Kada Gordan Bosanac prijavi i tužaka Hrvatsku Europskoj komisiji u Bruxellesu, to je očekivano, "normalno", jer on je zastupnik Možemo! On i većina nevladinih udruga od kojih je sačinjen Možemo! ionako prema EU i Bruxellesu imaju duboko klijentelistički odnos, jer su dugi niz godina njihove aktivnosti financirane i iz EU i Bruxellesa. To znači da Bosanac i njegovo društvo već podsvjesno priznaju autoritet gazde pa je njima logično da gazda presudi. Taj služinski odnos prema Bruxellesu većini naših ljudi se gadi, a sustav prijava Bruxellesu namijenjen je valjda građanima koji imaju problem sa svojom državom, a ne političarima, koji se za sebe moraju boriti na svom terenu.

Kada to čini političar iz Hrvatske, to znači da nema povjerenja u hrvatsku demokraciju i da ne vjeruje da te probleme možemo riješiti sami u svojoj kući. E sad, ako je to Bosancu i možemovcima normalno pa traže arbitriranje Bruxellesa nad Hrvatskom, političaru profila Nine Raspudića trebalo bi biti, makar u podsvijesti, jasno što znači tužakanje svoje države Bruxellesu. A on je upravo to napravio, prijavio Hrvatsku EK zato što smatra da su "korupcija i propusti domaćih institucija ugrozile zdravlje građana", dakle slučaj Gospić je krenuo internacionalizirati, a kaže: "EK ima pravne mehanizme kojima može prisiliti državu na poštivanje ekoloških standarda". Super, pa on traži prisilu nad svojom državom u kojoj je parlamentarni zastupnik. Pa to je jadno. Bori se, Nino, u Saboru, to je tvoje dvorište! I to je začinio izjavom da je njegova pritužba zapravo "glogov kolac u hladno, birokratsko srce 'plenkizma'". Smatra da će ova pritužba biti i kraj Plenkovićevih bruxelleskih ambicija.

U čemu je, dakle, problem s ovom Raspudićevom pritužbom? To što se njega do sada svrstavalo u domoljubno-suverenističku političku grupaciju u Hrvatskoj, koja može ne voljeti Plenkovića i vlast HDZ-a, ali koja smatra da se naš prljavi veš ne treba prati vani. Takvo ponašanje, naime, prejako podsjeća na vremena kada su u Hrvatskoj odlučivali u Beču, Budimpešti i Beogradu, a Hrvati su uvijek bili protiv toga da se o sudbini Hrvatske odlučuje u tim "B" centrima moći. Kasnije su suverenisti toj formuli pridodali i Bruxelles, i toga se drže i danas.

Jedini koji od suverenistički nastrojenih krši to pravilo jest Most, koji je u više navrata prijavljivao ili slao pritužbe Bruxellesu. Od onih ekoloških do prijava HAKOM-a itd. Sustavan u tužakanju Hrvatske je Možemo!, a prijavljivali su Bruxellesu od javne nabave do push-backova i prava migranata. SDP je u više navrata slao prijave Bruxellesu zbog primjerice lex AP-a te oko imenovanja Ivana Turudića. Zastupnice Centra i GLAS-a Marijana Puljak i Dalija Orešković redovito su slale podneske EK, uglavnom oko "degradacije neovisnih antikorupcijskih tijela".

Što se, dakle, dogodilo s Raspudićem da se sada i on učlanio u društvo tužibaba vlastite države Bruxellesu? Da se pomalo "povampirio", dokazuje još jedan njegov nedavni čudan nastup. Kada je o Igoru Štimcu kao o ujedinitelju desnice izjavio da mu ta priča zvuči kao "tipična udbaška prijevara dubokog HDZ-a". Ta je izjava bila prilično nezgodna jer je ni krivog ni dužnog u udbaški kontekst stavilo čuvenog vatrenog nogometaša. Pojavila su se poslije tumačenja da se ono udbaši odnosi na HDZ-ovce koji opet žele stvoriti na desnici "osigurač" za očuvanje vlasti, a da će one koji se ne slažu s takvim ujediniteljem desnice proglasiti razjediniteljem.

Nije teško shvatiti da ovdje Raspudić galami zbog samog sebe i svoje stranke Drito, jer je svjestan da bi pojava tako jakog hrvatskog imena mogla stvoriti efekt kao svojedobna pojava Miroslava Škore, a to bi onda smanjilo mogućnosti i glasovni konto njegova Drita. U svakom slučaju, Raspudićevi potezi, tužakanje Bruxellesu, ne mogu se smatrati junačkim činom ni preporukom kod birača kojima smrducka svaki zov da neki strani centar moći opet ureduje po Hrvatskoj. Prirodno je, dakle, tražiti da se hrvatske probleme rješava u Hrvatskoj, izbori su redoviti i hrvatska demokracija već je dovoljno razvijena da joj ne trebaju tutori sa strane.

Još jedna stvar koju, eto, ni Raspudić nije procesuirao jest da je on ovdje tužio samog sebe sebi. Mi smo, naime, Bruxelles, Hrvatska je dio Bruxellesa, ravnopravna članica. Nismo u poziciji Srbije ili Crne Gore, koje traže pristupanje, nego smo mi već 13 godina – Bruxelles. Dakle, tužiti samog sebe Bruxellesu je smiješno. Dosta naših ljudi i dalje o Bruxellesu razmišlja kao o autoritetu i gazdi. A to je krivi pristup, zbog kroničnog nedostatka samopouzdanja kod Hrvata. Šteta što se Raspudić pridružio političkim slabićima, a još veća šteta ako je točno da je njegova supruga Marija Selak supotpisala tu pritužbu, nekako sam vjerovao da se Nini omaklo zato što nije pitao suprugu što ona misli o tome.

https://01portal.hr/petek-bez-rukavica-tomasevic-je-imao-milijarde-a-zagreb-nema-veliki-projekt-koji-mijenja-grad/

https://01portal.hr/pucaric-kad-se-strajka-protiv-tomasevica-sindikati-vise-nisu-pozeljni/

Stranka Republika, koju je krajem 2023. godine osnovao bivši ravnatelj Fonda za obnovu Zagreba Damir Vanđelić, ujedinit će se sredinom listopada s centrističko-liberalnom političkom strankom Fokus. Ujedinjena opcija, doznajemo, nastavit će djelovati pod imenom stranke Fokus, koja ipak ima određenu stranačku infrastrukturu, a tko će biti na čelu nove stranke, Vanđelić ili Gabriel Deak, koji trenutačno vodi Fokus, još nije odlučeno, odnosno bit će stvar taktičke procjene.

Kako objašnjavaju naši izvori iz Fokusa, ideja je da se Vanđelića ne optereti stranačkom dužnošću, već da on, kao prepoznatljivo lice, postane lider šireg okupljanja na centru i da biračima ponudi "treći put" kao bitan politički faktor koji bi nametao svoje politike i svoja rješenja, a bez kojega, nakon budućih parlamentarnih izbora, neće biti moguće sastaviti novu vladajuću većinu.

Logika da upravo Vanđelić bude lice okupljanja i da na političkom centru koji trenutačno "zjapi prazan" pokušaju "pobrati vrhnje" je sljedeća – Vanđelić kao bivši direktor investicija Adris Grupe, predsjednik Nadzornog odbora Ine, predsjednik Uprave Croatia osiguranja i predsjednik Savjeta Hanfe definitivno ima imidž ozbiljnog poslovnog čovjeka. Vidljivost mu je prva u politici dala bivša predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović, kada ga je 2015. godine, u trenutku kada nijedna politička opcija nije uspijevala prikupiti dovoljan broj potpisa da bi mogla dobiti mandat za sastav Vlade, imenovala premijerom u svojoj "nesuđenoj Vladi", ali šira ga javnost ipak mnogo više pamti kao nekoga tko je odbio premijera Andreja Plenkovića da bude HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba na lokalnim izborima 2021. godine ubrzo nakon razornog potresa koji je pogodio glavni grad i okolicu. I to, među ostalim, zbog povezanosti vladajućeg HDZ-a s tadašnjim gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem. Plus kod birača mu je i što je bio branitelj i bivši logoraš, ali i što zadnjih nekoliko godina neumorno upozorava na korupciju i nekoga tko sumnju na korupciju i prijavljuje tijelima progona. Sve su to razlozi zbog kojih i u Republici i u Fokusu drže da bi Vanđelić kao lider okupljanja mogao dobro proći i kod liberala i kod birača lijevog centra, ali i onih desnog centra nezadovoljnih načinom na koji HDZ na čelu s Plenkovićem vodi državu.

U budućoj centrističkoj opciji svjesni su da će puno toga ovisiti i o tome koga će birati za svoje partnere, odnosno o tome koje sve političke opcije Vanđelić i Fokus planiraju okupiti u toj budućoj centrističkoj koaliciji i što će točno biračima ponuditi. Za sada po tom pitanju u novoj opciji ne izlaze s previše detalja. Može se čuti tek da bi u prvoj fazi pokušali ujediniti političke opcije centra i liberalne opcije koje djeluju na lokalnoj razini i koje imaju uspjeh i ljude, ali ne i nacionalnu prepoznatljivost, ali i da neće odbaciti ni razgovore sa strankama i pojedincima koji su na centru već dobro poznati, a nisu poput HNS-a ili HSLS-a dio vladajućih. Pa se tako može čuti da su spremni razgovarati i s bračnim parom Raspudić, koji vide kao potencijalno pojačanje, ili s riječkom gradonačelnicom Ivom Rinčić, koju bi također rado vidjeli na svojoj strani, a koja već uspješno surađuje sa strankom Fokus jer joj je i aktualni zamjenik u gradu iz te stranke.

Ujedinjenje Republike i Fokusa nije neko iznenađenje s obzirom na njihov dosadašnji politički put. Dvije stranke zajedno su izašle i na prošle parlamentarne izbore. Mandat su osvojili samo u 6. izbornoj jedinici, a pripao je Dariju Zurovcu, koji je na kraju napustio Fokus i postao dio HDZ-ove većine. U Fokusu i Republici taj su njegov potez nazvali političkom prijevarom birača budući da su jasno, još tijekom predizborne kampanje, naglašavali da neće ulaziti u koaliciju s HDZ-om. Štoviše, Fokus i Republika potpisali su koalicijski sporazum u kojem je izričito stajalo da nakon izbora nema koaliranja s HDZ-om, što je uneseno u sporazum, kako doznajemo u Fokusu, na inzistiranje upravo Damira Vanđelića. Zato je legitimno pitanje i može li i hoće li nova politička opcija koja se pokušava okupiti na centru "dobro doći", osvoji li određeni broj mandata, ujedinjenoj ljevici za dolazak na vlast.

Izvori iz buduće ujedinjene stranke ne kriju da su stava kako HDZ mora "pasti". Ne samo zbog koruptivnih radnji koje se više, kažu, "ne daju gledati" nego i zbog činjenice da za državu nikada nije dobro da jedna politička opcija toliko dugo vlada. – Promjena se mora dogoditi i mora se razbiti duopol, da se stalno moramo priklanjati lijevo ili desno. To je štetno. Ovo više nema veze s ideologijom, treba razviti treću opciju koja će donijeti svoje ideje, nove ljude. I HDZ i SDP nastali su iz bivše Komunističke partije i to se i danas vidi po njihovim stavovima i ponašanju. Pogledajte samo najnoviji primjer: izbor idejnog rješenja za novi stadion. Dobio je jednoglasnu potporu, što znači da su svi arhitekti koji imaju velik ego jednako glasali. Pa kako je to moguće? – tumači izvor iz buduće ujedinjene opcije. I u Republici i u Fokusu uvjereni su da ljudi u Hrvatskoj danas žele promjenu, ali i da će se ta promjena nakon idućih izbora ipak dogoditi. Bit će teško jer korupcija je premrežila sve, institucije su, kažu, zarobljene i tko god dođe na vlast, imat će što "počistiti".

Koliko će ujedinjenje i okupljanje centra s Vanđelićem u prvom planu doista biti uspješno, pokazat će vrijeme. Nešto slično i Fokus i Republika pokušali su učiniti i uoči prošlih parlamentarnih izbora, kada su pregovarali o koaliciji s IDS-om, Reformistima Radimira Čačića, PGS-om i strankom Centar, koju je vodio tadašnji splitski gradonačelnik Ivica Puljak. Interne ankete koje su tada provodili davale su im, kako se može čuti, sedam posto potpore, ali dogovor na kraju ipak nije postignut. 

Bivši frontmen Hladnog piva uoči koncerta u Tvornici kulture 9. listopada na kojem će predstaviti svoj četvrti solo album "PUN.K"

Mile Kekin, nekoć frontmen Hladnog piva, objavio je drugo kantautorsko izdanje nakon razlaza matičnog benda, no ukupno već četvrti solistički album "PUN.K", koji će promovirati koncertom u Tvornici kulture 9. listopada. Otkako se Hladno pivo razišlo, Mile je održao oko 200 koncerata, doduše nijedan tako velik poput nastupa Hladnog piva svojedobno u Domu sportova, na Jarunu i u zagrebačkoj Areni, ali ipak zvuči zadovoljno, kako novim albumom tako i solo karijerom u kojem zapaženu ulogu igraju i prethodni albumi "Nježno đonom" i "Kuća bez krova", a na nastupima i neke pjesme iz portfelja Hladnog piva.

Mene, nekoć davno menadžera i diskografa Hladnog piva, raduje što su i Kekinov "PUN.K" i "Siempre Marginal" Savršenih marginalaca, koje tvore Zoki, Suba, Šoki iz Piva te Krmpa iz Deafness By Noise, jako dobri albumi kojima se ove godine potvrdilo da nekadašnji članovi Hladnog piva mogu više nego solidno odvojeno, ako već ne mogu zajedno. Naravno, sve nas "politika oduvijek prati u stopu", pa je tema za intervju s Miletom Kekinom o glazbi, politici i koječemu drugome bilo napretek.

Zašto ti je PUN.K svega?

- Onome tko je iole pratio što mi se izdogađalo proteklih nekoliko godina ne treba objašnjenje za naslov, a učinilo mi se i da je taj naslov zgodna igra riječi. Uostalom, niz pjesama, uključujući i i "Ilicu i Maricu", nastale su jer mi je bio fakat pun k... svega, naslov asocira i na žanr koji me prati od početka karijere, a pored toga mislim da ima i puno ljudi kojima je fakat pun k... Mile Kekina i potpuno ih razumijem jer ponekad je i meni pun k... mene kao takvog.

Ako je Mile Kekin najveći problem ove države, onda mi nemamo problema.

- A očito nekima jesam najveći problem, pa je ovaj naslov moj znak da ih razumijem.

Moguće je i to jer BDP raste i turistička sezona je bila sjajna, opetovano poručuje premijer, pa mi se katkad pričini da živimo kao u staroj pjesmi Hladnog piva "Zimmer frei". Svi ležimo pod palmama, a lova stiže. Ako se ne varam, i ti se baviš iznajmljivanjem kuće kao dodatnim poslom.

- Pa ne bih se baš složio da Hrvatska živi kao u pjesmi "Zimmer frei", osim ako, naravno, ne misliš na privid koji vlast pokušava stvoriti, a "Zimmer frei" i jest pjesma o stvaranju privida u turističke svrhe. Ideja mi je došla kad smo se krajem devedesetih vozili kombijem preko Karlovca na more na neku svirku. Tragovi rata su još bili svježi, ali je već stidljivo kretala turistička sezona, pa si gledajući kroz prozor kombija mogao vidjeti u istom kadru billboard rajskog otoka pokraj razrušenih kuća. Kombinacija tih ruševina i takvog billboarda bila je okidač za tu pjesmu. A što se tiče BDP-a, na pamet mi pada ona američka poslovica "možeš varati neke ljude neko vrijeme, pa i sve ljude neko vrijeme, ali ne i sve ljude sve vrijeme". Svaki se čovjek kad-tad probudi kad ga ekonomska realnost svaki mjesec udari posred čela bez obzira na to koliko ga intenzivno uvjeravali da živi sjajno. Što se tiče naše kuće, mi smo je iznajmili dugoročno, ali da, moglo bi se reći da me ulovila pjesma.

Politika

Nisi baš bogat poput Springsteena, no nepobitno živiš bolje od prosječnog hrvatskog građanina, što od svojih primanja što od suprugine plaće kao zastupnice u Saboru. Koliko ti se teško uživjeti u probleme običnog čovjeka, o kojima često pjevaš?

- Ma gle, pišem pjesme svakojake tematike, kao i Springsteen, kad si ga već spomenuo. Pjevam iz perspektive siledžije, preljubnika, skinheada, impotentnog muškarca i sve što mi padne na pamet, uživljavam se u razne likove. Ne pišem isključivo o sebi jer bi mi to bilo dosadno.

Posljednji smo put intervju vodili 2020. godine. Postojalo je Hladno pivo, ti si bio na listi platforme Možemo! za Sabor RH i, ako se dobro sjećam, rekao si mi da tvoje eventualne političke ambicije ne smetaju dečkima iz benda, no ubrzo je ipak došlo do razilaska. Je li Pivu presudila "politika koja vas je uvijek pratila u stopu"?

- Ne, tek smo se dvije godine nakon toga razišli. Okej, dečki iz benda nisu bili oduševljeni mojom kandidaturom, ali to nije bio razlog razilaska, nego moj osjećaj da smo se počeli vrtjeti ukrug, da se ponavljamo. Naprosto više nisam mogao biti samo onaj Mile iz Hladnog piva i usput je došlo do, kako se to kaže, kreativnog razmimoilaženja, a ja se nisam htio pomiriti da u tom slučaju sviramo samo stare pjesme jer smatram da imam još ponešto za reći prije kreativne penzije.

Dobro, no nisi li solo albume poput "Kuće bez krova" mogao raditi usporedno s albumima Hladnog piva? Smatrao sam da nije nepomirljivo da jedan tip, rekao bih, osobnijih, autobiografskih pjesama furaš na solo albumima, a s Pivom furaš pjesme koje ti ionako ne bi pasale za solo karijeru.

-Gle, definitivno mi nije bilo lako otići iz benda koji je bio velik, popularan i tržišno uspješan i ne imati velike koncerte kakve smo imali kao Hladno pivo. I sve to nakon više od 30 godina zajedničkog rada, i to u pedesetoj godini života. No ipak sam odabrao tu nesigurniju opciju. Mogao sam gurati s Hladnim pivom u manje-više istom stilu do mirovine, ali sam, eto, odabrao solističku autorsku karijeru, pa taman da ne sviram više u dvoranama, nego samo u klubovima. Na koncertima i dalje izvodim niz pjesama iz tog razdoblja, ali u kombinaciji s pjesmama sa svojih solo albuma. Ničeg se ne odričem, nijednog dijela svog opusa, ali ne želim ponavljati stalno isto jer bi me to ubilo u pojam.

Tražio sam se ...

Shvaćam, no mene je zbunilo, da ne velim zasmetalo, što je na "Nježno đonom", koji mi se manje dopao od autobiografske "Kuće bez krova" i sada od novog albuma "PUN.K", bilo pjesama koje su mi zvučale baš poput onih Hladnog piva, ali su bile izvedene s nekim drugim glazbenicima.

- Da, bilo je na "Nježno đonom" pjesama koje su komotno mogle završiti na nekom novom albumu Hladnog piva, a i ja sam se nakon raspada benda malo tražio. Neke sam čak i radio s Pivom prije razilaska, ali nismo kliknuli, pa su na koncu objavljene na "Nježno đonom". S druge strane, razvio sam, kroz godine, neki svoj prepoznatljiv rukopis koji ne mogu sakriti, ma s kojim ljudima radio.

Koliko je ta situacija drugačija s pratećim sastavom u odnosu na onu kad si pjesme radio s Hladnim pivom? Hladno pivo je bio čvrst kolektiv koji pjesme odabire po konsenzusu, a sad si već neko vrijeme kantautor uz kojeg na albumima i koncertima svira prateći sastav.

- I u Hladnom pivu sam na probe dolazio sa stihovima, često i s osnovnom melodijskom linijom, a tako je i sada, pri čemu Mark Mrakovčić kao gitarist, producent i frend najviše pridonosi tome kako će neka pjesma u konačnici zvučati. U biti najviše zajedno radimo Mark i ja, a onda pozovemo bend i pjesme picanimo dok ne budemo zadovoljni.

Da, "PUN.K" mi jako dobro diše kao cjelina iako je na njemu pet-šest glazbenih stilova, u rasponu od folka preko popa pa čak i uvjetno rečeno country rocka do Celtic punka.

- Mark voli čvrstu gitaru i jake rifove, više naginje garažnom rocku, ali je i fan indie-folka i alt-countryja. S druge strane, i ja od tinejdžerskih dana slušam i Joan Baez i Krisa Kristoffersona i Leonarda Cohena, a onda si nas ti zatrovao countryjem, pa sam uronio u takvu glazbu još dok je Pivo bilo na diskografskim počecima. Nekako mi je sve to uz punk bilo paralelni svemir, no tek posljednjih godina mogu ulaziti u sve te glazbene stilove a da mi se to ne čini čudnim, nego funkcionalnim. Nemam više imperativ da neka pjesma mora zvučati žestoko, nego sam slobodan krenuti u bilo kojem pravcu. Daleko do toga da u Pivu nisam bio slobodan, no nakon albuma "Dani zatvorenih vrata" učinilo mi se da sebi zatvaram vrata koja vode u neke druge stilove. Stoga u novoj pjesmi "Star" nekome iz publike pjevam "znam da bi htio ba budem što sam bio", što je neki moj rastanak s tom očekivanom ulogom kakvu sam imao kao frontmen Hladnog piva i s nekom nostalgijom publike prema Pivu.

Starenje

Rekao bih da je starenje, uz komentare o socijalnoj i političkoj slici Hrvatske, pa i tvojoj famoznoj vožnji u policijskoj marici, druga provodna tema albuma "PUN.K", posebice u toj uvodnoj pjesmi "Star", pa u mekšoj reviziji "Treninga za umiranje" s Darkom Rundekom te u odjavnoj skladbi "Iza prvog ugla" s Radom Šerbedžijom.

- Ima toga, mada mislim da ću tek za dvadesetak godina pisati pjesme o nekoj seksi bakici u domu umirovljenika. Šalim se, ali nemam problema s time što starim pa da pišem i pjevam o tome. Drago mi je da si primijetio da ne cendram oko starenja, nego se na tu temu zezam i sa sobom i s publikom i, premda mi neki kažu da ću pjesmom "Star" možda uvrijediti dio publike, smatram da ljudi ipak vole pogledati sebe u ogledalu, kao što ja u toj pjesmi gledam sebe u ogledalu.

Kako ti je bilo surađivati s Rundekom, Šerbedžijom, Đinom iz Kultur Shocka?

- Sve su to normalni i dragi ljudi. Uvijek me strah da se potencijalnim suradnicima dueti koje im predlažem neće svidjeti, pa im kažem da me slobodno otkantaju ako se ne nađu u pjesmi koju im predlažem za suradnju ili ako im se pjesma ne dopada. Bio sam i ja u takvim situacijama kad je netko mene zvao na suradnju, pa zato uvijek nudim izlazna vrata. Srećom, Rundeku se dopao "Trening za umiranje", čiju izvornu verziju Hladnog piva nije ranije čuo, a tako je bilo i sa Šerbedžijom te s Đinom, s kojim sam se upoznao nakon jednog koncerta Kultur Shocka u Močvari.

Zanimljivo mi je da si baš s Đinom snimio pjesmu "Treći svijet" o imigrantima u Hrvatskoj, a koja nema veze s istoimenom pjesmom Haustora, jer i on je bio imigrant u Americi, i to ne baš mlad. Pomogla mu je i Joan Baez, s kojom se upoznao u Sarajevu, a i ti si kao klinac bio imigrant u Njemačkoj.

- Vidiš, nisam znao da je Đinu pomogla Joan Baez, to mi je baš interesantno, a glavni razlog nastanka te pjesme je što su moji roditelji došli u Njemačku kao gastarbajteri i suočavali se s istim onim stavovima koje danas naši ljudi ovdje, nažalost i često, izražavaju prema useljenicima u Hrvatsku. Dakle, mojim roditeljima su govorili da "kradu poslove" Nijemcima, kao što neki misle ovdje o Nepalcima i Filipincima. Moji su doživljavali ista ta dobacivanja i ponižavanja, premda su u Njemačku stigli u puno uređenijim okolnostima i prema nekom sporazumu o useljavanju i radu između Jugoslavije i Njemačke. Smeta me i što imigrante vrijeđaju isti ljudi koji od njih naručuju burgere, pizze i sličan fast food. Zato i spominjem pizzu u toj pjesmi, a i Đino se u njoj našao jer je u dosta kasnim godinama odlučio otići u Ameriku i početi novi glazbeni put od nule. Mislim da je to bilo jako hrabro i hvala mu još jednom što je pristao na suradnju u pjesmi "Treći svijet".

Kako se bilo voziti u policijskoj marici? Nisam još imao to zadovoljstvo, dospio sam tek do razgovora u policiji zbog prijetnje smrću koju sam svojedobno primio.

- Iz stana su me odveli u policijskom autu, to si vidio na snimkama, a iz pritvora su me vozili u marici do suda. Dosta je neudobno prijevozno sredstvo i bez sigurnosnih pojaseva, što ne bih očekivao od policijskog vozila. Bilo je to toliko inspirativno iskustvo da sam vrlo lako o tome napisao pjesmu "Ilica i Marica". Proučavao sam čikove na podu marice, intenzivno razmišljao o životu, o Sljemenu u daljini, pa i o pjesmi "Takav par", u kojoj sam pisao o supruzi i sebi i našoj borbi. Želim vjerovati da je ta marica samo još jedna postaja na putu do cilja.

Što je s aferom zbog koje su te i vozili u marici?

- To moraš pitati one koji su me priveli. Ja znam samo da su mi i mobitel i komp i dalje kod njih. Sada eto već godinu i pol dana. Valjda još pretražuju. Nemam pojma. Očito su vrlo temeljiti. Ja uglavnom i dalje čekam da mi jave što sam skrivio, pa da mi vrate moje stvari.

Domoljublje

Posljednji put kad smo vodili intervju dotakli smo se i domoljublja. Pretpostavljam da ti često poručuju da mrziš Hrvatsku.

- Zar nije smiješno da živimo u jednoj od najkorumpiranijih država Europe, u kojoj se svi na vlasti već trideset godina hvale svojim domoljubljem? Kad se ljubav prema domovini, Bogu i obitelji agresivno koristi kao valuta, to je znak da nešto ne štima. Umjesto da se domovina voli borbom za čisti zrak, vodu, more i zemlju, pa i kritikom onoga što je loše te, naravno, skupljanjem dreka za svojim psom.

Jesi li iz tog razloga napisao i "Rane hrane strvinare" u kojoj namjerno ne imenuješ onoga na koga se to najviše odnosi, a kojeg ni ja neću imenovati jer nije jedini takav.

- Ne znam ja na koga ti misliš. A ne znaš ni ti na koga ja mislim. To me štiti od tužbi. Nadam se da će se u njoj pronaći oni kojima je rat najbolje što im se dogodilo u životu jer im je osigurao privilegije i standard koji nisu mogli ni sanjati. Sad se trude da svoju mržnju pod svaku cijenu prebace na sljedeću generaciju i dobro im ide.

I tako dođemo do "bis bald, gute reise" i "auf wiedersehen", ili u mom slučaju "goni se u Srbiju" u kojoj sam u šezdeset godina života, otkako sam se rodio u Zagrebu, bio šest-sedam puta.

- Srećom, takve optužbe postale su sve prozirnije i mislim da većina ljudi sve manje puši takve "domoljubne" spike koje se uglavnom koriste za skretanje pažnje. Napokon se to vidjelo i na prosvjedu zbog otpada u Lici kojem sam prisustvovao u Zagrebu i bilo mi je drago vidjeti da barem na toj temi nema podjele na lijevo i desno. Izgleda da su ljudi shvatili da je pitanje tog otpada zapravo pitanje opstanka Like, a onda i Hrvatske. Već tri i pol desetljeća pjevam o svemu što vidim i premda mi se na dnevnoj ili mjesečnoj bazi čini da nema napretka, gledano u nekom duljem periodu mislim da ipak idemo ka boljem društvu. I dalje imamo kakvu-takvu parlamentarnu demokraciju, oporbu i medije koji pišu o aferama. Meni pak ostaje kritizirati ono što smatram da nije dobro u zemlji u kojom živim i radim.

Je li obustava prometa bila kardinalna pogreška i zašto je ljevica ušla u otvoreni rat s radništvom, u Čajanki u Laubi raspravljali su Viktor Gotovac, Viktor Viljevac i Dragan Bagić

Lauba je i ovih dana čudesno mjesto. ‘Središte svijeta‘ naziv je izložbe u okviru programa Kartografije čiju je ljepotu za kratko ugrozila rasprava o štrajku koji je bio ključna politička i društvena tema Zagreba proteklog tjedna. Tri profesora i jedan novinar, od kojih su dvojica članovi sindikata, analizirali su opravdanost, pogreške i potencijalne posljedice štrajka.

Tijekom rasprave nije ispalo dobro ni za sindikate ZET-a i Čistoće, ni za gradonačelnika Tomaševića, kao ni za premijera Plenkovića, a ni za nastojanja radnika da se bore za više plaće.

U stvarnosti, Zagrepčani su već iskusili koliko je bilo loše. U Čajanci u Laubi su o štrajku razgovarali Viktor Gotovac s Pravnog fakulteta, Viktor Viljevac s Ekonomskog fakulteta i Dragan Bagić, sociolog s Filozofskog fakulteta.

Vlašić: Hajdemo se na početku identificirati, kakav je vaš stav prema štrajku? Ja sam protiv njegove forme, načina kako je organiziran i realiziran, a dosta mi je suspektan i sadržaj jer mi se, s obzirom na sve što smo doznali, čini da su zahtjevi za novim povišicama, u kontekstu već dogovorenih, nerealni. Nerealni, stoga što ih plaćaju Zagrepčani.

Bagić: Ja ne mogu ne podržati ovaj štrajk iz više razloga. Prvi razlog je to što mislim da je on jedan dobar test jedne zablude koja postoji u Hrvatskoj, a to je da treba štrajkati samo kad su radnici jadni. Mi imamo jednu vrstu kulture javne percepcije da je štrajk nešto što je legitimno samo kad su radnici jadni. Ja sam i u svom znanstvenom radu skovao termin ‘industrijske akcije iz očaja‘. One su obilježile hrvatski sustav industrijskih odnosa od sredine devedesetih pa sve do prije petnaestak godina. Javnost se navikla da su štrajkovi nešto što je okej, prihvatljivo, ako neku skupinu radnika percipiramo u terminima ‘nisko plaćene‘. Mi ovdje imamo veliki dijapazon plaća, jako puno različitih radnih mjesta, zapravo jako puno različitih poduzeća koje smo sve strpali u isti koš i podijelili pod nazivnik vozača ZET-a. I sad nam vozači ZET-a i njihove plaće nekako diktiraju percepciju, a tu postoji čitav niz zanimanja koja nisu ni blizu visoke plaće. Ali čak i da se fokusiramo samo na vozače ZET-a, kriterij, po meni, da su njihove plaće natprosječne, da su veće od nekih drugih, to je loš kriterij za procjenu je li štrajk opravdan ili ne.

Gotovac: Mene je ovaj štrajk zanimao fenomenološki. Podržavao sam napore sindikata da organizira štrajk. Nisam bio suglasan sa svim detaljima i načinima. Mislim da su sindikalni čelnici to mogli bolje i pedantnije odraditi, što se vidi iz ishoda sudske presude, ali kao pokušaj, kao intencija korištenja štrajka da bi se izborila bolja materijalna prava, to apsolutno.

Viljevac: Ja sam iskreno bio više ‘ne‘ nego ‘da‘. Nije to crno-bijelo, ali mislim da su zahtjevi bili pretjerani. S obzirom na dosadašnju razinu plaća i na ono što im se nudilo, pri čemu to govorim agregatno, ne za svako pojedino zanimanje, jer su zahtjevi bili agregatni. Ali, da, komplicirano je. Stotine su različitih radnih mjesta u pitanju. No na kraju je to više ‘ne‘ nego ‘da‘, iako su neke stvari koje su izašle u medijima, kao što su usporedbe plaća, bile nepoštene jer su usporedbe bile pogrešne. To ne podržavam jer je to izokretanje prihoda koje imaju s pričom koliko drugi nemaju. Tu im se nanijela šteta, ljudima se u glavu usadio nekakav relativni iznos njihovih plaća u odnosu na ostatak države, a to nije točno.

Gotovac: Ovo je bio možda najozbiljniji štrajk nakon devedesetih.

Viljevac: Nije, bio je onaj štrajk za obrazovanje 2019. godine.

Gotovac: Uvijek nastojim biti odvojen promatrajući ove situacije, ali to je sad nemoguće jer se sve prepliće i na osobnoj razini. Naravno da nisam bio sretan kada sam taksi platio 20 eura i naravno da sam svaki dan navečer išao s posla 30 minuta, a radije bih gledao neku seriju na Netflixu nego hodao pješke. Znači, u tom pogledu doživio sam nekakve negativne posljedice koje mi sigurno nisu najdraže, ali svjestan sam tog radnog prava ili prava na štrajk, prirodno mi je da toleriram da ću ja patiti jer se netko drugi bori za svoja prava. Na kraju je ispalo, barem po onom što smo i Dragan i ja napisali u nekim svojim pokušajima da razjasnimo događaje ljudima, da sam veliki podržavatelj štrajka.

Bagić: Čak HDZ-ovac. Primijetio si.

Gotovac: I to mi laska. Laska mi jer sam inače možda najomraženija osoba od strane sindikata u Hrvatskoj. Mislim da, osim nekoliko ljudi, većina drugih iz sindikata prijeđe na drugu stranu kad me vide jer me mrze. Tako da mi ovo na neki način laska, da sam doktor Jekyll i mister Hyde. U konačnici mislim da je dobro da u Hrvatskoj imamo štrajk za demokraciju, za vladavinu prava, za slobodno društvo. Dobro je da imamo snažne aktere koji su spremni ustati za nešto, pa i za vlastiti interes, jer jačamo civilno društvo. Sindikati su najznačajnije civilno društvo u Hrvatskoj, bez obzira na to što ja nisam njihov član. Ili možda baš zato.

Vlašić: Dobro, da. Ali svaki štrajk računa na empatiju koja je ovdje izostala. Ovim su štrajkom bile najviše pogođene najranjivije skupine u društvu, oni koji bi inače išli tramvajem na kemoterapije, na razne preglede, ljudi s djecom, starije osobe, oni koji si ne mogu priuštiti taksi. Oni su ostali u bezizlaznoj situaciji. Je li to bitno? Je li moja empatija bitna?

Gotovac: Mislim da je to bila jedna pogreška i tu treba razlikovati Čistoću od ZET-a. Čistoća je praktički 10 od 15 svojih poslova, prema informacijama, obavljala. Prikupljali su otpad oko svih škola, vojarni, raznih mjesta. Prikupljala je čak i oko velikih zgrada tipa Mamutice.

Viljevac: To je bilo drugi dan.

Gotovac: Što se tiče ZET-a, mislim da je tu svakako postojala njihova taktička pogreška koja je i pravna pogreška jer je njihova obaveza osigurati nužne poslove, jer su nužni poslovi dio ustavnopravnog paketa principa razmjernosti. Mislim da je to i taktička i pravna pogreška koju su napravili. To što nisu rekli, na primjer: ‘Vozimo do svih staračkih domova, vozimo do svih bolnica i domova zdravlja i imamo liniju koja vodi od velikog parkinga kod Inine zgrade do centra i imamo liniju koja od željezničkog kolodvora vozi do Autobusnog kolodvora i vozi do Trga bana Jelačića‘. Nisu dali ljudima neku elementarnu komunikaciju. Mislim da je to pogreška, koja je i nerazumijevanje tog stvarnog opisa nužnih poslova. Ali idemo sad dalje.

Vlašić: Ne, nemojmo ići dalje. Sindikalisti koji su vodili štrajk nisu od jučer, oni imaju puno iskustva, neki i po 20 godina.

Gotovac: Da, ali sindikati ne izlaze na izbore. Sindikati rade za svoje članove. Njima ne trebaju srčeka i ljubav. Ja sam savjetovao sindikate u kojima su plaće puno više. Sindikati su interesna skupina. Oni se bore za svoja prava. Sindikati nisu misice da se bore za mir u svijetu.

Viljevac: Slažem se, sindikati nisu osigurali neke elementarne stvari. To je prvo. I mislim da su izgubili dosta empatije, barem po onom istraživanju kad su objavljeni iznosi plaća, mislim da je to bio ogroman udarac jer je prvo razmišljanje bilo: "Da, okej, gle, radnici, inflacija, loše je, trebamo se boriti za veća prava."

Vlašić: To znači da im je Tomašević, zapravo, dobro parirao jer to je baš bio vrlo vješt, iako možda nesportski potez.

Viljevac: Oni su odigrali to politički jako dobro. Bilo je i s njihove strane muljanja, tipa one platne liste. Što su izveli? Oni su rekli: ‘Ovo su platne liste, neto plaće s dodacima‘. I rekli su: ‘Evo, gledajte koliko oni imaju plaću‘. Onda su neki mediji uspoređivali iznose tih plaća s prosječnom neto plaćom u Hrvatskoj bez tih dodataka. I onda je bila jedna platna lista gdje netko ima 1640 eura. Od toga je 210 eura naknada za prijevoz s posla na posao. Oni su rekli da on ima 1640 eura. Nema, on ima 210 eura naknade za prijevoz jer putuje tko zna otkuda do posla i natrag. I tu su i mediji odigrali svoju ulogu jer su te plaće prikazane većima nego što stvarno jesu. Uspoređivane su plaće ZET-a i Holdinga s prosjekom Hrvatske, a ne prosjekom Zagreba, gdje su plaće 200 i nešto eura više od prosjeka Hrvatske. To su sve neki elementi pomoću kojih je ljudima u glavu usađeno ‘gle koliko su oni plaćeni naspram ostalih‘. Ali što se tiče Možemo!, izuzev toga, po meni su to oni super odigrali, ne samo politički nego i što se tiče nekakvih zahtjeva. Oni su rekli: ‘Ok, vi tražite veće plaće. Tvrdite da ste potplaćeni. Evo vaše platne liste, pa neka narod ocijeni je li to puno ili je to malo‘. I po meni je to razumno postupanje jer je spor oko materijalnih prava i oko plaća. Onda su građani rekli: ‘Pa gledaj kolike su plaće u ZET-u‘. E, sad tu ide i ono što ste rekli i to ste dobro rekli da nisu svi u ZET-u toliko plaćeni. Možemo! je to super odigrao i s njihove strane financijski razumljivo jer Grad planira deficit od 254 milijuna eura ove godine i njima stvarno ne treba dodatan rast troškova, osobito uzme li se u obzir ono što su rekli da su u ZET-u i Holdingu plaće rasle, vjerujem da je to točno.

Vlašić: Mislim da je element u priči i to što ja kao građanin Zagreba plaćam te plaće. Dakle, ja sam ostao bez elementarnih funkcija Grada, ja plaćam dugove ZET-a u kojem netko traži veću lovu, a nemam opravdanje za te zahtjeve u primjerima drugih zanimanja i plaća u okruženju u kojem se krećem. Omjeri mi nisu opravdani.

Bagić: Prvo, što se tiče taktike i prijevoza, ja mislim da je tu apsolutno počinjeno puno pogrešaka. Dakle, ZET-ovi sindikati su napravili kardinalnu stratešku pogrešku i time su nanijeli na dugi rok sebi štetu, ali nisu je nanijeli samo sebi nego i svim drugim sindikatima. Po mom sudu, nisu promislili kako će javnost reagirati na potpunu obustavu prometa. Ono što možda treba je probati rekonstruirati što je bilo u njihovim glavama kad su tako razmišljali. Moja je pretpostavka da su oni očekivali da će Grad i gradonačelnik popustiti u prvih 15 minuta. Dakle, ja mislim da su oni napravili ključnu kardinalnu pogrešku u procjeni reakcije poslodavca, odnosno Grada.

Gotovac: I da možda neće biti ni toliko ljudi u štrajku.

Bagić: Moguće je i to. Možda nisu očekivali…

Gotovac: Da će biti toliko ljudi u štrajku. Ja mislim da je ovo njih iznenadilo. Tu je bila gomila ljudi koji su bili u štrajku, a nisu članovi sindikata.

Bagić: Da, nisu očekivali da će štrajk biti potpun. Rijetko kada imate sve zaposlene u štrajku. Dakle, oni su napravili krivu procjenu što će se događati. Oni su očekivali da će se vjerojatno Tomašević i gradska uprava uplašiti, da možda do štrajka neće ni doći, da će u 6 ujutro biti za stolom s gradonačelnikom i da će do 9 stvari možda biti razriješene tako da oni mogu pauzirati štrajk, olabaviti.

Gotovac: Plaće su bile objavljene i prije štrajka, što znači da su ih dočekali i već iziritirani ljudi iz Grada.

Bagić: Jasno. Moja pretpostavka je da su oni posve krivo predvidjeli kako će događaji teći i u tom smislu se nisu uopće pripremili na ovu razinu posljedica. Kad je stvar krenula, kad se obustavio cijeli promet, što možda nije bio njihov plan, ali kad se nije dogodilo popuštanje i brzo sjedanje za stol, onda su se bojali i reterirati, odustati od tog scenarija koji se na neki način sam oblikovao, radikalnije možda nego što su oni očekivali i u smislu broja ljudi koji sudjeluju u štrajku i trajanja svega toga, ali i reakcije, prije svega gradonačelnika. Ja mislim da su oni baš temeljito pogriješili u političkoj procjeni. Procijenili su da su Tomašević i vladajuća većina u Zagrebu politički slabiji nego što su se pokazali.

Vlašić: Ali oni su to htjeli. Koliko izgleda, htjeli su ići do kraja. Ima toga u svakom vesternu, kad izvadiš pištolj, ovaj s druge strane nešto mora napraviti.

Bagić: On izvadi pištolj jer misli da će ovaj drugi doći na pregovore, ali nije. I on izvadi pištolj.

Vlašić: Nije li to neobično, jer ljudi koji vode sindikat nisu tu od jučer?

Bagić: Ali ovo je nova situacija, pa kad su štrajkali?

Vlašić: Pa da, nisu štrajkali kad su imali Bandića s druge strane stola.

Gotovac: Ali nisu uopće imali okruženje štrajka. Hrvatska nije zemlja štrajkova.

Bagić: Tako je. Znači, ovo je rijedak događaj. To je ono što Viktor (Gotovac, op.a.) dobro upozorava zadnjih dana. Ovo je specifičan događaj. I svi akteri nisu bili sigurni kako će se stvari razvijati. Ono što je važno reći je da treba jako razlikovati komunikaciju gradonačelnika koja je, po mom sudu, bila prilično korektna i tu ne možete puno toga zamjeriti, ali cijela strategija suzbijanja štrajka je imala niz elemenata koji su bili jako slični onome što je Vlada radila obrazovnim sindikatima u zadnje dvije-tri godine. To su te optužbe za političku instrumentaliziranost.

Vlašić: Je li to krivo? Zašto ne bi stranke sudjelovale u podršci radnika?

Gotovac: Ja bih se samo htio očitovati na ovo pitanje sa svim platnim listama. To je spektakularno dobar taktički potez. Naravno. Dao je rezultate. Ali to je sramota za ljevicu. Mi imamo vlast u Gradu Zagrebu, lijevu, koja se nije suprotstavila ustaškim obilježjima koja su farbana na novouređenom pothodniku. Imamo vlast koja je dopustila Thompsonov koncert i jedini na kojima su se iskalili su - radnici. To je strateška pogreška, kardinalna. Umjesto da traže partnerstvo na toj strani, da plate sindikatima i da stave Plenkovića u situaciju da onda svi na nacionalnoj razini kažu: ‘Gle što je Tomašević napravio, gle što je ljevica dala u Gradu Zagrebu, ti nam moraš dići plaće‘. A on to ne može ispuniti. Ne, oni su se konfrontirali s radnicima. Nisu to nikad smjeli napraviti, bez obzira na to koliki zahtjev bio.

Vlašić: Ali na vagi su se nalazili Zagrepčani s jedne strane i radnici ovih sindikata s druge…

Gotovac: To može raditi Plenković, on tako može procjenjivati, pa je onda HDZ i desni i lijevi i socijalni i nesocijalni. Ljevica to ne može. Sad ima ljude koji su danas frustriraniji nego što su bili prije štrajka, koji sada, nakon što su im te plaće objavljene, a znaju da to nije istina, imaju vjerojatno iracionalni odnos prema gradskoj vlasti.

Viljevac: Ovo je zanimljiva teza da su mogli to okrenuti i reći ‘ajmo se dogovoriti‘, a problem radništva prebaciti na nacionalnu razinu.

Gotovac: Iz šire sindikalne perspektive, ovo je bila neka vrsta Trojanskog konja koji je onda sve sindikate poslije njih morao natjerati na minimalno takve zahtjeve.

Vlašić: Hoće li Tomašević popustiti? Hoće li sindikati odustati?

Gotovac: Ja mislim da Tomašević sad zapravo mora popustiti. Znači, bez obzira na to što je on pobijedio, on je neobičan Pirov pobjednik koji mora sanirati štetu.

Bagić: Političku štetu.

Gotovac: Političku, ali ne samo političku. Jer kad mu ovi dečki sad riješe poslove, a riješit će, kad im protekne sporazum, a ovi su sad svi sindikalci nabrušeni, doći će opet. Zamislite da 1. prosinca, kad pada kiša, kad se Zagreb pretvori u kaljužu, a istovremeno imamo Advent u centru grada, svi se idu zabavljati, a ovi dečki kažu: ‘A sad ćemo lijepo sve po pravilima, da nam nitko ne može ništa prigovoriti, sve zaustaviti, kao što smo prvi put trebali‘. A onda će Tomašević reći: ‘Ne, ali dat ću vam‘. Neće pristati. Reći će: ‘Sad ćemo stati zato što smo ovaj put mi iracionalni‘.

Bagić: Ovi u ZET-u mogu za dva dana početi štrajkati dalje. Ako su pametni, reći će: ‘Može, dajte 20% svega što smo tražili‘. I onda će napraviti kaos, otići u štrajk u kojem će osigurati dio prometa, a to će puno više zbuniti ljude i napraviti veći kaos nego kada nitko ne vozi.

Nema zajebancije s našim Sinišom!

Does anyone have a higher quality version of this song?

I found this old post, but the links are dead, unfortunately.

https://www.discogs.com/release/2971725-Spock-Spock