u/MoonSoul379

​

1. Dobro, zašto moramo krvariti svaki misec?

I ne samo to, imamo nuspojave, bar ja. Em te puknu hormoni prije nego dobiješ, pa si nadrkana, pa te uvadi ludnica oko čišćenja, doslovno prevrneš kuću u pola dana (okej ovo ispadne pozitivno uglavnom), pa ti se ide slatko, nemaš pojma zašto, pa ti se nešto da, pa ti se brzo neda, pa onaj osjećaj - ajme osjećan da će svaki tren, a da ne spominjem čudan osjećaj u sisama, em uzbujaju tad, em ono - šta se događa u njima pa je čudno, em osjećaš da ti je cilo tijelo u kolapsu i nemoš objasnit, ali i dalje znaš! I to je sve prije nego dobiješ i onda kad dobiješ, e o tom tek neću hahahahah. Još ako potrefi da imaš dok tribaš negdi u svate ili bilo di, pa ono - ej živote jebote!!!

2. I onda naravno ne samo da krvarimo nego smo te koje rađamo jer neko mora, a žene su za taj dio stvorene jel. Jer je valjda neko procijenio da smo psihički i fizički na to spremnije. Doduše, uspoređujući muža kad je prehlađen i sebe dok sam bila trudna, složila bi se s ovim da smo spremnije. 😁Ali opet jebo ga! Što sve teže stvari nama ?

3. A tek odjeća??

Imaš pun ormar robe, dođe neki event, ti si u moodu - Nemam ništa za obuć! 😭 I dok sama sa sobom analiziraš šta obuć, muškarac navuče gaće i majicu i ćaos. O svadbama ni ne tribam, tu je tek koma. Kakva god prigoda bila, košulja i hlače, čarape i neke casual cipele, muškarac je top. Žene? Okej definitivno imamo veći izbor, o tom nema govora, ali postoji masa situacija di vridi ono - Manje je više!

4. Odgajanje dice, društvene norme bla bla bla ?

Rijetko ko će reći - Ćaća je kriv, neeeee. Mater je uvik kriva! 😁 Pssssss

5. Pa dalje, možda ovo:

Muškarac ako je na glasu kao neko ko ima uzburkan seksualni život obično je eventualno ženskaroš, ali i dalje kul. Žena je obično - drolja, ili da ne kažem onu goru riječ , eeee upravo tu na koju misliš.

Uglavnom.... i tako dalje.

Pri stvaranju svita i dodjeli uloga, Bog definitivno nije bio ravnopravan.

Šta vi mislite?

​

Jeste ikad bili u razdoblju kad vam je jednostavno sve više manje ravno? Kad se uopće ne trudite oko nikakvih odnosa više? I kad vas svejedno ti neki ljudi iz nekog razloga ne ostavljaju, nego su u pozadini, bez obzira šta ih guraš od sebe na svoj način?

Jeste se ikad osjećali da bi mogli biti i živiti potpuno sami, bez igdi ikog?

Fali li vam neko misto di je totalna tišina, di svit doslovno staje i vrime je sporije?

Kako nalazite ravnotežu između okoline kojoj ste dragi i samoće koja vam treba?

I je li normalno biti ovoliko loš u procjeni onog šta ti treba i šta želiš ili ne?

S druge strane istovremeno, sve ovo vam govori osoba koja je prije par dana pokrenula jednu humanitarnu akciju i u roku keks okupila oko sebe više ljudi koji također sudjeluju.

Ima li još neko da se osobnošću ovoliko lomi između potrebe za samoćom i očito neizbježnom sudbinom da se ljudi lagano lijepe za mene, tila ili ne i sve to šta s ljudima 'moram', odradim lagano, easy, u skladu s energijom i onda ponovo vraćanje u vlastiti svit, sa željom da tamo nikog nema .... (!)

Anyone else ?