u/sasvim_nebitan

Early this morning I received an email saying that my Big Y results are ready. For reference, my sample was batched on March 16 (batch 1702) as an upgrade from Y-37. The Y-111 results were completed on March 29.

My terminal haplogroup is currently J-BY205727, which seems to be a relatively small branch (FTDNA currently shows only a few known descendants and an estimated TMRCA around 350 BCE).

Since I just received the results, I’m wondering whether these are likely to be the final results or if I should expect further refinements over the next few weeks/months (e.g., new subclades from private variants, branch splits, age estimate updates, etc.).

Not sure if there is an issue with the sound in the live stream but everything feels a bit bland after the first nine entries, especially after Serbia?

Bio sam skoro na jednom okupljanju i tokom razgovora o aktuelnoj vlasti primetio sam da jedan moj vrlo dobar prijatelj uglavnom ćuti i sluša. Inače ima privatan biznis i prošle godine je bio veoma aktivan po pitanju protesta, pratio studentske stranice i slično. Međutim, zanimljivo je da je pre svega toga godinama dobijao različite subvencije od države. Uvek sam pretpostavljao da tu nisu baš čista posla, jer takve subvencije ne dobija bilo ko, ali sam to zanemarivao pošto čovek stvarno mnogo radi.

U jednom trenutku dotakli smo se jednog lokalnog SNS-ovca, inače njegovog rođaka, koji je praktično glavni za zapošljavanja u njihovoj opštini. Bez njegovog odobrenja gotovo niko se ne zaposli ni u javnom sektoru ni u firmama bliskim vlasti.

Prijatelj je ćutao sve dok neko nije pomenuo da se jedan naš zajednički poznanik obratio tom čoveku kako bi preko veze dobio posao u jednoj firmi. Na to je samo kratko rekao: „Nemam ništa protiv toga, ljudi se snalaze kako umeju. Snašao se čovek.“

I tu mi je zanimljiva ta mantra „snašao se“. Zašto kod nas toliko često postoji potreba da se očigledno loše ili koruptivne stvari ublažavaju i pravdaju objašnjenjima poput „morao je“, „takav je sistem“ ili „snašao se“?

Za 22 godine života, dva puta sam naišao na nudističke plaže.

Prvi put je bilo nakon završetka srednje, kada sam sa prijateljima otišao na par dana u Makarsku. Pošto nam je vrlo brzo dosadilo kupanje (a uz to je bila neočekivano velika gužva na plaži), šetali smo se okolo. Mislim da smo samo nakon 10-15 minuta šetanja naišli na neku malu plažu koja se učinila zanimljivom, pa smo se spustili do nje. Greška je što nismo obraćali pažnju na ljude koji su tu ležali, i kad smo se približili, videli smo da su tu sve bili ljudi 60+, i to u potpunosti goli. U istom trenutku kad smo ovo shvatili, prišao nam je neki dekica koji nam je onako gologuz rekao: "ovde gaće nećete umočiti", pa smo iste sekunde pobegli.

Drugi put je bio prekjuče. Preko puta mog stana (Nemačka), protiče jedna reka. Ovde sam već par godina i stalno vidjam porodice koje dolaze da se kupaju, i sve je delovalo sasvim okej. Međutim, dok sam se u sredu rano ujutru vraćao sa trčanja, primetio sam veću grupu ljudi (mislim da su imali izmedju 20 i 30 godina), od kojih su neki ležali goli na plaži, dok su ostali bili u vodi.

Ja generalno nemam problem sa golotinjom ali mi je generalno koncept nudističkih plaža izuzetno stran i ne mogu da razumem zašto bi neko svojevoljno izabrao da se kupa go, i uz to da bude okružen sa još golih ljudi, osim ako baš nije primoran na to?

Verovatno nije najbitnija tema, ali mene već godinama fascinira. Da li i vi lako prepoznate decu ili odrasle kojima su roditelji poslovno uspešni i bogati? Da li primećujete razliku u njihovim stavovima ili pogledu na svet?

Ja sam, recimo, sa sela gde sam i odrastao, a igrom slučaja završio sam na studijama u inostranstvu. Svaki put kada naiđem na drugog Srbina na svom ili nekom obližnjem fakultetu, gotovo nepogrešivo procenim takve stvari o njemu, ali nikad ne znam tačno šta ih „oda”.

I’ve noticed that whenever the estimated wait time for test results starts getting closer to the “standard” processing times, something happens (like a sale), and soon after they extend the estimated window again.

I’m currently in week 8 of waiting for my Big Y results, so I was hoping I’d get them by the end of May, but they increased the estimated wait time once again, so now I don’t think I’ll get them before the end of June.

Do they ever actually process and publish results within the standard timeframe, or do they usually operate behind schedule?

I’m a 21-year-old guy and I’m honestly confused about how to describe my sexuality.

I’ve always admired men’s beauty. I notice when a guy is really handsome, and sometimes I even wish I looked like them. For a while I thought that might mean I’m gay, but I'm not sure anymore because I’ve never actually felt a desire for intimacy with men, it’s more like an intense admiration from a distance.

With women, it’s kind of the opposite. I don’t notice their physical beauty in the same immediate way, but I can easily imagine having a relationship or even a family with a woman. I tend to be more drawn to their personality and who they are as a person.

So I feel stuck between these two things and don’t really know how to label it... Has anyone experienced something similar?

Hi everyone!

Does anyone know if there are any ongoing projects or initiatives aimed at translating Ottoman-era census or tax records from the Balkans?

I’ve realized these documents could be really valuable for people researching their family history.

U srednjoj školi sam se baš zbližio sa jednim Hrvatom. Živeli smo u istom učeničkom domu (bukvalno u sobi do sobe) i bili smo nerazdvojni. Danas nisam siguran da li su nas povezivala ista interesovanja, jezik, nostalgija za našim državama ili sve zajedno. Toliko smo se zbližili da smo čak pričali i o tome da ćemo jedan drugom biti kumovi.

Posle srednje smo obojica otišli u Ameriku na studije, ali u različite države. Plan je bio da studiramo zajedno, ali se to nije desilo, pa sam ja otišao u Njujork, a on u Teksas. Očekivao sam da će se odnos promeniti zbog udaljenosti, ali ne i da ćemo potpuno izgubiti kontakt.

Tokom naredne 3 godine, ja sam bio taj koji se uvek prvi javljao. On mi je odgovorio možda 7–8 puta ukupno, svaki put uz “čujemo se sutra na (video) call-u”, ali se to nikad nije desilo. Jedini put kad me je pozvao bilo je kada mi je tata preminuo, i više ni jednom.

Na kraju sam prestao da se javljam, i tu se kontakt potpuno prekinuo.

Prošle godine smo obojica završili fakultete. Dan nakon njegovog diplomiranja, javio mi se po prvi put posle nekoliko godina, kao da se ništa nije desilo. Od tada živi na Havajima i počeo je da mi piše skoro svaki dan. Nekad odgovorim, nekad ignorišem. Pitao sam ga više puta zašto smo izgubili kontakt, ali to uvek nekako izbegne.

Pre par nedelja se verio i planira svadbu. Od zajedničkog prijatelja sam čuo da planira da me pita da mu budem kum (kao što smo i obećali jedan drugom u srednjoj), i iskreno, ne znam šta da radim. To prijateljstvo mi je nekad zaista mnogo značilo, ali su se okolnosti baš promenile u poređenju na taj period. Sa druge strane, kod nas u kraju, a mislim čak i kod njega, se kumstvo “ne odbija”, pa osećam dodatni pritisak. Vrlo je moguće i da je "pravo" rešenje ovog problema vjednostavno, ali ga ja u ovom trenutku ne vidim.