Da li i vas hvata sve veći strah od budućnosti kako se približava kraj fakulteta?
Pozdrav, studentarijo.
Pitanje iz naslova odnosi se na to da li vas hvata jeza na pomisao da se uskoro završava, teorijski makar gledano, deo života koji bi trebalo da bude obeležen stalnim druženjem sa svojim vršnjacima, ludih provoda, kada se ne očekuje mnogo od tebe u životu, kada barem izgleda najlakše naći partnera, i drugo. Da li imate neki žal za neproživljenim tokom tih dana i mislite li da neke stvari neće moći da se nadoknade kasnije?
Naravno, verujem da ima i vas koji niste mogli toliko bezbrižno da proživite te dane. Neki od vas su i radili ili bar morali da uče prekomerno kako bi se finansijski obezbedili, barem putem stipendija.
Među njima sam upravo bio i ja i sada kada vidim koliko mi malo još ostaje do kraja, te izjedam se u poslednje vreme svaki dan.
Prve dve godine faksa su mi bile prilično teške. S obzirom na to da živim u Beogradu od rođenja, nisam mogao da iskusim čari života u studentskom domu. Živeo sam bukvalno na gradilištu, zbog renoviranja stana.
Za roditelje u godinama pred penzijom, koji rade nq poslove, bio je to ogroman udar na budžet, a samo bih roditeljima stao na žulj ako bih uporedo sa studijama radio, jer bi im bila smrtna kazna da nisam bio na budžetu. Boga sam molio da mi padne neka stipendija, jer u protivnom išao bih na faks bez pišljive pare. Dve godine sam se fokusirao na faks, koji srećom manje-više volim i perspektivan je, ali sam žrtvovao deo socijalnog i emotivni život samo kako bi se fokusirao na isti. Ali opet, prve dve godine kada je trebalo da se privikavam, osećao sam gorak ukus prefokusiranja.
Lepši deo faksa mi je bilo članstvo u organizacijama, volontiranje, pa i blokade na kojima sam upoznao dosta novih prijatelja sa kojima se stalno družim. Ali problem nastaje kad pomislim koliko je kasno to meni došlo u životu. Postavljam sebi pitanje koliko ću to moći da negujem kada budem bio zaposlen? Da li stvarno sve postaje tako turobno? Da li meni vreme da steknem ljubavno iskustvo ističe?
Treća sam godina, ali smatram da je praktično za mene kraj kad u januaru budem krenuo na part-time praksu, jer jebiga, roditelje krhkog zdravlja koji su se žestoko mučili da bih ja mogao da se obrazujem moram poslati u penziju. Sve što sam od njih celog života slušao to je strah od gladi, besparice, krova nad glavom, i tako dalje...