u/Amazing-Writing6274

Komentiram s frendicama neki outfit za ljetni rođendan uz bazen, dakle ono doslovno kupaći i gore ide neki ljetni đir odjeće. Pokažem neki set koji sam naručila, šira suknjica i gore top, znači ništa wow, totalno casual. A frendice mi jedniglasno kao, ne bi one mogle obući suknju iznad koljena jer su sad mame bla bla.

Ja sam mama malog djeteta, nemam savršeno tijelo daleko od toga, ali nemam debele noge, nemam što skrivati niti sramiti se. Imam 32 godine nisam balavica, ali nisam ni baba da se moram zatvorit do grla kraj bazena 🙄

Poslije toga sam čula još par ljudi koji komentiraju kak nešto nije primjereno za obući kad si mama.

Ok kužim da neću ići u koncertnu dvoranu u minjaku i s izrezom do pupka, ali da sad više nikad ne smijem obući nešto kratko? Kakve su to budalaštine? I onda malo razmisljam, pa ja nisam nikog od cura koje znam vidjela u kratkim hlačama ili suknji otkako su postale mame 😌

Imam bebu od 10mjeseci, uporni je nespavač 😁 Jedino kako ga uspješno uspavam je dojenjem, u polumračnoj sobi, uz strogo praćenje budnih prozora. Spava isključivo sa mnom u krevetu, u krevetić sam ga uspjela prebaciti možda ukupno 5x u životu, a i tad sam požalila jer je spavao jako kratko čim skuži da je sam. Tata ga je uspio uspavati nosanjem 3x u životu, a ja bez dojenja samo jednom i to nakon 45min vrištanja. U kolicima, u autu itd ne spava nikad.

On je u stanju nespavati 48h ako nisu idealni uvjeti ili ako pokušam ne dati dojku 🤣 jednom smo završili u bolnici gdje je morao spavati u bolničkom krevetiću, pogađajte, nije oka sklopio do sutradan i to na fotelji na meni, jer radije bi plakao 5dana i umro od umora nego zaspao sam.

Prije nego me napadnete, doslovce nema metode koju nismo pokušali, od rođenja je takav. Meni to generalno nije problem jer uz disciplinu i dojenje spava skroz ok.

No, ono što me muči je prestanak dojenja i kretanje u jaslice kad bude imao 14mjeseci.

Ja iskreno ne znam kako će njega teta uspavati u jaslicama. Planiram prestati dojiti kad napuni godinu dana, ali već me strah toga jer je ovisan o tome za uspavljivanje.

Ima li ovdje dojenih beba koje se teško drukčije uspavljuju, a koje su uspjele spavati u jaslicama?

Evo ovako, bliži se 1. rođendan našeg jedinog djeteta. Muž želi da zovemo cijelo drustvo i obitelj (cca 30ljudi), a ja sam više za da bude samo u krugu obitelji.

Muči me pitanje - ako zovemo ekipu s kojom se družimo (kumovi i prijatelji), tu spadaju i 3 para bez djece kojima će vjerojatno biti tlaka dolaziti na dječji rođendan.

Znam jer sam ja bila takva prije djeteta, ti dječji rođendani su mi bili smrt i molila sam se samo da nas uopće ne zovu. Em moraš izgubit subotu/nedjelju na to, em smišljati što pokloniti djetetu, a da ne pričam da tamo ne znam što bih radila, s roditeljima koji su nas zvali se ne stignem družiti jer ima puno uzvanika pa se ni ne vidimo i ne podružimo.

Sad sam ja s druge strane medalje i predložila sam da uopće ne zovemo prijatelje i kumove jer, naravno, nećemo raditi razliku parova s djecom i bez djece, a ne želim da se ovi bez djece osjećaju dužno dolaziti iako im je to realno tlaka.

Osim što znam po sebi, znam da i kumi bez djece nije to najomiljenija aktivnost jer su se nedavno pozalili kak moraju ici na dječje rođendane, krštenja i pričesti, pa da jedva čekaju neki slobodan vikend kad to ništa ne moraju "odrađivati".

S druge strane, prijateljima s djecom mi uvijek idemo na dječje rođendane i bit ce glupo ako ih ne pozovemo. A možda svima bude glupo ako ih ne pozovemo?

Nisam pametna, što bi vi u toj situaciji?

Imam vozacku, ne vozim. Kad mi je trebalo i kad smo živjeli na selu, vozila sam svaki dan po cijele dane. Otkako smo preselili u grad gdje mi je sve što trebam na 5min pješke, jedva da sam sjela u auto kao suvozač, kamoli vozač.

Nisam vozila od dočeka nove godine 2025, dakle skoro godinu i pol dana, a imam auto. Kad idemo negdje, muž vozi. Sama nisam imala potrebe ići nigdje što iziskuje auto, kad sam išla sama na put, išla sam avionom.

Nije pomoglo sto je u međuvremenu muž kupio automatika od 250ks kojeg ne znam ni upaliti, pa me vožnja uopce ne privlači.

Svi mi se čude i misle da izmišljam, ali evo meni u tom periodu auto nijednom nije zatrebao - živimo blizu supermarketa, shopping centra, bolnice, doma zdravlja, ljekarni, svih trgovina, park šume, dječjih igralista gdje idem s djetetom, posao mi je na 10min (dok bi mi autom trebalo preko pola sata zbog obilazenja pjesackih zona i gužvi, tako da uvijek idem biciklom ili tramvajem), stanica tramvaja mi je ispred zgrade.. auto mi je više smetnja jer dok nađem parking, lakše mi je doći pješke ili javnim prijevozom.

Imamo jedne prijatelje, bračni par bez djece (ne žele djecu). Bili smo jako dobri i stalno se družili, išli na našu vikendicu, roštiljali.. Oni su oboje na voditeljskim pozicijama, zarađuju dobro, ne sad masno ali debelo iznad prosjeka za mali grad u kojem žive. Imaju neku minoran kreditić (300€ rata stambenog još 3-4 godine, a primanja su im minimalno 4000€). Imaju još 2 stana kupljena na keš, jedan u najmu, a u drugom živi mama.

Oboje izgledaju super, zdravi su, bili su baš super za druženje, ma ono nemaš šta zamjeriti.

I nekako prije 3-4 godine, oboje su postali tako sitničavi i ogorčeni, na svakom druženju je tema kak je sve skupo, kak puno daju banci za kamatu pa sad štede da otplate kredit odjednom jer ne mogu doći sebi koliko daju (a mi imamo četverostruko veći kredit na malo manja primanja i ni ne osjetimo ga). Svako druženje ista priča, pretvorili su se u teške cicije, do mjere da graniči s ludošću. Primjerice, on nije u životu držao čekić ni ikakav alat u ruci, ali je odlučio sam lijepiti pločice doma jer im je majstor rekao cifru od 30€ kvadrat, a trebaju 10ak kvadrata 😅 i onda se još žalio kak su pločice skupe i kak je jedva našao neke ispod 15€ kvadrat..

Ne moram ni pričat koliko se žale na podstanarku za koju bi najradije da ne postoji, nego da samo šalje novce.

Kad su kupili nekretninu u kojoj zive, nisu htjeli promijeniti nista od starih vlasnika (ni madrac, ni čaše, ni beštek, ni neki namještaj što je imao pukotine), jer im je to bacanje para..

Imam bezbroj primjera koliko su postali ogorčeni u zadnje vrijeme, do te mjere da više s njima nemamo tema osim njihove kuknjave kak je sve skupo i glupo. Žao mi je jer su bili baš dobri ljudi, super društvo. Nemaju baš ni drugih prijatelja više, vjerojatno iz istog razloga.

Ne znam jel to razlog za smanjenje druženja, ali naporno mi je kad se ja i muž moramo iščuđavati izjavama svaki put, ne želim ih tračati, ali s mužem iskomentiram jer neke stvari budu baš hc.

Što bi vi radili?