A photograph from a military graveyard in Bratunac, near Srebrenica, featuring graves of those labeled as Serbian 'civilian victims.' The marker shown reads: 'Milenko (son of Branko) Savić, Soldier, 1968–1992.'

***

From the Office of the Chief United Nations War Crimes Prosecutor:

Asked to comment on the different number of Serb victims in the Srebrenica region published in Belgrade, Hartmann replied that:

First of all, the OTP is always very careful in the use of the word 'victim'. Military or Police casualties from combat should not be considered victims in a criminal investigation context, in the same way people are victims from war crimes, such as summary executions.

Before speaking about the whole area of Podrinja, including at least the municipalities of Srebrenica, Bratunac, Vlasenica and Skelani, I would comment on the various figures circulating around the Kravica attack of January 1993. The figures circulating of hundreds of victims or claiming that all 353 inhabitants were "virtually completely destroyed" do not reflect the reality.

During the attack by the BH army on Kravica, Jezestica, Opravdici, Mandici and the surrounding villages (the larger area of Kravica), on the 7th & 8th January 1993, 43 people were killed, according to our information. Our investigation shows that 13 of the 43 were obviously civilians. Our findings are matching with the Bratunac Brigade military reports of battle casualties which are believed in the OTP to be very reliable because they are internal VRS reports.

For the whole region, i.e the municipalities of Srebrenica, Bratunac, Vlasenica and Skelani, the Serb authorities claimed previously that about 1400 people were killed due to attacks committed by the BH Army forces for the period of May 1992 to March 1995, when Srebrenica was under the control of Naser Oric. Now the figure has become 3,500 Serbs killed. This figure may have been inflated. Taking the term "victims" as defined previously, these figures just does not reflect the reality.

I wish to name various Serb sources on Serb victims which has circulated until recently. They are maybe not detailed but as they were presented. According to the RS Commission for War Crimes, the number of Serb victims for the Bratunac-Srebrenica-Skelani region was until recently 995 victims (520 Bratunac area and 475 Srebrenica area), of which Kravica, 43 victims.

According to "The Chronicle of Our Graves"; a book by Milivoje Ivanisevic, the president of the Belgrade Centre for Investigating Crimes Committed against the Serbian People, claimed that the number of Serb victims for Bratunac-Srebrenica-Skelani region was 1,200 victims but presented personal details available for only 624 victims. The author claimed that all 353 Kravica inhabitants were "virtually completely destroyed" which is not accurate.

Another book, "For the Honourable Cross and Golden Freedom"; a book (1,508 pages) by unknown authors from RS and in collaboration with the RS Ministry of Interior, claimed that the No. of Serb victims for the Bratunac-Srebrenica-Skelani region is 641 victims, all war-related.

Research and Documentation Center (RDC) in Sarajevo, which includes joint Bosniak, Serb and Croat investigators, recently investigated number of alleged Serb casualties around Srebrenica and concluded that the alleged number of 3,287 Serb casualties in Central Podrinje is actually incorrect and nine to ten times lower than reported by the Serbian media. RDC closely works and aids ICTY Investigations and is funded by both international community and the joint government of Bosnia-Herzegovina (which is composed of Bosniak, Serb and Croat lawmakers). RDC concluded, quote:

>The allegations that Serb casualties in Bratunac, between April 1992 and December 1995 amount to over three thousand is an evident falsification of facts. The RDC research of the actual number of Serb victims in Bratunac has been the most extensive carried out in Bosnia and Herzegovina and proves that the overall number of victims is three to nine times smaller than indicated by Serbia and Montenegro. Perhaps the clearest illustration of gross exaggeration is that of Kravica, a Serb village near Bratunac attacked by the Bosnian Army on the morning of Orthodox Christmas, January 7, 1993. The allegations that the attack resulted in hundreds of civilian victims have been shown to be false. Insight into the original documentation of the Army of Republika Srpska (VRS) clearly shows that in fact military victims highly outnumber the civilian ones. The document entitled “Warpath of the Bratunac brigade”, puts the military victims at 35 killed and 36 wounded; the number of civilian victims of the attack is eleven.... The number of victims from Central Bosnia buried in Bratunac is consistent with the population movements after the war, especially the Serb population from the suburbs of Sarajevo . Under the Dayton Peace Accords, the suburbs of Sarajevo held by the VRS were to be re-integrated into the city of Sarajevo . The then leadership of the RS called on the local Serb population to leave Sarajevo and even take the graves of their loved ones with them. In fact, such a large majority followed the instructions that parts of the city of Sarajevo remained deserted for months. The remnants of their loved ones have been buried in Bratunac after the war, but their deaths are presented as the result of actions taken by the Bosnian Army units from Srebrenica.

>As importantly, a number of foreign nationals (mainly from Serbia and Montenegro and Croatia) are included in the overall figure of Serb victims in Bratunac. At least 15 such individuals lost their lives in Bratunac as a result of fighting; it may be of some significance that all of them were members of a paramilitary group that arrived to Bratunac in April 1992, upon invitation of Bratunac Serb Democratic Party and in coordination with the State Security Service of Republic of Serbia (see testimony of Miroslav Deronjić, President of Municipal Board of SDS Bratunac, at International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia). Some of those individuals are Vesna Krdžalić, Dragica Mastikosa, Aleksandar Grahovac and Sreto Suzić who all died in combat on May 29, 1992 . Subsequently, they were all classified as “victims of Muslim terror” by the RS authorities. However, individuals from Serbia continued arriving to Bratunac throughout the year 1992, if the death records of the Bratunac brigade are to be trusted: one such individual died in fighting in August (Žarko Komnenski) and one more in November (Đuro Vujaklija). Furthermore, death records show that “volunteers” arrived from Serbia to Bratunac even in 1993, such as Dragan Milićev, who died in combat in January 1993 and Dragoslav Stanković who died in February 1993.

>Većina srpskih vojnika iz istočne Bosne poginula je na sarajevskom i drugim ratištima, a ne oko Srebrenice. Međutim, oni se često naglašavaju isključivo kao nevine žrtve Nasera Orića oko Srebrenice. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i integracije dijelova Sarajeva u Federaciju BiH, Srbi su izvršili ekshumaciju i premještanje posmrtnih ostataka srpskih boraca iz Sarajeva na Vojničko spomen-groblje u Bratuncu.

Kao što je postalo tradicija uoči globalnog obilježavanja genocida u Srebrenici, secesionističke vlasti u Banja Luci ponovo pokušavaju organizovati vlastite, konkurentske komemoracije. Prema podacima njihovih institucija, koriste fabricirane cifre o broju žrtava srpske nacionalnosti.

Iako se ti podaci kontinuirano brišu prema političkim direktivama, u bazama podataka entiteta RS još uvijek se može pronaći podatak o ukupno 2.385 ubijenih osoba srpske nacionalnosti na cijelom području doline rijeke Drine u periodu od 1992. do 1995. godine. Od tog broja, međutim, samo 387 osoba je potvrđeno kao civilno stanovništvo. Osim 24 nepoznate osobe, svi ostali su bili naoružani pripadnici VRS (Vojska Republike Srpske), koja je počinila genocid u Srebrenici. To je u suprotnosti sa 8.372 Bošnjaka koji su ubijeni samo u Srebrenici u julu 1995. godine.

Većina srpskih vojnika iz istočne Bosne poginula je na sarajevskom i drugim ratištima, a ne oko Srebrenice. Međutim, oni se često naglašavaju isključivo kao nevine žrtve Nasera Orića oko Srebrenice. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i integracije dijelova Sarajeva u Federaciju BiH, Srbi su izvršili ekshumaciju i premještanje posmrtnih ostataka srpskih boraca iz Sarajeva na Vojničko spomen-groblje u Bratuncu.

Ovo je morbidan i izopačen politički ritual koji bi trebao izazvati odbojnost kod svake vjerničke osobe ili bilo koga ko posjeduje iole morala. Takvi postupci služe isključivo političkim ciljevima režima koji negira utvrđene historijske činjenice, piše politolog Jasmin Mujanović na društvenoj mreži X, prenosi Slobodna Bosna.

Otvorenje spomen-obilježja u bivšem logoru "Kon-Tiki", poznat i kao logor silovanja "Kod Sonje", kasni jer je jedina pristigla prijava na tender bila tehnički neispravna. Nekadašnji restoran "Kon-Tiki" i podzemni bunker pored njega korišteni su tokom rata 1992.–1995. kao objekti za zatočenje žena bošnjačke nacionalnosti. Ovo spomen-obilježja bi trebalo biti otvoreno u septembru.

U glavnom gradu Austrije održan je Marš mira povodom 31. godišnjice genocida u Srebrenici. Marš mira je organizovalo udruženje Consilium Bosniacum iz Austrije. Marš mira protekao je dostojanstveno i uz snažne poruke mira, solidarnosti i zajedničkog sjećanja, a okupljeni su poručili da se genocid poput Srebrenice nikada i nigdje ne smije ponoviti. ⚜️

Avdija Alibašić je preveo kapitalno djelo njemačkog autora dr. Matthiasa Finka na bosanski jezik.

SREBRENICA: PARADIGMA GENOCIDA

Kao uvodničar na sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, Avdija Alibašić je naveo da ta naučna hronologija na tačno hiljadu stranica donosi detaljan kritički prikaz zbivanja od 1992. do 1995. godine, bazirano na zvaničnim dokumentima iz vojnih i političkih arhiva RS-a.

Istakao je da pad Srebrenice 11. jula 1995. godine te brutalno ubistvo više od 8.000 muškaraca i deportacija više od 25.000 civila predstavljaju jedan od najcrnjih dana u evropskoj historiji.

Alibašić je dodao da je taj stravični zločin doveo u pitanje cijelu modernu civilizaciju jer su pred očima međunarodne zajednice otvoreno pogaženi svi demokratski principi zapadnog svijeta.

- Ključ za razumijevanje karaktera rata u Bosni i Hercegovini leži u službenoj državnoj doktrini pod nazivom "Odluka o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH", usvojenoj u maju 1992. Taj obavezujući zakonski akt, koji nikada nije povučen, definisao je šest strateških ciljeva usmjerenih ka trajnoj segregaciji i fizičkom razdvajanju naroda. Politički ciljevi su uključivali državno razdvajanje, uspostavljanje koridora kroz Brčko i Podrinje, eliminaciju Drine kao granice, te potpunu podjelu glavnog grada Sarajeva - rekao je Alibašić.

Naglasio je da je tokom skupštinske rasprave 1992., general Ratko Mladić eksplicitno upozorio političko rukovodstvo da planirano čišćenje teritorija zapravo predstavlja genocid, ali uprkos tom jasnom vojnom upozorenju, strateški ciljevi su jednoglasno usvojeni, što dokazuje da je genocid bio svjesno ukalkulisan radi njihovog ostvarenja.

Alibašić je potcrtao da namjeru uništenja naknadno potvrđuje i Direktiva broj 7 iz marta 1995. godine, kojom se Drinskom korpusu naređuje stvaranje uslova potpune nepodnošljivosti i besperspektivnosti opstanka u Srebrenici i Žepi.

Pojasnio je da se tekst te rigidne vojne naredbe direktno poklapa s definicijom genocida iz Konvencije Ujedinjenih nacija iz 1948. godine o namjernom podvrgavanju skupine uništavajućim životnim uslovima.

- Svođenje genocida isključivo na juli 1995. u Srebrenici historijski je pogrešno i izuzetno štetno za cjelokupnu kulturu sjećanja. Srebrenica je zapravo bila samo završni, prostorno i vremenski zgusnuti krešendo trogodišnjeg genocidnog procesa koji je sistematski provođen širom države. Da je genocid počinjen i izvan Srebrenice dokazuju presude evropskih i nacionalnih sudova, poput istorijske osude Nikole Jorgića u Njemačkoj za zločine na području Doboja - poručio je Alibašić.

Izjavio je da je, također, Vrhovni sud Bavarske utvrdio genocidna djela u Foči, dok je Haški tribunal u slučaju Gorana Jelisića potvrdio da se genocid može odnositi i na ograničeno geografsko područje poput Brčkog.

Osim toga, Alibašić je naveo da su politički i vojni lideri Radovan Karadžić i Ratko Mladić pravosnažno osuđeni za učešće u čak četiri udružena zločinačka poduhvata, uključujući terorisanje Sarajeva i genocid u Srebrenici.

- Široko rasprostranjeni narativ da su zločini činjeni na svim stranama pravno je i etički potpuno neutemeljen te služi isključivo umanjivanju vlastite krivice. Dok je srpska strana kroz "Službeni glasnik" zvanično najavila upotrebu svih sredstava uz ignorisanje ljudskih prava, u dokumentima Armije BiH nigdje ne postoje naredbe usmjerene protiv bilo kojeg naroda - smatra Alibašić. 

Istakao je da se današnja kultura sjećanja u praksi pretežno svodi na komemoracije i vjerske obrede, dok pokretanje privrednih i društvenih aktivnosti tokom godine može poslati snažnu poruku da se život u Srebrenici nastavlja.

Alibašić je zaključio da istina ostaje jedino legitimno oružje u borbi protiv raširenog negiranja zločina, dok trajno pamćenje i suočavanje s činjenicama predstavlja civilizacijsku obavezu svih nas.

DESET FAZA GENOCIDA

Genocid se nikada ne desi samo tako. Uvijek postoji sklop okolnosti koje se dešavaju ili se kreiraju kako se može desiti genocid.

Naš list donosi grafiku "10 faza genocida" urađenu prema studiji Gregory H. Stantona.

Ključna faza je Bošnjakofobija — dehumanizacija Bošnjaka na osnovu njihovog nacionalnog identiteta.

1. FAZA: KLASIFIKACIJA

Ne poštivaju se razlike među ljudima. Dešava se dijeljenje ljudi na "mi" i "oni". Ovo se može sprovoditi korištenjem stereotipa ili isključivanjem ljudi za koje se smatra da su različiti.

2. FAZA: SIMBOLIZACIJA

Ovo je vizuelna manifestacija mržnje. Jevreji u nacističkim logorima u Europi su bili prisiljavani da nose žute trake da bi se pokazalo da su "različiti". Bošnjaci u Prijedoru bili su prisiljeni da nose bijele trake.

3. FAZA: DISKRIMINACIJA

Dominantna grupa uskraćuje građanska prava ili čak državljanstvo identificiranim grupama. Nirnberški zakoni iz 1935. godine u nacističkoj Njemačkoj oduzeli su Židovima njihovo njemačko državljanstvo i zabranili njihovo zapošljavanje u vladinim ustanovama i na univerzitetima.

4. FAZA: DEHUMANIZACIJA

Oni koji se smatraju "različitim" se tretiraju bez ikakvih ljudskih prava ili ličnog dostojanstva. Tokom genocida u Ruandi, Tutsije su nazivali "bubašvabama". Nacisti su Židove zvali "štetočinama". Bošnjake su nazivali "balijama," "turcima" i drugim pogrdnim imenima.

5. FAZA: ORGANIZACIJA

Genocidi se uvijek planiraju. Režimi mržnje često obučavaju one koji će sprovesti uništavanje ljudi.

6. FAZA: POLARIZACIJA

Počinje se širiti propaganda od strane mrzilačkih skupina. Nacisti su koristili novine Der Sturmer kako bi širili i poticali na poruke mržnje prema židovskom narodu. Srbi su koristile medije (TV, radio. novine, javne skupove) kako bi širili bošnjakofobiju.

7. FAZA: PRIPREMANJE

Izvršitelji planiraju genocid. Često koriste eufemizme kako bi zamaskirali svoje namjere, stvaraju strah od grupe ili skupine kojoj pripadaju žrtve i opremaju vojske, kupuju naoružanja i treniraju svoje vojske i milicije.

8. FAZA: PROGON

Žrtve se identificiraju i izdvajaju zbog njihovog etničkog ili religijskog identiteta, te se izrađuju liste smrti, odnosno liste za odstrel. Ljude nekada odvajaju u geta (npr. enklave Srebrenica i Žepa), deportiraju ili izgladnjuju, a imovina se često oduzima. Genocidni masakri počinju.

9. FAZA: ISTREBLJENJE

Mrzilačka grupa ubija svoje identificirane ili ciljane žrtve namjerno ciljanim i sistematskim kampanjama nasilja (npr. Sarajevo, Prijedor, Foča, Višegrad, Zvornik, Srebrenica). Genocidom se dio nacionalne grupe uništava ili mijenja do neraspoznavanja.

10. FAZA: PORICANJE

Počinioci ili kasnije generacije poriču postojanje bilo kakvog zločina.

Svjetsko Prvenstvo: Nije sramota izgubiti protiv velike Amerike 🏆

>Gramatika bosanskog jezika za srednje škole, Dio I. i II.
Nauka o glasovima i oblicima
Sarajevo 1890. godine
Nakladom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu
Štampa: Zemaljske štamparije

e) c-j daje jedan glas č, n. pr.

lončar od lone-jar

Jajčanin „ Jaje-janin

Bistričanin „ Bistrie-janin

bačen „ bac-jen

mičem „ mie-jem.

Suglasnici jezični slijevaju se sa suglasnikom j ovako:

a) l-j daje jedan glas lj, n. pr.

seljak od sel-jak

veselje „ vesel-je

mišlju „ misl-ju

ljelje „ ljel-ji

hvaljen „ hval-jen

koljem „ kol-jem

zahvaljivati „ zahval-jivati

razmišljati „ razmisl-jati;

b) n-j daje jedan glas nj, n. pr.

stanje od stan-je

kamenje „ kamen-je

ranjen „ ran-jen

zabranjivati „ zabran-jivati

ispražnjivati „ isprazn-jivati

Bošnjak „ Bosn-jak. ⚜️

Grleni suglasnici slijevaju se sa suglasnikom j ovako:

a) k-j daje jedan glas č, n. pr.

Visočanin od Visok-janin

unučad „ unuk-jad

jači „ jak-ji

jačati „ jak-jati

skačem „ skak-jem;

b) g-j daje jedan glas ž, n. pr.

draži od drag-ji

laža „ lag-ja

pomažem „ pomag-jem;

Tourism in Republika Srpska: Welcome to Banja Luka — A City Commemorating Nazi Fascists and War Criminals!

Following the war events of the 1990s, the urban topography of Banja Luka underwent significant changes. Hundreds of streets were renamed, and among them was a troubling number named after members of the Chetnik movement—nazi collaborators, and figures associated with fascist ideologies. This is a process of historical revisionism that shows that Serbs have not yet faced their Nazi past and the genocide they committed against Bosniaks in Bosnia and Herzegovina.

A symbol of this process is Ravnogorska Street, named after the nazi collaborating Chetnik movement, while another street bears the name of Dragiša Vasić. As the chief ideologue of the movement and the right-hand man of Nazi collaborator Draža Mihailović, Vasić was in charge of propaganda, and his post-war rehabilitation in 2009 in Serbia sparked sharp reactions from historians who warned of the danger of politicizing scientific facts.

A similar example is Stevan Moljević, a lawyer and author of the "Homogeneous Serbia" memorandum. His work, which advocates for the idea of a Greater Serbia and ethnic cleansing, is considered a foundational document for the genocide committed against Bosniaks during the ethnic cleansing of Bosnia-Herzegovina (1992-1995).

The map of Banja Luka also contains names of other nazi collaborators.

Radoslav Rade Radić is known for defecting from the Partisans to the Chetniks. Radić closely collaborated with the NDH (Independent State of Croatia) and the German occupier, participating in attacks on civilians on Mount Kozara. He is responsible for the murders of dozens of wounded members of the People's Liberation Army of Yugoslavia.

Uroš Drenović was a Chetnik commander (vojvoda) who, after initially participating in the uprising, signed a loyalty agreement with the Ustaše. He is known for a photograph in which he is toasting with Ustaše officers, symbolizing their joint fight against anti-fascist forces.

The unveiling of a bust of Nikola Koljević in front of the National Theatre in 2019 was yet another symbol of hate. Koljević, one of the founders of the SDS (Serbian Democratic Party) and Vice President of Republika Srpska during the war, was cited in the Hague verdict against Radovan Karadžić as a participant in a joint criminal enterprise.

These examples point to a tendency where the naming of public spaces does not merely mark a culture of Nazi remembrance, but actively reshapes the historical narrative, often ignoring established facts about the Nazi collaboration of Serbs in the Second World War, and active celebration of war criminals who were the architects of ethnic cleansing and genocide against Bosniaks.

Spomenik nacističkom kolaboratoru Draži Mihailoviću na imanju Srpskog pravoslavnog centra „Sveta Trojica” u Binbruku, kod Hamiltona, mogao bi postati krivično djelo veličanja nacizma.

Da li je iko od Bošnjaka podnio krivičnu prijavu policiji za srpsko veličanje nacizma u Kanadi? Ovakav spomenik nacističkom kolaboratoru jeste krivično djelo veličanja genocida nad Bošnjacima i Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.

Nakon ratnih dešavanja 1990-ih godina, urbana topografija Banje Luke pretrpjela je značajne promjene. Stotine ulica dobile su nova imena, a među njima se našao zabrinjavajući broj onih nazvanih po pripadnicima četničkog pokreta, kolaboracionistima i ličnostima povezanim sa fašističkim ideologijama. Ovo je proces revizije historije koji pokazuje da se Srbi još nisu suočili sa svojom nacističkom prošlošću i genocidu koji su počinili nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini.

Simbol ovog procesa je Ravnogorska ulica, nazvana po četničkom pokretu, dok druga ulica nosi ime Dragiše Vasića. Kao glavni ideolog pokreta i desna ruka nacističkog kolaboratora Draže Mihailovića, Vasić je bio zadužen za propagandu, a njegova poslijeratna rehabilitacija 2009. godine u Srbiji izazvala je oštre reakcije historičara koji su upozoravali na opasnost politizacije naučnih činjenica.

Sličan primjer je i Stevan Moljević, pravnik i autor elaborata "Homogena Srbija". Njegov rad, koji zagovara ideju Velike Srbije i etničkog čišćenja, smatra se temeljnim dokumentom za zločine počinjene u ratnim sukobima na ovim prostorima.

Banjalučka mapa sadrži i imena osoba čija je saradnja sa okupatorom historijski dokumentovana:

Radoslav Rade Radić je poznat po prelasku iz partizana u četnike, Radić je blisko sarađivao sa NDH i njemačkim okupatorom, učestvujući u napadima na civile na Kozari. Odgovoran je za ubistva desetina ranjenih pripadnika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.

Uroš Drenović je bio četnički vojvoda koji je, nakon početnog učešća u ustanku, sklopio sporazum o lojalnosti sa ustašama. Poznat je po fotografiji na kojoj nazdravlja ustaškim oficirima, simbolizujući zajedničku borbu protiv antifašističkih snaga.

Otkrivanje biste Nikole Koljevića ispred Narodnog pozorišta 2019. godine dodatno je polarizovalo javnost. Koljević, jedan od osnivača SDS-a i potpredsjednik Republike Srpske tokom rata, u haškoj presudi Radovanu Karadžiću naveden je kao učesnik udruženog zločinačkog poduhvata, što postavlja pitanje etičnosti javnog glorifikovanja ličnosti direktno povezanih sa presuđenim genocidom i ratnim zločinima.

Ovi primjeri ukazuju na tendenciju da se kroz imenovanje javnih površina ne obilježava samo kultura sjećanja, već se aktivno prekraja historijski narativ, često ignorišući utvrđene činjenice o nacističkoj kolaboraciji Srba u Drugom svjetskom ratu, te sa slavljem ratnih zločinaca koji su bili arhitekti etničkog čišćenja i genocida nad Bošnjacima.

Nikola Koljević: Spomenik ideologu zločinačkog pothvata

Nikola Koljević, nekadašnji univerzitetski profesor i cijenjeni intelektualac, ostao je zapamćen kao jedan od ključnih arhitekata politike koja je dovela do ratnih zločina u Bosni i Hercegovini. Njegova transformacija iz profesora književnosti u radikalnog političara, a kasnije i u aktera udruženog zločinačkog pothvata, jedna je od mračnijih epizoda novije historije.

Presuda historije

U presudi Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) Radovanu Karadžiću iz 2016. godine, Koljević je eksplicitno identificiran kao ključni sudionik udruženog zločinačkog pothvata. Sudsko vijeće ocijenilo je da su Koljević, zajedno s Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom i Biljanom Plavšićem, dijelili namjeru trajnog uklanjanja nesrpskog stanovništva s teritorija pod kontrolom bosanskih Srba.

Dokumenti ICTY-a opisuju Koljevića kao „posebno ekstremnog“. Njegova ideologija temeljila se na tezi da je „Srbima nemoguće živjeti s bilo kim drugim“, što je služilo kao opravdanje za provođenje politike progona i stvaranja etnički čistih teritorija.

Od ideologa do spomenika

Nakon rata, Koljevićev život završio je tragično: 1997. godine pokušao je samoubistvo pucajući sebi u glavu, a od zadobijenih rana preminuo je sedam dana kasnije u beogradskoj bolnici.

Ipak, njegovo naslijeđe danas izaziva duboke podjele. Dok ga pravosudne institucije UN-a označavaju kao sudionika zločinačkog pothvata, vlasti bh. entiteta Republika Srpska odale su mu počast podizanjem spomenika u Banjoj Luci. Ovaj čin, u direktnoj suprotnosti s utvrđenim činjenicama o njegovom doprinosu ratnom stradanju, ostaje simbol politike koja nastavlja glorificirati protagoniste prošlog rata, negirajući pri tome sudski utvrđene istine.

Tekst sa ustaničkog proglasa:

PROGLAS NARODU BOSANSKOM. BOŠNJACI!

Posle petostogodišnjeg gorkog i robovanja vašeg, bosanska narodna skupština proglasila je na našoj slobodnoj zemlji privremenu narodnu vladu.

Sudnji nije više naš vladalac! prevladale turske vlasti i vojske u Bosni jest nasilje! - od sad napred još traje rat, a dok se naše bosansko pitanje konačno neprijedi, dižemo vlast zad naša, pravda naše narodne vlade.

Čim nam je predana vrhovna vlast od narodne skupštine u ruke, mi smo se rješili boriti do posljednje krvi i do poslednjeg daha za naše sveto dužnost bitk. brokati naše narodne interese i naše narodne prava do poslednje kapi krvi, a našu rođeku zemlju ostavićemo samo vama, ako se dajem greći našega oružja i ako se izvrše sva sredstva za održanje ustanka.

BOŠNJACI: onde gdje se još pošte digao za oružje a jest još moguće, dignite se odma i stanite pod našu narodnu zastavu. - život i imanje prinesite na žrtvenik vašeg oslobođenja, jer bez ovog pregorena nimalo se ništa postignuti. - Sad je već kucnuo posljednji čas i došlo je vrijeme da se svrši račun sa krvnicima našim i neprijateljem slobode i čovječanstva.

BOŠNJACI! Mi naša sudbina postaje našu privremenu vladu. - mi sav naš usklik u borbi treba da damo da krv što ste je prelivali na bojnom polju nije prolita bez korista. - naša krv dala je nama pravo da pred cijeli Evropom kažemo volju bosanskog naroda, a mi se nadamo da će sve ovečne i hrišćanske države uvažiti i pomoći našu pravednu stvar, za koju smo dužni svi do posljednje kapi krvi boriti se.

BOŠNJACI! Sada kad car Aleksandar vodi svoj narod u borbu za oslobođenje svoju hrišćana u turskoj, ne trebamo ni sajem gubiti nadu da nećemo dobiti našu odlučnu slobodu i pravu, za koju smo toliko krvi i proljevali našu krv.

BOŠNJACI! Pohitajte dakle svi složno što traje boriti se za zlatnu slobodu svoju, i nečekajte i najveće žrtve doprinijeti u korist vaše mile otadžbine, da vođina na krv krvlju ostanu se.

BOSANSKA PRIVREMENA NARODNA VLADA.

U Bosanskom logoru u Tiškovcu na Miholj-dan 29. sept. 1877.

Srpska akademija nauka i umetnosti (SANU)

MEMORANDUM SANU: POSLE TRIDESET GODINA

👉 “Treba izbegavati upotrebu termina Bošnjak i uvek upotrebljavati termin musliman, te ih i na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne kako su to Srbi koji su izdali veru pradedova i prihvatili islam”, kaže se dalje u dokumentu Memoranduma 2 kao nastavak i revizija prvog Memoranduma iz 1986. godine.

Ovaj dokument je u medijima i političkim krugovima okarakterisan kao skup strateških i političkih smjernica za srpsku državnu politiku. Autori su ga koncipirali s ciljem redefinisanja pozicije Srbije i srpskog naroda u regionu nakon raspada Jugoslavije i presuda međunarodnih sudova.

Prema navodima iz tog dokumenta, ključne smernice uključuju:

👉 Negiranje nacionalnog identiteta Bošnjaka insistiranjem na terminu "musliman" isključivo u vjerskom kontekstu.

👉 Promovisanje narativa da su bosanski muslimani zapravo etnički Srbi koji su promijenili vjeru.

👉 Instrukcije za političko slabljenje i osporavanje suvereniteta Bosne i Hercegovine,

(Sarajevo, 1944., Tiskara "Bosanska pošta")

Veliki Bošnjak u historijskim izvorima

Svrha dosadnjeg izlaganja bila je, da, u granicama veoma skučenih mogućnosti, osvijetlimo časni lik pljevaljskog muftije Mehmed Nurudi Vehbi efendije Šemsekadića i da pobliže odredimo mjesto u povijesti Bosne. Iako je ovaj veliki Bošnjak, kako se moglo vidjeti, igrao značajnu ulogu u svoje vrijeme, o njemu se, nažalost, dosada malo znalo. Pišući o okupacije Bosne, mogli se ne pas priče sto je i plijeljskošto je skoro šutke prešla preko ličnosti pljevaljskog muftije. Ne možemo reći, da se o ovim

Kasim Hadžić – Pljevaljski muftija Šemsekadić i borba protiv okupacije Bosne i Hercegovine 1878.

—Tekst na naslovnici knjige—

* KASIM HADŽIĆ

* PLJEVALJSKI MUFTIJA ŠEMSEKADIĆ I BORBA PROTIV OKUPACIJE BOSNE I HERCEGOVINE 1878.

* SARAJEVO 1944. TISKARA »BOSANSKA POŠTA«

DANICA ILIRSKA

Broj 13. — U Subotu 14. Travnja 1866. — Tečaj XX.

Dok mi žemi, Slavo,

U mrtvilu šenu,

Snagu ti je velja

Niša, pokorena.

Usrdi, usrdi

Skladno, postojano,

Pa dni predajediti

Svietu — poštovano.

V. G.

Bijaše u Travniku evropsko družtvo, gdie se o koječem govorilo. U to družtvo dodje jedanput niekakav ugledan junak, delija, Muhamedovac. Zapitaše ga: što je on, komu li narodu pripada? — Nehtiede odgovoriti, već pusti pogadjati. Cielo ga družtvo odtèrže zato izpitivati:

— Jesi li Sèrbin? Na to odgovori:

— Ja sam više od Sèrbina.

— Jesi li Hèrvat?

— Više.

— Jesi li Rus, Bugarin, Dalmatinac? . . .

Nitko nepogodi, premda su ga još više takvih pitanjab pitali. On bi šutio, pa svaki put na pitanje slego ponosito ramenima.

— Kaži de’, što si dakle! saleti ga cielo družtvo: reci sam!

Onda se podiže i izpravi u vis, savije medju oči povije i rekne otèržito kano Lakedaemonac kakav:

— Ja sam Bošnjak.

Tako su ponositi naši junaci turskoga vremena . . . imenom svojim.

BOŠNJAK

List za politiku, pouku i zabavu.

U SARAJEVU, četvrtak dne 8. rebi-ul-ahar 1324. (31. maja 1906.)

Ti kažeš, Čeklija, da sam ja bio nekad Srbin (haša šume haša), pa onda Bošnjak, a najposlije Hrvat. Ja ti otvoreno dovikujem, da nije istina, što si rekao. Ja sam uvijek bio Bošnjak, uvijek ću to i ostati, te će i moji potomci isto biti. Ti tvrdiš, da sam Hrvat za to, što sam kod Hrvatske zabave sudjelovao. Zar nije stajalo u pozivima: »uz blagohotno sudjelovanje muslimana«. Ako ne znaš šta znači »blagohotno sudjelovanje«, a ti zamoli jednog gjaka iz IV. razreda osnovne škole, neka ti to rastumači, jer si se iskazao, da sam ne znaš. Zar ja moram biti Hrvat, ako sam sudjelovao u hrvatskoj zabavi? To samo može Čeklija tvrditi.

Samo ti kažem jezik za zube, te nemoj napadati mene, niti drugih Filipovića, iznoseći kojekakve neistine, jer ako si ti šumsko zvijere, kažem ti i poručujem, da ima Filipovića izvrsnih lovaca!

A Vama, dragi rodjače, lijepo zahvaljujem na ustupljenom prostoru lista i šaljem bratski selam.

Hifzi beg Filipović.

BOŠNJAK

List za politiku, pouku i zabavu.

U OBRANU NAŠEGA ČISTOGA GOVORA

7. januar 1897.

Od prije su nam mlogi Muhamedanci prigovarali, da se naš list „Bošnjak“ ne drži narodnoga govora, kao što je obećao. A sad nam drugi prigovaraju, što se list „Bošnjak“ ne drži zavedenoga književno-školskoga jezika i pokazuju nam pogrješke, da sad mjesto im pišemo him, mjesto mnogo pišemo mlogo i t. d. Mi tijem odgovaramo: Nama se preče držati narodnoga muhamedanskoga materina govora i jezika, nego li druge riječi u isti miješati.

Poznato je, da mi Bošnjaci Muhamedanci imamo sasma drugo nariječje, nego li pravoslavni Bošnjaci, na pr. mi govorimo aga, a oni haga, mi at, a oni hat, mi han, a oni an, mi hadžija, a oni adžija, mi duhan, a oni duvan, mi sebeb, a oni sedef, kao i riječ kaži him ili donesi him, oni kažu kaži im i donesi im i t. d..

te se vidi da "him" proizlazi iz muhamedanskog, a "im" iz pravoslavnog nariječja. Pošto je list „Bošnjak“ Bošnjak, to hoće da ostane, što mu je i dužnost, kod muhamedanskoga nariječja, i ako podpuno zna po novome uvedenome književnome jeziku razgovarati.

Za sad evliko!