Kum/prijatelj ili lazna osoba?
Imam druga (ili sam imao) s kojim se druzim od ranog djetinjstva, 20+ godina.
Sve faze zivota smo prosli zajedno.
Prije par godina kad sam upoznao svoju suprugu, nase prijateljstvo je pocelo da se rusi.
Preuzimam donekle odgovornost za to, jer sam od tada smanjio izlaske s drustvom, prestao da pijem, izlazim u klubove (dijelom zbog zene a dijelom jer sam se vise okrenuo vjeri), bukvalno fokusirao se na karijeru, vezu sa njom, treninge boksa i namaz. Dok je taj moj drug nastavio istim putem (i ne osudjujem, neka je).
Nista nisam od ovoga shvatio, ponasao sam se normalno, zvao na kafe, pricao mu o svemu i svacemu, i dalje ga smatrao za najblizeg prijatelja. Kad smo sami ponasao se normalno a cesto me u drustvu pasivno agresivno podbadao kroz salu, sto nisam shvatao ozbiljno jer stvarno nisam osjetljiv na te stvarj.
Kad sam zarucio djevojku, pitao sam ga da mi bude kum. Od zaruka do vjencanja je proslo 7-8 mjeseci, nikad me nije upitao kako se osjecam, treba li sta pomoc, kako mi je djevojka, nista. Tad sam ga zovnuo na kafu i lice u lice ga pitao jel nesto ljut, jesam li ga uvrijedio, jel ima neki problem na sto je on odgovorio da naravno nema, te da bi on samo volio da se cesce druzimo. Ja sam uradio sto je do mene, nastavio ga zvati na kafe, druzenja, i sve ostalo.
Sve sam ovo shvatio kad je on mjesec dana pred vjencanje pocel da prica iza mojih ledja kako smo mi neorganizovani, kako ne moze da vjeruje da na svadbi nece biti alkohola, da ja “idem u vehabije”, da sam se ja totalno promjenio i da mu se ne svidja moja zarucnica.
Sve razumijem i mogu podnijeti kritiku. Ali da mi ne mozes bar 10% od toga reci u lice to ne mogu shvatiti. Bilo je vec kasno da mijenjam kuma te sam odlucio da ostavim na njemu tu ulogu ali muci me to da nisam te stvari uvidio ranije, i da nisam stvarno mozda ja kriv?
Jeste li imali slicnu situaciju?