"Čuveni fruškogorski manastiri, nedaleko od Beograda, preživjeli su 300 godina turske vlasti, ali nisu preživjeli 3 godine 'evropske' vlasti. Spaljeni su u toku Drugog svjetskog rata. Fašizam i komunizam nisu azijski, nego evropski proizvod. Ni sada Evropa nije pokazala neku veliku osjetljivost prema pojavi fašizma na Balkanu. Ja cijenim Evropu, ali mislim da ona ima odveć visoko mišljenje o sebi."

Alija Izetbegović, "Sjećanja", str. 160.

„Išli smo u Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu, pa najzad na Kosovo. I šta smo uradili? Poraženi svuda isterani smo iz Slovenije, Hrvatske, iz Bosne i naravno i sa Kosova. Ostavili smo krvave zločinacke tragove za sobom koji se sada otkrivaju po Haškom tribunalu, na suđenjima našim političkim i vojnim komandantima. Već dvanaest godina razvlačimo poraze, ne priznajemo da smo krivi, da smo zločinci, agresori, da smo u tuđe zemlje slali vojsku i kriminalce, ubijali, pljačkali, palili, rušili, silovali!“

Danica Drašković supruga lidera SPO-a Vuka Draškovića.

💊 🤢 💉

Narod s pravom pita jesu li među 300 ljudi kojima je ministar Konaković, po svojoj slobodnoj volji, izdao diplomatske pasoše i inkriminirane osobe koje zakon progoni zbog veza s narkokartelima, pita Turković.

Bivša ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković ponovo se oglasila o slučaju vozača u Ambasadi BiH u Danskoj, koji je uhapšen zbog umiješanosti u šverc 818 kilograma kokaina, a za šta je optužila Elmedina Konakovića da sve pokušava zataškati.

Njenu objavu u nastavku prenosimo u cijelosti.

- Kao što se službeni vozač Ambasade BiH u Danskoj, tokom suđenja, branio tvrdnjom da mu “pamćenje ne funkcioniše“, možda Bećirović i Konaković također šute jer im pamćenje ne funkcioniše pa su zaboravili šta su njihove zakonske obaveze.

I dok su danski novinari mjesecima istraživali i izvještavali o najvećoj zapljeni kokaina u historiji Danske, u kojoj se spominje i Ambasada Bosne i Hercegovine i njen službeni vozač, Konaković i Bećirović mjesecima šute i čekaju da pitanja nestanu.

U Presudi danskog suda piše, između ostalog, da je službeni vozač Ambasade izjavio: "da zbog svog radnog mjesta (u Ambasadi BiH) ima obavezu da čuva tajnu", "a trećeoptuženi izjavljuje da se 14. marta 2024. godine u Ambasadi sastao sa prvooptuženim (sinom vozača) i N osobom, te drugooptuženim (vozačem Ambasade) neposredno prije događaja povezanih s putovanjem u Švedsku (preuzimanje kokaina).

To otvara ozbiljno pitanje da li je Ambasada BiH korištena u okviru operacije povezane s kokainom? Da li je korištena kao operativni centar? Poslije isteka četrnaest dana, Denis Bećirović i ministar Konaković još uvijek nisu skupili dovoljno hrabrosti da odgovore javnosti na pitanja odgovornosti za štetu nanesenu državi Bosni i Hercegovini u najvećoj zapljeni 818 kg kokaina, najvećoj u historiji Danske.

Bećirović po Ustavu odgovara za „vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine i imenovanje ambasadora“. Umjesto da stane u zaštitu interesa Bosne i Hercegovine i njene institucije i zatraži odgovornost, Bećirović je odlučio štititi svog ministra Elmedina Konakovića šutnjom. Bećirovićev mandat će biti zapamćen upravo po toj političkoj šutnji i zataškavanju afere povezane s 818 kilograma kokaina, a ne po zaštiti države i njenog ugleda. Konaković po Zakonu „odgovara za stanje u oblastima iz djelokruga rada Ministarstva“. Zašto ministar Konaković nije pokrenuo internu istragu i obavijestio javnost? Narod koji plaća Konakovića i zaposlene u Ambasadi i ima pravo da zna ko bira zaposlene i na osnovu kojih kriterija?

Diplomatski pasoši

Dansko tužilaštvo navodi da se nekoliko osumnjičenih osoba sastalo u Ambasadi Bosne i Hercegovine, neposredno prije događaja povezanih s putovanjem u luku da se pokupi kokain. Nadalje, navodi se da se vozač “sastao s osobom koja je sjedila u upaljenom automobilu Ambasade.” Ko je osoba koja je sjedila u službenom autu Ambasade?

Narod s pravom pita jesu li među 300 ljudi kojima je ministar Konaković, po svojoj slobodnoj volji, izdao diplomatske pasoše i inkriminirane osobe koje zakon progoni zbog veza s narkokartelima?

Činjenica je da ministar krije imena od Parlamenta i medija, pa se osnovano sumnja da čeka da im diplomatski pasoši isteknu kako bi se tako sakrili tragovi?

U Danskoj se nalazi 23.000 državljana iz BiH, vjerovatno bi mnogima bila čast da rade u Ambasadi Bosne i Hercegovine. Ovo su detalji o vozaču iz sudske presude:

Prima prijevremenu penziju zbog dijagnoze multiple skleroze, prije bolesti radio je u sektoru čišćenja, zbog bolesti djelomično je izgubio vid na jedno oko, ima dijabetes i povišeni holesterol. Čudne neke reference za dobijanje posla službenog vozača u Ambasadi Bosne i Hercegovine! Jeli moguće da nije bilo bolje kvalifikovanog vozaća ili…?

Nekoliko detalja iz presude:

- Prema navodima Tužilaštva, otac je imao aktivnu ulogu u ovom slučaju, jer je otišao u Höganäs u Švedskoj kako bi preuzeo automobil kojim je 28-godišnjak tamo stigao, a vozio je i u Jutland kako bi se sastao s jednim od svojih sinova. Osim toga, 13. marta 2024. godine s očevog telefona izvršena je pretraga za iznajmljivanje broda bez kapetana u Švedskoj, a upravo je otac odvezao 28-godišnjaka i trećeoptuženog iz Danske u Njemačku, odakle su mogli nastaviti…

Na 14. i 15. stranici presude prvooptuženi (sin vozača) objašnjava da ga je 24. marta 2024. godine njegov otac (službeni vozač Ambasade BiH) odvezao iz Danske zajedno sa trećeoptuženim..

Na 22. i 23. stranici, trećeoptuženi izjavljuje: U Njemačku su stigli tako što ih je drugooptuženi (vozač Ambasade) odvezao. Trećeoptuženi navodi da su se u automobilu nalazili prvooptuženi (sin vozača), drugooptuženi (vozač Ambasade) i trećeoptuženi, te da je drugooptuženi (vozač Ambasade) cijelim putem vozio do Njemačke. Nakon dolaska u Njemačku, prema njegovom iskazu, sva trojica su otišla u restoran. Nakon toga je stiglo drugo vozilo koje je prvooptuženog (sina vozača) i trećeoptuženog odvezlo dalje prema Mađarskoj/Budimpešti, dok je trećeoptuženi pretpostavio da se drugooptuženi (vozač Ambasade) vratio kući.

Interesantan je dio snimljenog razgovora u vozilu i obrazloženja koje je prvooptuženi (sin vozača) dao: “četiri miliona eura“ o kojima se govori u punome transkriptu prisluškivanja vozila od 8. jula 2024.) strana 743. optužnice, odnosi se, po izjavi prvooptuženog, na zemljište koje su preuzeli komunisti u (BiH) i ako im zemljište bude vraćeno njegova vrijednost je oko četiri miliona eura i zato je tražio dobrog advokata.

Interesantno je da je sin, po njegovoj izjavi, u 2023.g. više puta odlazio u Bosnu i Hercegovinu.

Dansko tužilaštvo je ovaj slučaj shvatilo toliko ozbiljno da je za službenog vozača Ambasade tražilo maksimalnu zatvorsku kaznu i trajno protjerivanje iz Danske i oduzimanje drzavljanstava jer je dvojni državljanin Bosne i Hercegovine i Danske kao i njegov sin osuđen na 16 godina zatvora.

Dok je sin preuzeo odgovornost za svoje postupke i osuđen na 16 godina zatvora, porota koja je odlučivala o krivici njegovog oca (profesionalni sudija i dva člana iz naroda) nije postigla jednoglasnu odluku o krivici. Traga se i za drugim sinom, koji je pobjegao, kao i za još jednom osobom za koju se smatra da su bili saučesnici.

Izdvojeno mišljenje

Sudija koji je izdvojio svoje mišljenje smatrao je odgovore službenog vozača Ambasade nevjerodostojnim, te je zaključio da njegov bliski kontakt sa sinovima i njegovi postupci predstavljaju dovoljan osnov za zaključak o svjesnom učešću.

Danski tužilac Tobias Baadsgaard iz Nacionalne jedinice za teški kriminal je rekao:

“Sud je danas izrekao nekoliko veoma strogih kazni od 16 godina zatvora zbog krijumčarenja 818 kilograma kokaina u martu prošle godine. Ova presuda pokazuje da mi, kao društvo, jasno kažemo ne tome da Danska bude prva tačka ulaska kokaina. Ona također naglašava koliko ozbiljno kao društvo shvatamo ovakva krivična djela, kada se primjenjuje maksimalna zakonom propisana kazna prema odredbama Krivičnog zakona koje se odnose na kokain, odnosno narkotike…“

Za štetu koja je nanesena ugledu države Bosne i Hercegovine i njenom diplomatsko-konzularnom predstavništvu ko će odgovarati?

Treba imati u vidu da danske vlasti imaju isključivu nadležnost nad mjestom zločina, prikupljanjem dokaza i krivičnim postupkom unutar Danske, ali ne i u Ambasadi, jer Ambasada je eksteritorijalni prostor i smatra se područjem Bosne i Hercegovine. Tu odgovornost treba da preuzmu bosanskohercegovačke vlasti.

Bećirović i Konaković zaboravljaju da funkcija nije samo privilegija. Funkcija je odgovornost.

A Bosna i Hercegovina treba odgovorne i pouzdane rukovodioce institucija, odgovorne narodu koji ih je izabrao - rekla je Turković.

Antisemitism against semitic Palestinian people has reached unprecedented levels of cruelty.

Israeli terrorists (IOF) wrote identification numbers on Palestinian men during a military raid in Qabatiya, fuelling anger over this dehumanising practice.

Source: https://www.ibtimes.co.uk/outrage-israeli-soldiers-mark-palestinian-detainees-1814880

Vijest o skrnavljenju spomenika na katoličkom groblju Svetog Ilije u Slimenima prošle je sedmice uznemirila javnost u Travniku i okolini. Policija je brzom intervencijom uhapsila D. G. (38) iz Travnika, koji se sumnjiči za uništavanje nadgrobnih spomenika. Protiv njega će, u saradnji s nadležnim Kantonalnim tužilaštvom, biti poduzete zakonom propisane mjere i radnje.

No, ono što je uslijedilo nakon ovog ružnog događaja pokazalo je i onu drugu, mnogo ljepšu stranu Bosne i Hercegovine, solidarnost i spremnost da se pomogne bez obzira na vjeru i naciju.

Vlasnik kamenorezačke firme "Jasko" iz susjednog Viteza, 50-godišnji Jasmin Zahirović, sa svojim je radnicima samoinicijativno i bez naknade obnovio oštećene nadgrobne spomenike u Slimenima.

Njegov potez pokazao je da se na destrukciju može odgovoriti solidarnošću, a na pokušaje unošenja podjela poštovanjem.

"Želim jasno i nedvosmisleno osuditi čin vandalizma, kao i svaki drugi postupak kojim se narušavaju mir, sigurnost i dostojanstvo građana. Neodgovorni pojedinci svojim postupcima ne samo da pričinjavaju materijalnu štetu nego uznemiravaju građane i narušavaju osjećaj sigurnosti u zajednici. Takvo ponašanje ne može imati opravdanje i ne služi na čast nikome.

Posebno je neprihvatljivo dirati u mjesta koja nose uspomenu i pijetet prema ljudima koji više nisu među nama. Pokojnici i rahmetlije trebaju počivati u miru, a njihova spomen-obilježja moraju biti zaštićena od svakog oblika vandalizma, skrnavljenja i neprimjerenog ponašanja", kaže za "Slobodnu Bosnu" načelnik Općine Travnik.

Dautović je pohvalio i brzu reakciju policijskih organa, koji su u kratkom roku identifikovali i uhapsili osumnjičenog.

"To je posao policije i upravo od institucija nadležnih za zaštitu javnog reda i sigurnosti građani s pravom očekuju efikasno, profesionalno i zakonito postupanje. Kao načelnik Općine Travnik imam puno povjerenje u rad nadležnih policijskih organa i vjerujem da će i u ovom, kao i u svim sličnim slučajevima, svoj posao obaviti odgovorno i u skladu sa zakonom.

Općina Travnik će, u okviru svojih nadležnosti, uvijek biti partner nadležnim institucijama, ali je važno jasno razgraničiti odgovornosti. Zaštita javnog reda i sprečavanje krivičnih i drugih protivpravnih radnji prvenstveno su posao nadležnih sigurnosnih i policijskih institucija. Od Općine se ne može očekivati da preuzima poslove za koje nema zakonsku nadležnost niti raspolaže ljudskim i materijalnim resursima", dodao je Dautović.

Priča o vandalizmu dobila je potpuno drugačiji ton zahvaljujući Jasminu Zahiroviću. Ovaj kamenorezac iz Viteza kaže da ga je na odluku da besplatno obnovi oštećene spomenike prije svega potaknula ljudskost.

"Imao sam potrebu to uraditi kada sam vidio gomilu komentara na portalima. Nije to vjerska netrpeljivost, već pojedinci jedva čekaju da ovakve stvari iskoriste", kaže Zahirović za "Slobodnu Bosnu".

Njegov potez naišao je na brojne pozitivne reakcije, a zahvalnost mu je uputio i načelnik Travnika.

"Posebno želim istaknuti postupak gospodina Jasmina Zahirovića, vlasnika kamenorezačke firme 'Jasko' iz Viteza, koji je bez naknade sanirao svu nastalu štetu i omogućio da spomenici u kratkom roku ponovo budu uređeni i dostojanstveni. Tim povodom upućujem mu iskrenu zahvalnost i čestitke na ovom odgovornom i nesebičnom postupku.

Njegov odnos prema nastaloj situaciji primjer je društvene odgovornosti i pokazuje da, kada se dogodi nešto loše, postoje ljudi koji su spremni svojim radom, znanjem i vlastitim sredstvima pomoći da se posljedice takvog postupka što prije otklone.

Brza reakcija policije i besplatna sanacija nastale štete od strane gospodina Zahirovića izazvali su, s pravom, pozitivne reakcije javnosti. Smatram da upravo takve primjere treba isticati: institucije trebaju efikasno raditi svoj posao, a odgovorni pojedinci svojim postupcima pokazivati solidarnost i odnos prema zajednici", poručio je Dautović.

Na kraju, načelnik Travnika ističe da je ovaj grad zajednički dom svih njegovih građana.

"Travnik je grad svih svojih građana. Naša je obaveza da gradimo zajednicu u kojoj se različitosti poštuju, neslaganja rješavaju razgovorom i kroz institucije, a zakon primjenjuje jednako prema svima.

Ne možemo spriječiti svaki neodgovoran postupak pojedinca, ali možemo pokazati kako odgovorna zajednica na takve postupke treba reagovati: jasnom osudom, efikasnim radom nadležnih institucija i solidarnošću ljudi koji su spremni pomoći.

Vjerujem da je to put kojim trebamo nastaviti – čuvajući mir, poštujući jedni druge i gradeći društvo u kojem će odgovornost, zakonitost i međusobno uvažavanje biti snažniji od bilo kojeg pojedinačnog čina vandalizma", zaključio je načelnik Dautović.

🔥🔥🔥

Četiri osobe su navodno priznale podmetanje čak 10 požara na širem zadarskom području!

Radi se o trojici hrvatskih državljana Srpske nacionalnosti i jednoj Poljakinji!

>Na Međunarodnom aerodromu Sarajevo danas je upriličena svečanost povodom 30 godina od poslijeratnog otvaranja tog aerodroma za civilni zračni saobraćaj (1996–2026).

Međunarodni aerodrom Sarajevo obilježio je 30 godina ponovnog uspostavljanja civilnog zračnog saobraćaja, uz prisustvo predstavnika institucija, poslovnih partnera, zaposlenika i brojnih gostiju.

Od skromnih poslijeratnih početaka do statusa vodećeg aerodroma u BiH, Aerodrom Sarajevo prošao je značajan razvojni put.

U protekle tri decenije realizirani su brojni infrastrukturni projekti, unaprijeđeni sigurnosni standardi, proširena mreža destinacija i ostvarena partnerstva s vodećim aviokompanijama.

V.d. direktora Međunarodnog aerodroma Sarajevo Dino Selimović istakao je da je Aerodrom danas jedan od ključnih simbola napretka Sarajeva i BiH. Podsjetio je da je 15. augusta ove godine ponovo oboren dnevni rekord po broju opsluženih putnika, javlja Preporod.

– Malo ko je 1996. godine mogao zamisliti da će, tri decenije kasnije, Međunarodni aerodrom Sarajevo postati glavno zračno čvorište zemlje i jedna od ključnih ulaznih tačaka za hiljade turista – rekao je Selimović.

Najavio je i nastavak razvoja. Ryanair će u ljetnoj sezoni 2027. godine ponuditi više od 420.000 sjedišta iz Sarajeva, dok će Wizz Air od predstojeće zimske sezone Sarajevo povezati s Berlinom, Pragom i Bratislavom.

Gradonačelnik Sarajeva Samir Avdić naglasio je da je aerodrom jedno od najvažnijih vrata glavnog grada i važan pokretač razvoja turizma i privrede. Istakao je da se sa sarajevskog aerodroma danas leti prema 41 evropskoj destinaciji.

Zaposlenica Aerodroma Indira Korman, koja je u kompaniji od 1996. godine, prisjetila se skromnih početaka i rada u improviziranim uslovima, kada su se putnici registrirali ručno. Danas, kazala je, Aerodrom Sarajevo predstavlja moderan zračni centar povezan s brojnim evropskim destinacijama.

Na svečanosti je predstavljena i personalizirana poštanska markica BH Pošte posvećena 30. godišnjici ponovnog otvaranja Aerodroma Sarajevo za civilni saobraćaj. Motiv markice simbolično spaja ratom devastiranu aerodromsku zgradu iz 1996. godine i današnji moderni kompleks, predstavljajući tri decenije obnove i razvoja.

Poznata historičarka za srednji vijek, prof. Zagrebačkog sveučilišta, dr. Nada Klaić, koja je 1989. izdala knjigu ‘Srednjovjekovna Bosna’, je prva među historičarima naučno dokazala da Bosna nije nikad pripadala ni srpskim ni hrvatskim zemljama

Bosanski državni suverenitet bi dolazio u pitanje za period koji je historijski zanemarljiv. Država Bosna je prema Nadi Klajić samonikla tvorevina kakve su bile Hrvatska, Raška i Duklja.

Ona je znanstveno dokazala da hrvatski i srpski historičari nemaju osnova da tvrde da je Bosna pripadala bilo kojoj strani. Ona otkriva pravi ključ zašto se krivotvori historija ranog perioda srednjovjekovne Bosne. Njena je teza da je Bosanska država među svojim susjedima najstarija država. Ova cijenjena historičarka je ustanovila i objavila tragove i činjenice o postojanju Bosanske države.

Vizantija je vladala Bosnom (od 1167-1180). S njenom vojskom je stigao u Bosnu veliki broj pristalica bogumilske vjere. Oslobodivši se vizantijske vlasti, Kulin je uzeo titulu bana, kako su se oduvijek u Bosni i nazivali njeni vladari. Bogumili su podjednako protjerivani od tadašnje ‘istočne’ i ‘zapadne’ crkve. Još za vrijeme Nemanje Bogumili, koji su dolazili iz Bugarske, bili su brutalno proganjani. Istom su brutalnom tretmanu bili izloženi i za vrijeme njegovog sina Stefana Nemanje, zvanog Stefan Prvovjenčani koji je vladao (1196-1228). To je nastavio i njegova brat Sava po povratku sa gore Atos.

Na velikom Saboru u gradu Žiči 1221., donešen dekret velikog župana Stevana Nemanje koji nalagao istrjebljenje Bogumila. Mjere su bile zvjerske i u praksi su značile: konfiskacija imovine, čupanje jezika, izgaranje lica usijanim željezom, silovanje, te konačno progonstvo. Bogumili su bježali na sve strane, a ponajviše u susjednu Bosnu, piše Aleksandar Solovljev u svome djelu Svjedočanstvo pravoslavnih izvora o Bogumilina na Balkanu, strana 40., a to isto potvrđuje i V. Ćorović u svom djelu Istorija Jugoslavije, str. 98.

I “heretici” (Bogumili) iz Hrvatske i Dalmacije sklanjaju se pred progonima katoličke inkvizicije, masovno bježeci u Bosnu. Bosna je bila utočiste svih proganjanih, koji su iz susjednih krajeva morali bježati zbog raznih vjerskih i drugih uvjerenja. To je upravo bio period vladavine bana Kulina (1180-1204). Kako je ban Kulin došao na čelo Bosne, ne zna se. Vjerovatno u vrijeme kada je Vizantija vladala Bosnom (od 1167-1180). S njenom vojskom je stigao u Bosnu veliki broj pristalica bogumilske vjere. Oslobodivsi se vizantijske vlasti, Kulin je uzeo titulu bana, kako su se oduvijek u Bosni i nazivali njeni vladari. Za vrijeme Kulina bana širenje bogumilskog učenja u Bosni uzelo je toliko maha da ga je i on sam prihvatio zajedno sa svojom porodicom, rođacima, dvorjanima i oko 10 hiljada podanika, a Bogumilstvo banskim aktom postade državnom vjerom Bosne.

Ban je znao da samostalnost Bosne može očuvati jedino oslanjajući se na Bogumile. Papa je bio jako uznemiren na pojavu tolikog broja Bogumila u Bosni. Oktobra 11., 1200. godine papa naređuje ugarskom kralju Emeriku da poduzme sve potrebne mjere kako bi prisilio Kulina bana da prihvati katoličku vjeru, a ako to ne učine, da se svrgne. Heretici se moraju iz cijelog kraljevstva protjerati, a imanje im se zaplijeniti-bio je ultimatum pape. Emerik je to dobro razumio i kao vjerni sluga katoličke crkve krenuo na Bosnu. Šta se poslije desilo može se iščitati na stranicama historije.

Helem, u državi Bosni su u jednom vremenu bili samo Bogumili. Bogumili dolaskom Turaka promijeniše vjeru i postadoše muslimani. Ako neko pita da li se išta u državi Bosni promijenilo od vremena naših i mojih predaka Bogumila. Istinu govoreći ništa. I dalje napadaju Vizantinci preko rijeke Drine koji se vremenom udomaćiše i nastaniše u Bosni. Istina je i to da njihovi rođaci plajčkaši povremeno prijeđu Drinu i počine zločine misleći da će jednom zauvijek istrijebiti dobre Bošnjane. Isto to čine i Latini prelazeći rijeke Savu i Unu. U zadnje vrijeme su se i jedni i drugi slizali i udružili protiv Dobrih Bošnjana. Viđaju se zajedno u Banjaluci, Beogradu, Bijeljini i drugdje.

Bosanski jezik nije samo identitetski pojam – on je historijska i kulturna činjenica, potvrđena u dokumentima koji nadživljavaju sva osporavanja.

RACSUN ZA PERVU I DRUGU GODINU SHKULSKU, IZ LATINSKOG' U BOSANSKI JEZIK

PRINESE P. AMBROXA MATHICH, REDA S. FRANE OD OBS. DERXAVE BOSANSKE MISNIK I SHKULA GRAMMATICSKI UCSITELJ.

(Rukom dopisano): fr. Antonii Elegović 1827. Dolac Travnik

U OSSIKU, 1827.

***
Evo prijevoda teksta na savremeni bosanski jezik:

Priručnik za prvu i drugu školsku godinu, iz latinskog na bosanski jezik

Preveo o. Ambroz Matić, svećenik Reda sv. Franje Opservantske provincije Bosne Srebrene i nastavnik gramatike u školi.

(Rukom dopisano):

fra Antonije Elegović, 1827. Dolac, Travnik

U Osijeku, 1827.

Objašnjenje starijih pojmova:

• Racsun: Račun (u starom značenju: udžbenik, priručnik ili pregled/skripta).
• Prinese: Preveo / prenio.
• P. (Pater) / fr. (Frater): Otac / fra (franjevački svećenik).
• Ambroxa Mathich: Ambroz Matić (1795–1849), bosanski franjevac i književnik.
• Obs. derxave bosanske: Reda opservanata (strogog pravila) Bosne Srebrene (puni naziv: Provincia Bosna Argentina).
• Misnik: Svećenik / misnik.
• Shkula grammaticski ucsitelj: Nastavnik/učitelj gramatike u školi.
• Ossiku: Osijek (gdje je knjiga štampana).

pročitajte 4 stranice ove knjige

Velika Medresa i Njeni Učenici u Revolucionarnom Pokretu

Legitimno je upitati se, kako je komunistima pošlo za rukom da tako "olahko" našu intelektualnu elitu a zatim i narod odrode od islama - stožera naše duhovnosti i identiteta. Djelić odgovora nalazi se u knjizi "Velika medresa i njeni učenici u revolucionarnom pokretu", autora Mustafe Memića, bivšeg učenika Velike medrese.

- U poglavlju naslovljenom "Pokušaji organizovanja ljotićevaca i panislamista", u kojem je predstavljeno djelovanje antikomunističkih frakcija u Velikoj medresi, autor od samog početka, tj. od naslova poistovjećuje navodne panislamiste sa takozvanim ljotićevcima - sljedbenicima Dimitrija Ljotića (1891-1945) bivšeg ministra pravde Kraljevine Jugoslavije, fašističkog usmjerenja i djelovanja.

Dalje u tekstu, antikomunisti među učenicima Medrese, tj. "panislamisti", predstavljeni su kao nacionalisti, profašisti, izmanipulisani bijednici, te špijuni i uhode svojih kolega. Istovremeno je njihov tobožnji lider - jedan od profesora Medrese - izvjesni Nasuf Gadžović, prikazan kao personifikacija pokvarenjaštva i neljudskosti. Autor Gadžovića karikira svojstvima bezobzirne i nekolegijalne osobe, sklone uhođenju učenika i špijuniranju radnih kolega. Navodno je poslat iz Beograda po zadatku, da širi srpski nacionalizam i antikomunizam.

Dalje se tvrdi da je grupa koju je među učenicima medrese uspio organizovati samo prividno religiozna, tj. nominalno panislamistička a realno fašistička, dok njihove ideje privlači samo zatucane pojedince među medresantima i prizemne nacionaliste. Također se za Gadžovića tvrdi da istupa nepedagoški, da je grub, da traži povode kako bi izazvao razdor među učenicima, da je nastojao izazvati međuetnički sukob suprostavljajući medresante Bošnjake Albancima i Turcima.

- Navodno je javno favorizovao Albance i Turke, a potajno bio protiv njih, što pokazuje, još jednom, da nije birao sredstva do cilja. Kakav je to zloća bio, ni direktor Medrese ga nije volio. On je pored svega i vulgaran, psuje učenicima sestre, a i majke im pominje. Također je i agresivan, žedan krvi, prijeti. Na koncu, taj pseudolider panislamističke grupe u Velikoj medresi navodno odvraća medresante od učenja vjerskih predmeta, a poseban amozitet osjeća prema arapskom i turskom - jer su to jezici bez budućnosti.

Na kraju Gadžović doživljava totalni debakl, te napušta rad u Medresi, bijesan i izbezumljen.

Nasuprot zatucanim panislamistima, komunistička mladež Velike medrese na istim stranicama knjige predstavljena je biranim riječima.

- Napredni učenici, solidarni, jedinstveni,... Njihov lider, tj. mentor, izvjesni Vuko Tmušić, prikazan je kao dokazani član Partije, iskusan, čovjek sa planom, teoretski obrazovan.

Opis elemenata propagande ili bolje rečeno indoktrinacije koja na crno-bijeli način predstavlja djelovanje učenika u Velikoj medresi a na koji nailazimo u Memićevoj knjizi, nekim čitaoca može izgledati tendenciozno i nestvarno, ili pak mogu pomisliti da su izvađeni iz konteksta. Zbog toga, u prilog objavljujem i fotografije nekoliko stranica originalnog teksta knjige, na uvid zainteresiranim.

„Na znanjeti mili brate Tomo,

„Eto idu dva bega Bošnjačka,

„Beg Čengića i beg Ljubovića,

„Na Zlaticu i Ograđenicu,

Gusle Crnogorske, 1872.

Godišnjica smrti Husein-kapetana Gradaščevića, jedne od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine, obilježava se danas, 17. augusta.

Bio je general koji se borio za bosansku autonomiju u Osmanskom Carstvu. Poznat je i kao "Zmaj od Bosne".

Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. godine, a odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim krajevima carstva. Kad je Dželaludin-paša otrovao njegovog brata Murata 1821. godine, Gradaščević se našao na čelu Gradačačke vojne kapetanije. Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, te je postao jedna od najpopularnijih osoba u Bosni.

Godine 1831. Gradaščević je izabran za vođu Pokreta za autonomiju Bosne. Brzo je otjerao vezira i ostale koji su bili protiv autonomije, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka. Iste godine 18. jula Gradaščević savladava vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu. Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu, gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja, ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se osmanlijskoj vojsci.

Iako bošnjački ustanak ne bi bio ugašen za još 18 godina, Gradaščević je morao bježati u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu želju ne odobrava u potpunosti. Seli se u Beograd, a onda u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta 1834. godine.

Bio je legendarna ličnost u svom dobu, a danas je bosanski narodni junak i jedna od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.

Poznata povijesna izreka koju je Husein-kapetan Gradaščević, poznat kao Zmaj od Bosne, uputio osmanskom veziru:

„Ima Bosne, beglerbeže, i Bošnjaka u njoj! Bili su prije vas i, ako Bog da, bit će i poslije vas!“

Husein-kapetan Gradaščević je tu povijesnu rečenicu izjavio 12. septembra 1831. godine u Sarajevu.

Karta Bosne za vrijeme Husein-kapetan Gradaščevića (Bosanski pašaluk 1831. godine).

Bosanski ejalet je osnovan još 1580. godine.

Husein-kapetan Gradaščević je predvodio ustanak kojim je Bosanski ejalet (Bosanski pašaluk) de facto izvojevao privremenu autonomiju, a sam Gradaščević je u septembru 1831. na saboru u Sarajevu izabran za bosanskog valiju (upravitelja/vladara).

Preko 50.000 slučajeva negiranja genocida u Srebrenici i veličanja osuđenih ratnih zločinaca zabilježeno je na platformi “Registar 145a”, građanskoj incijativi koja je nastala s ciljem zakonskog prijavljivanja ovih krivičnih djela.

Selmir Mujagić, odgovorno lice iza ove platforme, za Detektor navodi da je ključni impuls bio da građani nisu imali organizovan i pouzdan kanal da pokrenu prijave uprkos postojanju zakona čije se kršenje dešavalo javno, svakodnevno i bez posljedica.

Prema njegovim riječima, proces prijave slučajeva je jednostavan i transparentan. Nakon što građanin podnese prijavu, ona se provjerava i prosljeđuje direktno Tužilaštvu BiH.

– Ne postoji posrednik, ne postoji filtiranje po političkoj ili nacionalnoj liniji, postoji samo Krivični zakon države BiH i institucija koja je dužna da ga primijeni – dodao je.

Mujagić je kazao da je jedini slučaj kada prijava ne bude proslijeđena ona u kojoj građanin sam odustane u procesu slanja putem vlastite e-mail adrese, u šta oni nemaju uvid niti kontrolu.

– Platforma je dizajnirana kao alat u rukama građana. Mi ne odlučujemo ko će prijaviti ni hoće li, ali svako ko odluči to učiniti može biti siguran da će njegova prijava stići tamo gdje treba – naveo je.

Na stranici platforme navedeno je da su dosad zaprimili oko 50.900 slučajeva te da imaju 67 prijavljenih.

Bivši visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko je 2021. godine donio izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH kojim se zabranjuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Mujagić je istakao da je na osnovu prijava na platformi pokrenut obiman broj istraga koje provodi Državna agencija za istragu i zaštitu (SIPA).

Iz SIPA-e nisu odgovorili na upit Detektora koliko je ukupno naredbi Tužilaštva BiH primljeno i evidentirano u Regionalnim uredima SIPA-e, a koje se odnose na provjere i prikupljanje dokaza za krivična djela negiranja genocida, i veličanja ratnih zločinaca, a koje pristižu s platforme Registar 145a.

Ni iz Tužilaštva BiH nisu odgovorili na upit koliko su dosad zaprimili prijava za negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca s ove platforme niti za koliko je slučajeva izdato zvaničnih naredbi o provođenju istrage, a za koliko je slučajeva donesena odluka o neprovođenju istrage ili obustavi.

U jednom od ranijih odgovora Detektoru iz ove institucije naveli su da Tužilaštvu BiH zaprima prijave koje se odnose na negiranje pravomoćno presuđenih ratnih zločina ili veličanje presuđenih počinitelja, a putem objava na društvenim mrežama.

– Većina prijava u ovoj vrsti predmeta, dolazi od građana ili nevladinih organizacija, najčešće putem elektronske pošte, sa ukazivanjem na neku objavu u internet prostoru a prisutan je i određen broj anonimnih prijava – naveli su.

U istom odgovoru stoji da je najveća poteškoća nedostatak detaljnih policijskih izvještaja o ovim krivičnim djelima, potkrepljenih kvalitetno provedenom istragom i prikupljenim dokazima.

Za izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti, odnosno veličanja osuđenih ratnih zločinaca Sud Bosne i Hercegovine je dosad osudio Miodraga Malića na tri godine zatvora, a Vojina Pavlovića na jedinstvenu kaznu od tri i po godine zatvora, koji je osim izazivanja mrženje proglašen krivim i za odobravanje genocida.

Velika Kladuša

Oni bosanski muslimani koji se nacionalno izjašnjavaju kao "Bosanci" i "Muslimani" žele da okončaju nedovršeni posao ratnog zločinca Fikreta Abdića i umanje broj Bošnjaka, a time i oslabe našu matičnu državu Bosnu i Hercegovinu.

Ogromna većina Srba i Hrvata nikada se neće nacionalno izjašnjavati kao Bosanci. Ta kategorija je samo za naivne Bošnjake kao što su sljedbenici Fikreta Abdića "Babe."

Bošnjaci su kičma opstanka BiH. Da se pitalo Srba, Hrvata i Abdićevih Bosanaca, ne bi BiH bilo od davnih dana.

Na popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini 2013. godine, na području općine Velika Kladuša, građani su se u okviru kategorije „Ostali“ izjasnili na sljedeći način:

• Kao Bosanci: 4.781 osoba (ili 11,83% od ukupnog stanovništva općine).
• Kao Muslimani: 1.366 osoba (ili 3,38% od ukupnog stanovništva općine).

Na ovoj gotovo 100% bosansko-muslimanskoj općini, 17,5% se stavilo pod kategoriju "Ostali" (neki su se izjasnili kao ateisti i agnostici).

Ukupan broj stanovnika općine Velika Kladuša tada je iznosio 40.419.

Najveći dio stanovništva se ipak izjasnio kao Bošnjaci (32.561 osoba ili 80,56%).

"Onda se zgodilo u Bosni baš pravo rastrojstvo, te je radi nesnosljivosti i proganjanja pobjeglo iz Bosne u Hercegovu zemlju do četrdeset hiljada dobrijeh Bošnjaka, a to pod okrilje moćnoga Kosače, Hercega Stjepana, pravoga Bošnjanina. Ovo je bilo finis Bosniae, jer su se plemenita gospoda nadala boljemu i slobodnijemu životu pod Turčinom, nego li pod braćom, pristašama Rima. Tako ti je propala Bosna god. 1463., jer nije bilo jake mišce, radi bracke mržnje, a da se otme Turčinu. Bosanski su plemići prihvaćali islam, ne kao vjeru osvajača, nego kao politiku, a to, da sačuvaju svoju plemenitu zemlju. Zavlada po Bosni indiferentizam do drugoga koljena, a u drugomu su naraštaju plemići Bošnjaci postali još žešće muhamedovci od istijeh osvajača Osmanlija, što sam i prije spomenuo po debelu i u drugoj zgodi. Velika je zasluga Bosanske crkve, da je ona, kao u Bugarskoj Bogumilska, bila prestavnica narodnijeh načela i narodne opozicije, te se otimala tugjinskomu uplivu, a to osobito zapadu, jer je zadaća zapada vazda bila, da odnarodi južne Slavene, što mu je išlo za rukom radi povjerljivosti istijeh, te su vazda bili u neslozi i zavadi radi tugjina."

* * *

"Poznato nam' je po državnijem poveljama, da je u Bosni bila narodna crkva, a ta se zvala црьква босаньска, te вєра босаньска, a do druge polovine XII. v. bilo je neizvjesno stanje u Bosni, te se nikako baš ne zna do ono doba, kojoj su crkvi pripadali Bošnjaci, al' po svoj prilici narodnoj, a toj je narodnoj crkvi bilo neprestano boriti se s protivnicima, koji su joj potkopavali opstanak i jedinstvo. Na nju su eto navaljivali najprije Bogumili, pa onda latinsko i grčko sveštenstvo, te je barem u tomu bilo složno, da sruši ovu crkvu i da je proglasi jeretičkom i smiješa s Bogumilima, pa su je zvali još Patarenskom i kazivali, da ima isto kriv nauk kao i Bogumilska, dapače nije bilo nikakve razlike kod zapadnjska izmegju jedne i druge, jer oni nijesu ni spominjali te narodne crkve niti njezina sveštenstva.

Zapad je i istok teško nasrtaol na bosansku crkvu, pa što su se bolje vladari uklanjali i ugagjali, ševrdanjem u vjeri, svojijem protivnicima, a svećenici se energično držali, to ipak nije ništa pomoglo, da ne propane, jer protivnici nijesu bili zadovoljni od toga srednjega puta i jače su se žestili proti postupanju članova rečene crkve. I narod je bio nezadovoljan, te nije znao kojemu carstvu..."

Izvor (vidi slika #3):

Rukopis pri vrhu:

Mnogoučenomu gospodinu
Prof. Milanu Rešetaru
Prijatelj
Vid V. Vukasović
U Dubrovniku, na Vidovdan 1897.

Štampani tekst (naslovna strana):

Bilješke o kulturi južnijeh Slavena, osobito Srbalja.

priopćio

Vid Vuletić-Vukasović.

Preštampano iz „Dubrovnika“

Rukopis s desne strane:

C. M. Kologranć 8. 1897.

Štampani tekst pri dnu:

Nakladom Srpske Dubrovačke Štamparije A. Pasarića

DUBROVNIK

Ukopavanje žrtava Genocida u Srebrenici izvan Memorijalnog centra u Potočarima je pogrešna odluka porodica

Mjesto ukopa žrtava genocida u Bosni i Hercegovini ovisi isključivo o odlukama i željama njihovih porodica.

Tako je danas u mjestu Ravne kod Kamenice klanjana dženaza Ahmetu Memiću, žrtvi genocida u Srebrenici.

Žalosno je i pogrešno što se sve žrtve genocida u Srebrenici ne ukopavaju u Memorijalnom centru Potočari, gdje im je i mjesto. Ali tu se ništa ne može uraditi ako porodice donesu odluku da ukopaju svoje najmilije izvan Memorijalnog centra.

Ahmet je rođen 1929. godine, a nestao je u julu 1995. godine. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su na području Kamenice.

Dženaza-namaz predvodio je njegov sin Idriz-ef. Memić, penzionisani profesor Behram-begove medrese. Prisjećajući se oca, Idriz-ef. je istakao da ga pamti kao izuzetno pobožnog čovjeka koji je svaki dan počinjao učenjem Kur’ana, volio je sve ljude i rado primao goste. Naglasio je kako ga je majka prije smrti zamolila da oca, kada ga pronađu, ukopa u Kamenici pored nje. Znači ovo je bila odluka njegove rahmetli žene, a ne žrtve genocida.

Sve žrtve genocida pripadaju Memorijalnom centru u Potočarima gdje zaslužuju vječni smiraj i slavu. Ovakve pogrešne odluke samo umanjuju brojeve žrtava u Memorijalnom centru Potočari gdje čitav svijet dolazi da žrtvama odaje počast.

Više na Preporod.