Nakon što je s vlasti zbacio probizantskog kneza Zdeslava hrvatski knez Branimir, želeći se osloboditi utjecaja Bizanta, šalje pismo papi Ivanu VIII. u kojem iskazuje vjernost papi i Rimskoj crkvi. Papa je primio pismo od ninskog biskupa Teodozija, a 21. svibnja 879. godine, služeći svetu misu, Ivan VIII. blagoslovio je Branimira, hrvatski narod i zemlju.

Tim činom Hrvati su se definitivno priklonili rimskom papi, a pismom od 7. lipnja iste godine papa hvali Branimira nazivajući ga “ljubljenim sinom”. Priznaje ga za zakonitog vladara, a Hrvatsku neovisnom državom sa sjedištem u Ninu. (danas se taj dan obilježava kao Dan hrvatske diplomacije).

Nakon što se oslobodio pritiska Bizanta, čiji su mu dalmatinski gradovi tada morali plaćati danak, hrvatski knez suočio se s opasnošću od Mlečana. Ipak, nakon što je mletačka flota poražena od strane Neretljana ta opasnost je minula, a Mletačka Republika bila je prisiljena plaćati pristojbu za slobodnu plovidbu duž istočne jadranske obale.

Najvjerojatnije je za Branimirove vladavine uvedeno hrvatsko bogoslužje u crkvi i proširila se djelatnost Metodovih učenika (sam je Metod proputovao Hrvatskom 880., na putu za Rim). O Branimirovoj vladavini svjedoče mnogobrojni spomenici i kameni zapisi, a najpoznatija je kamena greda iz 888. s njegovim imenom i pleterom. Iz njegovog vremena postoji i prvi zapis imena neke hrvatske vladarice, Branimirove supruge Maruše.

U ispravama i u natpisima na kamenim spomenicima Branimir se naziva princeps, comes i dux.

Piše: Dražen Krajcar

Dana 21. svibnja 1937. uspostavljena je prva sovjetska postaja na ledu kod Sjevernog pola. Radilo se o prvoj polarnoj postaji takve vrste u svijetu, smještenoj na pokretnim ledenim pločama koje plutaju po Arktičkom oceanu.

Postaja je nosila naziv Sjeverni pol-1, a isprva se nalazila samo 20-ak kilometara od lokacije Sjevernog pola. Zbog kretanja arktičkog leda ona se tijekom svog postojanja pomaknula za čak 2.850 kilometara. Zapovjednik postaje Sjeverni pol-1 bio je Ivan Papanjin, a uz njega su na njoj bila još tri sovjetska istraživača (uključujući biologa i geofizičara).

Sva četvorica su nakon uspjeha te ekspedicije odlikovana naslovom heroja Sovjetskog Saveza, što je prije Drugog svjetskog rata bila rijetka pojava. Kasnije je Papanjin dobio i admiralski čin, a postao je 1940. i dvostrukim herojem Sovjetskog Saveza.

Na led kod Sjevernog pola članovi posade i oprema dopremljeni su zrakoplovom, a nakon završetka djelovanja pokupljeni su pomoću ledolomaca. Sljedeća sovjetska postaja na plutajućem ledu – Sjeverni pol-2 – uspostavljena je tek 1950. godine.

Na današnji dan

Talijanska vlada objavila je imena članova tajne masonske lože Propaganada Due (P2). 21. svibnja 1981. godine. Po talijanskom ustavu tajne su lože zabranjene i zabranjeno je sudjelovanje vladinih dužnosnika u tajnim organizacijama. Samim time je djelovanje tajne lože P2 bilo ilegalno. Na popisu članova bili su poznati Talijani, primjerice Silvio Berlusconi, zatim Roberto Calvi (čelnik propale banke Ambrosiano), admiral Giovanni Torrisi (šef Glavnog stožera talijanske vojske) i cijeli niz generala.

Lista je sadržavala ukupno 962 imena, od čega su 44 bila parlamentarna zastupnika, 49 su bili bankari, trojica ministri, a preko dvije stotine vojni časnici. Na listi su bili i svi šefovi talijanskih tajnih službi. Pretpostavlja se da je dobar dio članova ipak ostao tajan, jer je loža ukupno mogla imati preko 1.600 pripadnika. Na čelu lože bio je Licio Gelli, s masonskom titulom Maestro venerabile. Upravo u njegovoj kući policija je pretresom pronašla popis članova lože Propaganda Due. Inače, Gelli je bio pod istragom zbog afere koja je nastala propašću navedene banke Ambrosiano.

Pet dana kasnije, 26. svibnja, zbog ovog skandala čitava vlada bila je prisiljena dati ostavku. Talijanski komunisti optužili su vladu da je odugovlačila s objavom imena. Premijer Arnaldo Forlani pod pritiskom javnosti dao je ostavku, a njegova vlada je raspuštena. Novim premijerom postao je liberal Giovanni Spadolini, koji je time postao prvi talijanski premijer od Drugog svjetskog rata koji nije bio demokršćanin.

Piše: Dražen Krajcar

Dana 21. svibnja 2006. godine održan je referendum o neovisnosti u Crnoj Gori. Glasači su na tom referendumu odgovarali na pitanje „Želite li da Republika Crna Gora bude neovisna država s punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?“. Pozitivno je na to pitanje odgovorilo 55,5 % glasača, dok je 44,4 % odgovorilo s „NE“. Izlaznost je bila 86,5 %, što znači da je na referendumu glasovalo ukupno 484.718 građana Crne Gore.

Kontroverznu temu predstavljao je uvjet Europske unije da se odluka o proglašenju neovisnosti Crne Gore prihvati samo u slučaja da na referendumu više od 55 % glasača odgovori pozitivno. Premda se to doista i dogodilo, upitno je kakav bi razvoj događaja nastao u slučaju da je pozitivan odgovor dalo više od 50 %, no manje od 55 % glasača. Postojale su, naime, najave da bi i u tom slučaju tadašnji crnogorski premijer Milo Đukanović proglasio neovisnost. Nakon prebrojavanja glasova i neupitnog uspjeha referenduma Crnogorski parlament usvojio je 3. lipnja 2006. godine Odluku o neovisnosti.

Na današnji dan

Kanađani imaju svoj Roswell, a koji se smjestio kod jezera Falcon u provinciji Manitobi. Incident su istražile brojne strukture vlasti u Kanadi, poput Kraljevskih kanadskih zračnih snaga, Ministarstva zdravstva, Ministarstva nacionalne obrane i drugih, ali su ga analizirale i vladine agencije iz Sjedinjenih Država, i niti jedna od njih nije mogla osporiti tvrdnje očevidca o onome što se dogodilo dana 20. svibnja 1967.

UAP-i koji su preplašili guske

Tog je dana u svibnju 1967. godine mehaničar poljskog podrijetla Stephen Michalak bio na području Falcon Lakea i tu je tražio zlato. Zadubljen u potragu čuo je neobično komešanje gusaka te je pogled usmjerio prema nebu. Ono što je vidio obilježilo je ostatak njegova života. Michalak je u tom trenutku bio u svojim pedesetim godinama, a na nebu je jasno vidio dva UAP-a (Unidentified Anomalous Phenomena ili na hrv. Neidentificirani neobjašnjivi fenomeni). Letjelice su imale oblik cigara i mijenjale su boje od sive do crvene. Kasnije ni sam nije znao koliko je vremena izgubio u njihovom promatranju, ali se sjeća da se jedna letjelica udaljila dok je druga promijenila oblik i sletjela u obliku diska u njegovu blizinu.

Letjelica glatka poput stakla

Letjelica koja je sletjela u njegovoj blizini ostavila je trag slijetanja u vidu spaljene vegetacije što je samo jedan u nizu dokaza da se ovdje nešto doista čudno dogodilo tog dana. Michalak si nije mogao pomoći i gotovo je kao hipnotiziran krenuo prema letjelici. Zamijetio je da je bila glatka poput stakla i savršeno dizajnirana. Prema procjeni letjelica je bila šira od 10 i viša od 4 metra. Usput je napravio brzu skicu objekta, koji je nalikovao gotovo pa školskom primjeru UAP-a (kratica NLO je danas zamijenjena novom koja pokriva znatno veći broj neidentificiranih fenomena), s tim da je na donjem dijelu imala na više mjesta rupice. U blizini letjelice osjetio je toplinu i namirisao sumpor. Letjelicu je promatrao sa zaštitnim naočalama koje je koristio pri svom poslu, kako ne bi oštetio vid. On nije vjerovao u UAP-e i smatrao je da je nabasao na eksperimentalnu vojnu letjelicu.

Svatko je odlučio krenuti svojim putem

U trenutku tišine koja je postala neugodna pružio je ruku u zaštitnim rukavicama prema disku i u istom je trenu požalio jer mu je metal kojega je dotaknuo spržio rukavicu, ali i prste. Ubrzo se letjelica zavrtjela i tom prigodom uključila pogon koji ga je gadno spržio. Od tog pogona je doživio nešto kao valni udar koji ga je bacio na leđa i zapalio. Nasreću je veći dio odjeće uspio maknuti, ali je zadobio trajne opekotine od kojih je dio njih zadržao oblik i raspored rupica koje je vidio na više mjesta na donjem dijelu UAP-a. Letjelica je u gornjem dijelu imala manju kupolu iz koje je isijavala svjetlost. Nakon toga se odmah počeo osjećati loše.

Mišljenje liječnika iz klinike Mayo

Uskoro je bilo jasno da opekline i nisu najgora stvar koja mu se ovdje dogodila. Imao je vrtoglavicu i povraćao je, a bio je svjestan da mora otići odavde ako želi živjeti. Njegovo zdravstveno stanje je bilo alarmantno pri čemu je patio od vrućice, nesanice, povraćanja i naglog gubitka kilograma. Očajan obratio se za pomoć liječnicima u svjetski poznatoj klinci Mayo. Slučaj je prijavio i nadležnim strukturama. Čini se da nitko nije ovog čovjeka prije liječnika iz Mayo klinike shvatio ozbiljno, barem ne u početku. Liječnici iz klinike Mayo su ustanovili da je patio od simptoma koji su nalikovali na radijacijsku bolest, a da je tome moglo biti tako išli su u prilog njegovi niski leukociti. Osim što je tog dana izgubio zdravlje našao se na meti zlostavljača koji su ga ismijavali. Brojni skeptici su nastojali diskreditirati sve ono čemu je svjedočio, tvrdeći da je alkoholičar i luđak. Nisu se obazirali na procjenu stručnjaka u klinici, koji su se izjasnili da je riječ o čovjeku koji nema sklonosti ka laganju niti je tip koji je želio pozornost javnosti.

Čovjek koji nije vjerovao u UAP

Njegova je priča ubrzo izašla u tamošnjim novinama The Winnipeg Tribune pod naslovom “Spržio me NLO”, što je samo raspirilo prisutno ismijavanje, i to ne samo njega već i njegove obitelji. Umro je 1999., a njegov je sin nastavio tražiti odgovore na pitanja koja je ovaj incident otvorio tog davnog dana. Najzanimljivije je to što neupućeni kritičari nisu znali da ovaj čovjek nije do kraja svog života vjerovao u UAP-e te je bio uvjeren da je iza svega stajao vojni eksperiment. Ovim se fenomenom detaljno pozabavio njegov sin Stan Michalak koji je s istraživačem Chrisom Rutkowskim objavio knjigu “When They Appeared”, u kojoj su objavljeni slabije poznati dokumenti iz kanadskih nacionalnih arhiva.

Ovaj je slučaj u povijesti Kanade zabilježen kao najbolje dokumentirani slučaj susreta s UAP-om, a sva je dokumentacija pohranjena danas u arhivu Sveučilišta u Manitobi. U prilog njegovim tvrdnjama išla je ne samo spomenuta spaljena vegetacija i odjeća, već i zabilježena povećana razina radijacije u uzorcima tla na mjestu susreta, kao i u odjeći, a na kraju krajeva kao i samo njegovo zdravstveno stanje. Skeptici sugeriraju da se radioaktivnost može povezati s radijevom bojom koja se u to doba često koristila. Naime, područje oko jezera sadrži stijenje s prirodnom radijacijom, no na njima je zabilježena minimalna količina radija i urana. Kada je Michalak donio svoje uzorke tla oni su bili visokoradioaktivni. To je kasnije otvorilo pitanje kako onda objasniti službenu analizu tla koja je izmjerila nisku dozu radioaktivnost na toj lokaciji. Uzorci koje je Michalak donio pokazalo se da se radilo o radijaciji koja potječe od komercijalne boje na bazi radija. Skeptici smatraju da je Michalak podmetnuo ovu boju u uzorke kako bi dokazao svoju priču ili pak zaštitio svoje nalazište (bio je amaterski geolog) od konkurencije. U to vrijeme Hladnog rata vojska je intenzivno testirala bespilotne špijunske letjelice, no moguće je da je bila riječ i letjelica s pilotima koja je doživjela mehanički kvar. Neovisno o pojašnjenju za Michalaka bi bilo bolje da se nije osvrnuo na distrakciju gusaka iz okoline jer mu ona nije donijela ništa dobro u životu.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Kupaći kostim bikini ime je dobio po atolu Bikini u Tihom oceanu, jednoj od najvažnijih američkih lokacija za nuklearno testiranje. Izumitelj bikinija bio je Louis Réard, francuski dizajner. Ime je bikini dobio na sljedeći način: Louis Réard i njegov glavni konkurent Jacques Heim natjecali su se 1946. tko će dizajnirati najmanji kupaći kostim na svijetu. Jacques Heim je napravio maleni kostim i nazvao ga Atom, da bi naglasio da je sitan poput atoma u fizici.

Upravo u to doba Amerikanci su po prvi put testirali nuklearnu bombu na atolu Bikini. Bila je to prva eksplodirana bomba nakon Hiroshime i Nagasakija. Louis Réard napravio je još manji kostim od konkurentskog Atoma i nazvao ga Bikini, tvrdeći da je to cijepanje atoma (termin iz fizike koji opisuje proces koji se događa pri eksploziji atomske bombe). Naziv bikini ubrzo je postao vrlo popularan, između ostalog zbog nuklearnih pokusa koji su bili u naslovnicama novina. Atol Bikini morao je zbog nuklearnih pokusa biti evakuiran od tamošnjeg stanovništva (preseljeno je na drugi otok). Na današnji dan bačena je na atol Bikini prva avionska termonuklearna bomba.

Termonuklearne (hidrogenske) bombe višestruko su jače od običnih nuklearnih jer su u njima osim cijepanja uranovih atoma (fizije) događa i spajanje lakih atoma (fuzija) koje je energetski još obilnije i podsjeća na procese u samom Suncu. Bačena bomba imala je snagu od čak 3,8 megatona (bila je oko 245 puta jača od one bačene na Hirošimu!). Zbog silnih nuklearnih testiranja atol Bikini danas je nenaseljen, samo ga ponekad posjećuju ronioci i avanturisti, koji se ne boje radijacije.

Na današnji dan

Hrvatski ban, ugarski kancelar i vesprimski biskup, Petar Berislavić, poginuo je 20. svibnja 1520. godine u borbi protiv Osmanlija na Vražjoj gori (danas Plješevica) kod Korenice. Tako je skončao ban koji je punih sedam godina bio strah i trepet Osmanlija i zbog kojeg je Hrvatska dobila naziv Predziđe kršćanstva.

Berislavić je rođen u Trogiru oko 1475. godine. Napušta ga zbog protivljenje mletačkim vlastima i odlazi u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo, gdje obnaša niz visokih crkvenih i dvorskih dužnosti. Godine 1513. imenovan je za hrvatsko-dalmatinsko-slavonskog bana sa zadaćom zaustavljanja sve jačih osmanskih prodora, pogotovo na području Jajačke banovine i dalmatinskog zaleđa.

Iste godine ostvaruje veliku pobjedu nad brojčano mnogobrojnijom sultanovom vojskom kod Dubice, između Une i Kupe. Vijest o pobjedi proširila se kršćanskim svijetom te je ban dobio blagoslovljeni mač i šešir od pape Lava X. ipak osmanski napadi su nastavljeni nesmanjenom žestinom pogotovo na područje Jajačke banovine. Za efikasnu obranu Berislaviću je trebalo novaca kojeg je kronično nedostajalo. Kako je i sam kralj Vladislav II. Jagelović bio bez potrebnih sredstava, Berislavić je rasprodao dio vlastitih imanja te uveo izvanredne namete i poreze. Dio sredstava dobio je od pape te nekih hrvatskih velikaša, nakon čega poražava neprijatelje u nekoliko bitaka u Bosni i dalmatinskom zaleđu.

Nakon poraza kraj Novigrada 1515. otežana je obrana Jajca, pa pojačava diplomatsku aktivnost te dobiva pomoć od Francuske i Poljske. Tijekom zime 1518. godine prodro je u Bosnu i opskrbio opkoljeno Jajce hranom, a to je ponovio i sljedeće godine kada poražava osvajače i razbija opsadu grada.

Kobnog svibnja 1520. banska vojska razbila je brojčano jačeg neprijatelja i natjerala ga u bijeg. Prilikom potjere za Osmanlijama Berislavić je upao u zasjedu. Ubijen je, a glava mu je odsječena.

Posmrtni ostaci Petra Berislavića preneseni su u Vesprim gdje je pokopan u katedrali sv. Mihaela pod mađarskim imenom Peter Beriszlo. Nekoliko sati nakon banove smrti, papa Lav X. imenovao ga je kardinalom ne znajući da je slavni ban poginuo.

Piše: Dražen Krajcar

Autor najuspješnijeg hrvatskog filma Tko pjeva zlo ne misli i tv serije Gruntovčani, režiser i scenarist Krešo Golik rođen je 20. svibnja 1922. godine u Fužinama. Golik je karijeru počeo kao sportski reporter na tadašnjem Radio Zagrebu, a filmom se profesionalno počinje baviti 1947. godine.

Debitirao je dokumentarnim filmom Još jedan brod je zaplovio, a tri godine kasnije snima igrani prvijenac Plavi 9. Zatim režira dramu Djevojka i hrast, nakon koje, zbog političke nepoćudnosti, ne snima duže vrijeme. Godine 1966. autor je jednog od najistaknutijih hrvatskih dokumentarnih filmova Od 3 do 22 za koji dobiva nagrade na festivalima u Oberhausenu, Locarnu i Beogradu. Tada počinje njegovo najplodnije razdoblje tijekom kojeg snima filmove Imam dvije mame i dva tate, Tko pjeva zlo ne misli, Živjeti od ljubavi, Razmeđa, Pucanj i Ljubica. Autor je i popularne serije Dirigenti i mužikaši, koja je svojevrsni nastavak Gruntovčana. Likovi koje je oživio na filmskom platnu i malim ekranima poput gospona Fulira, Franje Šafraneka, Dudeka i Regice ostali su u vječnom pamćenju generacijama gledatelja.

Od 1979. godine predavao je režiju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a 1983. dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo. Posljednji film koji je režirao bila je Vila Orhideja (1988.).

Krešo Golik umro je 1996. godine u Zagrebu.

Piše: Dražen Krajcar

Oko pola sata nakon ponoći na prijelazu 19./20. svibnja umro je jedan od najpoznatijih hrvatskih banova – Josip Jelačić. Umro je u banskoj službi, nakon što ju je vršio više od 11 godina. Među povjesničarima kruže priče da je Jelačić umro u pomračenom stanju uma, koje je bilo posljedica uznapredovale faze sifilisa. Poznato je da sifilis može dovesti do psihičkih problema u kasnoj fazi razvoja bolesti, no poznato je i da su optužbe o sifilitičnosti često izmišljane od strane političkih i ideoloških protivnika, pa su po nekim navodima i Hitler i Napoleon i Nietzsche bolovali od te bolesti koja im je navodno pomutila um.

Za Jelačićev privatni život zanimljivo je da se oženio tek s 50 godina života i to mladom 16-godišnjom groficom Sofijom Stockau. Po banici Sofiji prozvan je Sofijin put između Tuškanca i Cmroka (kasnije preimenovan u Dubravkin put). Josip Jelačić bio je profesionalno prije svega vojnik. U habsburškoj vojsci postigao je najviši čin do kojeg su Hrvati mogli doći – onaj Feldzeugmeistera (generala topništva), što je zapravo general s tri zvjezdice. Viši od toga čina bio je samo feldmaršal, no njega nije dosegnuo niti jedan Hrvat osim slavnog Svetozara Boroevića (on je poput Tesle rođen u pravoslavnoj obitelji, ali na hrvatskom području i sam je sebe smatrao Hrvatom). Jelačić je od vladara primio još viši izraz zahvalnosti – grofovsku titulu (po rođenju bio je samo barun). Pokopan je na svom posjedu Novi Dvori pokraj Zaprešića, nedaleko od poznatog dvorca kojeg je kupio.

Na današnji dan

Prvi politički ugovor između Kraljevine Srbije i Jugoslavenskog odbora (JO) potpisan je 20. svibnja 1917. godine na grčkom otoku Krfu, gdje su srpski kralj, prijestolonasljednik i vlada bili u egzilu. Dokument je u povijesti ostao zapamćen kao Krfska deklaracija kojom je dogovoreno osnivanje nove države na osnovi nacionalne ravnopravnosti. Potpisali su je predsjednik srpske vlade Nikola Pašić i predsjednik JO Ante Trumbić.

Iako je dotad izbjegavao bilo kakve obveze spram Odbora i dogovora o uređenju buduće države, Pašić je promijenio politiku zbog novonastale situacije u Prvom svjetskom ratu. Naime, u Rusiji je zbačen car koji je bio najveći srpski zaštitnik, u rat je ušao SAD koji nije bio potpisnik Londonskog ugovora (južni dio jadranske obale ide Srbiji), a srpska vojska nalazila se u teškoj situaciji na solunskoj fronti. Uza sve to, Jugoslavenski odbor imao je sjedište u Londonu gdje se odlučivalo o političkim aspektima rata i uređenju Europe nakon njega, pa je Pašić odlučio osigurati srpske pozicije ako kod Antante prevlada jugoslavensko rješenje.

Pregovori oko sadržaja Deklaracije trajala su više od mjesec dana. Konačno je dogovoreno da će se, nakon završetka Prvog svjetskog rata, dijelovi Austro-Ugarske naseljeni Slovencima, Srbima i Hrvatima sjediniti s Kraljevinom Srbijom u državu koja će biti ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija na čelu s dinastijom Karađorđevića. Naglašava se nacionalno jedinstvo “troimenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca” te “ravnopravnost dva pisma i tri vjere”. Odlučeno je da će Ustav biti izglasan kvalificiranom većinom, bez nacionalnog nadglasavanja.

Krfskom deklaracijom bili su zadovoljni predstavnici srpske oporbe i Jugoslavenskog odbora, koji su vjerovali da će nova država svojim narodima osigurati punu slobodu i ravnopravnost, a prihvatio ju je i Crnogorski odbor. Za razliku od njih, Pašić je Deklaraciju smatrao samo privremenim manevrom koji će u budućnosti izgubiti na značaju, i bio je u pravu. Način na koji je provedeno ujedinjenje (1918.) i donesen ustav (1921.) bio je potpuno u suprotnosti s načelima Krfske deklaracije.

Piše: Dražen Krajcar

Ekspedicija sira Johna Franklina krenula je na polarno istraživanje, tijekom koje je misteriozno nestala, 19. svibnja 1845. godine. Ekspedicija je trebala istražiti područje Sjeverozapadnog prolaza, tj. područja na sjeveru Kanade kroz koje se moglo doprijeti do Tihog oceana (taj prometni pravac, kojim se može zaobići američki kontinent sa sjevera, stoljećima je intrigirao istraživače, pomorce i poduzetnike). Franklinova ekspedicije krenula je iz Engleske prema sjevernom dijelu Atlantskog oceana. Sastojala se od 134 osobe na dva istraživačka broda: HMS Erebus i HMS Terror.

Ekspedicija je doprla do Grenlanda, gdje se posljednji put opskrbila hranom, a pet osoba je ostavljeno, tako da ih je na pogibeljni put nastavilo putovati 129. Posljednji put HMS Erebus i HMS Terror viđeni su u lipnju iste godine, a zatim je sudbina tih brodova ostala nepoznata tijekom gotovo 170 godina. Unatoč brojnim potragama, koje je financirala britanska vlada, ali i privatne osobe, dugo vremena nije bilo moguće otkriti sudbinu brodova. Tek 2014. otkriven je HMS Erebus na dnu mora kod otoka O’Reilly u sjevernoj Kanadi.

Na današnji dan

Medaljer i kipar Ivo Kerdić rodio se 19. svibnja 1881. godine u slavonskom mjestu Davoru. Školovao se u Zagrebu i Beču te neko vrijeme radio na cizeliranju (pažljivom dotjerivanju) srebrnih predmeta. Vraća se u Beč, gdje završava školovanje i dobiva godišnju nagradu za kompoziciju (1910.).

Na poziv Frangeša-Mihanovića 1913. godine vraća se u Zagreb gdje vodi ljevaonicu bronce na Akademiji likovnih umjetnosti, a zatim više od 20 godina predaje obradu metala.

Izradio je mnogobrojne predmete primijenjene umjetnosti, portrete, aktove i figuralne kompozicije. Prvi radovi nastali su pod jakim utjecajem secesije, a kasnije se priklanja realizmu. Iako se bavio gotovo svim kiparskim granama, najviše dosege postigao je u medaljerstvu koga je i utemeljio kao zasebnu umjetničku granu na našim prostorima.

Tvorac je rektorskog lanca Zagrebačkog sveučilišta i lanca velikog meštra Družbe Braće Hrvatskog Zmaja. Izradio je i odlikovanja za ratne zasluge u NDH. Ostala najpoznatija djela su mu: medalje s likovima Vladimira Becića, J. J. Strossmayera i Ivana Meštrovića, skulpture Poljubac, Pieta (na Mirogoju) i Zlatarevo zlato (na zagrebačkim Kamenitim vratima) te oltari crkve sv. Blaža u Zagrebu i crkve sv. Ćirila i Metoda u Jeruzalemu.

Ivo Kerdić preminuo je 1953. godine u Zagrebu.

Piše: Dražen Krajcar

Kambodžanski diktator odgovoran za masovne zločine Pol Pot rođen je 19. svibnja 1925. godine u Prek Sbauvu, selu smještenom oko 125 kilometara sjeverno od Phnom Penha. U vrijeme njegovog rođenja Kambodža se nalazila u sastavu Francuske Indokine, no imala je svog kralja (u tom se trenutku na prijestolju nalazio kralj Sisowath, koji je bio francuska marioneta). Rođeno ime Pola Pota bilo je Saloth Sar, a potjecao je iz dobrostojeće obitelji uzgajivača riže. Ime Pol Pot uzeo je tek 1970-ih godina kao komunističko konspirativno ime.

Školovao se jedno vrijeme u budističkom samostanu, a zatim u Phnom Penhu, prijestolnici Kambodže. Od 1946. bio je član Komunističke stranke Kambodže. Kasnije je studirao elektrotehniku u Parizu, ali studij nije završio.

Godine 1953. vratio se u Kambodžu, gdje je organizira gerilski pokret Crvenih Kmera. Ostvario je apsolutističku vlast u toj organizaciji, koja se borila protiv režima generala Lona Nola. Nakon višegodišnje borbe Crveni Kmeri došli su na vlast u Kambodži 1975. godine, a Pol Pot imenovan je za predsjednika radikalne komunističke vlade. Ime države preimenovano je u Demokratska Kampućija. Odmah po preuzimanju vlasti Pol Pot počinje provoditi masovni teror nad stanovništvom. Organizirao je masovna preseljenja iz gradova i sela na polja i močvarna zemljišta, gdje su zbog teška fizičkog rada, bolesti, gladi i mučenja ljudi masovno umirali (tzv. Polja smrti). Zatvorio je škole i bolnice, spalio knjige, ukinuo trgovinu i novac te smaknuo velik broj intelektualaca. Iz zemlje su protjerani stranci (neki su i poubijani), zabranjeni su vjerski obredi, a svi politički protivnici brutalno su likvidirani. Procjenjuje se da je tijekom vladavine Pola Pota smrtno stradalo oko 2 milijuna ljudi.

S vlasti je svrgnut nekon četiri godine terora, 1979., nakon invazije vijatnamskih snaga koje su na čelo države postavile Henga Samrina, vođu Ujedinjene fronte Kampučije. Pot se tada s Crvenim Kmerima povlači u planine gdje ponovo započinje gerilsku borbu. Uspješno odupiranje Crvenih Kmera vladinim snagama trajalo je sve do 1996. godine kada sve očajniji gerilci počinju s masovnijim dezerterstvima. Nakon što ga je vojni šef Crvenih Kmera Tak Mok tijekom frakcijskih borbi uhitio i stavio u kućni pritvor Pol Pot umire 1998. godine. Posljednji vođe Crvenih Kmera predali su se u prosincu 1999. godine i organizacija je tada prestala postojati.

Piše: Dražen Krajcar

Povijesni referendum o hrvatskoj samostalnosti održan je 19. svibnja 1991. godine. Odluku o održavanju referenduma donio je predsjednik Franjo Tuđman u travnju iste godine. Građani su odgovarali sa ZA i PROTIV na dva postavljena pitanja.

Prvo pitanje bilo je “Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?”.

Drugo pitanje bilo je “Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (prema prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?”

Na referendum je izašlo 83,56 % hrvatskih glasača, a čak 94,17 % zaokružilo je ZA na prvom pitanju. Za drugo pitanje, tj. za ostanak u Jugoslaviji glasovalo je samo 1,2 % glasača.

Sukladno rezultatima referenduma Sabor RH mogao je 25. lipnja 1991. donijeti Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Izvršenje tih odluka odgođeno je zbog pritiska međunarodne zajednice sve do 8. listopada. Tada je konačno, jedan dan nakon raketiranja Banskih dvora u Zagrebu, prekinuta svaka državno-pravna veza s Jugoslavijom.

Na današnji dan

Kamen temeljac prvih građevina u novom gradu Pagu postavljen je 18. svibnja 1443. godine. Građani Paga ranije su živjeli u Starom Pagu, udaljenom oko 3 kilometra južnije. Kako je staro naselje bilo smješteno na nepovoljnom mjestu koje nije dozvoljavalo širenje grada, a bilo je i izloženo čestoj buri, paško Veliko vijeće zatražilo je i dobilo dozvolu od mletačkog Senata za izgradnju novog grada (Pag je od početka 15. stoljeća bio pod vlašću Mletačke Republike). Osim toga nova lokacija bila je bolje zaštićena od zadarskih napada te bliža paškim solanama i poljoprivrednim zemljištima.

Radovi su izvršeni prema unaprijed određenom urbanističkom planu, jedinstvenom u srednjovjekovnoj Europi, u kojima je sudjelovao i znameniti Juraj Dalmatinac. Svečano preseljenje prvih građana zbilo se 1474. godine, a do kraja stoljeća većina stanovnika napučila je novoizgrađeno naselje.

Pag je u to doba, kao i kasnije, bio gospodarski značajan zbog proizvodnje soli. U srednjem vijeku solane su predstavljale izuzetno važan izvor prihoda za državu i obično su bile monopolizirane. U slučaju Paga, iz njegovih je solana velike prihode ubirala Mletačka Republika, a kasnije Habsburška Monarhija.

Piše: Dražen Krajcar

Tošo Dabac, najpoznatiji zagrebački fotograf, čije su socijalne fotografije dokumentirale 20. stoljeće, rođen je 18. svibnja 1907. godine. Rodio se u Novoj Rači pored Bjelovara, a školovao se u Zagrebu. Ne završivši Pravni fakultet, zapošljava se u podružnici filmske kompanije Metro Goldwyn Mayer, gdje radi kao prevoditelj i urednik njihovog časopisa. Usporedno s poslom počinje se zanimati za fotografiju, a prva koja je sačuvana je panorama Samobora iz 1925. godine.

Od početka 1930-ih počinje raditi kao fotoreporter i započinje ciklus Ljudi s ulice (1933. – 1937.) po kojem je kao kroničar zagrebačke ulične svakodnevice ostao najviše zapamćen. Jedan je od osnivača i glavnih predstavnika Zagrebačke škole umjetničke fotografije. Imao je atelje u Ilici 17, u kojem je radio tridesetak godina. U međuvremenu razvija i međunarodnu karijeru izlažući svoje fotografije u europskim galerijama, a uskoro kreće i na američku turneju gdje njegove fotografije dobivaju niz nagrada.

Godine 1943. odlazi u partizane, a nakon rata posvećuje se snimanju pejsaža i kulturnih spomenika duž Jadranske obale. Istovremeno nastavlja izlagati na više Svjetskih izložbi u Europi te surađuje s brojnim svjetskim časopisima. 

Tošo Dabac preminuo je u Zagrebu 9. svibnja 1970. godine, vozeći se u autobusu. Privatna zbirka s njegovim radovima (Arhiv Tošo Dabac) otvorena je u Zagrebu 1980. godine.

Piše: Dražen Krajcar

Niti dva mjeseca nakon uspostave Nezavisna Država Hrvatska morala se odreći dijela svog teritorija u korist fašističke Italije. To je regulirano potpisivanjem famoznih Rimskih ugovora 18. svibnja 1941. godine. Ugovore su u Rimu potpisali Ante Pavelić i Mussolini, a prisutni su bili i talijanski ministar vanjskih poslova, grof Ciano, te svi ministri vlade NDH.

Rimski ugovori sastoje se od tri dokumenta. Prvim je utvrđena granica između dviju država. Njime je Italiji pripalo područje tzv. Prve zone, koja je obuhvaćala dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara, najrazvijeniji dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet) te Boka kotorska.

Drugim dokumentom NDH se obvezala da u jadransko-primorskom području neće podizati nikakve vojne objekte ni držati ratnu mornaricu, osim manjih postrojbi za potrebe policijske službe. To je bila tzv. Druga zona koja se protezala od Prve zone do linije Vinica – Plitvička jezera – Plješivica – Čabar – Prenj – Troglav. Treća zona (najudaljenija od mora) je potpala pod vojnu i civilnu vlast NDH.

Treći dio sporazuma definira politički odnos dviju država kojim Italija preuzima jamstvo za političku neovisnost NDH, uz dodatak da Hrvatska neće preuzimati međunarodne obveze koje bi se kosile s navedenim jamstvom.

U službenoj obavijesti o sklapanju Rimskih ugovora navodi se da je “uspostavljena Kraljevina Hrvatska” te da je Pavelić kralju Viktoru Emanuela III. u ime Hrvatske ponudio krunu kralja Zvonimira dinastiji Savoja, a za hrvatskog kralja određen je vojvoda od Spoleta. On je trebao biti okrunjen kao Tomislav II., što nikada nije ostvareno.

Posljedice ugovora su bile katastrofalne – nestajanje početnog oduševljenja novonastalom hrvatskom državom i gnjev na ustašku vlast u cijeloj NDH. U javnosti je postala izražena mržnja prema Talijanima, a dolazi i do javnih prosvjeda.

Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, svi krajevi vraćeni su NDH, ali su u biti bili pod kontrolom njemačkih trupa.

Piše: Dražen Krajcar

Dana 18. svibnja 1995. 35-godišnji Shawn Nelson, stanovnik San Diega u Kaliforniji, ukrao je vojni tenk iz oružarnice američke Nacionalne garde i provezao ga ulicama grada uništavajući sve pred sobom. Nelson je imao teških životnih problema: napustila ga je supruga, izgubio je posao, doživio je nesreću na motociklu i umrli su mu roditelji od raka. Postao je psihološki nestabilan. Dovezao se svojim Chevroletom u oružarnicu Nacionalne garde u San Diegu. Vrata od voznog parka bila su otvorena jer su zaposlenici tog dana radili prekovremeno. Jednostavno je ušao u dvorište s tenkovima i željeznom polugom otvorio poklopac za ulazak u tenk.

Za pokretanje tenka nisu potrebni ključevi nego je dovoljno pritisnuti gumb. Prva dva tenka nije uspio upaliti, ali treći jest. Bio je to tenk M60 Patton, težak 57 tona i s turbodizelskim motorom od 750 konjskih snaga. Srećom, streljivo za tenkove bilo je u drugoj zgradi pa Nelson nije mogao upotrijebiti tenkovski top od 105 milimetara. Nelson je izvezao tenk iz oružarnice i uputio se na vožnju ulicama San Diega. Namjerno je gazio automobile uz cestu, koji su se raspadali i gnječili poput dječjih igračaka. Kao od šale je rušio ulične stupove, a namjerno se zaletio i u jednu motoriziranu kamp kućicu i raznio ju po cesti.

Policijska vozila slijedila su tenk, no nisu imali načina zaustaviti ga. Potjeru je snimao i helikopter iz zraka. Nelson je prešao preko jednog vatrogasnog hidranta, nakon čega je voda počela sukljati desetak metara u zrak. Pokušao je srušiti i jedan most zalijetajući se u stupove, no to mu nije uspjelo. Na kraju se uputio na autocestu. Kad je pokušavao prijeći u suprotni smjer, tenk je zapeo na betonskoj blokadi na sredini autoceste. Policajci su se u tom trenutku popeli na tenk, otvorili poklopac i zapovjedili Nelsonu da stane. On ih nije slušao nego je nastavio s tenkom se izvlačiti iz betonske prepreke.

U tom je trenutku jedan od policajaca pucao u Nelsona. Pogodio ga je u rame i ovaj je umro u bolnici. Kasnije se pojavilo pitanje je li bilo nužno ubiti Nelsona. Zaključili su da ukoliko bi uspio s tenkom prijeći betonsku pregradu ušao bi u suprotnu traku autoceste gdje bi pregazio mnoga vozila s ljudima u njima. I Nelsonov brat je zaključio da je pucanje u Nelsona bilo opravdano. Naime, da su primjerice samo bacili suzavac u tenk, to bi možda zaustavilo Nelsona ali ne bi i tenk, a policija od suzavca ne bi mogla ući u kabinu.

Na današnji dan

Dana 17. svibnja 1395. umro je Konstantin Dragaš, srpski velikaš koji je vladao nad područjem današnje južne Srbije, dijela Makedonije i dijela zapadne Bugarske. Konstantina Dragaša naziva se i Konstantinom Dejanovićem jer je bio sin despota i sevastokratora Dejana iz vremena cara Dušana. Dapače, majka Konstantina Dragaša bila je polusestra cara Dušana, imenom Teodora Nemanjić.

Konstantin Dragaš bio je suvremenik poznatog Kraljevića Marka (Marko Mrnjavčević), kneza Lazara Hrebeljanovića, kao i Vuka Brankovića. Svaki od njih vladao je nad drugim dijelom srpskog područja.

Konstantin Dragaš bio je djed posljednjeg bizantskog cara Konstantina XI. Paleologa, koji je poginuo pri padu Carigrada u osmanske ruke 1453. (tada je sultan Mehmed II. Osvajač osvojio Carigrad). Naime, kći Konstantina Dragaša, imenom Jelena Dragaš, udala se za cara Manuela II. Paleologa i rodila je spomenutog posljednjeg bizantskog cara.

Car Konstantin XI. Paleolog čak se koristio imenom Dragaš naslijeđenom od djeda po majci. Srpski velikaš Konstantin Dragaš bio je silom prilika saveznik Turaka Osmanlija, a poginuo je u Bitki na Rovinama na području današnje Rumunjske. U toj se bitki kao saveznik sultana morao boriti protiv vlaškog vladara Mirče Starog (Mircea cel Bătrân). U istoj je bitki toga dana poginuo i Kraljević Marko (Marko Mrnjavčević).

Na današnji dan

Dana 17. svibnja 1697. godine izgorio je veliki švedski kraljevski dvorac Tre Kronor u Stockholmu. Njegovo je ime u prijevodu sa švedskog jezika značilo tri krune, što je i danas tradicionalni simbol švedske monarhije i Švedske općenito. Dvorac Tre Kronor nalazio se u središtu Stockholma, na otočiću Stadsholmen, koji čini staru jezgru toga grada.

Radilo se o dvorcu sa srednjovjekovnom jezgrom i renesansnim proširenjima velikih dimenzija. U središnjem dijelu dvorca nalazila se velika kula kružnog tlocrta i visine oko deset katova. U trenutku izbijanja spomenutog požara bio je dvorac Tre Kronor star već više od četiri stoljeća. Vatra je uništila veći dio dvorca, tako da su od njega ostali praktički samo goli zidovi. Gašenje vatre spriječila je okolnost da su vatrogasne naprave i alat bile odsječene požarom od osoba koje su vatru trebale gasiti. Kraljevska obitelj pobjegla je na vrijeme iz dvorca, a uspjela je sa sobom uzeti i kraljevske dragulje. U to je vrijeme Švedskom vladao mladi kralj Karlo XII., kojem je bilo nepunih petnaest godina (u istom je dvorcu i rođen 1682. godine). Osobitu je tragediju u kulturno-povijesnom smislu predstavljala činjenica da je u požaru dvorca izgorio praktički cjelokupan kraljevski arhiv s knjižnicom, a time i velik broj povijesnih dokumenata o ranoj švedskoj povijesti.

Na današnji dan