HOS u BiH praktično je stavljen pod komandu HVO-a. Time je nestao jedan od rijetkih hrvatskih vojnih aktera koji je istovremeno imao značajnu vojnu snagu, okupljao Hrvate i Bošnjake i priznavao institucije Republike Bosne i Hercegovine. Samo dva mjeseca kasnije, u oktobru 1992, počeli su otvoreni hrvatsko-bošnjački oružani sukobi.

Zbog toga ubistvo Blaža Kraljevića nije važno samo kao priča o jednom komandantu. Ono je jedan od događaja kroz koje se može pratiti kako se tokom 1992. godine raspadao zajednički hrvatsko-bošnjački vojni front protiv srpskih snaga i kako su različiti politički projekti o budućnosti Bosne i Hercegovine počeli prerastati u otvoreni sukob. Kraljević je bio složena i kontroverzna ličnost, sa političkom prošlošću koju ne treba romantizirati. Ali historijska činjenica ostaje da je 9. augusta 1992. u Kruševu ubijen zajedno sa osam svojih ljudi, a da taj zločin ni nakon više od tri decenije nije dobio konačan sudski epilog.

Neka im je pokoj.

Izvori: Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, dokumentacija i transkripti iz predmeta Prlić i drugi.

Prije tačno trideset i jedne godine, 10. augusta 1995. godine, američka ambasadorica pri Ujedinjenim narodima Madeleine Albright sjela je pred zatvorenu sjednicu Savjeta bezbjednosti i stavila pred članove Vijeća dokumente i fotografije koje su po prvi put na tako visokom međunarodnom nivou pokazale da se u istočnoj Bosni događa nešto što prelazi okvire ratnih dejstava. Bile su to satelitske i špijunske snimke američkih U-2 aviona i satelita, snimljene u danima nakon pada Srebrenice. Na njima se jasno vidjelo područje oko sela Nova Kasaba, nekih 14 kilometara zapadno od grada.

Na jednoj seriji snimaka, snimljenih 13. i 14. jula, vidjela se velika grupa ljudi – američki analitičari su procijenili oko šest stotina – zbijena na fudbalskom terenu. Nekoliko dana kasnije isti teren bio je prazan, a u neposrednoj blizini pojavila su se četiri jasno vidljiva područja svježe prekopane zemlje, sa tragovima teških vozila koja tamo ranije nisu postojala. Albright je tada, na osnovu tih fotografija i iskaza jednog preživjelog, iznijela procjenu da se u masovnim grobnicama kod Nove Kasabe nalazi između dvije i dvije i po hiljade tijela.

Ono što je bitno razumjeti, a što se često gubi u kasnijim prepričavanjima, jeste da ta procjena nije bila ukupna procjena žrtava Srebrenice. Bila je to isključivo procjena za jednu lokaciju, za ono što su američki sateliti u tom trenutku mogli da dokažu. Već tada su i Crveni križ i UN govorili o najmanje šest hiljada nestalih iz Srebrenice i Žepe, a neki izvori su spominjali i znatno veće brojeve. Albright i američka administracija namjerno su ostali kod konzervativne, dokazive cifre za Nova Kasabu, jer su ostale lokacije – Orahovac, Petkovci, Branjevo, Kozluk, Kravica i druge – tek trebale biti otkrivene i dokumentovane.

U narednim sedmicama i mjesecima, kako su istražitelji, novinari i na kraju Haški tribunal dolazili do novih dokaza, postajalo je jasno da je Nova Kasaba bila samo jedan od niza mjesta masovnih egzekucija. Tijela su premještana iz primarnih u sekundarne grobnice, što je dodatno otežavalo rano otkrivanje razmjera zločina. Tek nakon godina ekshumacija, forenzičkih analiza i DNA identifikacija, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodna komisija za nestale osobe došli su do broja koji danas smatramo konačnim – preko osam hiljada ubijenih bošnjačkih muškaraca i dječaka.

U samoj zatvorenoj sjednici Savjeta bezbjednosti atmosfera je, prema kasnijim sjećanjima, postala tiha i teška. Albright je kasnije opisala kako su se fotografije tiho predavale iz ruke u ruku i kako se u sali osjetila težina onoga što se vidi. Britanski ambasador Sir John Weston rekao je da su izneseni „veoma otresujući“ izvještaji i da ih članovi Vijeća moraju ozbiljno razmotriti. Njemački ambasador Benno Eltel pitao je naglas: „Gdje su oni? Šta se s njima dogodilo? Jesu li živi i zdravi?“ Rusija nije osporila dokaze. Umjesto toga, kasnije je i sama osudila postupke Vojske Republike Srpske u Srebrenici i izrazila zabrinutost zbog izvještaja o teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.

Isti dan Savjet bezbjednosti usvojio je Rezoluciju 1010, kojom se tražio hitan pristup međunarodnih organizacija područjima oko Srebrenice i Žepe. To je bio direktan odgovor na Albrightovu prezentaciju i rastuće dokaze o zločinima.

Civilno i vojno rukovodstvo Republike Srpske oštro je demantiralo tvrdnje. Tvrdili su da nisu počinili masakre i da su muškarce iz Srebrenice nakon provjere puštali da se pridruže porodicama na teritoriji pod kontrolom vlade u Sarajevu. Ta verzija događaja nije izdržala kasnije istrage.

U medijima na Zapadu prezentacija je dobila veliki prostor. Novine su pisale o „ubjedljivim dokazima“ masovnih ubistava i o tome da su se zločini dogodili daleko od bojišta, sistematski i po naredbi visokih oficira. Mnogi su isticali da je ovo jedan od najgorih zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata. Istovremeno, neki komentatori su primijetili da je prezentacija došla u trenutku kada je svjetska pažnja bila usmjerena i na hrvatsku ofanzivu u Krajini i izbjegličke kolone, pa je postavljano pitanje vremena objavljivanja.

U širem političkom smislu, Albrightova prezentacija doprinijela je jačanju pritiska na zapadne vlade da pređu sa politike ograničenih udara na ozbiljniju upotrebu sile. Mnogi američki i evropski zvaničnici kasnije su govorili da su upravo ti snimci i dokazi o Srebrenici pomogli da se Britanija i Francuska, do tada rezervisane, slože sa širim NATO djelovanjem koje je uslijedilo krajem augusta (Operacija Deliberate Force).

Izvori:

1. Rezolucija Savjeta bezbjednosti 1010 (10. 9.1995)
2. Izvještaj Generalnog sekretara UN-a S/1995/755 (30.9.1995)

06.01.2024

Evo dva kraća videa prvi je nakon pada prve autonomije drugi nakon pada druge autonomije ima još videa ali ova dva su bila kratka pa sam mogao ubaciti svakako Reddit nesto zezne kod objave videa

Treće zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) održano je u Beogradu od 7. do 10. augusta 1945. godine. Završetkom zasjedanja AVNOJ je proširen predstavnicima predratnih političkih stranaka i drugim javnim ličnostima te transformiran u Privremenu narodnu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ).

Time je završena faza u kojoj je AVNOJ djelovao kao ratno predstavničko tijelo i započeta izgradnja institucionalnog sistema nove jugoslavenske države. Privremena narodna skupština trebala je pripremiti izbore za Ustavotvornu skupštinu i donošenje novog ustava.

Za Bosnu i Hercegovinu ovaj proces imao je poseban značaj. BiH je u novom poretku potvrđena kao jedna od šest federalnih jedinica Jugoslavije, čime je njen položaj oblikovan kroz ratne odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a trebalo pretočiti u novi ustavno-pravni sistem. Na zasjedanju je donesen i Zakon o biračkim spiskovima, jedan od prvih propisa kojima je uređen izborni proces u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Treće zasjedanje tako predstavlja važnu prijelomnu tačku između ratnog političkog sistema i ustavne izgradnje Federativne Jugoslavije.