u/MoonSoul379

Kad kažem nesavršenih, mislim na sve one koji ne smatraju da su najbolji u svemu i da je njihovo dite najbolje u svemu, superirono i nepogrešivo. Nesavršen ne znači nužno loš. Za mene znači biti svjestan vlastitih grešaka i ne tražiti stalno grešku u drugima, te pokušavati biti bolji iz dana u dan.

E sad, nesavršen roditelj ne znači nužno da su mu dica loša, neodgojena ili bilo šta treće. Kad bi se recimo oslonila na komentare drugih, bilo onih iz škole, od bliskih ili manje bliskih ljudi, mogla bi za sebe sebično reći - Super sam mama. Kad bi nekad stvarno slušala druge, bila bi slijepo uvjerena da jesam super mama. Jer ono najosnovnije zbog čega sam ustvari sritna, dica mi nisu sklona ruganju, dapače, kritični su prema onima koji to rade i na moje zadovoljstvo staju u obranu slabijih. U školi su i više nego dobri, iako imaju mater koja nikako nije za to da se sa dicom sidi i provjerava domaći. Valjda za to postoji učiteljica?(za provjeravanje domaćeg). Iako, kroz priče s drugim mamama skužila sam da sam valjda jedna od rijetkih budala koja to tako radi, tj ne radi. Naravno, ovo ne znači da me nikad ništa ne smiju pitati ako im nekim slučajem nešto nije jasno, a ja nekim slučajem znam. Ali moj način je - samostalnost. Imala sam npr. situaciju s mlađim sinom koji bi mi rekao da je napisao domaći, sutradan u dnevniku minus za nenapisani domaći. Toliko ga je bilo "briga" da se čak ni u školi nije htio trudit prepisati ga. Meni je veći problem bio to šta me lagao da ga je napisao nego činjenica da ga nije napisao. Za prvi minus mu nisam tila ništa reći, sutradan je ponovio isto. Zaredalo se tako čitav tjedan, dok me nije nazvala razrednica i pitala me šta će s njim(?). Kažem joj mrtvo ladno da se čudim pitanju i zašto me to uopće pita, (pretpostavljam samo zato jer su mi dica inače odlični učenici, ali kakve veze ima), i pitam ju - Zar nisu tri minusa jedinica i zašto mu je ne da? Ona na to da joj je žao. Rekoh joj, pa nema vam za šta bit žao, ja sigurno neću njemu puhat za vratom, nije vrtić, ni prvi osnovne da provjeravam njegove domaće, mora se naučiti biti odgovoran i isto tako snositi posljedice za neodgovornost. Pa ne mogu ja umisto njega biti odgovorna?? Čuo je taj razgovor, bio je valjda u sobi i doša tužan i govori mi da sam najgora mater na svitu (klasika). Kažem mu, možda jesam, vjerojatno i jesam, ali i sam znaš da su tri jedinice minus, ideš u školu prvenstveno radi sebe, učiš ili ne učiš radi sebe, na tebi je da biraš... Otad više nije imao minuse.

E sad, ovo je bio jedan sitni primjer malih sitinih borbi.

Moj post i pitanja koja ću vam postaviti se zapravo odnosi na puno teže borbe.

Ne na dicu, nego na nas same, u ovom slučaju na mene, ali možda se još neko nađe. Ja stvarno ne mislim da sam super mama, naprotiv, svaki dan se iznova uvjerim u neku svoju manu protiv koje se teško borim. A znate da su dica često ogledalo nas. Lipo je kad pokupe neke tvoje super gene ili dobre strane karaktera, ali šta je s onim lošima? Kako se nositi s time? Kako se nositi s osjećajem da si nekad rekao nešto loše, pogrešno ili grubo? Za mene riječ oprosti i nema neku ogromnu vrijednost nakon već izrečenog? Ili možda ipak ima? Postoji li uopće način za ispraviti nešto? Koja je granica?

Ne tražim savršenstvo, ali se pitam koji je način? Nekako se tješim da su ljubav i povjerenje, osjećaj razumijevanja i prihvaćanje - NAČINI, kao i spremnost na priznanje vlastitih grešaka i učenje i rast iznova.

Najbitnije pitanje koje imam za vas je:

Koliko mislite da naše "pogreške i mane" utječu na dicu? Koliko mislite da nekad neke riječi izrečene u trenucima nepromišljenosti utječu na njih? Koliko mislite da kasniji razgovor i oprosti imaju smisla?