u/Standard-Software-41

Još od 2015. raspravljam s kriptašima. Od onog Satoshijevog BitcoinTalk foruma, preko raznih blogova, Reddit rasprava i komentara pod člancima. Vodio sam stotine takvih razgovora. Ono što se nikada nije promijenilo jest upornost kriptaša u nepriznavanju stvarnosti.

Svi oni dobro znaju kako kripto funkcionira. Povrat njihovih uloga ovisi isključivo i jedino o uplati sljedećeg sudionika. Kriptokreatori nemaju niti cent pravne odgovornosti prema njima. Kriptaši ih ne mogu tužiti niti išta naplatiti od njih. Sve što ikada mogu dobiti jest novac sudionika poput njih koji uđu kasnije.

To je klasična piramida, nekakva internetska verzija lančanih pisama.

I umjesto da to priznaju, kriptaši su razvili more racionalizacija. Najpoznatije su one o revolucionarnom novcu, decentralizaciji, oslobađanju od banaka, digitalnom zlatu, prijenosu vrijednosti i općenito usporedbe s financijskom imovinom.

Ali ono što im danas najviše hrani nepriznavanje stvarnosti jesu stručnjaci i institucije.

Kriptaši tumače da ako se pišu knjige i akademski članci o kriptu, sveučilišta uvode kolegije, vlade pokušavaju regulirati, brokeri to prate, a banke i hedge fondovi izdaju kriptoderivate i ETF-ove, onda to nije piramida, nego nova imovina ili inovacija u financijama.

No svi ti akteri zapravo samo parazitiraju na kriptašima. Uključili su se da naplate provizije, savjetovanja, knjige, konferencije, licence i ETF-ove. Da naplate "edukaciju" te inovacije. Vlada se uključila jer sudjeluje puno ljudi i na prvu se čini kao da je riječ o nečemu legitimnom, pošto nema klasičnog sakupljača uloga koji sjedi u podrumu i broji gotovinu. Vlast obično povlađuje masama. Naravno, kad se piramida uruši i narod popuši, onda će vlast spašavati mase pa će zabraniti kripto.

Dok god novi novac ulazi, svi koji stoje uz piramidu, od YouTube influencera do Wall Streeta, mogu uzeti svoj dio. Kad novi novac prestane dolaziti, ostat će samo oni koji su najranije ušli i oni koji su najbolje naplatili ulaznice za predstavu.

Nema tu nikakve revolucije niti ikakvoga novog novca. Samo dobri stari mehanizam u novom ruhu, gdje se ulozi prenose od kasnijih sudionika prema ranijima.

Kriptaši to znaju. Samo ne smiju priznati jer bi to ugrozilo priljev novih sudionika, a time i povrat njihovih uloga. Zato toliko pričaju priče umjesto da priznaju stvarnost.

Kad djeca otvore kutiju Monopolyja, svi za stolom znaju pravila. Onih par šarenih papirića vrijedi samo dok traje igra. Probajte zamisliti dijete koje u žaru igre nudi svoj pravi bicikl ili sendvič za novčanicu od pet stotina Monopoly dolara. Druga djeca bi mu se smijala. Čak i klinci instinktivno kuže razliku između igre i stvarnosti. Papir iz kutije ima smisla samo za stolom, ali izvan njega ne vrijedi ništa.

U svijetu odraslih ta se čista dječja logika negdje izgubila. Pojavom kriptovaluta stvoren je sustav koji je preslika dječje igre na tepihu, samo što su odrasli napravili potez koji djeca nikad ne bi. Svoju pravu imovinu, radne sate, stvarni novac i stanove, dali su za brojeve na ekranu koji izvan svog protokola ne znače ama baš ništa.

Stvar je u tome što su zaboravili što je uopće imovina. Ona u stvarnom svijetu ne može biti nasumični broj s računala. Postoje samo tri oblika.

Prvo, fizička stvar s uporabnom vrijednošću: zemlja, stan, pšenica, nafta ili zlato. Ako sutra propadnu sva tržišta i cijena im padne na nulu, vama i dalje ostaje objekt u kojem možete živjeti ili hrana koju možete pojesti.

Drugo, novac izdan kao dug. Dolar ili euro nisu imovina jer je netko donio dekret, nego zato što je svaki pojedini dolar u opticaj ušao tako što je netko morao ući u stvarni, pravni dug prema banci. Onog trenutka kad je taj novac izdan, stvorena je grupa dužnika koji pod prijetnjom gubitka imovine moraju doći do te točno određene jedinice da otplate svoj dug. Imatelj novca zato drži ekonomski resurs, polugu nad stvarnim ljudima.

Treće, zakonom zajamčena i utjeriva prava. Tu spada i prava digitalna imovina. Kad kupite Microsoft Word ili Windows, autorsko pravo, patent ili dionicu, posjedujete pravno zaštićenu imovinu. Softver je imovina jer je njegov kod pod autorskim pravom koje vlasniku daje monopol na prodaju licence, dok država i sudovi kažnjavaju svaku krađu. Kupac dobiva licencu, alat koji mu omogućuje stvaran rad. Dionica vam daje pravo na dio tvornice i dobiti. Prave digitalne imovine ima samo tamo gdje postoji zakon, stvarna korist ili pravni odnos.

Kripto-brojevi ne spadaju nigdje od ovoga. Nisu fizička stvar jer nemaju nikakvu uporabnu vrijednost. Nisu ničiji dug jer nisu nastali kreditom i ne postoji dužnik koji ih mora nabaviti da mu banka ne oduzme kuću. I najvažnije, nisu nikakvo pravo. Kupnjom kripto-broja niste kupili pravo na ničiju dobit, niste dobili licencu, niti iza vas stoji sud koji vam išta jamči. To su samo frakcije proizvoljnih brojeva (poput 21 milijun kod Bitcoina) odabranih od kripto autora bez ikakvog pravnog ili fizikalnog temelja.

Zato je izraz "digitalna imovina" kod kripta čista jezična podvala. Softverski kod zaštićen zakonom jest digitalna imovina jer predstavlja pravo. Proizvoljni broj to nije. Nazvati niz bitova bez ikakvih prava imovinom besmisleno je jednako kao i nazvati plastičnu kućicu iz Monopolyja nekretninom. Broj na ekranu ne postaje imovina samo zato što se njime trguje ili zato što mu je netko u nekom trenutku pripisao visoku cijenu u stvarnom novcu. Dok god ima novih igrača spremnih platiti više od prethodnika, iluzija drži vodu.

Tako su djeca ispala pametnija od odraslih koji su u ovo iskrcali životne ušteđevine. Djeca se znaju igrati lažnim novcem, ali ne miješaju stol za igru sa stvarnim životom. Odrasli su povjerovali da su izmislili novu imovinu, zaboravivši osnove ekonomije.

A kad igra stane i svjetla se ugase, na stolu ne ostaju ni stanovi, ni pšenica, ni dužnici s obvezama, ni pravno zaštićeni softver. Ostaju samo brojevi, nešto što je besplatno, beskonačno i nalazi se svuda oko nas.

Da bismo vidjeli najveću financijsku piramidu ikad, moramo se maknuti od naziva iza kojeg se skripta navedena u naslovu skriva: Bitcoin. Sam taj naziv je zavaravajući, jednako kao i sve što je rečeno i napisano nakon njezine pojave. Moramo se usredotočiti samo na ono što stvarno postoji i što se stvarno događa, a ne na ekonomski jezik, nazive, definicije i priče.

Dakle, tamo negdje 2008. godine čovjek koji se predstavljao kao Satoshi Nakamoto napisao je skriptu koja prema njegovim pravilima računa brojeve, rezultat sprema u digitalnu datoteku te ga prikazuje ljudima koji su je pokrenuli. Od njezine pojave pa do danas skripta radi isto: računa brojeve na temelju inputa koje je zamislio autor.

Onda se 12. listopada 2009. dogodio prvi dokumentirani slučaj davanja dolara u vezi s tim. Martti Malmi dao je osobi koja se koristila pseudonimom NewLibertyStandard 5,02 dolara preko PayPala. Skripta je pritom računala i prikazala da je broj kod NewLibertyStandarda za 5.050 veći, a kod Malmija za 5.050 manji.

Taj broj nije značio da je Nakamoto prethodno stvorio 5.050 jedinica neke koristi, kao što to primjerice radi banka kada odobrava kredit upisom depozita. Banka time sve kasnije primatelje depozita, ili novčanica kao njegovih derivata, dovodi u položaj da bankovni dužnici moraju za njih raditi, dati im neki proizvod ili drugu korist kako bi vratili dug. Banka mehanizmom prisilne otplate aktivno dovodi imatelje depozita u položaj koristi koji ne uživaju ljudi izvan njezina sustava.

Kad je skripta pokazala 5.050 Malmiju, on nije bio u takvom položaju koristi. Nije primio 5.050 jedinica nečijeg duga, a niti jedinice bilo čega drugoga. Davanjem dolara pak se odrekao koristi koju banke preko svojih dužnika ostvaruju. Zato je morao čekati novog korisnika da mu ostvari korist. I to je prvi korak nastanka financijske piramide.

Zašto to nije prva transakcija ili trgovinska razmjena, nego prvi korak financijske piramide?

U klasičnoj trgovini obje strane razmjenjuju neki oblik koristi.

Ovdje je Malmi dao dolare kao jedan oblik koristi, no nije dobio drugi oblik koristi. Skripta je samo nešto računala. Računanje nije stvorilo ništa što bi Malmiju donosio korist. Zato je Malmi morao čekati nekoga tko će mu dati novac, robu, uslugu ili neko drugo sredstvo koje ga stavlja u položaj koristi.

U tome leži ključna razlika. U trgovinskoj razmjeni ugovorna strana daje neki oblik koristi koji je predmet posla. A ovdje čovjek koji je dao stvarnu korist mora čekati drugog čovjeka koji će mu dati stvarnu korist. Kada se taj drugi pojavi, prvi ostvaruje korist, ali se drugi automatski nalazi u istom položaju: i njemu je potreban netko novi.

Tako nastaje lanac u kojem prvi čeka drugoga, drugi trećega, a treći četvrtoga. Kako svaki sudionik nastoji privući više novih ljudi, lanac prerasta u višekatnu strukturu. Oni koji su ušli ranije nalaze se na vrhu, a njihov povrat ovisi isključivo o onima koji dolaze nakon njih. To se zove financijska piramida.

Jednako tako, u tu se strukturu od samog početka ulaže i stvarni resurs, električna energija. Sudionici troše struju i hardver kako bi skripta računala, no taj ulog ne mijenja prirodu procesa. Skripta i dalje radi samo jedno: računa i prikazuje brojeve. Potrošeni kilovati struje ostaju izvanjski ulog u strukturu koji ne stvara nikakvu samostalnu korist unutar samog rezultata računanja. Čovjek koji je platio račun za strujui i dalje mora čekati novog čovjeka koji će mu taj utrošeni novac kompenzirati.

Kako je broj sudionika rastao, pojavile su se i organizacije, pogrešno nazivane burzama jer nema trgovinske razmjene, koje su olakšale ulazak i izlazak iz strukture. No njihova pojava nije promijenila osnovni mehanizam; samo je ubrzala njegovo širenje i omogućila posrednicima da uzimaju svoj dio kolača od kretanja uloga kroz strukturu.

Od prvog dokumentiranog slučaja pa nadalje mehanizam je ostao isti: čovjek daje stvarnu korist, skripta računa broj, a da bi taj čovjek ponovno ostvario korist, mora se pojaviti drugi čovjek. Taj drugi zatim dolazi u isti položaj i treba trećega.

Kada se takav obrazac ponavlja kroz velik broj ljudi, dobiva se struktura koja se naziva financijska piramida.

Budući da svaki ulazak i izlazak iz piramide pokreće skriptu, rasla je i veličina digitalne datoteke koja bilježi rezultate njezina računanja. Tako taj rast datoteke izravno odražava širenje same piramidalne strukture.

Razlog zašto mnogi ne shvaćaju što se zapravo događa, jest taj što je skripta skrivena iza zida ekonomskih, pravnih i informatičkih pojmova, te priča koje je autor iznio u whitepaperu, a koje korisnici i dalje prenose. No dovoljno je pratiti rad skripte i putanju uloga i nema nikakve dvojbe da svjedočimo najvećoj financijskoj piramidi u povijesti.