u/splicanin123

Između 9. i 11. rujna 1943. godine 450 četnika sa svojim obiteljima (njih 140 žena i djece) pod zapovjedništvom majora Jove Dabovića pristiže na otok Lošinj gdje planiraju dočekati savezničko iskrcavanje. Preuzimaju oružje i utvrđene položaje od Talijana sa namjerom obrane od partizana ali istovremeno pripremaju i evakuaciju sa otoka. Sve su to pripadnici dijelova četničke Dinarske divizije pristigli u povlačenju iz Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i dijela otočja. Prozivaju se 2. ličkom brigadom KVuO i dijele se na dva obrambena bataljuna kojima zapovijedaju kapetan Borivoje Gešović i poručnik Mile Marijan. 25. rujna 1943. godine partizanska 1. brigada, 13. divizije NOVJ ojačana bataljunom 'Matija Gubec' u sklopu najvećeg partizanskog desanta na sjevernom Jadranu iskrcava se na Lošinj sa ciljem četničkog zarobljavanja ili uništenja. Pred samo iskrcavanje četnici signaliziraju predaju međutim kad su se partizani počeli iskrcavati četnici otvaraju paljbu te nanose partizanima osjetne gubitke. Ipak ubrzo padaju četnički položaji jedan za drugim. Vidjevši da od pobjede nema ništa major Jovo Dabović ukrcava svoje najbliže suradnike sa obiteljima (njih oko 250), otima 300.000 lira iz lokalne Trgovačke banke te iz Čikata bježe na dva broda prema Italiji. U borbama koje su trajale dva dana poginulo je 33 a odmah je bez suda strijeljano još 39 četnika. Četvorica su oslobođena jer su odmah pristala da prijeđu u partizane. U noći sa 27. na 28. rujan 1943. godine partizani sa parobrodima 'Lav' i 'Makarska' prevoze do Crikvenice preostala 264 zarobljena četnika sa ženama i djecom. Po dolasku u Crikvenicu odvajaju žene i djecu od muškaraca i u idućim danima ih sprovode u Liku. Muškarce još iste noći kamionima odvoze prema Lokvama. Negdje u bespuću između Grižana i Lokava svi četnici su pobijeni i bačeni u jame.
Na fotografiji vidimo pripadnike 1. brigade, 13. divizije NOVJ koja je počinila navedena smaknuća četnika.

Izvor: Facebook, Vojna i Ratna Povijest

EDIT: otiđite na Facebook stranicu, u komentarima neki tvrde da je na Krku postojalo mjesto Aleksandrovo (!?) i da je od tamo bilo četnika Hrvata (!?). Ovakve stvari i objave me uvijek iznenade.

Nakon što je NDH u svibnju 1941. potpisala Rimske ugovore, ključni dijelovi hrvatske obale i otoka predani su fašističkoj Italiji. Pod upravom Guvernatorata za Dalmaciju odmah je pokrenut proces radikalne i prisilne denacionalizacije. Talijanski jezik nametnut je kao službeni u administraciji, sudstvu i školstvu, zatvarane su hrvatske kulturne ustanove, a povijesna svjedočanstva bilježe brojne oblike otpora.
Jedan od najupečatljivijih simbola tog otpora dogodio se 25. rujna 1941. u Splitu, kada su učenici splitskih srednjih škola masovno odbili primiti svjedodžbe tiskane isključivo na talijanskom jeziku.

Uloga SKOJ-a u organizaciji bunta

Iako se u nekim površnim izvorima ovaj događaj prikazuje kao spontana đačka pobuna, povijesni dokumenti jasno ukazuju na to da je prosvjed bio pomno planirana i koordinirana akcija ilegalnih struktura SKOJ-a(Saveza komunističke omladine Jugoslavije).

Ilegalna mreža po školama: Unutar splitskih gimnazija i strukovnih škola djelovali su skojevski organizirani aktivi učenika. Kada su fašističke vlasti naložile podjelu dokumenata na talijanskom jeziku, skojevci (među kojima su bili Davor Radovniković, Mirko Kaliterna, Željko Draganja i Davor Urlić) pokrenuli su mrežu i animirali školske kolege na zajednički bojkot.

Jasni politički zahtjevi: Pod utjecajem SKOJ-a, đaci su pred direktore škola izašli s tri jasna zahtjeva: izdavanje svjedodžbi na hrvatskom jeziku, vraćanje ranijih upisnica i ukidanje obveznog članstva u fašističkim omladinskim organizacijama (Gioventù Italiana del Littorio).

„Nije ovo Venecija, nego kršna Dalmacija!“
Nakon što su odbili i pobacali talijanske dokumente, nekoliko stotina srednjoškolaca izašlo je iz zgrada na ulice. Akcija se brzo prelila izvan školskih dvorišta – ispred splitskog Hrvatskog narodnog kazališta đacima su se pridružili mladi radnici i studenti koje je SKOJ također mobilizirao.
Kada se masa formirala u prosvjednu povorku i krenula prema Pjaci i ribarnici, gradom je odjeknuo danas legendarni poklič splitske mladosti:

„Nije ovo Venecija, nego kršna Dalmacija!“
Ovim uzvikom omladina je poslala direktnu i prkosnu poruku fašističkom okupatoru da Dalmacija nikada neće prihvatiti talijanizaciju i brisanje svog identiteta.

Reakcija okupatora i značaj događaja

Fašističke crnokošuljaške jedinice i karabinijeri nasilno su nasrnuli na demonstrante. Došlo je do fizičkih sukoba, masovnih legitimiranja i uhićenja – tog je dana privedeno oko 150 učenika i mladih radnika. Unatoč represiji, prosvjed je nanio ozbiljan politički udarac talijanskim okupacijskim vlastima jer je razbio njihovu propagandu o "mirnom suživotu" i prihvaćanju nove vlasti.

Isti dan, Oblasni komitet SKOJ-a za Dalmaciju izdao je proglas u kojem je pohvalio hrabrost splitskih đaka i pozvao mladu generaciju da se masovno priključi partizanskim odredima koji su se tada počeli formirati u zaleđu. Ovaj prosvjed, vođen hrabrošću splitske mladosti i logistikom SKOJ-a, ostaje zabilježen kao jedan od najvažnijih činova civilnog prkosa u okupiranoj Europi 1941. godine.

Izvori i literatura:
Monografije i znanstvene studije:
Jakir, Aleksandar (2016). Split od travnja 1941. do rujna 1943. godine: mjesto fašističke represije i antifašističkog otpora. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa "Split i Vladan Desnica". FFZG.
Gizdić, Drago (1962). Dalmacija 1941. Zagreb: Epoha. (Kronologija ilegalnog rada KP-a i SKOJ-a u Splitu).
Kesić, Ratko (1978). SKOJ i revolucionarni omladinski pokret u Dalmaciji 1919-1945. Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije.

Primarni dokumenti i zbornici:
Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Tom XI, Knjiga 1: Dokumenti KPJ i SKOJ-a 1941-1942. (Sadrži proglase i direktive Oblasnog komiteta SKOJ-a za Dalmaciju).
Narodnooslobodilačka borba u Dalmaciji 1941–1945: Zbornik dokumenata, Knjiga 1: godina 1941. Split: Institut za historiju radničkog pokreta Dalmacije. (Talijanski policijski izvještaji Prefekture Split).

Antifašistički Split – ratna kronika 1941.–1945. (ur. Miroslav Ćurin), Split, 1981.

Digitalni povijesni arhivi:
Kalendar antifašističkog otpora u Splitu, digitalni arhiv udruge Antifašistički vjesnik (zapis od 25. rujna 1941. s citatima i svjedočanstvima omladinaca Davora Radovnikovića, Mirka Kaliterne, Željka Draganje i Davora Urlića).

Bila je subota 23.rujna 1944.
Ne obična, jer nekoliko stotina kilometara sjevernije tek završavaju bitke za Rimini i San Marino. Saveznici probijaju Gotsku liniju, nacističke snage se povlače prema sjeveru. Kraj rata još uvijek nije blizu.
U Bariju se skuplja 50 tisuća duša i prati utakmicu Hajduk NOVJ : Reprezentacija britanske vojske. Jedan mali tim jedini je s okupiranih teritorija rekao fašističkim i nacističkim snagama da neće igrati u njihovim nakaradnim igrama. Barcelona kao ponos Katalonije nije smogla snage reći ne Francu, Olimpique Marseilles, iako od pamtivijeka doživljavan kao lijevi klub, igra ligu u višijevskoj Francuskoj. Proleterski Inter Milan osim što igra mora tolerirati i Mussolinijevu pošalicu promjene imena; sad su Ambrosiana. Hajduk je pak hrabro rekao Talijanima ne, a kako je to dovodilo i sam život u pitanje, od 1941. do 1944. godine su se igrači i uprava zapravo krili. Obnovljeni su četiri mjeseca prije utakmice, na Visu. Treba napomenuti, grad Split će čekati još mjesec i tri dana nakon ove utakmice da bude oslobođen od nacističkih snaga.
Rezultat ove utakmice zapravo nikad nije ni bio bitan. Tek da se notira za povjesničare, Britanci su pobijedili 7:2, golove za “bile” zabili su Batinić i legendarni Frane Matošić, kapetan ekipe u toj utakmici. Britanci su zapravo bili kombinirana reprezentacija Engleske i Škotske, a Hajdukovci su došli s virozom među svojim igračima. Drugačiji rezultat stoga bilo je teško očekivati.
Ali rezultat tu nije ni bio bitan. Mnogo je bitniji, recimo, bio odabir Stana Cullisa za kapetana britanske ekipe. Jer, radi se o čovjeku koji je prije II. svjetskog rata bio reprezentativac Engleske, i koji je 14. svibnja 1938. godine ušao u legendu. Naime, dok se u Europi već zahuktavaju politički problemi koji neminovno vode u rat, Engleska dolazi u Berlin na megdan Hitlerovoj Njemačkoj. Sam kancelar je na utakmici i od Engleza se očekuje da ga pozdrave s “Heil Hitler”. Već u svlačionici prije utakmice Cullis najavljuje da on to neće napraviti. Zbog toga ga trener miče iz prve postave, a 11 Engleza gordo pozdravljaju Hitlera onako kako bi to pravi nacisti napravili. Postoje ljudi koji su ovce i postoje ljudi koji znaju i shvaćaju. Cullis je bio jedan od ovih drugih. Zanimljivo, kad je Hajduk igrao u Italiji pred Drugi svjetski rat, slično se očekivalo od igrača da obave prema Benitu Mussoliniju. No, Benito je dobio samo tada standardni hajdučki pozdrav: “Zdravo! Zdravo! Zdravo!”.
Postoje ljudi koji znaju i shvaćaju. Ovaj tekst pokazuje kako postoje i klubovi koji znaju i shvaćaju. Ići linijom manjeg otpora jeste najjednostavnije, ali nije najljudskije. A bitno je, na kraju balade ostati čovjek.
Teško se oteti dojmu da klub danas još uvijek ne valorizira dovoljno bitnost ovih povijesnih zbivanja. Pričao mi je kolega Aleksandar Holiga da kad je kontaktirao urednike britanskih medija o ovoj temi, da su ga pitali zašto ova priča koja je bila jedinstvena u Europi nije poznatija. Jer, smatraju oni, svojom važnošću zavrjeđuje mnogo više pozornosti nego li je sad ima.
Sretna nam obljetnica. Ni tada nismo išli linijom manjeg otpora, a čini mi se i da smo danas najspremniji boriti se za svoje ideale, koliko god to koštalo u konačnici. Jer, Hajduk živi vječno. To nije floskula.

Izvor: Facebook; Bitka na Sutjesci

Bila je subota 23.rujna 1944.
Ne obična, jer nekoliko stotina kilometara sjevernije tek završavaju bitke za Rimini i San Marino. Saveznici probijaju Gotsku liniju, nacističke snage se povlače prema sjeveru. Kraj rata još uvijek nije blizu.
U Bariju se skuplja 50 tisuća duša i prati utakmicu Hajduk NOVJ : Reprezentacija britanske vojske. Jedan mali tim jedini je s okupiranih teritorija rekao fašističkim i nacističkim snagama da neće igrati u njihovim nakaradnim igrama. Barcelona kao ponos Katalonije nije smogla snage reći ne Francu, Olimpique Marseilles, iako od pamtivijeka doživljavan kao lijevi klub, igra ligu u višijevskoj Francuskoj. Proleterski Inter Milan osim što igra mora tolerirati i Mussolinijevu pošalicu promjene imena; sad su Ambrosiana. Hajduk je pak hrabro rekao Talijanima ne, a kako je to dovodilo i sam život u pitanje, od 1941. do 1944. godine su se igrači i uprava zapravo krili. Obnovljeni su četiri mjeseca prije utakmice, na Visu. Treba napomenuti, grad Split će čekati još mjesec i tri dana nakon ove utakmice da bude oslobođen od nacističkih snaga.
Rezultat ove utakmice zapravo nikad nije ni bio bitan. Tek da se notira za povjesničare, Britanci su pobijedili 7:2, golove za “bile” zabili su Batinić i legendarni Frane Matošić, kapetan ekipe u toj utakmici. Britanci su zapravo bili kombinirana reprezentacija Engleske i Škotske, a Hajdukovci su došli s virozom među svojim igračima. Drugačiji rezultat stoga bilo je teško očekivati.
Ali rezultat tu nije ni bio bitan. Mnogo je bitniji, recimo, bio odabir Stana Cullisa za kapetana britanske ekipe. Jer, radi se o čovjeku koji je prije II. svjetskog rata bio reprezentativac Engleske, i koji je 14. svibnja 1938. godine ušao u legendu. Naime, dok se u Europi već zahuktavaju politički problemi koji neminovno vode u rat, Engleska dolazi u Berlin na megdan Hitlerovoj Njemačkoj. Sam kancelar je na utakmici i od Engleza se očekuje da ga pozdrave s “Heil Hitler”. Već u svlačionici prije utakmice Cullis najavljuje da on to neće napraviti. Zbog toga ga trener miče iz prve postave, a 11 Engleza gordo pozdravljaju Hitlera onako kako bi to pravi nacisti napravili. Postoje ljudi koji su ovce i postoje ljudi koji znaju i shvaćaju. Cullis je bio jedan od ovih drugih. Zanimljivo, kad je Hajduk igrao u Italiji pred Drugi svjetski rat, slično se očekivalo od igrača da obave prema Benitu Mussoliniju. No, Benito je dobio samo tada standardni hajdučki pozdrav: “Zdravo! Zdravo! Zdravo!”.
Postoje ljudi koji znaju i shvaćaju. Ovaj tekst pokazuje kako postoje i klubovi koji znaju i shvaćaju. Ići linijom manjeg otpora jeste najjednostavnije, ali nije najljudskije. A bitno je, na kraju balade ostati čovjek.
Teško se oteti dojmu da klub danas još uvijek ne valorizira dovoljno bitnost ovih povijesnih zbivanja. Pričao mi je kolega Aleksandar Holiga da kad je kontaktirao urednike britanskih medija o ovoj temi, da su ga pitali zašto ova priča koja je bila jedinstvena u Europi nije poznatija. Jer, smatraju oni, svojom važnošću zavrjeđuje mnogo više pozornosti nego li je sad ima.
Sretna nam obljetnica. Ni tada nismo išli linijom manjeg otpora, a čini mi se i da smo danas najspremniji boriti se za svoje ideale, koliko god to koštalo u konačnici. Jer, Hajduk živi vječno. To nije floskula.

Izvor: Facebook; Bitka na Sutjesci

Ako vam se neda čitati cijeli tekst pogledajte makar nazive brodova i etnički sastav mornara koji su bili u IV. pomorskom obalnom sektoru. Mislim da ćete se šokirati.

"Protiv te mornarice smo ratovali 1991."- da odgovorim i na to. Sveto Letica je bio među pripadnicima Mornarice NOVJ. Franjo Tuđman je 1994. položio vjenac na Galebovim krilima u Podgori i rekao mještanima da ne dopuste uništavanje partizanskih spomenika.

Tekst sa Antifašističkog vjesnika:

Oslobodilačka borba na moru razvijala se kao i na kopnu. Nizali su se podvizi naših pomoraca. Od rujna 1942., u Podgori, djeluje Primorski vod – jezgra partizanske ratne mornarice koja je iz dana u dan postajala sve brojnija i sve opremljenija. Uz ogromne napore, mornari – partizani su pobijedili tehnički neusporedivo opremljenijeg neprijatelja na moru i, zajedno s drugim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske, oslobodili naš Jadran. Odlukom Vrhovnog komandanta NOV i POJ osnovana je 18. prosinca 1942., Sekcija za ratnu mornaricu pri Štabu Četvrte operativne zone Hrvatske, kao prva komanda Ratne mornarice Narodnooslobodilačke vojske. Sekcija je 28. prosinca uspostavila mornaričku postaju u Podgori, u kojoj je 23. siječnja 1943. godine formiran Prvi mornarički odred s četama u Podgori, Tučepima i Igranima.
Narodnooslobodilački rat od samog početka oružanog ustanka počeo se voditi i na našoj obali i otocima. U prvoj godini se partizanska aktivnost na moru sastojala prvenstveno od redovitog održavanja ilegalnog pomorskog prometa, najčešće ribarskim čamcima i brodovima, između otoka i kopna.

Prebacivanjem aktivista, propagandnog materijala i kurira ostvarena je međusobna povezanost partijskih organizacija na otocima i obali, što je bilo važno u vrijeme organiziranja oružanog otpora. Iako je okupator nastojao onemogućiti pomorske veze, one su se redovito održavale. Osobito veliku ulogu odigrali su „punktovi“, partizanske pomorske stanice za prijem i odašiljanje ljudstva i materijala s organiziranom službom osmatranja i obavještavanja.

Prepadi na pomorski promet

Oružana partizanska borba na moru počela je 24. siječnja 1942. godine kada su biokovski partizni u luci Gradac u Makarskom primorju zarobili neprijateljski motorni jedrenjak „Merkur“. Prepadi na neprijateljski pomorski promet postali su sve učestaliji: u veljači su partizani zarobili motorni jedrenjak „Darko“; u svibnju su na ušću Neretve potopili dva glibodera a na Makarskom primorju zarobili motorni jedrenjak „Mira“; u srpnju su partizani u Supetru s obale napali i zarobili neprijateljski brod, a brački partizani prisilili neprijateljski motorni jedrenjak da pristane uz obalu i zarobili ga. Istog mjeseca u Živogošću je zarobljen i potopljen neprijateljski brod „Ica“, na otoku Ižu su partizani borbom prsa o prsa zarobili motorni jedrenjak „Sofija“. U kolovozu su partizani kraj Korčule prepadom iz čamca na vesla zarobili neprijateljski motorni jedrenjak „Dux“, a na Braču kod Bola i Sutivana s obale napali i zarobili dva teretna broda. Na rijeci Krki zarobljen je motorni brod linije Šibenik-Skradin, te napadnut motorni brod koji je prevozio talijansku vojsku.
Primorski vod, formiran u rujnu 1942. godine od boraca Biokovskog bataljuna Vid Mihaljević, bio je prva partizanska jedinica čije su borbene akcije bile usmjerene isključivo na more. Vod je održavao stalnu vezu između Hvara i obale, ometao talijanski priobalni promet i svojim naoružanim leutom „Pionir“ djelovao iz Podgore. Svoj najveći uspjeh postigao je prilikom napada na talijanski pomorski konvoj 31. prosinca 1942. i 1. siječnja 1943. godine zarobljavanjem šest neprijateljskih motornih jedrenjaka.

Sekcija za ratnu mornaricu

U prosincu 1942., na teritoriju GŠH, VŠ NOV i POJ formirao je u Dalamaciji Mornaricu Narodnooslobodilačke vojske. Prekretnica je nastupila povijesnim činjenicama da je tijekom 1942., na hrvatskom dijelu Jadrana od partizanskih jedinica potopljeno 24, a oštećeno 11 neprijateljskih brodova. Saznavši za tu stvarnost, a čuvši je od mladih mornaričkih oficira koji su došli iz Makarskog primorja u Bosanski Petrovac, 17. prosinca 1942., Tito je zapovijedio da se pri Štabu Četvrte Operativne zone Hrvatske (Dalmacija) formira Sekcija za ratnu mornaricu, kao organ Štaba 4. OZ. Za rukovoditelja Sekcije imenovan je mladi poručnik korvete Velimir Škorpik, koji je prije toga pobjegao iz Mornarice NDH u Makarskoj.
Zadatak Sekcije je bio orgnizirati mornaričke jedinice i napade na talijanski pomorski promet. U Podgori je 23. siječnja 1943., osnovan Prvi mornarički odred (150 partizana). Imali su tri prva naoružana partizanska broda – „Pionir“ i „Partizan“ u Podgori i „Proleter“ (iz Sućurja na Hvaru) u Lovištu na Pelješcu. Započele su česte akcije napada na talijanske konvoje u Hvarskom, Neretvanskom i Korčulanskom kanalu. Ovim se počelo s akcijama većih razmjera i na hrvatskom dijelu Jadrana, što će predstavljati krupan problem za talijansku vrhovnu komandu u Rimu i Stožer talijanske mornarice - „Mari Dalmazzia“, u Splitu.
Poslije kapitulacije Italije formirane su tri mornaričke komande: Komanda mornarice u Crikvenici, Obalska komanda u Splitu i Obalska komanda kninskog sektora u Ždrelcu (otok Pašman). One su u svom sastavu imale flotile patrolnih čamaca, obalsku artiljeriju, osmatračke stanice, lučke kapetanije i zastupništva. Rješenjem Vrhovnog štaba od 18. listopada 1943., sve tri komande su objedinjene u Mornaricu NOVJ. Za komandanta je imenovan Josip Černi, a za komesara Sergije Makiedlo. Mornarica koja je imala sjedište u Hvaru, objedinila je rad pojednih mornaričkih komandi i organizirala ih u jedinstveni sustav te podijelila obalno područje u šest pomorskih obalskih sektora. Tijekom 1944. godine došlo je do daljnje reorganizacije Mornarice NOV.

Brojni (ne)borbeni zadaci

Od rujna 1942., kada je formiran Primorski vod, do svibnja 1945., kada se završio pomorski rat na Jadranu, brojno stanje Mornarice NOV od nekoliko ribarskih čamaca i dvadesetak ljudi naraslo je na 14 tisuća ljudi. U toku narodnooslobodilačkog rata Mornarica NOV imala je u svom sastavu 16 naoružanih brodova, 69 patrolnih čamaca, dvije desantne flotile s 12 desantnih brodova, 11 parobroda o vođe od 200 motornih jedrenjaka.
Međutim, i gubici Mornarice NOV u izvršavanju vrlo obimnih i kompliciranih zadataka, s obzirom na njezine snage, bili su veliki. Izgubljena su ukupno 63 broda. Neprijatelj, u prvom redu njemačka mornarica i avijacija, uništio je 40 brodova, saveznički brodovi i zrakoplovstvo potopili su zabunom 7 brodova, a 16 brodova izgubljeno je zbog raznih udesa na moru.

Izvor: Antifašistički VJESNIK

Ako vam se neda čitati cijeli tekst pogledajte makar nazive brodova i etnički sastav mornara koji su bili u IV. pomorskom obalnom sektoru. Mislim da ćete se šokirati.

"Protiv te mornarice smo ratovali 1991."- da odgovorim i na to. Sveto Letica je bio među pripadnicima Mornarice NOVJ. Franjo Tuđman je 1994. položio vjenac na Galebovim krilima u Podgori i rekao mještanima da ne dopuste uništavanje partizanskih spomenika.

Tekst sa Antifašističkog vjesnika:

Oslobodilačka borba na moru razvijala se kao i na kopnu. Nizali su se podvizi naših pomoraca. Od rujna 1942., u Podgori, djeluje Primorski vod – jezgra partizanske ratne mornarice koja je iz dana u dan postajala sve brojnija i sve opremljenija. Uz ogromne napore, mornari – partizani su pobijedili tehnički neusporedivo opremljenijeg neprijatelja na moru i, zajedno s drugim jedinicama Narodnooslobodilačke vojske, oslobodili naš Jadran. Odlukom Vrhovnog komandanta NOV i POJ osnovana je 18. prosinca 1942., Sekcija za ratnu mornaricu pri Štabu Četvrte operativne zone Hrvatske, kao prva komanda Ratne mornarice Narodnooslobodilačke vojske. Sekcija je 28. prosinca uspostavila mornaričku postaju u Podgori, u kojoj je 23. siječnja 1943. godine formiran Prvi mornarički odred s četama u Podgori, Tučepima i Igranima.
Narodnooslobodilački rat od samog početka oružanog ustanka počeo se voditi i na našoj obali i otocima. U prvoj godini se partizanska aktivnost na moru sastojala prvenstveno od redovitog održavanja ilegalnog pomorskog prometa, najčešće ribarskim čamcima i brodovima, između otoka i kopna.

Prebacivanjem aktivista, propagandnog materijala i kurira ostvarena je međusobna povezanost partijskih organizacija na otocima i obali, što je bilo važno u vrijeme organiziranja oružanog otpora. Iako je okupator nastojao onemogućiti pomorske veze, one su se redovito održavale. Osobito veliku ulogu odigrali su „punktovi“, partizanske pomorske stanice za prijem i odašiljanje ljudstva i materijala s organiziranom službom osmatranja i obavještavanja.

Prepadi na pomorski promet

Oružana partizanska borba na moru počela je 24. siječnja 1942. godine kada su biokovski partizni u luci Gradac u Makarskom primorju zarobili neprijateljski motorni jedrenjak „Merkur“. Prepadi na neprijateljski pomorski promet postali su sve učestaliji: u veljači su partizani zarobili motorni jedrenjak „Darko“; u svibnju su na ušću Neretve potopili dva glibodera a na Makarskom primorju zarobili motorni jedrenjak „Mira“; u srpnju su partizani u Supetru s obale napali i zarobili neprijateljski brod, a brački partizani prisilili neprijateljski motorni jedrenjak da pristane uz obalu i zarobili ga. Istog mjeseca u Živogošću je zarobljen i potopljen neprijateljski brod „Ica“, na otoku Ižu su partizani borbom prsa o prsa zarobili motorni jedrenjak „Sofija“. U kolovozu su partizani kraj Korčule prepadom iz čamca na vesla zarobili neprijateljski motorni jedrenjak „Dux“, a na Braču kod Bola i Sutivana s obale napali i zarobili dva teretna broda. Na rijeci Krki zarobljen je motorni brod linije Šibenik-Skradin, te napadnut motorni brod koji je prevozio talijansku vojsku.
Primorski vod, formiran u rujnu 1942. godine od boraca Biokovskog bataljuna Vid Mihaljević, bio je prva partizanska jedinica čije su borbene akcije bile usmjerene isključivo na more. Vod je održavao stalnu vezu između Hvara i obale, ometao talijanski priobalni promet i svojim naoružanim leutom „Pionir“ djelovao iz Podgore. Svoj najveći uspjeh postigao je prilikom napada na talijanski pomorski konvoj 31. prosinca 1942. i 1. siječnja 1943. godine zarobljavanjem šest neprijateljskih motornih jedrenjaka.

Sekcija za ratnu mornaricu

U prosincu 1942., na teritoriju GŠH, VŠ NOV i POJ formirao je u Dalamaciji Mornaricu Narodnooslobodilačke vojske. Prekretnica je nastupila povijesnim činjenicama da je tijekom 1942., na hrvatskom dijelu Jadrana od partizanskih jedinica potopljeno 24, a oštećeno 11 neprijateljskih brodova. Saznavši za tu stvarnost, a čuvši je od mladih mornaričkih oficira koji su došli iz Makarskog primorja u Bosanski Petrovac, 17. prosinca 1942., Tito je zapovijedio da se pri Štabu Četvrte Operativne zone Hrvatske (Dalmacija) formira Sekcija za ratnu mornaricu, kao organ Štaba 4. OZ. Za rukovoditelja Sekcije imenovan je mladi poručnik korvete Velimir Škorpik, koji je prije toga pobjegao iz Mornarice NDH u Makarskoj.
Zadatak Sekcije je bio orgnizirati mornaričke jedinice i napade na talijanski pomorski promet. U Podgori je 23. siječnja 1943., osnovan Prvi mornarički odred (150 partizana). Imali su tri prva naoružana partizanska broda – „Pionir“ i „Partizan“ u Podgori i „Proleter“ (iz Sućurja na Hvaru) u Lovištu na Pelješcu. Započele su česte akcije napada na talijanske konvoje u Hvarskom, Neretvanskom i Korčulanskom kanalu. Ovim se počelo s akcijama većih razmjera i na hrvatskom dijelu Jadrana, što će predstavljati krupan problem za talijansku vrhovnu komandu u Rimu i Stožer talijanske mornarice - „Mari Dalmazzia“, u Splitu.
Poslije kapitulacije Italije formirane su tri mornaričke komande: Komanda mornarice u Crikvenici, Obalska komanda u Splitu i Obalska komanda kninskog sektora u Ždrelcu (otok Pašman). One su u svom sastavu imale flotile patrolnih čamaca, obalsku artiljeriju, osmatračke stanice, lučke kapetanije i zastupništva. Rješenjem Vrhovnog štaba od 18. listopada 1943., sve tri komande su objedinjene u Mornaricu NOVJ. Za komandanta je imenovan Josip Černi, a za komesara Sergije Makiedlo. Mornarica koja je imala sjedište u Hvaru, objedinila je rad pojednih mornaričkih komandi i organizirala ih u jedinstveni sustav te podijelila obalno područje u šest pomorskih obalskih sektora. Tijekom 1944. godine došlo je do daljnje reorganizacije Mornarice NOV.

Brojni (ne)borbeni zadaci

Od rujna 1942., kada je formiran Primorski vod, do svibnja 1945., kada se završio pomorski rat na Jadranu, brojno stanje Mornarice NOV od nekoliko ribarskih čamaca i dvadesetak ljudi naraslo je na 14 tisuća ljudi. U toku narodnooslobodilačkog rata Mornarica NOV imala je u svom sastavu 16 naoružanih brodova, 69 patrolnih čamaca, dvije desantne flotile s 12 desantnih brodova, 11 parobroda o vođe od 200 motornih jedrenjaka.
Međutim, i gubici Mornarice NOV u izvršavanju vrlo obimnih i kompliciranih zadataka, s obzirom na njezine snage, bili su veliki. Izgubljena su ukupno 63 broda. Neprijatelj, u prvom redu njemačka mornarica i avijacija, uništio je 40 brodova, saveznički brodovi i zrakoplovstvo potopili su zabunom 7 brodova, a 16 brodova izgubljeno je zbog raznih udesa na moru.

Izvor: Antifašistički VJESNIK

Namjerno stavljam ovaj screenshot s Facebooka da se vidi da je slika objavljena 2019 godine kada nije bilo AI. Čak sam i ja posumnjao da je AI zbog izgleda dlanova, ali očito nije. Josko srzic, ante torkar, vido mahalek. Slika je nastala u Makarskoj 1940. godine. Išao sam malo detaljnije istražiti i našao na ovaj tekst:

Najmlađi među borcima Prvog splitskog partizanskog odreda, 18-godišnji Ante Torkar, dobio je priliku da preživi, jer su mu ustaše ponudili da će ga pustiti ako prizna da je zaveden i da ne zna pucati. »Neka mi daju pušku pa će vidjeti!« – prkosno je, prema kasnijim iskazima trojice oslobođenih pripadnika Odreda, odbrusio mladić. Skupa s ostalima, strijeljan je istog dana na obroncima Ruduše. Od četrdesetčetvorice koja je krenula sa splitskih Plokita, dvadesetosmorica su ubijena, plus komandant Lala.
Dok su splitske mladiće vodili na stratište, kazuju ljetopisi, »sve građanstvo Sinja povuklo se u domove, a praznim ulicama odzvanjale su revolucionarne pjesme osuđenih«. Kako u članku »Razvoj narodnooslobodilačkog pokreta i partizanski odredi Dalmacije« ističe publicist Ivo Amulić, »strijeljanje splitske mladosti teško se dojmilo svih žitelja Dalmacije, a Splitu donijelo neizmjernu tugu i žalost«.
Neka je vječna slava ovim hrabrim momcima, najboljim splitskim sinovima svoga doba, koji su na poziv Komunističke partije bez razmišljanja krenuli u borbu protiv fašista, za obranu svoga grada i domovine, jednako kao što su to pedeset godina kasnije učinili neki drugi splitski mladići, suočeni s novim fašizmom. Slava borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koji su 1941. stradali u svom prvom okršaju s fašistima, jer bez njih Četvrta gardijska brigada 1991. ne bi imala što braniti od novih fašista: Split i Dalmacija, naime, bili bi u Italiji.

IZVOR: https://www.vedra.hr/teme/obljetnice/na-fasiste-su-krenuli-najbolji-sinovi-grada-splita/67f