u/Outrageous-Injury162

Ležim na intenzivnoj njezi. Iz svog kreveta, kroz otvorena vrata boksa, vidim samo dio hodnika i sobu preko puta. U njoj leži čovjek, djed od svojih 70-80 godina. Vezan je za respirator i to je jedino što ga trenutno drži u životu. Leži potpuno nepomičan, ne otvara oči, ne reaguje na okruženje...
Danas mu je u posjetu došla supruga.
Stala je pored kreveta, uzela ga za ruku, nježno ga milovala po licu i tihim glasom dozivala njegovo ime. On nije mogao da odgovori, niti da otvori oči, ali ona je stajala tu i pružala mu svu toplinu koju ima. U tom jednom pokretu ruke preko njegovog čela vidjelo se sve decenije zajedničkog života, odanost i ona čista, ogoljena ljubav života koja ne prestaje ni u najtežim trenucima.
Iskreno, oči su mi se napunile suzama. Dok ležim ovdje i gledam tuđu bol, osjetim kako me pogađa jednako kao i moja vlastita situacija.

Zanima me kako vi gledate na ovakve stvari da li ste izraženo empatični? Da li vas ovakve scene i tuđe sudbine navedu da duboko sažalijevate druge i zapitate se nad životom, ili imate neki svoj mehanizam zaštite?

Zanima me kako provodite nedjelju vi koji trenutno kao ja nemate neko svoje društvo za kafu, izlazak ili druženje?
Nedjelja mi je nekako uvek specifičan dan svi su uglavnom u nekim svojim porodičnim planovima, sa partnerima ili u svojim stalnim ekipama. Kada nemaš s kim da izađeš, zna malo da smori ili da stvori onaj osjećaj praznine pred početak radne sedmice.
Kako ispunjavate to vrijeme? Imate li neke svoje rutine, hobije, idete li sami na kafu/u šetnju ili jednostavno blejite kući uz kompjuter, filmove i serije?

Hi everyone,
I was recently diagnosed with TTP and I am currently in the hospital. Tomorrow I am going in for my 6th plasma exchange (PEX). Because my kidneys took a hard hit at the beginning, I am also currently on temporary dialysis.
On Monday (3 days ago), I received my first infusion of Rituximab.I am feeling quite tired and honestly a bit overwhelmed by the machines and the whole situation.
Has anyone else here had to go through temporary dialysis along with PEX for TTP? How long did it take for your Rituximab to kick in and for your kidneys to start waking up? I would really appreciate any stories, advice, or encouragement right now.

Hello, I wrote my first post about kidney disease. They haven't done a kidney biopsy yet. They didn't want to because of my high creatinine. They are currently giving me 80 milligrams of methylprednisolone. They suspect Goodpasture syndrome. I am physically and mentally tired. Does anyone have experience with this medication and the syndrome? Thank you.

Ćao svima. Pišem ovo jer se trenutno nalazim u prilično teškoj situaciji i iskreno mi treba malo podrške ili razgovora s nekim ko je prošao kroz slične stvari. Imam 22 godine i već mjesec dana sam vezan za bolnički krevet zbog iznenadnih zdravstvenih problema (u pitanju je nagli zastoj rada bubrega zbog teške upale). Trenutno sam na dijalizama i sve ovo mi je došlo kao ogroman šok. Emocionalno sam potpuno iscrpljen, uplašen za svoju budućnost i iskreno, preplašen od pomisli da bi ovo moglo postati trajno stanje u mojim godinama. I da cu citav zivot provesti na dijalizi

Kako se psihički nositi s ovakvim preokretom u životu kada si mlad?

I am a 22-year-old guy and I have been stuck in the hospital for a month now. My kidneys suddenly stopped working due to severe inflammation. I am absolutely terrified that I will end up on permanent dialysis.
So far, I have already gone through 10 dialysis sessions. I am emotionally drained, exhausted, and scared for my future at this age.
I would really love to hear from others, especially younger people. What is life on dialysis actually like? How do you cope with it? Is there a chance for recovery after this many sessions? Any personal experiences, advice, or stories would mean the world to me right now. Thanks.