u/izgubljen_trenutno

The Invite je naizgled jednostavna komedija o bračnom paru koji na večeru dočekuje komšije sa sprata iznad. Međutim, iza te svakodnevice krije se pažljivo izgrađen sunčani sistem u kojem je komedija sunce oko kojeg se okreću sve ostale planete – gluma, scenario, atmosfera i vizuelni identitet. Upravo ta komedija, u svojim suptilnim i nijansiranim trenucima, obasjava i oživljava cijeli film, stvarajući osjećaj da smo i sami prisutni u tom stanu, svjedoci nepredvidljive i često nelagodne dinamike između domaćina i gostiju.

Međutim, kao i u svakom sunčevom sistemu i ovdje postoji tama. Ona nije samo pozadina, već aktivan, gotovo opipljiv motiv koji razjeda odnose i razotkriva unutrašnje pukotine likova. Kroz njihove dijaloge i tišine, film otvara prostor za suočavanje sa sobom, sa svim onim što se inače gura pod tepih.

Ovo je treći film Olivije Wilde i ostavio je na mene toliko snažan utisak da sam poželio da pogledam i ostale. Iako sam tokom gledanja često imao osjećaj da pratim pozorišnu predstavu i upravo zatvorenost prostora dodatno pojačava intenzitet. Olivia Wilde, svojom glumom i izražajnom gestikulacijom, nosi film i održava njegovu napetost gotovo bez prestanka.

Ipak, The Invite nije samo film za opuštanje i smijeh. Ispod površine krije se slojevita priča o odnosima, izborima i hrabrosti da budemo otvoreni.

Tokom gotovo dva sata, jedino što mi je bilo važno jeste šta će se sljedeće dogoditi unutar stana naših domaćina. Film me istovremeno ispunio i anksioznošću i toplinom, što je rijetka kombinacija, a upravo zbog toga morate ga što prije pogledati.

Sve u svemu, riječ je o zabavnom filmu i sasvim solidnom izboru za dejt. Ipak, ne mogu da prestanem da razmišljam o svemu što je moglo biti bolje iskorišćeno. Ko zapravo pravi te “magične želje” (vrbe)? Gdje je Niki bila zarobljena? Šta se dešavalo sa njenom unutrašnjom borbom? I ko je čovjek koji se javlja na telefon? Toliko je pitanja ostalo bez odgovora, a imam utisak da je sve to moglo biti mnogo dublje i smislenije razrađeno.

Uvodni dio filma traje predugo, u jednom trenutku sam pogledao na sat i shvatio da je prošlo skoro sat vremena, a da se ništa konkretno nije desilo.

Jasno mi je da budžet nije bio veliki, ali mi je drago što film prati trenutni hajp i što je pronašao svoju publiku.

Ono što se zaista izdvaja jeste gluma. Svi glumci su odlični, a posebno glavna glumica, koja nosi film.

Uprkos malim zamjerkama, film je jako zanimljiv i ima svoju posebnu atmosferu koja drži pažnju. Vrijedi ga pogledati, makar zbog ideje, glume i osjećaja koji ostavlja nakon gledanja.

Ništa u ovoj knjizi nije mizerno, osim možda ponekog imena. Sve ostalo je toliko dobro da molim fanove Stivena Kinga da mi kažu da postoji još jedna knjiga posvećena životu i radu Eni Vilks.

Kompleksnost ovog romana, oslonjena na stubove jednostavnosti i lakoće čitanja, zaista me je oduševila. Poznati pisac Pol Šeldon doživljava saobraćajnu nesreću, a kao njegov spasilac pojavljuje se njegova najveća obožavateljka — Eni. Šta tu može poći po zlu? Pa zapravo, sve.

Iza naizgled jednostavne trilerske priče krije se duboka priča o stvaranju, zavisnosti, borbi i preživljavanju. Potreba čovjeka da stvara, da ostane upamćen, da se bori, sve je to utkano s toliko istine i stvarnosti. Eni je maestralno napisan lik; iako vjerujem da je autor želio da u nama probudi i trunku saosjećanja, ja to nisam doživio. Za mene je od početka do kraja bila oličenje zla i sinonim za patnju.

Potreba glavnog junaka za pisanjem i njegova borba za preživljavanje toliko su snažno isprepletene da sam sve vrijeme imao želju da pročitam knjigu koju on stvara tokom same radnje i zahvalan sam što nam je to omogućeno. Gotovo sve vrijeme bio sam na ivici: hoće li knjiga biti završena, isto koliko i hoće li on preživjeti?

Ovo je moj treći susret sa Stivenom Kingom. Prvi put bio je roman „Autsajder“, koji mi se nije dopao. Drugi, nevjerovatna i po mom mišljenju, nedostižna „Mračna kula“. A sada „Mizeri“.

Definitivno nastavljam dalje!

Počeo sam da gledam seriju kako se približava finale i nadam se da ću uspjeti da ispratim završnu epizodu u realnom vremenu. Neću previše dužiti, jer je ovo tek prva sezona, a već se desilo toliko toga da tek mogu da zamislim šta slijedi.
Kao da svijet već nije dovoljno komplikovan sam po sebi, samo su još falili superheroji i ljudi sa natprirodnim moćima. Priča je izuzetno dinamična i slojevita. Imam još neka pitanja o samom svijetu i odnosima u njemu, ali vjerujem da će se sve to postepeno razjasniti u nastavku.
Likovi su zaista fenomenalni, od Hughieja i ostatka ekipe “sa naše strane”, pa sve do superheroja, među kojima je naravno Homelander najbolji, izuzetno kompleksan lik, sa vrhunskom glumom. Zaista mi niko nije bio dosadan ili naporan.
Jedva čekam da nastavim dalje!

Nedavno je u bioskope stigla odlična ekranizacija nama svima poznatog romana “Stranac”, Alberta Kamija. Nažalost, primijetio sam da film nije popularan i da se o njemu ne govori mnogo. Kada sam išao da ga odgledam, sala u bioskopu je bila polupuna i drago mi je što nalazi svoju “tihu” publiku, jer takav je i on (stranac) - tih, crno-bijel, drugačiji i, ako se može reći tako - “lirski”. Kada je film snimljen po knjizi, može proći kao “Orkanski visovi” - da izazove bijes i glasno razočaranje, ili pak kao “Stranac” - da neprimjetno osvoji one koji ga pogledaju, i to iskrenom i tačnom ekranizacijom romana.

Mislim da ste, uz sve gore napisano, shvatili da o radnji ne treba mnogo govoriti, s obzirom na to da film vjerno prati tok romana, od svakog pogleda, pucnja i razgovora, pa do onog najvažnijeg, a to je egzistencijalna maglovitost, koja se na crno-bijeloj slici odlično oslikava konstantnom borbom između mraka i svjetla.

Likovi su oni stari, koje svi znamo, ali prikazani u nekom drugačijem ruhu, ili barem drugačijem “odijelu”. Mnogo su fizički ljepši od onih kakvim sam ih ja zamišljao, a pogotovo glavni junak. Atmosfera se u jednom dijelu preslikava znatno jače u odnosu na roman, ili barem kako sam ga ja doživio, a to su najviše kulturološke i vjerske prilike u Alžiru.

Tiha oaza glavnog lika biva uzdrmana pucnjevima za spas, za život i pokreće borbu koju je on duboko u sebi zakopao. Međutim, spomenik tog spokoja stoji na nesigurnom tlu, i upravo tu unutrašnju borbu film sjajno prikazuje.

Sve preporuke dok je još u bioskopima, ali i da ga pogledate kod kuće.

Nastavak kultnog filma ne samo da je ispunio moja očekivanja, već ih je i nadmašio, brišući svaku dozu strepnje koju sam imao prije gledanja. Nakon nekoliko minuta osjetio sam onaj poznati osjećaj, kao da likovi nikada nisu ni odlazili, kao da sam ponovo sreo stare prijatelje koji su samo nastavili svojim putem, ali su uvijek tu negdje…

Drugi dio se na mnogo suptilnih i pametnih načina oslanja na prvi, čineći ga pravim nastavkom za istinske fanove, za one koji su se godinama vraćali prvom filmu, iznova i iznova. Film se dotiče brojnih tema: od mode, preko društva i istorije, pa sve do onih tamnijih uglova naše svakodnevice, ali nas istovremeno podsjeća da možemo biti bolji.

Likovi su ostali vjerni sebi, isti oni koje pamtimo i volimo, uz koje su neki od nas i odrastali.

Radnja je dinamična, puna obrta, iskrenih dijaloga, upečatljivih car speech scena i svega onoga što je prvi film učinilo tako posebnim.

Tokom ta dva sata, vratio sam se u neke jednostavnije dane, osjetio sam nostalgiju za filmovima koji su nas grijali i pružali osjećaj sigurnosti. Možda me već sjutra čeka svijet odraslih i svakodnevne obaveze, ali u mislima će mi ostati sjajna četvorka i zadovoljstvo što sada imam razlog za mali Devil Wears Prada maraton - tradiciju koju ću, siguran sam, nastaviti svake godine. A dok je još u bioskopima, ovo je film koji ću sigurno pogledati još jednom.

Za mene danas nema bolje vijesti!

Mnogo dosadna epizoda… djeluje kao da je sve isforsirano kako bi se desilo nešto zanimljivo, ali je sve vrijeme ostalo mlako. Očekivao sam mnogo više, ako ništa drugo, barem će Leksi imati dosta materijala za novu predstavu ili film haha. Medi nikako nije trebalo da se pojavi, sama sebe je dovela u situaciju da bude tužna. Sve u vezi s Ru bilo mi je toliko nezanimljivo da to ne bih ni komentarisao.

Sarah Snook je u osam epizoda maestralno demostrirala svoju glumačku vrijednost noseći čitavu seriju. U tome je podržava izvanredna ekipa, koja besprekorno prati razvojni put njenog lika. Impresivno je kako su se glumci iz različitih televizijskih projekata okupili u ovoj kratkoj triler seriji i zajednički održali čas glume.

Kompleksna porodična drama započinje snažno, već u prvim minutima, kada majka dolazi po sina sa igranja i otkrije da on uopšte nije na toj adresi. Taj trenutak prati niz potresnih otkrića: njen sin je nestao, a s njim i iluzija savršenog života. Kako radnja odmiče, fasada idealnih, bogatih porodica počinje da se ruši, dok svaka nova epizoda donosi saznanja koja duboko potresaju njihove temelje.

Sve je ovdje pažljivo uklopljeno i funkcioniše u savršenom skladu, od izuzetne glume, preko precizno napisanih dijaloga, do slojevitih i uvjerljivih likova. Ovo nije samo dobra serija, ovo je primjer kako televizija može izgledati kada je svaki njen segment doveden do vrhunca.

Sve preporuke!!