Skrivate li se?
Potaknut jednim komentarom koji sam vidio, došlo mi da održim jedan monolog, a vi da odgovorite šta mislite i kako vi na to gledate (i kako postupate).
Postoji dosta (pa nazovimo ih tako jer bolju riječ ne mogu smisliti) vjerovanja utkano u našu kulturu, ali tu su dva koja mene podosta iritiraju i kojim se žestoko suprotstavljam. To su prvo koje ide nešto kao "ne govori ti nikome ništa šta planiraš, smijat će ti se ljudi, šta ćeš ako ne uspije" i drugo koje se da svesti na "ne treba se vezivati previše za ljude, samo use i u svoje kljuse, ne vjeruj nikome".
Ja nešto mislim obratno, ja kažem i snove i želje i mišljenja i planove, pa ako propadne ako im je da mi se smiju nek se smiju, ako uspije nek se radujemo, a ako im je smiješno što ja nešto uopšte želim pa neka im bude smiješno. Tužno mi je neke snove i nadanja držati za sebe, pa makar i propala ili nikad ne bila ostvarena.
A što se tiče ljudi, vežeš se, bude ti lijepo, pa propadne, pa se opet vežeš. Ne može da bude život lijep a da nekad nije patnja. Nadaš se, propadne, pa se sutra opet nadaš. Eto tjt od monologa koji je malo više priča u prazno nego šta konkretno, ali eto htio sam da podijelim.
Tako da eto zanima me kako vi, skrivate li vi ove strane sebe, ili ih gušite, ili ste ovako kao ja, planovno-nadanjski goli pred svijetom.