Više od 20 godina, tajno društvo pod nazivom Dialogue (osnovano od strane Petera Thiela) organizira zatvorene sastanke za globalnu elitu. Švicarska hakerica otkrila je da je cjelokupna lista uzvanika za predstojeći summit u Dublinu bila javno dostupna, doslovno se mogla pročitati u HTML kodu njihove loše napravljene aplikacije.

Ovo nije obična konferencija. Interni dokumenti otkrivaju da članove rangiraju po "vrijednosti" (A, B, C), a na ovogodišnjem programu su teme poput:

• Kako navigirati Trećim svjetskim ratom
• Bojne tehnologije
• Kako izgraditi kult

"Klasa C" – najmoćniji članovi (unutarnji krug):

• Peter Thiel – osnivač, milijarder, suosnivač PayPala i Palantira
• Elon Musk – Tesla, SpaceX, xAI
• Jared Kushner – Trumpov zet i bivši savjetnik u Bijeloj kući
• Scott Bessent – američki ministar financija
• Ted Cruz i Cory Booker – američki senatori
• Eric Schmidt – bivši direktor Googlea
• Greg Brockman – suosnivač OpenAI-ja
• Henry Kravis – milijarder iz KKR-a

Epstein 2.0?
Autor transkripta povlači uznemirujuće paralele s Epsteinom:

• Otok: Jared Kushner je nedavno kupio privatni otok na Mediteranu (Albanija), što odmah asocira na Epsteinov Little St. James.
• Kontrola medija: Thiel je mentorirao Zuckerberga i Muska – doslovno kontroliraju 46% svjetske populacije kroz društvene mreže.
• Palantir: Thielova tvrtka koristi AI za masovni nadzor, ICE, vojne operacije SAD-a i Izraela. Prema autoru, odgovorni su za ogroman broj civilnih žrtava.

Ali ima i dobrih vijesti – Palantir gubi teren:

• London je blokirao ugovor vrijedan 50 milijuna funti.
• Francuska i Njemačka otkazale su ugovore s Palantirom i prešle na domaću tehnologiju.
• Britanski NHS razmatra raskid suradnje 2027. godine.

Što to znači za nas?
Ova mreža milijardera doslovno kroji vanjsku politiku SAD-a, upravlja AI sustavima koje naše vlade koriste, i priprema se za scenarije Trećeg svjetskog rata – dok mi gledamo s margine.

Popis svih 222 članova nije u potpunosti objavljen, ali potvrđena su imena kao što su Josh Brolin, Joseph Gordon-Levitt, Scooter Braun, Kaja Kallas (EU) i mnogi drugi.

Što vi mislite? Je li ovo paranoja ili imamo dokaz da globalna elita planira budućnost bez nas?

TL;DR: Peter Thielov tajni klub elite je hakiran. Na listi su Trumpova obitelj, direktori tehnoloških divova, glumci i vojni vrh. Njihov plan uključuje AI nadzor, potpuno kontroliranje informacija i pripremu za Treći svjetski rat.

npr kad ste u nekom društvu bojite reć nešto pametno jer će se onda glupani uvrijediti jer je to iznad njihovog intelektualnog dosega, ili ste se jednostavno ulovili u nekim obrascima ponašanja koji nisu vaši. Tipa, bojite se ukazati na nelogičnost, jer netko će to shvatiti kao napad ili će vas etiketirati kao "komplicirane". Znate da biste mogli riješiti problem za 5 minuta, ali umjesto toga šutite jer znate da će se ekipa koja nije skužila problem uvrijediti što ste ih razotkrili ili čete ispasti pametniji od njih a to nije dobro za grupnu dinamiku (svi će vas mrziti).

Tako završite na sastanku gdje svi klimaju glavom, a vi se osjećate kao da ste prodali dio sebe. Koliko imate takvih situacija, možete li se sjetiti nekog takvog blesavog obrasca kojeg iz straha zbog konflikta i straha od neprihvaćanja radite u društvu?

Postoji nekoliko slojeva koji zajedno čine iznenađujuće stabilan sustav psihološke submisivnosti, i da bi se razumio cijeli mehanizam, treba ih pratiti redom, od površine prema korijenu.

Na površini je ono što psiholog John Jost naziva teorijom opravdanja sustava, tendencija da ljudi aktivno brane hijerarhije koje ih oštećuju. Ta tendencija nije ravnomjerno raspoređena: najjača je upravo kod onih ljudi koji od sustava imaju najmanje koristi. Eksperimenti su to pokazali precizno: kad su ispitanici vidjeli opise izmišljenih ljudi koji su bili siromašni ali sretni ili bogati ali nesretni, znatno su više opravdavali cijeli sustav nego kontrolna grupa. Nejednakost je bila identična, promijenila se samo priča oko nje, i to je bilo dovoljno. Istraživanja na stvarnim siromašnim populacijama pokazala su isto: oni koji najsnažnije vjeruju da je sustav pravedan imaju manji psihički stres i više subjektivno blagostanje od onih koji ga vide kao nepravednog. Jost to naziva palijativnom funkcijom ideologije.

Ovdje je važno prisjetiti se Marxa, ali precizno. Kad je pisao da je religija opijum naroda, nije mislio na crkvu kao instituciju. Mislio je na uvjerenje da je sve onakvo kakvo treba biti, na ideju prihvaćanja poretka kao prirodnog i nužnog. Taj opijum ne radi kroz obmanu u grubom smislu nego kroz olakšanje: kad ne moraš nositi kognitivni teret vlastite eksploatacije, kortizol pada, anksioznost se smanjuje, život postaje podnošljiviji. Kratkoročno, samouvjeravanje da je sustav pravedan djeluje bolje od znanja da nije.

Ispod toga leži neurobiologija kroničnog niskog statusa, koju je Robert Sapolsky dokumentirao desetljećima prateći pavijane u kenijskom Masai Mara. Životinje na dnu hijerarhije imaju trajno povišen kortizol, potisnut imunitet, povišen krvni tlak i usporenu sposobnost oporavka od stresa. Ključno je da uzrok nije fizička opasnost nego samo iskustvo podređenosti, osjećaj da nisi u kontroli i da ne možeš pobjeći iz svog mjesta u poretku. Ta biologija ima mjerljive posljedice za ponašanje: kronični niski status iscrpljuje serotonin, čini ljude sklonijima izbjegavanju rizika i jače ih veže uz bilo kakvu stabilnost, čak i štetnu. Nije to slabost karaktera ni politička glupost. To je fiziološki odgovor na dugotrajnu ugrozu.

Tu dolazi treći sloj, možda najsuptilniji. Kulturni produkti poput Downton Abbeya sustav ne perpetuiraju grubom propagandom nego empatijom. Serija zaista prikazuje klasnu nejednakost, zaista pokazuje da je hijerarhija apsurdna i skupa, ali onda nudi rješenje koje je emocionalno zadovoljavajuće i politički bezopasno: individualnu humanost unutar sustava, a ne njegovo rušenje. Dovoljno je da lord bude pristojan, da potrči za autom i vrati invalida kojeg je upravo otpustio jer "nije bilo pravedno". Divan trenutak, ali poruka je precizna: hijerarhija ostaje, samo trebamo biti ljubazni unutar nje. Važno je naglasiti što ta poruka znači u historijskom kontekstu koji serija prikazuje. Četvrtina Britanaca živjela je tada u siromaštvu, ne u smislu da si si nešto priuštiti, nego u smislu bolesti i prijevremene smrti. Životni vijek je bio oko pedeset godina. Žene otpuštene iz službe u kućama poput onih u seriji, bez preporuke i bez sredstava, činile su polovicu prostitutki edvardijanske Engleske. Lordovi su koristili svoju neizabranu političku moć da blokiraju svaku socijalnu reformu cijelo stoljeće. Serija je povijesno katastrofalno netočna, ali emocionalno besprijekorno precizna. Koristeći se tom emocionalnom preciznošću, ona prodaje priču o prirodnom poretku koji je nekad postojao i koji je bio dobar, a mi smo ga izgubili. Ta priča je laž, ali kortizolom zasićenom, serotoninom osiromašenom živčanom sustavu ona se ne nudi kao politička teza nego kao utjeha.

Ono što spaja sva tri sloja jest da sustav sebe štiti kroz živčane sustave svojih žrtava. Tražiti od nekoga da se odupre eksploataciji znači tražiti od osobe koja je biološki najviše oštećena da preuzme najveći psihički rizik, da podnese nesigurnost, sukob i moguće žrtvovanje socijalnih veza. A upravo to je ono za što je kronični niski status nju čini najlošije opremljenom.

Jedina ohrabrujuća nota dolazi iz istog istraživanja s pavijanima. Kad je epidemija tuberkuloze pobila agresivne dominantne mužjake koji su se tukli na vrhu hranilišta, preostali čopor bio je miroljubiviji, više je vremena provodio u međusobnom njezi i kontaktu, imao je niže hormone stresa i bolji imunitet. Cijela kultura grupe promijenila se u kratkom roku. A ono što je odlučujuće: desetljeće kasnije, kad su svi originalni preživjeli pomrli od starosti, a u čopor ušli novi agresivni mužjaci iz drugih skupina, ti su novi mužjaci preuzeli kulturu, a ne obrnuto. Naučili su: ovdje se tako ne radi. Kulturni prijenos u jednoj generaciji.

To znači da podređenost nije sudbina nego odgovor na okolinu. Kad šesnaest milijuna ljudi gleda Downton Abbey, ne čeznemo za prošlošću koja nikad nije postojala. Čeznemo za drugačijim živčanim sustavom. Za svijetom gdje ljudi imaju dostojanstvo, gdje moćni osjećaju težinu svoje moći i koriste je s odgovornošću. Ta čežnja je biološki utemeljena i politički legitimna. Problem nije u čežnji nego u tome što nam se prodaje lažni odgovor na nju, povratak u izmišljenu prošlost umjesto izgradnje budućnosti koje još nema. Budući da znamo kako izgleda zajedničko dostojanstvo jer ga prepoznajemo i u fikciji, znamo prema čemu trebamo ići. Pitanje je jedino hoćemo li to sebi dopustiti.

https://preview.redd.it/gbp6zt1ojg9h1.png?width=1146&format=png&auto=webp&s=cced7c66100b3482dc15607af5b264c256348f36

📜 Od "Možemo!" aktiviste do kritičara vlasti

Ono što čini njihov odnos posebno zanimljivim jest činjenica da Brnjas nije bio uvijek oporbeno orijentiran. On je, kako i sam navodi, bio istomišljenik i aktivist:

• Zajednički prosvjedi: Brnjas tvrdi da je s Tomaševićem zajedno prosvjedovao protiv izgradnje garaže na Cvjetnom trgu .
• Na njegovoj listi: Bio je na listi stranke Možemo! i nakon što je Tomašević došao na vlast, bio je član njihova Mjesnog odbora Ružmarinka .

Prema Brnjasovim riječima, preokret se dogodio nakon što ga je nova vlast, kako on kaže, "šutnula i zaboravila na sva obećanja" . Od tada je postao jedan od najžešćih kritičara.

🚊 Nabava rabljenih tramvaja iz Augsburga

Središnji kamen spoticanja je nabava 11 rabljenih tramvaja iz njemačkog Augsburga. Oko ove teme vodi se njihov glavni javni sukob:

• Brnjasove optužbe: Brnjas je tvrdio da su tramvaji loše kupnje, tehnički neprimjereni za zagrebačku infrastrukturu, da nemaju klimu i sigurnosne kamere te da su često u kvaru . Posebno je istaknuo da su tramvaji s oznakama 1001 i 1003 neispravni i izvan prometa .
• Tomaševićevi demantiji: Gradonačelnik je te informacije demantirao, tvrdeći da su tramvaji dobri i da je riječ o dobroj kupnji .
• Incident i reakcije: Nakon što je Brnjas pokušao snimiti te tramvaje u ZET-ovoj remizi kako bi dokazao svoje tvrdnje, došlo je do fizičkog sukoba sa zaštitarima u kojem je Brnjas završio na podu i s ozljedama . Udruga "Bolje možemo" je tada pozvala Tomaševića da osudi napad i smijeni direktora ZET-a .

💬 Javni nastupi i optužbe

Brnjas je vrlo aktivan na društvenim mrežama, gdje redovito objavljuje snimke i kritike na račun gradonačelnika . Također ga optužuje za "odmazdu" i pokušaj ušutkavanja zviždača, što je potkrijepio i slučajem drugog sindikalnog povjerenika kojem je, prema njegovim navodima, uručena namjera otkaza zbog omogućavanja uvida u stanje tramvaja .

Ukratko, riječ je o dubokom i javnom sukobu koji seže od osobnog razočaranja do oštrih političkih i ekonomskih optužbi vezanih uz upravljanje ZET-om i gradom.

Ako vas zanima više detalja o samoj nabavi tramvaja ili o drugim kritikama na račun gradske vlasti, slobodno pitajte.

PS. sad mene zanima kaj se to desilo da je pukla veza i kaj je to bilo između Tomeka i Brnjasa da je sad ovak žestoko. Ne želim zauzimati strane, želim objektivno vidjeti kaj se to desilo, jer mislim da je možda reakcija Brnjasa i dijelom opravdana ako je doživio izdaju od kolege s kojim je bio blizak prije nego je postao gradonačelnik. Želim sebe u ovom postaviti kao mirotvorca i da bolje razumijem obje strane priče (jer iskreno pojma nisam imao), nego da solim neke bolne rane itd.

socijalne mreže gdje ljudi mogu imati tisuce "prijatelja" ili pratilaca na neki način komodifikacija odnosa slična tinderu ali sa par bitnih razlika. To je kapitalizam pažnje doveden do apsurda. Ljudi sjede jedni drugima u "rezervnoj klupi" i stvara se nekakva obostrana iluzija prisnosti ali sa najmanjim mogućim vremensko/prostornim ulozima.
Ljudi te drže u prijateljima ne zato što te vole, nego zato što si potencijalni resurs, tvoj lajk, tvoj komentar, tvoj broj u statistici "dosega". Nisi osoba, nego metrika.
Prava prisnost zahtijeva vrijeme, ranjivost i mogućnost sukoba. Ovdje dobivaš kemijski lažni dopamin (onaj "ugodni" osjećaj kad netko uzvrati lajk) bez ijedne kapi stvarnog rizika. To je kao socijalna instant juha, ima okus, ali nema hranjive tvari. I upravo zato svi mogu imati tisuće "prijatelja" ali da u stvarnosti nemaju ni jednog pravog prijatelja. I to je ono što se desilo civilizaciji i zašto svi pate.

Lajkaš nekog, pa taj neko lajka tebe. I naravno to bi moglo imati nekog kredibiliteta da se mi svi družimo ponekad pa kao imamo zajednicu, ali onda imaš ljude koji imaju tisuce prijatelja a jedva da te i primijete, služiš im samo kao još jedan privjesak egu koji ce ih lajkat, i ne znam, malo mi se gadi cijela stvar, sve se na kraju svede na neku transakciju gdje ti ako njima ništa ne lajkaš neće ni oni tebi, pa onda tek kad im malo neš lajkneš onda će i oni tebi. Reciprocitet kao prisilna transakcija (ne kao ljubav)... to je tihi ugovor. To je ekvivalent onog susjeda koji ti pozdravi samo ako mu prvi pozdraviš, ali na industrijskoj razini. To nije društvenost; to je uzajamno osiguranje od socijalne irelevantnosti. Lajk postaje valuta, a ti si prisiljen/na štedjeti ili trošiti, inače ispadaš iz "igre".

Svi samo gledaju mjere, tko je njima kome su oni, tko ima više lajkova tko ima manje, i cijela ta stvar mi se gadi. Gamikacija odnosa i popularnosti.

Bodovi (lajkovi), rang-liste (tko je više lajkan), leveli (plave kvačice, "popularne" stranice). Psihološki, to aktivira iste moždane centre kao i kockanje. No, ono što je posebno podmuklo: u igrama znaš pravila, a ovdje su pravila skrivena. Ti ne znaš točno zašto je netko postao popularan, ali svi hrle za tim brojem jer smo evolucijski programirani da status u grupi znači sigurnost. A oni koji to shvate, počnu glumiti prisnost kako bi skupili još "pratioca", jer ih boli briga za tebe, ti si im samo stepenica.

Kaj vi mislite o tome? Jesu li nas sve razjebale te socijalne mreže?

This guy is smoking too! What?

Kad sam napisao onaj post o tome zašto su dating appovi sranje, (tj. "mesnica" koja gamificira ljude, i svodi ih na sličice i površnost. i da Tinder doslovno zarađuje na tome da si ostaneš na appu, ne da nađeš ljubav.) i kada sam napisao da bi trebali više izlaziti van i maknut se od ekrana i ostaviti smartphone doma, jedna mi je dama odgovorila kako to super zvuči u teoriji, ali u praksi ako nemaš stalnu ekipu za izlaske u koju tu i tamo zavire novi ljudi...a većina solo 25+ ljudi to nema ...nećeš nikoga upoznati random vani.

Evo mog mišljenja o tome: kad su ljudi pičkice. Kad vam netko priđe, zgražate se ko da vam je majku opsovao. I još ako ste u nekom društvu, ismijavate ga što se uopće usudio prići. Javno ponižavanje. Bojite se, ne želite...i onda se svi čude kaj su solo ostali i nitko se ne druži s njima.

Vi bi htjeli da vam netko stoji u zaleđu, a da ne spominjemo koliko ste kukavni prići nekome. Ali kad vama netko priđe... ajmo drvlje i kamenje. Neki ljudi samo čekaju da im netko priđe da ga mogu odbiti. Na tome se hrane... da je netko njima htio prići i da su ga odbili. Igrale ste igrice desetljećima, samo da biste si ego gradile, da budete uvjerene da ste poželjne nekome i da vas netko želi.

Ali godine odlaze i sve manje ljudi vas želi. Panika! 🤣

Privlačenje i odbijanje...to je bila valuta ega. Ali kako godine odmiču, ta valuta gubi vrijednost. Više ti ništa ne znači egu što si odbila 89 muškaraca kad više nema novih ponuda. Vrijeme dođe uvijek na naplatu... to je karma koja naplati oholost.

Iskreno, meni kao outsideru je cijela ta priča smiješna. Nisam nikad baš nekome prilazio ili slinio za nekim, ali vidim što se dešava. Ljudi su sami sebi smjestili ovu situaciju u kojoj su danas. I sad je već za neke i debelo prekasno da promijene išta...više nisu slatkice od 25 godina, ruža je počela venuti, a muškarci samo preusmjere poglede drugdje.... na "mlađe meso".

I sad naravno moram napisati disclaimer da se ljudi ne uzrujavaju bespotrebno: Naravno da nisu svi isti, i da se ne ponašaju svi ovako, i da uvijek postoje iznimke. To nije poanta, dok god se većina ponaša na ovaj način svi ispaštaju od tog mentaliteta, nema nikakve veze što se ti ponašaš drugačije pa nisi nikog odbila i otvorena si. Nekog lika kojeg je odbilo 100 žena prije tebe neće ti se više usudit prići.

I također razumijem da ima isto tako i napornih pijanih likova koji prilaze i maltretiraju, i da je odbijanje takvih uglavnom samozaštita, i da nekad možda žene isto tako pušu već i na hladno zbog loših iskustava.

Opet s druge strane ja sam uvjerenja da nitko nije dužan nikome, niti ste vi dužne njih prihvatiti niti su oni dužni ganjati.

Evo već godinama slušam priču kako će nas kripto osloboditi banaka, države, poreza i onih "gore" koji navodno vuku sve konce. Kao, Bitcoin je revolucija, decentralizacija, transparentnost, mali čovjek napokon može pobjeći iz sustava.

Crypto još samo dodatno komplicira stvari i gura se kao neko rješenje, ali to ne znači da je to istina, nego samo još jedna obmana. Pogledajte samo koliko je prevara bilo sa shitcoinima, pump&dump shemama, a potpuno se ignorira činjenica da je otkriveno da je Epstein imao nešto sa osnivanjem bitcoina. Neki kažu da su sve transakcije transparentne, ali to se vrlo lako zamuti u kompleksnom sistemu.

Apsolutno se ne slažem s tim da je crypto alat koji će osloboditi malog čovjeka od oligarha, baš naprotiv, to im daje još samo jedan dodatni sloj obmane jer ne moraju imati nikakvu interakciju sa zastarjelim sistemima starih oligarha. Crypto samo daje dodatnu slobodu novoj generaciji koja ide za istim sistemima, ako ne još i gorim sistemima kontrole od prijašnjih. Samo je riječ o novijoj generaciji, ali namjera je ista - kontrola populacije. Svi ti ljudi koji idu za lovom u stvari ganjaju moć, sve se vrti oko istoga, ovi noviji nisu ništa bolji ili plemenitiji od starih. Isti drek, drugo pakovanje.

Na kraju u srži svega toga stoji i to da netko može biti djelomično u pravu, ali opet će crypto valuta stvoriti nove oligarhe i onda smo opet na square one, jer tako funkcionira ta požuda za novcem i moći - to je zero sum game. Da bi netko bio bogat, to njegovo bogatstvo mora osiromašiti nekog drugog, jer smo svi u istom ekosustavu razmjene energije, koji je balansiran kao vaga. U trenutnom stanju svjetske ekonomije 1% ljudi u SAD-u drži 50% bogatstva cijelog kontinenta.

Novi oligarsi su isti kao stari, to je glavna teza i nepobitna je.
Pogledajte Crypto Winter 2022: SBF je propao, ukrao milijarde, završio u zatvoru, Do Kwon je propao s Terrom i Lunom, bježao pa uhićen, Alex Mashinsky je propao s Celsiusom, lažirao bilancu. Svi su oni bili novi ljudi, nova filozofija, transparentnost, DeFi revolucija, a na kraju su napravili istu stvar kao Bernie Madoff. Ponzi shema, lažni prinosi, vaše pare u njihovom džepu. Razlika je samo što je Madoff koristio papirnatu dokumentaciju, a oni pametne ugovore. Ali šteta je ista, mali ljudi su izgubili životne ušteđevine, a veliki igrači su izašli na vrijeme jer su imali insider informacije.

Ekonomski neoklasičari će reći da ekonomija nije zero-sum game, da inovacije stvaraju novo bogatstvo. Ali stvarni svijet kaže drugačije. Zemlja ima ograničene resurse, rude, vode, plodne zemlje, energije. Ako netko posjeduje 1000 hektara, vi nemate ništa i radite za njega. Ako netko posjeduje 100.000 BTC-a, a vi 0.01 BTC, vi ste njegov radnik jer nemate kapitala za ulaganje. Bogatstvo je uvijek u odnosu na druge, ne apsolutno. Kada netko postane milijarder, to znači da milijun ljudi nije, jer da jesu, kupovna moć bi pala zbog inflacije. Primjer od 1% i 50% bogatstva nije slučajan, to je strukturalna nužnost kapitalizma. Sustav mora stvoriti nejednakost da bi funkcionirao, jer motivacija za rastom dolazi iz straha od siromaštva i želje za statusom.

Isti drek, drugo pakovanje... i što onda? Ako je svaki sustav osuđen na stvaranje elite, ima li onda ikakvog smisla boriti se za promjenu? Ima, ali ne na način na koji se to obično zamišlja. Borba za hardversku privatnost, za self-custody i offline wallet, za P2P razmjenu bez treće strane, za decentralizaciju stvarne infrastrukture - da. Ali borba da se obogatite putem kripta - ne, jer ćete tada postati upravo ono protiv čega se borite, novi igrač u zero-sum igri.

Jedini izlaz iz ovog ciklusa nije tehnološki nego kulturni i svjesni. Treba prestati mjeriti ljudsku vrijednost u novcu, vratiti se lokalnim zajednicama gdje je bogatstvo međusobna pomoć a ne akumulacija, shvatiti da je bogat u stvarnom životu onaj tko ima vremena, zdravlja, ljubavi i slobode, a ne onaj s najvećim balancem na ekranu. Ali to je duhovna revolucija, a tehnologija vam to ne može dati. Štoviše, tehnologija je često distrakcija od tog puta.

ne koristim aplikacije, smartphone mi je više kao fotić ili walkman, a mogu ga i skroz ugasit, jer obicno samo ubacim dumbphone u jaknu i ne moram razmišljat o punjenju tjednima. Smartphone je super stvar ali treba oprezno s tim, sve više i više nas guraju da ne možeš ništa bez njega. Ja sam popizdio kad mi je došao paket iz Kine u neki paketomat, a paketomat je zahtijevao da imam njihov app na smartphoneu i da bude spojen na net i da ima bluetooth. Popizdio, baš sam htio nekog zadavit. nitko me uopće nije ni pitao dal imam smartphone a još manje dal se može spojit na internet. Kužiš koji je to teror civilizacijski? Kada se pocne uzimati zdravo za gotovo da smo svi spojeni na mrežu i da koristimo to sranje. To je distopija koja nam prijeti. I ovi što nas jebu u mozak dućani "jel imate našu aplikaciju" "jel imate našu aplikaciju?" jebeno ispiranje mozga, PM što me to razbjesni, svaki jebeni put ona mene pita jel imam njihovu jebenu aplikaciju, idite u 3pm i vaše jebene aplikacije! jel tako?

Problem ti je kako danas ljudi traze veze. Meni je to nezamislivo. Ja nisam nikad trazio vezu i uvijek sam se nekako našao u njoj. Upoznaš nekog pa postanete prijatelji, pa ovo pa ono, znaš kak to ide. Al ti je danas problem kaj svi vise doma po cijele dane po internetu i onda kak bute se ikad upoznali. Ja sam ko tinejđer znao visit po nekim prometnim lokacijama u gradu i muvao sam se među raznim ljudima i tak upoznaš i neke zanimljive ljude i to, nije bilo onda interneta i višenja po netu cijeli dan, a danas je sve to otišlo u onu stvar. Odite malo van, odlijepite oči od mobitela, nađite se s nekim, priđite nekom, plešite. To ti je moj savjet, a nemoj nikako bit na dating appovima. To vas oni samo muzu i rade profit sebi iz toga.

Maknite se iz kuće, i nemojte buljit u mobitel dok hodate po cesti, ostavi smartphone kod kuće i nabavi si dumb phone, samo za pozive. Fali vam spontanosti. A danas znaš ak ti se lik javi preko tindera da je prvi predmet razmišljanja seks, jer tako neki ljudi možda gledaju tinder ko ormar gdje svajpaš tijela ljudi lijevo ili desno, sami sebe objektivizirate na taj način. Sami sebe postavljate u poziciju predmeta koji se nudi na konzumaciju. Kada nekog upoznaš na organski način nije vam ni na kraj pameti seks, seks je tamo još daleko kao neki potencijal koji još nije niti u kontekstu odnosa. Malo se družite prijateljujte i onda se eventualno razvije nešto dublje prirodnije. A ono kad si na tinderu ko da si u mesnici, i stavljaš se u izlog pohotnima da te biraju. I kad se uspostavi prvi kontakt zna se koja je namjera odmah, nema nikakve mistike ili romantike, ko da ste u nekakvoj prostituciji, ili svodničkoj virtualnoj mreži, njuškalo za seks, cijela stvar postane jako jeftina i odvratna, i onda ti se gade muškarci ili žene.