Koncert Thompsona u Zaprešiću
Cijeli život, a već je 30 u guzici, odgajan sam i okružen desnim svjetonazorom. Od obitelji pa do prijatelja. Ali oduvijek sam, jedan od rijetkih, bio onaj koji nije bio pretjerani obožavatelj Thomspona. Nema neki određeni razlog, jednostavno mi nije sjeo. Pomalo ironično pošto svaku pjesmu znam...
Prije godinu dana najbolji prijatelj mi na blef kupi ulaznicu za Hipodrom. Sav sretan me zove i kaže "molim te samo nemoj sjebat". I da, sjebo sam. Uz sve one naslove za potencijelne smrtne slučajeve, nesnosne vrućine, ogromne gužve, odustao sam. Po svim dojmovima prijatelja danima nakon i nedavnoj snimci na HRT-u i dalje nekako nisam žalio što sam taj dan ostao kući.
Do eto prije 10-ak dana taj isti pajdaš šalje poruku "vidimo se, nemoj sjebat, vol.2". I rekoh si ovaj put stvarno ne smijem i moram ga ispoštovat, ne mogu bit smeće od čovjeka.
I mogu reć samo ovo. Zašto mi je pobogu sa 30 godina ovo tek prvi koncert? Toliko zajedništva, ljubavi, veselja na jednome mjestu nikad nisam doživio. Od male djece, obitelji, ljubavnih parova pa do umirovljenika. Toliki sklad među svima. Svi nasmijani, sretni, pričaju jedni s drugima makar se vide po prvi puta u životu.
Na pjesmi "Moj dida i ja" krajičkom oka spazim djevojku pored sebe kako je zaplakala. Uzmem od prijateljak ruksak, izvadim maramice, cimnen ju po ramenu i dam joj maramice da obriše suze. U toj milisekundi pogleda me oči i zagrli me. Osjetim joj suze preko majice kako je naslonila glavu na moje rame.
Vjerojatno ju neću vidjeti više nikad u životu, ali taj ću trenutak, kao i cijeli koncert, pamtiti cijeli život.