u/Routine_Air_714

These days, i feel i'm fed up with everything happening around me and with my life. I'm without any willingness to live and do my best, as i used to do until month and a half ago. Since then, i started to fullfill my days with overthinking about how everything i've done led me to neglect emotional life. And that seems to be even harder when you don't feel any sexual attraction to anyone. I just feel attraction only on personality, interests, ambitions, and only after having deep connection with that person.

Being careful about choosing a partner with all problems i have makes me having smaller dating pool in years when it seems almost every girl has someone. That's even harder in semi-conservative countries like mine (Serbia, Europe) where is strictly expected from a man to approach a girl and to date even a 50 them until you find someone. I just don't fit in that toxic hookup culture in situation where raising in very abusive and instable family taught me to be selective about finding a partner. Due to that, i just let the situation form spontaneously, when i meet a girl on places such as school competitions, seminars, college, and other non-partying places.

Until now, i used to overachieve to maintain academic successes. I'm from low middle class family where my parents are earning very tight money, and when i was 13 i stopped being careless kid and started going on school competitions in history and physics. I was awarded as valedictorian in my primary school (osnovna škola) I spent every hour i had on deep studying so it led me being uninterested in social activities. I noticed my asexuality for first time when i was 16 and realized no girl attracts me anymore. Now i have 3.5+/4.0 GPA on my Uni and recieving 350$ monthly scholarship, so i'm financially good for the first time in life. Finally i have money to spend on travelling on dream destinations (Spain, Czechia...).

I got back to dating recently, and got depressed after i got rumors she started ignoring me since, as she told me, have everyone muted on social networks due to studying and other activites. But, i still think she lies to me. This semester, due to my fear of being alone since after 23 here where i live dating becomes so hard, i just passed 3/5 exams, even i was in position to clean my year. But, those three exams i passed with highest grades, and after June 15, i was tired from everything.

And now, i just want to cut off my fears and to live like my time isn't ticking down.

P. S. Sorry for my moderate English, i tried to wrote this quickly and as accurate as possible.

Do ovog zaključka sam došao osvrćući se oko sebe, na svoje postupke i svoje opšte stanje duha i svesti. Među mojom generacijom, moj krug ljudi ugl kapira šta znači aseksualnost i upoznato je sa pojmom, ali čini mi se da za takve niko nema razumevanja. A što se generalno društva tiče, na nekog ko iz ko zna kog razloga nikad nije bio u vezi do srednjih dvadesetih, ljudi gledaju kao pedera ili teškog idiota. Mnogo je teže posle toga naći nekog ko bi bio "tvoja liga" jer ljudi koji ipak imaju normalne seksualne aspiracije uspeju da se snađu do tada.

Na to da sam aseksualan (ili da zapravo budem precizniji, demiseksualan) sam počeo sumnjati kada sam imao 16 godina. Srećom, strejtaš sam, ali uopšte od tada nikada nisam osećao da me neka devojka na prvu privuče, pa čak ni kad upoznam i družim se neko vreme. Dok normalnog muškarca privlači fizički izgled i lepo lice, mene bukvalno privuče to da li neko ima makar neke sličnosti sa mnom. Dakle, da ta devojka deli iste ili slične ambicije sa mnom, imamo slična interesovanja, lako se kapiramo i tome slično.

A onda dolazimo do onoga što je u Srbistanu najgori tabu među muškarcima, friendzona. Kao nekom ko je stalno išao na razna školska takmičenja, vannastavne aktivnosti, i manje-više stalno upoznavao nekog novog, iz svega toga su proisticala i prijateljstva sa osobama ženskog pola.

Međutim, većina tih devojaka bila je već sa 18 godina zauzeta, a sa onima koje nisu bile, nisam imao dovoljno samopouzdanja da pokušam nešto iz straha da ću ispasti creepy. Jer brate, kad ti jednom u sto godina osetiš da nekoga voliš ludo, ti teško da možeš da budeš svoj. Ipak, uspevao sam da održim prijateljski odnos, ali je i to jako teško išlo, jer ovde na to ako imaš dosta ženskih prijatelja kao muško gledaju jako čudno.

Sad na faksu radim u timovima gde su većina žene, ali sve gledam da održim samo neku strogu poslovnu komunikaciju. Čak se dešavalo da se nekim drugaricama od ranije izađem 1 na 1, ali uopšte nisam išao sa ozbiljnijim namerama od prijateljstva. Tek nedavno sam probao da izađem sa devojkom ozbiljno, pazi sad, koja mi je otvoreno priznala da je aseksualna, ali kad sam polako počeo da primećujem neka prilično čudna ponašanja, batalio sam priču. I to prvi put u tri godine...

I zbog svog nekonvencionalnog seksualnog ponašanja, sada sa 22 se plašim da ću ostati sam ili da će mi neko nabaciti neku tešku udavaču koja bi došla tu samo da ne bi radila. To ne daj Bože ako porodica uzme nešto da mi radi, pošto mi je cela familija narcisoidna i živi po selima. Više ne znam ni sam šta da radim, kako treba da pristupam celom problemu i tako dalje...

Hvala na pažnji.

I'm done with this shitty life. I don't have any reason to live. Everything doesn't matter, being successful in college, career, having your own house, earning 4 digits monthly (in country where i live, Serbia, that's balling money, 2000$+), even being in shape, when you don't have any chance to find a normal wife, but normal girlfriend first.

I spend all my young days on focusing on school, college, never kissed a girl, never touched intimately, rarely had been going on the parties. I used to be afraid what people will talk about me, her friends, when i try in high school to flirt with some girl. Now i'm afraid of being lonely for whole life.

Used to live in extreme poverty and very bad family situation, had abusive father who controlled my phone, movements, and spending until i was 15. I had to study hardly just to keep my working habits, but now i'm tired of chasing career, finishing college and fight for bare living. Tbh, my financial situation is now miles better since i earn monthly scholarship in amount of half of a minimal wage here (~300$).

And in the end, what does it matter? You won't be anytime better than other assholes who were much calmer than me and been in 5+ relationships. Mind means, soul means, not career, money and etc. I don't have any topic to talk about besides school and faculty.

I also considered going abroad as escape from this money-laundering scheme which pretends to be a country, but masters are goddamn expensive for my country standards. My mom works for a 900$ average salary, dad works for minimal wage, but refuses to give any money.

And also, socialisation with foreigners will be hard when i don't know how to start conversation spontaneously.

Today, i fell the last exam i had in year and i have to take it again in august. I passed all exams from first three years of college, excluding that. My econometrics professor "attacked" me in april because she thought i can do it much better, but i'm considering to open my soul to her just to understand what i'm facing since elementary school, and that i'm fed up with everything.

But, now, hope is lost. No one wants inexperienced asexual guy like me in bad shape. I'm doing my last circle in life, and these are my last months before i decide will i commit suicide or not.

I'm done with this shitty life. I don't have any reason to live. Everything doesn't matter, being successful in college, career, having your own house, earning 4 digits monthly (in country where i live, Serbia, that's balling money, 2000$+), even being in shape, when you don't have any chance to find a normal wife, but normal girlfriend first.

I spend all my young days on focusing on school, college, never kissed a girl, never touched intimately, rarely had been going on the parties. I used to be afraid what people will talk about me, her friends, when i try in high school to flirt with some girl. Now i'm afraid of being lonely for whole life.

Used to live in extreme poverty and very bad family situation, had abusive father who controlled my phone, movements, and spending until i was 15. I had to study hardly just to keep my working habits, but now i'm tired of chasing career, finishing college and fight for bare living. Tbh, my financial situation is now miles better since i earn monthly scholarship in amount of half of a minimal wage here (~300$).

And in the end, what does it matter? You won't be anytime better than other assholes who were much calmer than me and been in 5+ relationships. Mind means, soul means, not career, money and etc. I don't have any topic to talk about besides school and faculty.

I also considered going abroad as escape from this money-laundering scheme which pretends to be a country, but masters are goddamn expensive for my country standards. My mom works for a 900$ average salary, dad works for minimal wage, but refuses to give any money.

And also, socialisation with foreigners will be hard when i don't know how to start conversation spontaneously.

Today, i fell the last exam i had in year and i have to take it again in august. I passed all exams from first three years of college, excluding that. My econometrics professor "attacked" me in april because she thought i can do it much better, but i'm considering to open my soul to her just to understand what i'm facing since elementary school, and that i'm fed up with everything.

But, now, hope is lost. No one wants inexperienced asexual guy like me in bad shape. I'm doing my last circle in life, and this is my last post before i decide will i commit suicide or not.

Ja lično to što sam na školu gledao preozbiljno delom pod uticajem narcisoidnih roditelja, nemaštine, i zato što sam gledao da održim radoholičarske radne navike samo kako ne bih kao oni završio bez završenog fakulteta i da mi se ceo život vrti oko pukog preživljavanja za mizernu platu. Sve frustracije su prenosili na mene, a doslovno od svoje dvanaeste godine sam svestan koliko ne želim da imam isprazan život i da na dete utičem striktnom kontrolom potrošnje (čak mi ni za užinu u osnovnoj školi nisu davali dok nisam krenuo u srednju).

Loš brak mojih roditelja uticao je na to da devojku nikad nisam istinski tražio niti sam dozvoljavao sebi da se zaljubim u random osobu kao što su to svi moji drugari radili, ko mi se svidi bez obzira na sve, ajde da se smashujemo. Samo sam gledao moj krug ljudi koji su ugl bili štreberi, išli na razne vannastavne aktivnosti, takmičenja, ali i tad kad sam pokušavao, završavalo se neuspešno. Pomalo žalim što nisam ostvario emotivni kontakt iz zajebancije u tim godinama nego sam bio previše oprezan gledajući iskustva drugih ljudi.

Sad imam 22 i bojim se bukvalno samoće uprkos tome što sam akademski uspešan, imam društvo na par različitih strana, a i radim na projektima značajnim za budući posao.

Da li se neko od vas oseća slično i treba li se zabrinuti?

Nakon što je objava na r/serbia od preksinoć pod naslovom "Još uvek me bole one stare rane, ovde pišem jer nemam kome više da se obratim." dostigla nekih 30k pregleda za relativno kratko vreme, morao sam da je obrišem iz rizika da se ne proširi na pogrešnu stranu. Većina vas je skapirala suštinu, neki su mi čak i terapeute preporučivali, i veliko vam hvala na punoj podršci. Objava kao što su pomislili neki nije bila klasičan krugodrk, bila je bukvalno moj očajnički krik da me neko čuje, jer očito nemam zaista kome da se obratim ovim povodom. Nisam mogao više da izdržim sve što nosim na plećima.

Uglavnom, za one koji nisu videli, a i podsećanja radi

Od početka ove godine osećam zamor od zagriženosti za učenje i buduću karijeru, dok me misli o tome da nisam bio u poziciji da živim bezbrižno čak i tokom tinejdžerskih dana jedu mozak svakog dana. Sve to je bila posledica svesti o lošem braku mojih roditelja i maltretiranja od strane oca koje je podrazumevalo strogo ograničenje kretanja, druženja sa drugim ljudima i kontrolisanje potrošnje majčine plate.

Koristio je njenu pokornost da bi je iskorišćavao i situaciju kao paravan za to da 15 godina bude nezaposlen. Pogoršano zdravstveno stanje moje majke, navelo me je na to da od svoje 13. godine, najpre kroz republička takmičenja u školi pokušam da kroz novčane nagrade odvratim makar delom majku od prenapornog rada. Za to vreme, vršnjaci u osnovnoj školi su me redovno izbegavali i sprdali na konto trošne kuće u kojoj sam živeo i nesnalaženja u društvu (što je opet bila posledica roditeljskog ignorisanja). Pritom, širi centar BG je u pitanju, a u istom sam od rođenja.

Kada sam napunio 14 godina, otac je naglo promenio ploču, počeo da radi, prestao da me kontroliše, ali posledice striktne kontrole osećam i dan-danas. Trebalo mi je bukvalno pet godina da uspem da steknem širok krug prijatelja. Mnoge momente sam propustio jer sam redovno gulio školu i faks, kao i projekte vezane za svoju buduću struku samo kako bih jednog dana uspeo da steknem pristojan posao. Davao sam se 200% da bih zapostavio ljubavni život, neke vrste izlazaka i slično. Plašim se da ću ostati sam, a ni posao mi nije siguran u ovoj bednoj državi. I dalje imam problema sa socijalizacijom, ali radim na tome da iskorenim anksioznost.

Epilog?

Pričao sam da me na leto čeka važan seminar za struku kojom želim da se bavim, danas mi je nažalost, na sve muke sa kojima se suočavam prijava odbijena. Čeka se sledeći krug i nadam se da mi se mesto oslobađa.

Neki od vas su mi rekli da ipak razmotrim inostranstvo uprkos tome što će mi socijalizacija biti jezivo teška. Plan mi je da najpre steknem iskustvo u jednoj od najvećih firmi u mojoj branši (ne otkrivam tačno), pa da to lepo napakujem u CV i od zarađene svote probam da platim makar godinu školarine na nekom prestižnom masteru (Bocconi mi se čini najpristupačnijim od svih a da ima neki ugled).

Što se ljubavnog plana tiče, opet su me spopale misli danas kako mi ističe vreme, i to me je omelo u spremanju poslednjeg ispita u godini koji mi je prekosutra ujutro. Molim se bukvalno piramidama da ga položim sa pristojnim rezultatom, ali mi je mozak dovoljno spržen da mi se ništa ne radi bkv. Ovo mi je peti ispit u mesec dana. Razmišljam se kako bih kroz ova tri meseca mogao da se poboljšam da bih bukvalno sličnu sebi po ambicijama oko faksa i karijere i pogledima na život uspeo da nađem. Interesovanja neka moram da proširim i da imam o nečemu da pričam. Fizički izgled koji mi je katastrofalan (5-10 kg viška i blaga hiperlordoza) isto.

Hvala svima još jednom, nastavljam da se borim kroz život i da radim na sebi. I naravno, studenti pobeđuju <3

Nakon što je objava na r/serbia od preksinoć pod naslovom "Još uvek me bole one stare rane, ovde pišem jer nemam kome više da se obratim." dostigla nekih 30k pregleda za relativno kratko vreme, morao sam da je obrišem iz rizika da se ne proširi na pogrešnu stranu. Većina vas je skapirala suštinu, neki su mi čak i terapeute preporučivali, i veliko vam hvala na punoj podršci. Objava kao što su pomislili neki nije bila klasičan krugodrk, bila je bukvalno moj očajnički krik da me neko čuje, jer očito nemam zaista kome da se obratim ovim povodom. Nisam mogao više da izdržim sve što nosim na plećima.

Uglavnom, za one koji nisu videli, a i podsećanja radi

Od početka ove godine osećam zamor od zagriženosti za učenje i buduću karijeru, dok me misli o tome da nisam bio u poziciji da živim bezbrižno čak i tokom tinejdžerskih dana jedu mozak svakog dana. Sve to je bila posledica svesti o lošem braku mojih roditelja i maltretiranja od strane oca koje je podrazumevalo strogo ograničenje kretanja, druženja sa drugim ljudima i kontrolisanje potrošnje majčine plate.

Koristio je njenu pokornost da bi je iskorišćavao i situaciju kao paravan za to da 15 godina bude nezaposlen. Pogoršano zdravstveno stanje moje majke, navelo me je na to da od svoje 13. godine, najpre kroz republička takmičenja u školi pokušam da kroz novčane nagrade odvratim makar delom majku od prenapornog rada. Za to vreme, vršnjaci u osnovnoj školi su me redovno izbegavali i sprdali na konto trošne kuće u kojoj sam živeo i nesnalaženja u društvu (što je opet bila posledica roditeljskog ignorisanja). Pritom, širi centar BG je u pitanju, a u istom sam od rođenja.

Kada sam napunio 14 godina, otac je naglo promenio ploču, počeo da radi, prestao da me kontroliše, ali posledice striktne kontrole osećam i dan-danas. Trebalo mi je bukvalno pet godina da uspem da steknem širok krug prijatelja. Mnoge momente sam propustio jer sam redovno gulio školu i faks, kao i projekte vezane za svoju buduću struku samo kako bih jednog dana uspeo da steknem pristojan posao. Davao sam se 200% da bih zapostavio ljubavni život, neke vrste izlazaka i slično. Plašim se da ću ostati sam, a ni posao mi nije siguran u ovoj bednoj državi. I dalje imam problema sa socijalizacijom, ali radim na tome da iskorenim anksioznost.

Epilog?

Pričao sam da me na leto čeka važan seminar za struku kojom želim da se bavim, danas mi je nažalost, na sve muke sa kojima se suočavam prijava odbijena. Čeka se sledeći krug i nadam se da mi se mesto oslobađa.

Neki od vas su mi rekli da ipak razmotrim inostranstvo uprkos tome što će mi socijalizacija biti jezivo teška. Plan mi je da najpre steknem iskustvo u jednoj od najvećih firmi u mojoj branši (ne otkrivam tačno), pa da to lepo napakujem u CV i od zarađene svote probam da platim makar godinu školarine na nekom prestižnom masteru (Bocconi mi se čini najpristupačnijim od svih a da ima neki ugled).

Što se ljubavnog plana tiče, opet su me spopale misli danas kako mi ističe vreme, i to me je omelo u spremanju poslednjeg ispita u godini koji mi je prekosutra ujutro. Molim se bukvalno piramidama da ga položim sa pristojnim rezultatom, ali mi je mozak dovoljno spržen da mi se ništa ne radi bkv. Ovo mi je peti ispit u mesec dana. Razmišljam se kako bih kroz ova tri meseca mogao da se poboljšam da bih bukvalno sličnu sebi po ambicijama oko faksa i karijere i pogledima na život uspeo da nađem. Interesovanja neka moram da proširim i da imam o nečemu da pričam.

Hvala svima još jednom, nastavljam da se borim kroz život i da radim na tome. I naravno, studenti pobeđuju <3

Većina vas ovde kad pročita naslov odmah će da se uhvati da napiše neki komentar koji banalizuje situaciju, reći da je ovo slučaj 99,9999% ljudi u Srbiji i da sam još mlad, ali ne mogu više da se pravim nem na sopstvene probleme.

Svest o tome koliko sam ulagao previše napora u sebe kako bih izgradio i održao radne navike, a da nisam bio u poziciji da se zajebavam kao sav normalan svet u tinejdžerskim i fakultetskim godinama ubija me svaki dan. Živim blizu centra Beograda, ali to nije automatski značilo da sam detinjstvo proveo u makar nekoj osnovnoj materijalnoj sigurnosti i u manje-više normalnoj porodici kao većina mojih vršnjaka koje sam poznavao.

Svaki dan se doslovno osećam kao žrtveno jagnje lošeg braka mojih roditelja. Iako moja majka nikada nije volela svog muža, iz straha da će ostati sama mu se povinovala. Ovaj drugi video je u njoj priliku da je iskorišćava samo kako ne bi radio. I tako dolazimo do situacije da je moja majka radila godinama čak i neke leve poslove uporedo sa redovnim samo kako bismo mogli da imamo šta da jedemo.

Za to vreme, otac se ponašao kao diktator praktično. Kad god majka nije htela da daje novac, ovaj bi klevetao, psovao, vređao sve i svašta. A ni ja nisam bio pošteđen njegovog gneva. Kada sam hteo da treniram fudbal ili neki drugi sport, uporno je odbijao da mi to plaća. Kontrolisao je svaki vid potrošnje, te majka nije imala nikakav uticaj. Kao klinac sam u većoj meri bio ignorisan od strane oca, jer je bio izuzetno hladna osoba, a majka je često odsustvovala iz kuće.

Čak i sa ono malo drugara što sam imao u kraju, jedva me je puštao da idem čak i na obližnje školsko dvorište. Sa drugarima iz osnovne škole nisam imao toliko problema do 5. razreda kada su me počeli sprdati za to što nisam znao fudbal da igram, loše bio obučen i nisam imao ni za užinu. Pošto sam bio bukvalno najveća štreberčina u razredu, svi su od mene bukvalno hteli da traže da im radim domaći, da bih zauzvrat dobijao uvrede na konto trošne kuće u kojoj sam živeo.

Moja prelomna tačka u životu bila je kada se majci zdravlje počelo pogoršavati. Za to vreme išao sam redovno na razna školska takmičenja i tu osvajao nagrade koje su mi donele prve pare sa 14 godina. Na taj način sam pokušavao odvratiti majku od nekog napornijeg rada, ali u tome nisam uspeo. Negde u isto vreme je i otac počeo raditi, ali se što se tiče materijalnog stanja, ostalo je isto. Saznanje da je za renoviranje kuće koristio sve što je do 2019. "pokrao" od moje majke i bake, a da je celu platu štedeo SEBI za kola me je navelo da u oba roditelja izgubim poverenje načisto. Čak je i vožnju odbio da mi plati, za koju sam na kraju sam uspeo zaraditi tek nedavno.

Negde kada sam u osmi razred krenuo, odjednom su sve kontrole praktično prestale, ali sam već bio dovoljno emotivno i socijalno hendikepiran da mi je trebalo 4-5 godina da steknem prijatelje u koje mogu da verujem, sa kojima mogu da izlazim po gradu, odem na more. Socijalni život mi je mnogo bolji sada, ali se i dalje osećam nesigurno kada upoznajem nove ljude, često nemam tema o kojima mogu da pričam a ne volim ni da se ubacujem tek tako a da odvalim glupost. Finansijski sam mnogo bolje zahvaljujući stipendiji i visokom proseku na perspektivnom faksu.

Ono što me takođe brine jesu problemi na ljubavnom planu (znam, pun vam je svima kurac ovakvih tema) jer nisam bio tip koji spopada sve što stigne kao što nažalost i treba u današnje vreme. Pravo prilaženje nisam nikad ni probao, već sam puštao sve spontano da ide. Nisam ni jurio svaku, jer nisam želeo da ne daj Bože završim kao moji roditelji. Svaki dan se molim Bogu da budem sa nekom sa kojom ću moći da proputujem Evropu, da odgajam normalnu decu, koja će me voleti kao što i ja nju, sa kojom ću moći mirnim dijalogom da rešavam sve probleme i sa kojom ću deliti iste ambicije po pitanju karijere i života. Boli me kurac za izgled i sve drugo. Ali džabe mi sve kada sam hladan i hendikepiran, a 22 godine imam, i kada su sve takve zauzete...

I na kraju, kao povod ovoj objavi, bukvalno spremam najteži ispit u ovoj godini i na fakultetu (a ujedno i poslednji do oktobra) umoran sam jer sam uporedo sa učenjem išao na razne konferencije, radio čak i projekat sa jednom međunarodnom kompanijom, a na leto imam jako važan seminar iz oblasti kojom bih voleo da se bavim, te koristim svaku priliku samo da bih mogao da steknem veštine koje će me učiniti konkurentnim na tržištu rada. Koristim to više kao priliku da se socijalizujem nego nekakve žurke i nz ni ja šta slično, ali taj put zna da bude jako zamoran.

Ulažem 200% sebe da bih imao život dostojan čoveka, dok me stare rane i dalje prate.

Dođe mi nekad da ostavim sve što sam uradio iza sebe, ali ne vidim drugi put osim ovog. Razmišljao sam da pobegnem i u inostranstvo, ali se pitam hoću li uspeti da ostanem tamo i da li će mi tuđina prijati...

Eto, to je neka moja priča. Hvala na pažnji.