​

Preminuo je Anto Tomić iz Ljubije kod Prijedora, čovjek koji je preživio logore Keraterm, Omarsku i Trnopolje.

Ono što je Antu činilo posebnim nije bilo samo to što je preživio, nego šta je odlučio učiniti sa svojim iskustvom. Decenijama je govorio i pisao o onome što se dogodilo, čuvajući uspomenu na ljude koji nisu imali priliku ispričati vlastitu priču.

Nije zagovarao osvetu ni odmazdu. Borio se za istinu, pravdu i sjećanje na žrtve, ali i za pravo prognanih da se vrate i žive dostojanstveno. Govorio je kako se zločini ne bi zaboravili, poricali niti ponovili.

Odlaskom Ante Tomića izgubili smo još jednog neposrednog svjedoka vremena zla. Ostaju njegove riječi i priče.

Hvala ti, Anto, što si svjedočio. Počivaj u miru.

Hoćemo li reagovati prije nego što Dabar postane nova Bliha?

Ima li još Krajišnika koji će se usprotiviti devastaciji prirode ili ćemo se ponovo probuditi tek kada rijeka promijeni boju, izvori se zamute, a šteta postane nepovratna?

Na području Vojničkog polja-Bojišta kod Lušci Palanke planirana je površinska eksploatacija boksita. Na papiru će nam vjerovatno govoriti da je kop „mali“, da će biti dubok samo oko tri metra i da neće biti miniranja.

Ali problem nije samo rupa duboka tri metra.

Problem je što se planira kopati u geološki izuzetno složenom kraškom području, punom pukotina, ponora, podzemnih vodotokova i voda koje danas teku površinom, a sutra nestaju pod zemljom.

Prema objavljenim podacima, eksploataciono polje zauzimalo bi oko 12,5 hektara, sadrži više od 100.000 tona boksita, a eksploatacija bi trajala približno 11 i po godina. Prema medijskim sažecima projekta, radilo bi približno osam zaposlenih.

Dakle: više od decenije kopanja, kamiona, prašine i rizika za vodu — za veoma ograničenu korist lokalnoj zajednici.

Najvažnije pitanje na koje nadležni moraju odgovoriti

Preliminarno preklapanje službeno objavljenih koordinata pokazuje da se svih osam tačaka eksploatacionog polja vjerovatno nalazi unutar II zaštitne zone izvorišta Zdena i Dabar.

Ne na samoj granici, nego približno 159 metara unutar nje.

Ovaj nalaz još mora biti potvrđen ovjerenim službenim GIS podacima. Ali upravo zato se projekat ne smije odobriti dok se javnosti ne pokaže tačna karta i službeni preklop eksploatacionog polja sa zonama zaštite voda.

Zašto?

Zato što važeća Odluka o zaštiti izvorišta u II zaštitnoj zoni izričito zabranjuje površinsku eksploataciju mineralnih sirovina, kao i deponovanje, mljevenje i preradu rude i jalovine.

Da li će neko objasniti građanima kako se površinski rudnik planira na prostoru na kojem bi površinska eksploatacija mogla biti izričito zabranjena?

Ovo nije običan teren, ovo je živi kraški sistem

Bobijaško oko nije obična bara niti običan izvor. Ono je estavela: pri visokom vodostaju ponaša se kao vrelo, a pri niskom kao ponor.

To znači da voda može mijenjati smjer.

Ono što danas izlazi na površinu, nakon pada vodostaja može ponovo nestati u podzemlju. Prostorni plan navodi kilometre podzemnih vodotokova i vjerovatnu vezu Bobijaškog oka s podzemnom akumulacijom ispod Palanačkog polja te izvorima Dabar i Zdena.

Na ovom području evidentirana su najmanje 22 ponora. U Dabarskoj pećini i području Bobijaškog oka zabilježena su osjetljiva podzemna staništa, uključujući i čovječiju ribicu.

Kada se u kršu uklone zemlja, vegetacija i glinoviti zaštitni sloj, voda više ne prolazi polako kroz tlo koje bi moglo zadržati dio zagađenja. Kroz otvorene pukotine i ponore može brzo dospjeti prema podzemnim tokovima i udaljenim izvorima.

Velika poplava nije zamišljeni scenarij, ona se ovdje već događa

Ne moramo zamišljati kako bi ovo područje izgledalo nakon nekoliko dana obilne kiše ili topljenja snijega.

Palanačko polje se već periodično pretvara u ogromno jezero.

Fotografija uz ovaj post nije kompjuterska simulacija buduće katastrofe niti prizor iz neke druge države. To je Palanačko polje kod Lušci Palanke tokom sezonskog plavljenja.

Tokom visokog vodostaja Bobijaško oko može izbacivati velike količine vode i doprinositi plavljenju polja. Nakon povlačenja vode ponovo može djelovati kao ponor kroz koji voda odlazi u podzemlje.

To je dvosmjerni kraški sistem, a ne običan površinski kanal koji se može jednostavno očistiti ili pregraditi.

Ako voda zahvati rudarski prostor, može pokrenuti:

• crveni boksitni i glinoviti mulj;
• rastresitu zemlju i otkrivku;
• rudu i jalovinu sa privremenih deponija;
• sadržaj prepunjenih ili oštećenih taložnika;
• dizel, maziva i hidraulična ulja iz mehanizacije;
• otpad i materijal sa radnih i transportnih površina.

Kada se voda počne povlačiti, taj materijal ne mora otići niz jednu vidljivu rijeku. Može nestati kroz ponore i pukotine i ući u podzemni kraški sistem.

U običnom terenu zagađenje se ponekad može ograničiti na neposrednu okolinu incidenta. U kršu ono može nestati pred našim očima i pojaviti se na udaljenom izvoru kada je već prekasno za intervenciju.

Posljedice ne bi morale biti samo „ružna boja vode“. Moguće su:

• povećana mutnoća izvorišta;
• problemi s preradom vode za piće;
• privremeno zatvaranje vodozahvata;
• ugrožavanje podzemnih organizama;
• promjene u protoku i kvalitetu izvora;
• potreba za alternativnim snabdijevanjem stanovništva vodom.

Ne tvrdim da će se havarija sigurno dogoditi.

Ali planirati površinski rudnik u kraškom polju koje se periodično pretvara u jezero, bez javno dostupnog modela ekstremnih poplava i dokaza kako će se zaštititi podzemne vode, predstavlja rizik koji se ne smije ignorisati.

Bliha nam je već pokazala kako ovo može završiti

Ovo nije teorija iz neke daleke države.

Građani Sanskog Mosta već su gledali kako Bliha i njen vodopad postaju sivi i zamućeni. U javnim izvještajima kao uzrok zamućenja navođeni su radovi na površinskom kopu mrkog uglja koji eksploatira firma Lager.

Raniji izvještaji navodili su da je u Blihu više puta dospijevala jalovina iz rudnika te da su nadležne inspekcije izdavale prekršajne naloge.

Dakle, upozorenje smo već dobili.

Koliko puta moramo gledati istu priču?

Prvo obećanja o razvoju i radnim mjestima.

Zatim prašina, kamioni i jalovina.

Onda zamućena rijeka.

Na kraju svi tvrde da nisu nadležni, da istraga traje i da je teško dokazati odakle je zagađenje došlo.

Kod Lušci Palanke posljedice bi mogle biti još komplikovanije jer se voda kreće podzemnim kraškim kanalima. Kada zagađenje jednom uđe u takav sistem, ne postoji jednostavan način da se podzemlje „očisti“.

Ne možete poslati bager da izvadi zagađenje iz kilometara nepoznatih podzemnih pukotina i kanala.

Ne tvrdim da će Dabar i Bobijaško oko sigurno biti uništeni

To danas niko ozbiljan ne može dokazati.

Ali isto tako niko nema pravo tvrditi da su sigurni dok ne objavi:

• ovjereni GIS prikaz rudnika i svih zaštitnih zona;
• nezavisni hidrogeološki elaborat;
• trasiranje voda iz ponora oko planiranog kopa;
• najmanje godinu dana početnog monitoringa vode;
• studiju ekstremnih poplava;
• tačan položaj deponija rude, otkrivke i jalovine;
• plan postupanja ako gorivo, ulje ili mulj dospiju u podzemlje;
• plan alternativnog vodosnabdijevanja u slučaju incidenta;
• dokaz da projekt nije u suprotnosti sa zabranom eksploatacije u II zaštitnoj zoni.

Dok toga nema, ne postoji javno provjerljiv dokaz da je projekt siguran.

Postoji samo zahtjev investitora da mu vjerujemo.

Fabrike smo izgubili. Hoćemo li sada prodati i izvore, rijeke i šume?

Boksit će se iskopati, odvesti i prodati.

Rupa, promijenjeno zemljište i rizik za vodu ostat će ljudima koji tu žive.

Kada nestane ruda, kompanija može otići. Krajišnici ne mogu spakovati Dabar, Bobijaško oko, Grmeč i podzemne vode i preseliti ih na drugo mjesto.

Zato ovo nije pitanje jeste li lijevo ili desno, Bošnjak ili Srbin, vlast ili opozicija.

Voda ne pita ko je za koga glasao.

Kraški tokovi ne poznaju granice mjesnih zajednica, općina niti privatnih parcela.

Šta možemo uraditi?

Tražimo da se ne donosi pozitivno okolišno rješenje dok se javno ne objave ovjereni GIS preklop i nezavisna hidrogeološka istraživanja.

Podijelite informacije.

Sačuvajte službene dokumente i fotografije poplava.

Tražite odgovore u pisanoj formi.

Šaljite primjedbe institucijama.

Označite lokalne medije, vijećnike i nadležna ministarstva.

Nemojmo čekati fotografije crvenog Dabra ili zamućenog Bobijaškog oka da bismo se pitali zašto niko nije reagovao.

Fotografije poplavljenog Palanačkog polja već imamo.

Bliha nas je već upozorila.

Hoćemo li ovaj put reagovati prije nego što bude kasno?

Analizu nažalost ne mogu dodati jer attachments nisu dozvoljeni za post, ali dodam u komentarima.