Ja sam prije stalno nešto naručivala, iako je barem 80% toga sad van uporabe ili bačeno (zbog loše kvalitete ili naručivanja gluposti koje mi ni ne trebaju). Preporodila sam se otkako su uveli carine jer od 1.7. nisam ništa naručila.
Naručujete li vi što unatoč naknadama?
Vratila se nedavno s porodiljnog. Dok sam bila na porodiljnom, promijenio se šef. Prije porodiljnog sam imala hrpu posla, jedva stizala sve napraviti u radnom vremenu, ali sam bila ispunjena, uživala u toj odgovornosti i brzo mi je vrijeme prolazilo. Kad sam saznala da sam trudna, polako sam privodila svoje projekte kraju i radila sam skoro do kraja trudnoće dok ne pozatvaram sve bitne projekte i poslove. Kad sam otišla, nisu mi zapošljavali zamjenu, nego su za neke specifične poslove koje sam ja radila, plaćali vanjsku firmu da ih odradi.
Bivši šef je znao iskoristiti moje potencijale tako da sam ja radila mnoge stvari koje i nisu u opisu radnog mjesta, ali bile su zanimljive pa mi nije smetalo. Novi šef je nezainteresiran za život i nema pojma o području u kojem radimo, tako da on ne zna ni što sam ja radila ni što bih mogla nastaviti raditi. Za vrijeme porodiljnog sam dovukla 1 projekt koji još nije počeo, tako da realno sad na poslu nema što raditi.
Sadašnji šef mi kaže da odradim nešto ovaj tjedan, a ne zna da ja to napravim za doslovno 20 minuta. Evo već par dana ja nemam što raditi i ne znam kud bi sa sobom. Prvo mi je to bilo super, da malo odmorim, ali sad mi postaje naporno jer bezveze gubim ovdje 8h dnevno. Rad od doma nije opcija. Otkaz vjerojatno neću dobiti, ali intenzivno radim na pronalasku drugog posla jer ne mogu zamisliti da se ovako osjećam loše zbog truljenja.
Osjećam se nekako krivo što sjedim u uredu i skrolam webshopove, pokušala sam u više navrata sama pokrenuti neku inicijativu, ali mi šef kaže da nećemo ili ne možemo sad to raditi, tako da mi ne preostaje ništa nego čekati da krene razdoblje s više posla..
Radim u staklenoj zgradi, cijeli zidovi su od stakla, prozori se mogu malo otvoriti za ozraku, ali ne i potpuno (fasadno staklo je vani). Nedavno sam se vratila s porodiljnog nakon 1 god, a u međuvremenu su razmješteni uredi i ne sjedim više tamo gdje sam bila.
Došla sam u ured s ravnateljem i jednom kolegicom 50+, upalila ventilaciju (koja je ujedno i klima - nemamo obične klime nego ventilacijski sustav i sve puše iz kanalica u stropu). Oni me oboje napali da se OVDJE KLIMA NE PALI jer "njima to jako puše" i ne žele se razboljeti. Ja kažem, ali ljudi unutra je preko 28 stupnjeva (oni sjede u dugačkom i patikama/cipelama), oni kao, pa šta, naviknut ćeš se, klima se nikad ne pali.
Da bi stvar bila bolja, jučer je toliko unutra bilo jer je vani bilo 29°C, ja pitam kako onda kad je vani 40 u hladu, oni kažu, nije nama vruće. Dodatni argument im je što im onda bude prevelika razlika kad idu van (pušit). Ja ne pušim i većinom ne izlazim iz zgrade, tako da mi je ekstra problematično sjediti unutra, znoj mi se slijeva niz leđa. Rekla sam ravnatelju da neću moći tako dugoročno, on je više manje odmahnuo rukom i rekao ma riješit će se.
Jutros dolazim, unutra ne samo vruće nego i zagušljivo, ja pokušam bar malo otvoriti te prozore dok je vani ujutro svježe, kolegica me uvjerava da se ne mogu otvoriti (ja otvorila bez problema).
Problem je što sam u manjini i kad upalim ventilaciju dok oni odu zapalit ili na pauzu, čim uđu kroz vrata, gase.
Što mi je činiti?
Nije nikakav hejt, stvarno me iskreno zanima jer sam neki dan doživjela kulturološki šok. Oduvijek znam da se muslimani mole/klanjaju 5x dnevno i sve mi je to respekt. Znam i da hodža "pjeva" (ne znam postoji li bolji izraz za to?) s minareta, super mi je to zanimljivo bilo vidjeti i čuti u muslimanskim zemljama diljem svijeta.
Ono što mi se prvi put dogodilo je to da sam s mužem i djetetom odsjela u Sarajevu, a hotel je bio između 2 džamije. Poziv na molitvu je bio toliko glasan, da je svaki put probudio bebu. Najgore nam je bilo u 4:30 ujutro, grad tih, a zvuk s džamije nerealno glasan, beba se uzrujala nismo ga mogli smiriti jako dugo 🥲
Kako vi koji živite to svaki dan? Budi li vas? Naviknete? Budite se i molite?
Hvala na odgovorima i unaprijed se ispričavam ako sam išta krivo rekla, nemam nikakvu lošu namjeru, dapače!
Od svih gradskih četvrti, znam kad je kirvaj jedino u Tvrđi, i u Retfali u kojoj živim. Ali nikad to ne obilježavamo, tipa da nam netko dođe u goste ili slično.
Uvijek mi je to bio baš fora običaj kod bake na selima, i jednima i drugima i dan danas idemo na kirvaj. Ko djetetu mi je to bila jedna od najdrazih uspomena. Moji i muževi roditelji na selu i dalje drže do tog običaja.
Kako je kod vas?
Retfala, gdje god ima drveća čuje se zrika kao da si u borovoj hladovini tik uz more, a ne u Žutom 😆
Dakle imam 2 jako bitna vjenčanja uskoro, pregledala sam sve stranice koje postoje i ne znam što obući jer je sva današnja moda za cure s malim grudima. Sve haljine koje mi se svide se moraju nositi bez grudnjaka ili s nečim bez naramenica, a to kod mene nije opcija. Visoka sam i relativno tanka, samo zbog prsa trebam nešto s naramenicama i bez skroz otvorenih leđa.
Molim busty cure da mi daju slikovni primjer nečeg lijepog što se može nositi s D košaricama.
Btw, ako mi se netko javi u inbox zbog grudi, bit ce blokiran bez čitanja poruke.
Kupujem bijele i svijetle pamučne gaćice jer ih sve perem na 90°C. To rezultira time da se jako brzo raspadaju, ne mogu ih imati ni pola godine i već su pune rupa, rastegnuta guma, vire konci, izgledaju kao da ih je krava žvakala itd. Uzimala sam svuda - od Kauflanda i Lidla, lokalnih butika, Spara, Devića, H&M, C&A, Lisca, Lascana... sve su se izobličile.
I nije mi jasno kako na gaćama koje kupim tipa u Lisci, 95% pamuk, a na njima piše da se peru na 40°. Neću gaće prat na 40, ok na 60 jos mogu prezivjeti, ali 30-40 ne mogu. Da ne pričam da su jedne 10+ eur, a meni treba puuuno komada.
Imam osjecaj da stalno kupujem gaće 😅
Rodica mi danas otvorila dušu i kaže da jarko želi dijete, ali godine idu, nije upoznala nikog normalnog, a koga god i upozna, ne čini joj se da želi provesti život s njim... Godine idu, napunila 35, želi imati bar 1 dijete i spremna ga je odgajati sama. Kod nas nema onih fora s bankama sperme i sl, a ne želi sad ni nekog moliti da joj napravi bebu 🤣 koje su mogućnosti?
Imam bebu od godinu dana, on je sve razvojne prekretnice postizao dosta kasno, neovisno o vježbi, ali i dalje u granicama normale. Npr, okretao se s 5mj, posjeo s 8, propuzao četveronoške s 11mj.
Ja sam isto dosta kasno to sve radila kao beba, tj ja nisam ni puzala uopce, i u odnosu na moju sestru koja je jako brzo sve savladala sam šeprtljava, nesportski tip, motorički užas.
Zanima me kakva su vaša djeca kasnije bila i je li kasniji motorički razvoj pkkazatelj ičega dalje
Prije nego me napadnete, ne, ne nabijam nikome na nos da dojim, ne pokrećem tu temu niti ikome išta spominjem, radim svoje i ne zamaram se (dok mi netko ne digne tlak 🤣).
No, otkako mi je beba malo porasla, odnosno otkako ima 9mj pa do sada (neki dan napunio 11mj), svaki put kad vidim nekog koga nisam dugo vidjela, ima me potrebu pitati jel još uvijek dojim i zašto.
Evo primjer, kad je imao 9mj, moja teta me pita, jel još dojiš, ja kažem da, ona kao joj pa zašto, već je velik bla bla. Ja kažem zato što mi je tako lakše i to je to, ne kužim zašto se moram opravdavati za nešto biološki normalno.
Jučer na rođendanu, došla bez djeteta, jedna mama pored mene me pita kak je mali i jel dojim, ja kazem da, ona kao ajme pa zasto jos uvijek.
I danas dosli prijatelji koje nismo dugo vidjeli, ja kazem sori idem samo uspavati malog, pitaju me jel ga uspavljujes sisom, ja kazem da, evo prenerazili se.
Ne kuzim sta me uopce pitaju ako se planiraju iščuđavati na odgovor, nije da sam ja ikad uopce spomenula ili se požalila, meni doslovno sve super, ne može mi bit lakše. Planiram prestati dojiti oko 1.rođendana i ne vidim sta je tu toliko šokantno?
Zvoni mi sad nepoznati broj, mislila dostavljač pa se javim. Ni pozdrav ni ništa nego samo kaže "Ispričavam se, krivi broj". Odmah mi je glas zazvučao kao od mog bivšeg kojeg sam ostavila prije 10 godina.
Ne sjećam se više toliko dobro glasa, ali je imao specifičnu govornu manu kao glas na telefonu. Nemam više broj od bivšeg tako da ne mogu provjeriti, ali sam pogledala u mobu povijest poziva i vidim da me isti broj zvao i prije godinu i pol dana, ali je propušten, nisam se javila.
Ja sam u sretnom braku već godinama, imamo djecu, s bivšim se ne srećem jer živimo stotine km udaljeni, ne čujemo se, nemamo se na mrežama, apsolutno nula kontakta.
Čemu sad ovo?
EDIT: nisam luda, guglala sam broj, vlasnik broja je firma u kojoj je radio dok smo bili skupa, a ta firma ima 3 zaposlenika tako da definitivno nije slučajnost 😆
Imamo dijete koje ce imati 1god i 1mj kad ga budu obje bake trebale cuvati samo na 3 tjedna dok ne krene u jaslice.
Vec me glava boli zbog toga jer ga dosad nisu nikad cuvali nasamo, a kad smo kod njih zajedno, već vidim da se protive nekim našim pravilima oko odgoja. Muž i ja smo jako čvrsti oko pravila da nema TV-a, nema mobitela, nema slatkiša.
Što se tiče TVa, znali smo nekad, u zbilja iznimnim slučajevima, upaliti par dječjih pjesmica, ne svaki dan i ne dulje od 5-10min. Bake su to shvatile kao znak da može gledati tv, crtiće i slične gluposti. Nakon toga smo rekli da nema više uopce gledanja TVa, sto je njima nepojmljivo i sad kao ispadamo licemjerni jer mi smo dopuštali pjesmice, a oni ne smiju palit tv dok je kod njih.
Moj tata je rekao "dat ce tebi dide igrice na mobitelu", kad sam ja rekla da ne može, rekao je "a kao da ćeš ti znat kad ga mi budemo čuvali", ja sam rekla da ako mu da, neće ga više čuvati nit viđati nego ću onda platiti profesionalnu dadilju i dobro.
Mislim da se razumijemo, oni malog obožavaju i jedva čekaju da ga čuvaju, ali tokiko toga im je nepojmljivo u vezi današnjeg odgoja da mene hvata panika kak će to izgledati.
Npr svekrva svaki, ali svaki jebeni put kad se vidimo, pita jesam mu počela davati čokolino ili keksolino. Ja kažem ne, ni neću jer nema potrebe, jede sve i puno slatkog (zaslađenog samo voćem), ali ne odustaje žena. Svakih pola sata me pita jel može sad dat petit keks, da mu napravi griza sa šećerom, zašto jedr čiste jagode bez šećera i slučne gluposti. I muž i ja stalno napominjemo da mali ne smije jesti šećer (osim prirodnih šećera iz voća), ali ne može im se utuvit u glavu.
Ako popustim jer je to samo 3 tjedna, zauvujek cu imati problem. Ako ne popustim, bojim se da će sve to ipak raditi dok me nema, a ja ću ispasti oštrokondža i zanovijetalo oko nečeg tako "normalnog" kao što su crtići i slatkiši djetetu od 13mj. Briga mene kak cu ispast ali koja mi je mjera obrane, da zbog toga stvarno zabranim da viđaju jedinog unuka?
Komentiram s frendicama neki outfit za ljetni rođendan uz bazen, dakle ono doslovno kupaći i gore ide neki ljetni đir odjeće. Pokažem neki set koji sam naručila, šira suknjica i gore top, znači ništa wow, totalno casual. A frendice mi jedniglasno kao, ne bi one mogle obući suknju iznad koljena jer su sad mame bla bla.
Ja sam mama malog djeteta, nemam savršeno tijelo daleko od toga, ali nemam debele noge, nemam što skrivati niti sramiti se. Imam 32 godine nisam balavica, ali nisam ni baba da se moram zatvorit do grla kraj bazena 🙄
Poslije toga sam čula još par ljudi koji komentiraju kak nešto nije primjereno za obući kad si mama.
Ok kužim da neću ići u koncertnu dvoranu u minjaku i s izrezom do pupka, ali da sad više nikad ne smijem obući nešto kratko? Kakve su to budalaštine? I onda malo razmisljam, pa ja nisam nikog od cura koje znam vidjela u kratkim hlačama ili suknji otkako su postale mame 😌
Imam bebu od 10mjeseci, uporni je nespavač 😁 Jedino kako ga uspješno uspavam je dojenjem, u polumračnoj sobi, uz strogo praćenje budnih prozora. Spava isključivo sa mnom u krevetu, u krevetić sam ga uspjela prebaciti možda ukupno 5x u životu, a i tad sam požalila jer je spavao jako kratko čim skuži da je sam. Tata ga je uspio uspavati nosanjem 3x u životu, a ja bez dojenja samo jednom i to nakon 45min vrištanja. U kolicima, u autu itd ne spava nikad.
On je u stanju nespavati 48h ako nisu idealni uvjeti ili ako pokušam ne dati dojku 🤣 jednom smo završili u bolnici gdje je morao spavati u bolničkom krevetiću, pogađajte, nije oka sklopio do sutradan i to na fotelji na meni, jer radije bi plakao 5dana i umro od umora nego zaspao sam.
Prije nego me napadnete, doslovce nema metode koju nismo pokušali, od rođenja je takav. Meni to generalno nije problem jer uz disciplinu i dojenje spava skroz ok.
No, ono što me muči je prestanak dojenja i kretanje u jaslice kad bude imao 14mjeseci.
Ja iskreno ne znam kako će njega teta uspavati u jaslicama. Planiram prestati dojiti kad napuni godinu dana, ali već me strah toga jer je ovisan o tome za uspavljivanje.
Ima li ovdje dojenih beba koje se teško drukčije uspavljuju, a koje su uspjele spavati u jaslicama?
Evo ovako, bliži se 1. rođendan našeg jedinog djeteta. Muž želi da zovemo cijelo drustvo i obitelj (cca 30ljudi), a ja sam više za da bude samo u krugu obitelji.
Muči me pitanje - ako zovemo ekipu s kojom se družimo (kumovi i prijatelji), tu spadaju i 3 para bez djece kojima će vjerojatno biti tlaka dolaziti na dječji rođendan.
Znam jer sam ja bila takva prije djeteta, ti dječji rođendani su mi bili smrt i molila sam se samo da nas uopće ne zovu. Em moraš izgubit subotu/nedjelju na to, em smišljati što pokloniti djetetu, a da ne pričam da tamo ne znam što bih radila, s roditeljima koji su nas zvali se ne stignem družiti jer ima puno uzvanika pa se ni ne vidimo i ne podružimo.
Sad sam ja s druge strane medalje i predložila sam da uopće ne zovemo prijatelje i kumove jer, naravno, nećemo raditi razliku parova s djecom i bez djece, a ne želim da se ovi bez djece osjećaju dužno dolaziti iako im je to realno tlaka.
Osim što znam po sebi, znam da i kumi bez djece nije to najomiljenija aktivnost jer su se nedavno pozalili kak moraju ici na dječje rođendane, krštenja i pričesti, pa da jedva čekaju neki slobodan vikend kad to ništa ne moraju "odrađivati".
S druge strane, prijateljima s djecom mi uvijek idemo na dječje rođendane i bit ce glupo ako ih ne pozovemo. A možda svima bude glupo ako ih ne pozovemo?
Nisam pametna, što bi vi u toj situaciji?
Imam vozacku, ne vozim. Kad mi je trebalo i kad smo živjeli na selu, vozila sam svaki dan po cijele dane. Otkako smo preselili u grad gdje mi je sve što trebam na 5min pješke, jedva da sam sjela u auto kao suvozač, kamoli vozač.
Nisam vozila od dočeka nove godine 2025, dakle skoro godinu i pol dana, a imam auto. Kad idemo negdje, muž vozi. Sama nisam imala potrebe ići nigdje što iziskuje auto, kad sam išla sama na put, išla sam avionom.
Nije pomoglo sto je u međuvremenu muž kupio automatika od 250ks kojeg ne znam ni upaliti, pa me vožnja uopce ne privlači.
Svi mi se čude i misle da izmišljam, ali evo meni u tom periodu auto nijednom nije zatrebao - živimo blizu supermarketa, shopping centra, bolnice, doma zdravlja, ljekarni, svih trgovina, park šume, dječjih igralista gdje idem s djetetom, posao mi je na 10min (dok bi mi autom trebalo preko pola sata zbog obilazenja pjesackih zona i gužvi, tako da uvijek idem biciklom ili tramvajem), stanica tramvaja mi je ispred zgrade.. auto mi je više smetnja jer dok nađem parking, lakše mi je doći pješke ili javnim prijevozom.
Imamo jedne prijatelje, bračni par bez djece (ne žele djecu). Bili smo jako dobri i stalno se družili, išli na našu vikendicu, roštiljali.. Oni su oboje na voditeljskim pozicijama, zarađuju dobro, ne sad masno ali debelo iznad prosjeka za mali grad u kojem žive. Imaju neku minoran kreditić (300€ rata stambenog još 3-4 godine, a primanja su im minimalno 4000€). Imaju još 2 stana kupljena na keš, jedan u najmu, a u drugom živi mama.
Oboje izgledaju super, zdravi su, bili su baš super za druženje, ma ono nemaš šta zamjeriti.
I nekako prije 3-4 godine, oboje su postali tako sitničavi i ogorčeni, na svakom druženju je tema kak je sve skupo, kak puno daju banci za kamatu pa sad štede da otplate kredit odjednom jer ne mogu doći sebi koliko daju (a mi imamo četverostruko veći kredit na malo manja primanja i ni ne osjetimo ga). Svako druženje ista priča, pretvorili su se u teške cicije, do mjere da graniči s ludošću. Primjerice, on nije u životu držao čekić ni ikakav alat u ruci, ali je odlučio sam lijepiti pločice doma jer im je majstor rekao cifru od 30€ kvadrat, a trebaju 10ak kvadrata 😅 i onda se još žalio kak su pločice skupe i kak je jedva našao neke ispod 15€ kvadrat..
Ne moram ni pričat koliko se žale na podstanarku za koju bi najradije da ne postoji, nego da samo šalje novce.
Kad su kupili nekretninu u kojoj zive, nisu htjeli promijeniti nista od starih vlasnika (ni madrac, ni čaše, ni beštek, ni neki namještaj što je imao pukotine), jer im je to bacanje para..
Imam bezbroj primjera koliko su postali ogorčeni u zadnje vrijeme, do te mjere da više s njima nemamo tema osim njihove kuknjave kak je sve skupo i glupo. Žao mi je jer su bili baš dobri ljudi, super društvo. Nemaju baš ni drugih prijatelja više, vjerojatno iz istog razloga.
Ne znam jel to razlog za smanjenje druženja, ali naporno mi je kad se ja i muž moramo iščuđavati izjavama svaki put, ne želim ih tračati, ali s mužem iskomentiram jer neke stvari budu baš hc.
Što bi vi radili?