Momak Džejle Ramović voli ustaše

Jakov Jozinović ima zakazan koncert u Beogradskoj Areni 24. i 25. oktobra.

Srbijanski Telegraf prenosi da "Ljudi masovno odustaju od koncerta Jakova Jozinovića u Beogradskoj Areni" nakon što se društvenim mrežama proširio snimak na kojem izvodi pjesmu zloglasnog ustaše Marka Perkovića Thompsona.

Jakov Jozinović je momak bošnjačke estradne zvijezde Džejle Ramović koja je rodom iz herojskog grada Goražda.

Valjda će i Džejla Ramović doći pameti nakon što je javno procurio video kako njen momak pjeva pjesme od ustaškog pjevača.

Draga naša Džejla Ramović, ako se ikada udaš za Jakova Jozinovića i rodiš djecu, on će ih pokrstiti, tako da tvoji potomci neće biti Bošnjaci. Diži sidro dok još nije kasno. Vidiš i sama da je Jakov Jozinović ustaški nastrojen.

Ljubav nije vječna. Ljudi se brzo zaljube, postanu slijepi, a vremenom se i odljube. Kod Hrvata je krštenje djece tradicija.

Džejla, treba da ti bude jasno da njegovi roditelji nikada sa tobom neće biti sretni bez krštenja djece. Tvoji potomci će nosati krstove oko vrata.

Odgovornost svake Bošnjakinje i svakog Bošnjaka je da sačuvaju svoju bošnjački nacionalni identitet i da odgajaju djecu da budu Bošnjaci.

👉 Krštenje Džejle Ramović, ljubav sa Hrvatom Jakovom Jozinovićem: nacionalno mješani brakovi uništavaju bošnjačku kulturu i tradiciju i vode ka asimilaciji u Hrvate i Srbe

Ustaše slaviti ne treba. Oni su mučki zatvarali Bošnjake u koncentracione logore poput Dretelja, ubijali su Bošnjake u Hercegovini i Srednjoj Bosni, a pokušali su uništiti i državu Bosnu i Hercegovinu sa svojom zloglasnom para-državom 'Herceg-Bosnom.'

MLADIĆEV TJELOHRANITELJ PRIZNAO: Roditelji mu rat proveli u Sarajevu, bili su na spisku "DA IH NIKO NE SMIJE DIRATI".

Uprkos saznanjima čime mu se sin bavi, porodica netaknuta živjela na Alipašinom polju do kraja 1994. godine.

Nekadašnji tjelohranitelj presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića, Zoran Zrnić, koji ga je osiguravao u periodu od 1992. do 1997. godine, iznio je u intervjuu za srbijanske medije niz neutemeljenih i revizionističkih tvrdnji u kojima hvali zločinca i negira presude za ratne zločine. U istom istupu govorio je i o svojim roditeljima, koji su skoro cijeli period opsade i agresije proveli u Sarajevu, prenosi Bosnainfo.

Prema njegovim riječima, roditelji su tokom rata živjeli u sarajevskom naselju Alipašino polje, pri čemu je komšiluk bio upoznat s činjenicom da se njihov sin nalazi u ličnom obezbjeđenju generala Vojske Republike Srpske, prenosi Slobodna Bosna.

Navodni "spiskovi" i život pod opsadom

Zrnić je naveo da su roditelji živjeli u strahu nakon što im je jedan komšija prenio informaciju da se navodno nalaze na spisku za likvidaciju, iznoseći pritom i tvrdnje o postojanju zatvora u blizini njihove zgrade.

Međutim, ubrzo im je drugi susjed donio oprečnu informaciju:

"Za par dana u stan je došao drugi komšija koji je kazao da je vidio 'spisak za likvidaciju' i da tamo piše da 'porodicu Zrnić niko ne smije dirati'. Nikada nisam saznao ko je to naredio i ko ih je spasio", ustvrdio je Zrnić.

Radna obaveza u sudu i ranjavanje od granate

Uprkos poziciji njihovog sina, Zrnićev otac je sve vrijeme rata radio u institucijama vlasti u opkoljenom gradu – imao je radnu obavezu u Vrhovnom sudu RBiH.

Porodična tragedija desila se 1994. godine usljed artiljerijskog napada sa položaja VRS-a:

"Jedan dan 1994. godine kada se vraćao sa posla nekim okolnim putem, pala je granata i njegova koleginica je poginula, a on je teško ranjen. Tek poslije toga krajem te godine sam uspio da ih izvučem iz Sarajeva", zaključio je Zrnić.

Knjiga: Bošnjaci: Nacija nakon genocida, autor Dr. Jasmin Mujanović

>Centralna teza knjige Bošnjaci: Nacija nakon genocida autora Dr. Jasmina Mujanovića je stav da je Bosna i Hercegovina po prirodi isključivo multinacionalna država. Ovaj monuemntalni studij analizira evoluciju Bošnjaka od vjerske grupe do moderne političke i sekularne nacije. Očuvanje cjelovitosti i suvereniteta BiH za bošnjačku naciju pitanje je egzistencijalnog opstanka, a ne samo jedne od političkih opcija. On kritikuje pokušaje monopolizacije bošnjačkog nacionalnog identiteta od strane pojedinih političkih stranaka (poput SDA) ili vjerskih elita. Mujanović naglašava da bošnjačka nacija unutar multionacionalne države Bosne i Hercegovine mora obuhvatati i prihvatati sekularne pojedince, ateiste, agnostike, liberalne mislioce i sve one koji se osjećaju Bošnjacima, bez obzira na stepen njihove vjerske praksi ili uvjerenja. On se zalaže za princip "jedan čovjek, jedan glas", uz poštovanje individualnih prava svih građana.

Jasmin Mujanović je politički analitičar, politolog i istraživač specijaliziran za politiku Jugoistočne Evrope (Zapadnog Balkana), procese demokratizacije i međunarodne odnose. Rođen je u Sarajevu, a obrazovanje i profesionalnu karijeru gradio je u Sjevernoj Americi i Evropi. oktorirao je političke nauke na Univerzitetu York (York University) u Torontu, Kanada, s fokusom na post-autoritarne i post-konfliktne transformacije i demokratizaciju. adi kao viši naučni saradnik (Senior Non-Resident Fellow) pri institutu New Lines Institute for Strategy and Policy u Washingtonu, te kao politički konsultant i analitičar za međunarodne organizacije, istraživačke centre (think-tank) i medije.

Centralna teza knjige Bošnjaci: Nacija nakon genocida autora Dr. Jasmina Mujanovića je stav da je Bosna i Hercegovina po prirodi isključivo multinacionalna država. Ovaj monuemntalni studij analizira evoluciju Bošnjaka od vjerske grupe do političke i moderne sekularne nacije. Mujanović potvrđuje i analizira činjenicu da vodeće političke elite Srba i Hrvata u BiH (kao i značajan dio njihovih populacija) odbijaju ideju jedinstvenog bosanskog ili bosanskohercegovačkog nacionalnog/građanskog identiteta.

On objašnjava da te elite i ethno-nacionalistički političari često posmatraju BiH isključivo kroz koncept tri konstitutivna naroda i promovirišu separatističke ili do-kraja decentralizovane segmente države. U njoj objašnjava kako Bošnjaci, kao demografska većina, doživljavaju BiH kao svoju primarnu domovinu, ali i predlaže ulogu koju imaju u očuvanju cjelovitosti države.

Mujanović je jedan od najglasnijih kritičara Dejtonskog ustavnog uređenja, koje definira BiH primarno kroz etničke kvote i podjele ("konstitutivnost naroda"). On to smatra nefunkcionalnom etnokratijom koja guši ljudska prava i građanski princip. Umjesto prihvatanja teze da BiH mora biti samo labava multinacionalna zajednica, Mujanović se u svojim radovima zalaže za transformaciju BiH prema suverenoj, funkcionalnoj i građanskoj državi zasnovanoj na principu "jedan čovjek, jedan glas", uz poštovanje individualnih prava svih građana.

Nacija se tradicionalno definiše kao homogena zajednica povezana jedinstvenim identitetom. Bosna to nije. Budući da Srbi i Hrvati u BiH primarno ne prihvataju 'bosanski nacionalni identitet,' Bosnu i Hercegovinu nije moguće posmatrati kao naciju. Preciznije rečeno, riječ je o multinacionalnoj državi Bošnjaka, Srba i Hrvata– političkoj zajednici koju na okupu održava institucionalni okvir, a ne zajednički nacionalni sentiment. Ogromna većina Srba i Hrvata na prostoru BiH ne osjećaju se kao 'Bosanci i Hercegovci' (niti se tako izjašnjavaju—niti će se ikada tako izjašnjavati). (vidi ovdje)

Mujanović napominje da srpske i hrvatske političke struje odbijaju bosanski nacionalni identitet, ali se ne slaže s zaključkom da BiH zbog toga mora ostati isključivo podijeljena etno-multinacionalna država. On smatra da je takvo uređenje posljedica ratnih ciljeva i politike etničkih elita, a ne nepremostiva prepreka za izgradnju moderne građanske države.

Mujanović naglašava da je genocid (posebno genocid u Srebrenici i masovni zločini širom BiH) ostavio dubok trag na kolektivnu svijest i političko ponašanje Bošnjaka. Iskustvo genocida je stvorilo trajan egzistencijalni osjećaj ranjivosti, ali i snažnu potrebu za državnošću i institucionalnom zaštitom. Zbog toga Bošnjaci Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju samo kao jednu od opcija, već kao svoj jedini i primarni nacionalni dom.

Mujanović naglašava ključnu demografsku i političku činjenicu: da su Bošnjaci po prvi put u modernoj istoriji apsolutnu većina stanovništva u BiH. Zbog te većinske pozicije i činjenice da nemaju drugu "rezervnu domovinu" (za razliku od dijela Srba i Hrvata koji gravitiraju ka Srbiji i Hrvatskoj), Mujanović tvrdi da teret očuvanja celovitosti, mira i demokratije u BiH primarno leži na plećima Bošnjaka. Budući da su najzainteresovaniji za opstanak jedinstvene države, Bošnjaci su prirodno skloni promovisanju građanskog koncepta ("jedan čovjek, jedan glas"), jer on ujedno štiti i cjelovitost države i njihove demografske i političke interese.

Mujanović u knjizi analizira i političke slabosti unutar samog bošnjačkog društva. On kritikuje pokušaje monopolizacije bošnjačkog nacionalnog identiteta od strane pojedinih političkih stranaka (poput SDA) ili vjerskih elita. Zalaže se za unutrašnji ideološki i politički pluralizam među Bošnjacima. On smatra da je identifikacija bošnjačkog nacionalnog interesa sa interesom jedne političke partije štetna za same Bošnjake. Zalaže se za dinamičnu političku scenu u kojoj se više različitih stranaka (desničarskih, centrističkih, ljevičarskih, socijaldemokratskih i liberalnih) ravnopravno takmiči idejama i programima.

Iako priznaje istorijsku i kulturnu ulogu islama u formiranju bošnjačkog identiteta, Mujanović se zalaže za sekularni pluralizam. Po njemu, nacionalni identitet Bošnjaka ne smije se svesti isključivo na vjerski (islamski) identitet. Na drugoj strani, Islamska zajednica i vjerski lideri ne bi trebali diktirati političke odluke niti služiti kao arbitri nacionalnog interesa. On naglašava da bošnjačka nacija unutar multionacionalne države Bosne i Hercegovine mora obuhvatati i prihvatati sekularne pojedince, ateiste, agnostike, liberalne mislioce i sve one koji se osjećaju Bošnjacima, bez obzira na stepen njihove vjerske praksi ili uvjerenja.

Mujanović objašnjava specifičan dualizam koji postoji u političkoj stvarnosti BiH. Bošnjaci su posebna etno-nacionalna grupa sa svojom kulturom, istorijskim iskustvom i kolektivnom sviješću. Zbog svoje posvećenosti cjelovitoj BiH, Bošnjaci su ujedno glavna društvena baza koja zagovara bosandžijstvo odnosno regionalni bosanski državni identitet. Mujanović tvrdi da postojanje bošnjačke nacije ne isključuje građenje zajedničkog regionalnog bosanskohercegovačkog građanskog identiteta — štaviše, on smatra da Bošnjaci kao većina moraju predvoditi tranziciju ka građanskoj državi u kojoj će se sve etnonacionalne grupe u sastavu multinacionalne države Bosne i Hercegovine (uključujući Srbe, Hrvate i Ostale) osjećati ravnopravno.

Po njemu, biti Bošnjak i osjećati pripadnost bošnjačkoj naciji nije u suprotnosti s tim da budete lojalan građanin Bosne i Hercegovine. Međutim, on se protivi etnokratiji kao sistemu vladanja — odnosno ideji da etnička pripadnost mora biti primarni i jedini kriterij po kom se dijeli vlast, upravlja državom i ostvaruju građanska prava.

🔊 pojačajte zvuk na videu!

Novi dan, nova glupost iz susjedne Srbije. Nakon što su Srbi 'utvrdili' da je i Isus bio Srbin, sada su došli do novog šokantnog otkrića. Čak je i japanski jezik nastao od srpskog.

Slaviša K. Miljković tvrdi da je japanski jezik porijeklom povezan sa srpskim i da su japanske riječi zapravo „srbizmi“. Slaviša K. Miljković (rođen u Nišu 1958. godine) je srpski publicista, pseudolingvista i jedan od istaknutih predstavnika srpske autohtonističke škole (tzv. "novoromantičara"). Suosnivač je Društva „Serbone” i časopisa „Glas Serbone”, a autor je nekoliko knjiga i etimoloških rečnika poput „Odgonetanje srbskog jezika” i „Srbizmi u japanskom jeziku”.

👉 Srpski istoričar: Isus je bio Srbin, a za sedam svjetskih čuda su zaslužni Srbi

Foto: Radovan Karadžić se nalazi u zatvoru HMP Albany (dio zatvorskog kompleksa na ostrvu Wight / Vajt) u Velikoj Britaniji.

>Pravni zastupnici žrtava već godinama pokušavaju dokazati da obaveza isplate treba prijeći na Republiku Srpsku i Srbiju, tvrdeći da su te institucije pravne nasljednice struktura koje su počinile zločine.

Američki sud: Radovan Karadžić dužan isplatiti $40 milijardi žrtvama.

Tužbe su podnesene 1993. godine kada je Karadžić boravio u New Yorku kao gost Ujedinjenih nacija tokom mirovnih pregovora. Pravni timovi žrtava uspjeli su mu lično uručiti sudske pozive u Manhattanu.

Proces je vođen na temelju starog američkog zakona poznatog kao Alien Tort Statute (Zakon o pravnim deliktima protiv stranih državljana), koji stranim državljanima omogućuje podnošenje civilnih tužbi pred američkim sudovima za teška kršenje međunarodnog prava i ljudskih prava počinjena bilo gdje u svijetu. Nakon što je Karadžić tokom postupka odustao od odbrane, sud je presudio u korist žrtava.

Američki savezni sud u New Yorku donio je 2000. godine pravomoćne presude kojima je bivšem lideru bosanskih Srba i osuđenom ratnom zločincu Radovanu Karadžiću naloženo da žrtvama rata u Bosni i Hercegovini isplati milijarde dolara odštete.

U augustu 2000. godine, porota je u slučaju Kadić protiv Karadžića dodijelila 745 miliona dolara odštete grupi žena koje su bile žrtve silovanja i drugih brutalnih zločina od strane snaga pod Karadžićevom kontrolom.

Ubrzo nakon toga, u drugom povezanom procesu Jane Doe protiv Karadžića:, izrečena je još veća presuda u iznosu od 4,5 milijardi dolara u korist šire grupe preživjelih.

U sudskoj praksi se najčešće primjenjuje složena zakonska zatezna kamata ili fiksna stopa definisana presudom međunarodnog ili domaćeg suda, što ukupnu cifru može značajno povećati u periodu od preko dvije decenije (2000–2026).

Kod jednostavne kamate, 8% se svake godine računa samo na početnu glavnicu $5,5 milijardi $. Godišnja kamata iznosi preko $400 miliona. Za 26 godina ukupna kamata iznosi preko $10 milijardi.

Ukupno (glavnica + kamata): = ~ $16 milijardi.

Kod složene kamate, neplaćena kamata na kraju svake godine ulazi u glavnicu i na nju se u narednoj godini ponovo obračunava kamata („kamata na kamatu“).

Ovdje sama kamata iznosi ~ 35 milijardi dolara + glavnica = preko $40 milijardi.

Iako su ove presude imale golemu moralnu važnost jer su prve službeno okarakterizirale Karadžićeve postupke kao genocid i ratne zločine prije nego što je to učinio Haški sud, stvarna isplata novca žrtvama i dalje je blokirana političkim i pravnim preprekama.

Pravni zastupnici žrtava već godinama pokušavaju dokazati da obaveza isplate treba prijeći na Republiku Srpsku i Srbiju, tvrdeći da su te institucije pravne nasljednice struktura koje su počinile zločine.

Radovan Karadžić, koji u Velikoj Britaniji služi doživotnu kaznu zatvora po presudi Haškog tribunala, službeno nema finansijska sredstva ni imovinu u SAD-u iz koje bi se šteta mogla naplatiti.

SJEĆANJE NA NAŠE HEROJE

11. oktobra 1994. dva "Zlatna Ljiljana" junacki dali živote za odbranu domovine Bosne i Hercegovine: ⚜️ major Hašim Spahić i ⚜️ kapetan Šemso Baručija

“Osjećamo obavezu i dužnost da saopštimo da su jedinice u sastavu Prvog korpusa ostale bez svoja dva saborca i druga: majora Hašima Spahića i kapetana Šemse Baručije. Ova dvojica starješina ostavili su svoje živote na mjestu gdje se u ovome trenutku vodi presudna bitka za Bosnu i Hercegovinu – na Čemerskoj planini. Plato Čemerske planine je jedan od sinonima za slobodnu i nedjeljivu Bosnu i stoga je razumljiva upornost neprijatelja i silina kojom pokušava da ovaj dio slobodne teritorije uzme u svoje ruke. Nekoliko desetina hiljada projektila i streljiva, te stotine mrtvih četnika dokazuju da agresor ne odustaje lako od zadatog mu cilja. Nažalost, cijena i značaj mjesta kao što su Čemerska planina i Crnojevačka visoravan plaćaju se i životima starješina i patriota kakvi su bili major Hašim Spahić i kapetan Šemso Baručija. Ovi su oficiri do kraja dijelili sudbinu boraca sa prve linije. Zato im dugujemo mnogo više od sjećanja i zahvalnosti”, stajalo je u izvještaju Informativne službe 1. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine od dana 16. oktobra 1994. godine.

Major Hašim Spahić je bio komandant Operativne grupe 3, 1. korpusa ARBiH, kada je 11. oktobra 1994. godine poginuo na Crnojevačkoj visoravni, na Moševačkom brdu. U trenutku pogibije Spahić je bio najpoziciraniji čovjek u ARBiH koji je dao život za domovinu. Iako je bio po činu major poginuo je u neposrednoj blizini linija ARBiH i Vojske Republike Srpske gdje su vođene bliske borbe prsa u prsa. Srpska vojska je u velikoj oktobarskoj ofanzivi na Nišićku visoravan potisnula pripadnike ARBiH sa Moševićkog brda i Spahić je pokušao vratiti izgubljene položaje na ovoj važnoj koti. Ipak, taj trenutak nije doživio. Ali pogibija komandanta Operativne grupe 3 je prema riječima tadašnjeg komandanta 126. brdske brigade Mehmeda Mešetovića, toliko “ponijela” borce ARBiH da je Moševićko brdo oslobođeno nakon teških borci, četiri dana kasnije.

O Hašimu Spahiću se danas malo zna i pored činjenice da je u toku agresije bio jedan od ključnih ljudi za odbranu slobodnih ilijaških teritorija, Breze, Vareša, Olova itd. Saborci ga uz svu hrabrost opisuju kao veoma sposobnog, ali izuzetno skromnog čovjeka. Kao komandant u više je navrata neposredno, sa puško, učestvovao u bitkama. Tako je ostala zapamćena bitka koja je vođena 21. januara 1993. godine za Kotu 996, odnosno Nabožić. Tada je Spahić, koji je tada bio komandant Opštinskog štaba Ilijaš učestvovao u bici kao običan borac, a bitka je bila prsa u prsa. Njegov ratni put, sa puškom u ruci i sposobnost komandovanja na terenu, brzo je prepoznat pa je i Spahić veoma brzo napredovao i došao do mjesta komandanta Operativne grupe.

U avgustu 1993. godine Hašim Spahić je predvodio borce Ilijaša i okolnim mjesta u uspješnoj kontraofanzivi na Nišićku visoravan. “Oslobodili smo mnogo sela, zaselaka, brda i kota. A najvažnije je što smo oslobodili bastione četništva: sela Brgule, Okruglicu, Šikulje. Oslobodili smo oko 40 km2 i ušli u dubinu i do sedam kilometara”, navodi Spahić u jednom svoj izvještaju. U izvještaju pod podnaslovom “zaplijenjeno naoružanje”, navodi čak 103 stavke, uz akcenat da se tim naoružanjem “mogla naoružati jedna brigada”. Dana 12. avgusta 1993. godine srpska vojska je napala prostor na Moševićkom brdu, pješadijom, artiljerijom te tenkovima. Napad je krenuo u jutarnjim satima i u toku dana pripadnici ARBiH su pretrpjeli četiri teška napada, ali je svaki odbijen.

“Četnici nas danima gađaju haubičkim i tenkovskim granatama. I to iz zone isključenja od 20 kilometara. Gađaju nas na položajima Ravnog Nebožića, Medojevića, Motke, Ljubine, Srednjeg, a sve su to položaji u krugu isključenja od 20 kilometara. Ulagali smo protest UNPROFOR-u, ali uzalud. Posmatrači UN-a ne mogu čak ni doći do tih četničkih položaja. Odavde, sa osmatračnice, mogu jasno vidjeti tu četničku artiljeriju tamo gdje ne bi smjela da bude, vide i kako dejstvuje. Vjerovatno šalju izvještaje pretpostavljenoj komandi, ali do sada od toga nema koristi (…) Krenuli su i sa osam tenkova iz Semizovca koji su bili dobro maskirani i koji su se sakrili od UNPROFOR-aca, ili su ih oteli od njih, ako su se tenkovi nalazili pod kontrolom plavaca. U svakom slučaju, mi smo spremni da ih dočekamo”, izjavio je Spahić u ratnom izvještaju.

Spahić je učestvovao i kao komandant jednog pravca prilikom oslobođenja grada Vareša, tokom borbi sa HVO. Naime, 23. oktobra 1993. godine pripadnici HVO-a počinili su težak zločin u Stupnom Dolu. Spahić je tada bio na mjestu načelnika Štaba Operativne grupe Istok i nalazio se na Budeželjinama, u Opštinskom štabu u Varešu. Saznavši za zločin odmah je poduzeo hitne mjere sa ciljem spašavanja stanovnika druga dva sela koja su se nalazila u okruženju: Mijakovića i Dragovića. Sela su ubrzo deblokirana, a nakon što je oslobođen Vareš u zaplijenjenoj dokumentaciji HVO-a nađeni su dokumenti iz kojih se saznalo da je i mještanima navedena dva sela bila spremana ista sudbina. “Operacija oslobađanja Vareša dobro je isplanirana i izvele su je združene snage naše armije. Prvo smo oslobodili Liješnicu i Kopjare, pa diverzantskim akcijama ovladali Perunom i Karahasanom. Time smo stvorili povoljne uslove da 4. novembra 1993. godine uđemo u Vareš”, navodi Spahić.

Hašim Spahić je rođen 1957. godine u selu Popovići, općina Ilijaš, a završio je i Fakultet opštenarodne odbrane. Prema svjedočenju najbližih saboraca od priključenja u ARBiH pa sve do pogibije samo je tri puta stigao obići svoju porodicu: suprugu Minku i kćerke Lejlu i Nejru. Pored njega u ARBiH je bio i njegov brat, ali i sestra. Želja njegovih boraca je bila da 126. brigada promijeni naziv u brigada “Hašim Spahić”.

Posthumno mu je 1995. godine dodijeljen “Zlatni ljiljan”. Danas osnovna škola u Ilijašu nosi ime po njemu, kao i jedna od ulica. Prema riječima njegovog saborca Mehmeda Mešetovića, koji je poslije rata također preselio na bolji svijet, Spahić je imao dženazu da je Ilijaš i okolina do tada nisu zapamtili. “Hiljade ljudi je bilo i svi su plakali. Jer, on je bio oličenje poštenja i hrabrosti”.

Kapetan Šemso Baručija rođen je 04. 05. 1960 godine u Foči. Bio je aktivno vojno lice.

Ratno priznanje "Zlatni ljiljan" dobio 1994 godine kao pripadnik Komande 1 korpusa.

Šemso je poginuo 11. 10. 1994 godine na Moševačkom brdu - Vareš, u činu kapetana, na dužnosti referenta za planiranje i obuku inžinjerskih jedinica.

Na Čemerskoj planini, mjestu gdje su se vodile presudne bitke za ovaj dio Bosne i Hercegovine, 11. oktobra 1994. godine, život je ostavio kapetan Šemso Baručija, veliki patriota, dobitnik najvećeg ratnog priznanja Zlatni ljiljan. Sahranjen je 16. oktobra, u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu, uz prisustvo mnogobrojnih saboraca, prijatelja i rodbine.

Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, Šemso je, kao oficir bivše JNA, organizovao otpor na rejonu Boljakovog potoka gdje se tada zatekao. Nakon bitke za odbranu Žući, u kojoj se istakao, dobio je najveće ratno priznanje.

Ubrzo zatim prelazi u združeni odred Zlatni ljiljani, a kasnije formiranjem 7. brdske brigade, odnosno 9. motorizovane, današnje 105. motorizovane brigade, obavlja poslove referenta za planiranje i obuku pionirskih-inžinjerskih jedinica.

Šemso je čovjek prema kome treba izražavati samo divljenje, govori H.A, njegov partner u borbi i veliki prijatelj, a njegovo mišljenje dijele i svi pripadnici Inžinjerijskog bataljona 105. motorizovane brigade, koji kažu da je Šemso najzaslužniji za formiranje ove jedinice i njeno proglašenje za najbolju ovog roda u Prvom korpusu.

"On je bio jedan od rijetkih stručnjaka u pirotehnici za otklanjanje avionskih kasetnih bombi. Sam je otklonio preko 600 neeksplodiranih tijela (od tromblona do haubičkih projektila kalibra 155 mm) sa linija odbrane i šireg područja grada. Radio je na stvaranju i jačanju inžinjerijskih jedinica, kako u Sarajevu, tako i na području srednje Bosne. Nije se plašio. Sate i dane je provodio radeći na prvoj borbenoj liniji ili ispred nje. Mislim da smo izgubili neponovljivog čovjeka u ovom rodu armije.

Krajem 1993. godine Šemso je prešao na veću i odgovorniju dužnost u Komandu Prvog korpusa. Iako teško bolestan stalno je odlazio na terene van grada, svuda gdje je bio potreban. Osjećao je odgovornost prema poslu, možda više nego ostali. Često je sanjao da se vrati u rodnu Foču. Ponosno je pričao o borcima iz svog kraja. Brinuo se o dvojici braće, takođe pionirima, jer znao je koliko je težak i odgovoran taj posao.

General Vahid Karavelić opisuje kako je poginuo rahmetli Šemo Baručija:

“Šemso je svoj život za Bosnu i Hercegovinu položio kao i mnogi drugi, ali za razliku od mnogih drugih, ne umanjujući ničiju žrtvu, na najhrabriji mogući način. Ispričat ću vam kako je to bilo, da steknete dojam o tome ko je bio Šemso Baručija. Izvodili smo operaciju na treskavičko-bjelašničkom platou 1994. godine i ostvarili uspjeh, ali agresor nas je žestoko napao na sasvim suprotnoj strani, na Moševačkom brdu kod Vareša. U tom agresorskom napadu snage 1. korpusa popustile se nakon gubitka velikog broja ljudi. Agresor je zauzeo kotu Moševačko brdo. Ako niste bili na Moševačkom brdu, morate znati da je to bila izuzetno gusta i visoka crnogorična šuma. Nakon agresorskog napada i žestokog granatiranja, šuma je od granata i gelera ostala potpuno sasječena, ostali su samo patrljci da vire iz zemlje.

Kada su me obavijestili o napadu, odmah sam krenuo s Treskavice na Moševačko brdo. U momentu kada sam stigao, Šemso Baručija i Hašim Spahić, komandant 16. divizije, nekako su zajedno, ne čekajući pomoć, izvršili protunapad s ciljem vraćanja vrha Moševačkog brda, izašli su na sami vrh i u borbi prsa u prsa s neprijateljem obojica poginuli. Njih dvojica su tim hrabrim podvigom položili živote. Danas ne smijemo dopustiti nekim neukim ljudima, koji su na vlasti u Novom Sarajevu, da se neodgovorno odnose prema imenu Šemse Baručije. Taj čovjek ima ogromne zasluge za odbranu Bosne i Hercegovine. Položio je život na najhrabriji mogući način, nije ga pokosila granata negdje u pozadini. Takvi kao on odbranili su Bosnu i Hercegovinu. Neka mene pozovu na sjednicu Općinskog vijeća da im ja kažem ko je bio Šemso Baručija”, ispričao nam je general Karavelić.

U haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu počivaju: Zajko, Šehović, Panjete, sada i Baručija. Sve su to momci od Drine. To jasno kaže: vratićemo se na Drinu, biće ezana u Foči, ako Bog da, jer spremni smo, evo da umremo za našu Bosnu. Gledajući oca i braću našeg dragog Šemse, zaista čovjek mora biti ponosan. Ispraća sina ponosan. Zna da je njegov sin živ, življi nego mnogi koji traže pasoše i bježe iz Bosne. Odbranićemo je, neka idu. Neka im bude na čast. Ovi koje ispraćamo neće im nikada halaliti. Nemaju kuda na onaj svijet, da im pogledaju u oči. Šehidska je poruka da nastavimo put njihove borbe. Mi, hvala Bogu, svaki dan sve smo jači, stasamo. Imamo armiju, divne momke, koji hrabro, goloruki, mrse račune ovoj Evropi koja nas je bila halalila, da nas nema. Sada ne znaju šta će. Bosna se ne da, i oni svakodnevno razbijaju glavu i izmišljaju kojekakve kontakt grupe, konferencije. Neka ih izmišljaju hiljade, ova naša draga armija sve će im račune pomrsiti i omogućiti život u Bosni svim poštenim ljudima. - riječi su sa dženaze našem heroju.

Šemsin otac Hamid, prepun tuge, ali i ponosa, je tom prilikom, rekao: - Hvala ti što si bio hrabar. Jedan sin mi je ostao bez noge, dva su mi živa i zdrava. Neka se i oni bore do konačne pobjede. Ako treba i ja ću se boriti. Hvala ti sine, puno ti babo želi sreće i na onom svijetu, ako Bog da inšallah.

STOTINJAK DŽAMIJA KOJE SU KATOLICI PRETVORILI U CRKVE U HRVATSKOJ

Glavna džamija u Skradin pretvorena u crkvu sv. Frane i Roka.

Jedna džamija u Skradinu na njenim ruševinama podignuta crkva Male Gospe.

Mesdžid Husref hodže Alije u Skradinu pretvoren u crkvu.

Mesdžid Memije u Skradinu pretvoren u crkvu.

Džamija u Vrlika pretvorena u crkvu Gospe od Ružarija (1688.).

Džamija u Novi kod Gospića pretvorena u crkvu sv. Antuna Padovanskog (1690.).

Džamija u tvrđavi (Taphana) u Imotski pretvorena u crkvu Gospe od Anđela.

Četiri džamije u Perušiću su pretvorene u katoličke crkve. Jedna od njih je pretvorena u Crkvu Uzvišenja sv. Križa.

Džamija Murat-bega Tardića u Klisu pretvorena u crkvu sv. Vida.

Careva džamija u Sinju na njenom mjestu sagrađena crkva sv. Mihovila.

Monumentalna gradska džamija u Vrgoracu pretvorena u crkvu (kasnije župna crkva Navještenja djevice Marije.

Džamija u Budak pretvorena u crkvu.

Džamija u Bilaju od njenog materijala sagrađena crkva sv. Leopolda.

Džamija u Ribnik pretvorena u crkvu.

Džamija u Belaj pretvorena u crkvu.

Tvrđavska džamija u Kamen pretvorena u crkvu sv. Antuna.

Džamija u Glavina preuređena u crkvu.

Šarkalut džamija u Požega na njenim ruševinama sagrađena crkva Svetog Duha.

Mala džamija u tvrđavi u Osijek 1700. pretvorena u kapelicu sv. Franje.

Džamija u Koprivnica pretvorena u crkvu.

Džamija u Valpovo pretvorena u crkvu

Hadži-pašina džamija u Đakovo pretvorena u katedralnu crkvu.

Ibrahim-pašina džamija u Đakovo pretvorena u župnu crkvu Svih svetih.

Džamija” u Đakovu (data franjevcima) preuređena u crkvu posvećenu Bezgrješnom Začeću Marijinom.

Džamija pored tekije u Tekiji u Srijemu služila kao sakristija crkve.

Tekija u Tekijama u Srijemu na njenim ruševinama podignuta kapela Bezgrješnog Začeća, kasnije crkva Gospe Snježne.

NESAGORIVA BOSNA U VJEČITOJ VATRI

Džamije u Vrana (tri zatečene 1683. – porušene).

Džamija u Obrovac.

Džamija Halil hodže u Drniš.

Džamija Šain-age Terzibalića u Drniš.

Ostale džamije u Drnišu (uključujući Sulejmaniju).

Džamija Iskender-age u Vrlika.

Džamija Hadži Hamze u Sinj.

Džamije Ferhat-bega Sokolovića u Zemunik Donji.

Džamija u Hrvace.

Džamija emina Mustafa-age u Knin.

Džamija Hajdar-paše Bošnjaka u Vinani.

Časna džamija u utvrdi Strmica.

Džamija u Proložac.

Džamija u Zadvarje.

Džamija u selu Krepnica.

Džamija u selu Vojković.

5 džamija u Vukovaru (pet mahala – svaka imala svoju džamiju).

5 džamija u Valpovu (ukupno pet u razvijenoj fazi).

4 džamije u Đakovu (četiri prema zapisu iz 1626.).

5 Džamija u Srijemskoj Rači.

12 džamija u Osijeku.

14 džamije u Požega.

21 Džamija u Cerniku.

26 džamija u Nova Gradiški.

Sulejman-hanovu u Iloku.

Mehmed-paše Jahjapašića u Iloku.

Kučuk Mehmed-begovu u Iloku.

Hadži-Islamov mesdžid, u Iloku.

Kara Belaov mesdžid u Iloku.

Džamija Zaima Behrema u Mikleuš.

Džamija Sulejman-kapetana Ferhatpašića u Slavonski Dubočac.

Džamije Ahmeda i Jahja-bega Jahjapašića u Požega.

Carska džamija u Požegi.

Džamija Jahja-paše u Požegi.

Džamija darzi Hasana u Požegi.

Džamija Katiba Muslihuddina u Požegi.

Džamija Bali Age u Požegi.

Džamija Kejvan vojvode u Požegi.

Džamija Alije b. Hadži-Džaferovog u Požegi.

Džamija Hadži Age u Požegi.

Velika džamija u Dalj.

Mesdžid u Dalju.

• U Travniku su jezuiti srušili Tophane džamiju i na njenom mjestu podigli samostan i crkvu.

• U Travniku je rimokatolička crkva sagrađena na groblju uz Rahimino turbe.

• U Bihaću je na mjestu turbeta bošnjačkim šehidima podignuta crkva sv. Antona.

• U Mostaru je biskup Paškal Buconjić na muslimanskom mezarju izgradio biskupske dvore, a put do Doma hrvatskog društva napravljen je preko porušenog mezarja.

• U Trebinju su u gradnju katoličke crkve ugrađeni nišani s muslimanskog harema porodice Ćatović.

• U Kreševu je zemlja Bistrigine tekije data samostanu.

• U Fojnici (Grožđani) katolici su prisvojili muslimansko groblje.

• U Sarajevu je na jeničarskom odžaku i mesdžidu izgrađena Katedrala Srca Isusova.

• Na mjestu šerijatske sudnice sagrađena je crkva svetog Ante.

• Kod spaljene džamije princeze Šahdidar-hatun – Za Banjom izgrađeni su katolička bogoslovija i crkva Svetih Ćirila i Metoda.

Fatma Hadziduruzi

🔊 pojačajte zvuk na videu!

Ne dozvolite da Srbi i Hrvati biraju Bošnjačke predstavnike.

Glasajte za SDA!

👉 DINO MERLIN: "Tamo gdje je sunce" (Da te nije Alija)
👉 Mi podržavamo BAKIRA IZETBEGOVIĆA na izborima za predsjednika!

👉 Dino Merlin: "Tamo gdje je sunce"

Mi podržavamo BAKIRA IZETBEGOVIĆA na izborima za predsjednika!

Bakir Izetbegović je jedini legalni predstavnik bošnjačkog naroda.

SDA! Samo SDA! I uvijek SDA!

Mi podržavamo BAKIRA IZETBEGOVIĆA na izborima za predsjednika!

🔊 pojačajte zvuk na videu! 🎵 🎶 🎼

Dino Merlin: "Tamo gdje je sunce"

Tamo gdje je sunce
Tamo gdje su zvijezde
Tamo gdje je nebo bez oblaka
Gdje se čiste duše gnijezde
Gdje se oči odmiču od mraka

Na tu stranu ja okrećem glavu
U te dvore glas me zove
Sklapam oči, pružam ruke
Pustim snove da zaplove

Sklapam oči, pružam ruke
Pustim snove da zaplove

Ne bi sjala ovako jako
Ova naša lijepa avlija
Ja bi svjetlo zvao mrakom
Da te nije Alija

Ne bi sjala ovako jako
Ova naša lijepa avlija
Ja bi svjetlo zvao mrakom
Da te nije Alija

Slutio sam riječi, slutio sam pjesme
Mislio da grijeh je, da se ne smije
Mislio sam nema ko da sluša
Ima kako nema, sluša moja duša

Mislio sam nema ko da sluša
Ima kako nema, čuje moja duša

Ne bi sjala ovako jako
Ova naša lijepa avlija
Ja bi svjetlo zvao mrakom
Da te nije Alija

Ne bi sjala ovako jako
Ova naša lijepa avlija
Ja bi svjetlo zvao mrakom
Da te nije Alija
Da te nije Alija
Da te nije Alija

Da te nije Alija...

👉 Mi podržavamo BAKIRA IZETBEGOVIĆA na izborima za predsjednika!

Podrška za Bakira Izetbegovića na sutrašnjim izborima stigla iz Sandžaka i Crne Gore

Predsjednik Stranke demokratske akcije---i jedini legalni---kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović sastao se danas sa delegacijom Bošnjačke stranke Crne Gore.

Na sastanku je razgovarano o aktuelnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori, položaju bošnjačkog naroda u dvije države i regionu, te o nastavku i intenziviranju saradnje Stranke demokratske akcije i Bošnjačke stranke.

Posebno je istaknuta važnost snažnije saradnje političkih predstavnika Bošnjaka u pitanjima od zajedničkog interesa, kao i jačanja političkih, ekonomskih, obrazovnih i kulturnih veza, prvenstveno kroz institucije Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Delegacija Bošnjačke stranke pružila je punu podršku Bakiru Izetbegoviću kao kandidatu za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda bošnjačkog naroda, kao i kandidatima Stranke demokratske akcije na predstojećim Općim izborima.

Delegaciju Bošnjačke stranke činili su zastupnica u Skupštini Crne Gore Kenana Strujić Harbić, generalni sekretar Bošnjačke stranke Hamza Dacić i šef Kabineta predsjednika Bošnjačke stranke Izet Ćorović

Podrška je stigla i iz Sandžaka.

Predsjednik SDA Sandžaka dr. Sulejman Ugljanin uputio je pismo podrške Stranci demokratske akcije i Bakiru Izetbegoviću kao kandidatu za člana Predsjedništva BiH, povodom predstojećih izbora koji se u Bosni u Hercegovini održavaju u nedjelju 4. oktobra 2026. godine.

Pismo podrške prenosimo u cijelosti.

Poštovani predsjedniče Izetbegović, uvaženi članovi i simpatizeri SDA, poštovani bosanski patrioti,

Suverena, cjelovita i jedinstvena Bosna i Hercegovina, država ravnopravnih građana i naroda jedan je od osnovnih ciljeva Stranke demokratske akcije od njenog osnivanja.

Takva Bosna je želja i interes bošnjačkog naroda u Bosni i Hercegovini i izvan njenih granica.

To je ujedno interes svih susjednih država i naroda koji žele prosperitet na Balkanu.

Danas je pred narodom pitanje kako sačuvati državu, kako osigurati ravnopravnost, trajan i stabilan mir i omogućiti mladima da vide svoju budućnost u BiH?

Samo SDA ima u svim dijelovima Bosne kontinuitet i snagu da to ostvari.

SDA Sandžaka poziva sve bosanske patriote da na ovim izborima podrže Stranku demokratske akcije i Bakira Izetbegovića kao kandidata za člana Predsjedništva BiH, navodi se u pismu podrške SDA Sandžaka.

🛡️🔥🔨

Rukama koje poznaju samo vatru i čelik, Safet Fatkić, kovač iz Bihaća, oživio je simbol jedne države. Svojim nakovnjem i čekićem iskovao je grb Republike Bosne i Hercegovine sa šest zlatnih ljiljana – djelo koje spaja tradiciju, zanat i neizmjernu ljubav prema domovini.

Svaka čast, majstore! ⚜️

Izvor: https://www.facebook.com/safet.fatkic

NASER ORIĆ

SREBRENICA svjedoči i optužuje
Genocid nad Bošnjacima u istočnoj Bosni
(srednje Podrinje), april 1992. - septembar 1994.

Isječak iz knjige:

Poslije okupacije Bratunca, te izvršenog pokolja, progona i genocida nad bošnjačkim narodom ovih krajeva, javlja se veliki val izbjeglica u pravcu Srebrenice, odnosno srebreničkih sela, a njihov broj se procjenjuje na oko 12.000-13.000. Prvih mjesec dana izbjeglice sa područja općine Bratunac nisu odmah došle u sam grad Srebrenicu (Srebrenica je još bila okupirana), nego su se smjestile u okolna sela, a veliki broj nije imao uopće smještaja, nego su živjeli po okolnim šumama.

Oslobađanjem Srebrenice, većina izbjeglica sa općine Bratunac, tokom maja i juna 1992. godine, smjestila se u grad Srebrenicu, u napuštene stanove i kuće.

Krajem aprila i početkom maja popaljena su sva muslimanska sela općine Vlasenica, te se javlja novi izbjeglički val sa ovoga područja, i to u pravcu Kladnja (većinom je gradsko bošnjačko stanovništvo otišlo prema Kladnju), drugi pravac kretanja bila je Cerska, treći - srebrenički kraj, i to uglavnom Sućeska, a jedan broj bježi u šume Radave, Bature, Kupusne i sela Podžeplje i Krivače.

Početkom juna i u augustu četnici pale i uništavaju sva materijalna dobra u bošnjačkim selima hanpjesačke općine Stobaronima, Gođenjima, Brložniku, Planama, Krivačama, Podžeplju, te pale sela rogatičke općine - Borovac, Laze, Ljubomišlje. Narod bježi prema Žepi, koja je već prenatrpana izbjeglicama iz Višegrada i Rogatice, a većina bjcži i nalazi smještaj u šumama Radave i Bature, te Žepske planine. Smještaj se nalazi u planinskim kolibama (po 30 osoba u prostoriji 2,5 х 2,5 m), improviziranim bajtama od granja, a većina pod jelikom, bez ikakvog krova nad glavom.

Osim problema smještaja (koji je bio drugorazrednog značaja u odnosu na druge probleme), javlja se problem gladi i bolesti.

Naime, ono malo hrane što je narod uspio ponijeti sa sabom nestalo je brzo, a stomačne bolesti počele su harati uslijed posljedice bojnih otrova, koje su četnici bacali iz aviona, zajedno sa tovarima avionskih bombi, gotovo svakodnevno.

Napravljen je, reklo bi, se pravi egzodus bošnjačkog naroda, a rat je tek bio počeo.

U takvoj situaciji narod traži spas u Srebrenici, odnosno selima oko Srebrenice, te odlazi u potragu za hranom preko Podravanja i Sušice, koji su bili u četničkim rukama (mnogi su ostavili živote u bespućima od četničke ruke iz zasjede), te donosi hranu po imenu ”veličanstveni kukuruz”, u početku besplatno, a kasnije u zamjenu za novac i dugu listu važnih drugih proizvoda, koji su služili kao prometna vrijednost na uspostavljenom tržištu.

Izbjeglice sa područja općine Vlasenica smještene u Sućeskoj prvih mjesec-dva dana dobivaju hranu besplatno od komšija i rođaka, ali ubrzo nestaje hrane i domaćem stanovništvu. To se dešava i u ostalim selima srebreničke općine, pa narod počinje potragu za hranom, ne obazirući se na granate i avionske bombe.

Za mnoge je to bila kobna sudbina.

Bile su velike zalihe hrane u selima oko Drine - Voljavici, Zalužju i ostalima, ali su bila u četničkim rukama (sve je to dio četničkog plana o potpunom uništenju bošnjačkoga naroda), ali se narod odlučivao i pored opasnosti da se ne vrati kući, odlazio u spomenuta sela u potrazi za hranom.

Svaku večer formirale su se kolone bratunačkih izbjeglica i naroda sa ostalog područja, te kretale u pravcu sela lociranih blizu rijeke Drine, da iz vlastitih ili tuđih hambara donesu vreću kukuruza, koji su u miru služili kao stočna hrana, a, eto, u ovim vremenima - spas života izgladnjelom i napaćenem narodu.

Bilo je slučajeva kada se vraća kolona da neko nagazi na minu, a drugi iz kolone su bacili svoj kukuruz sa leđa da donesu ranjenika do Srebrenice, ali bilo je, Boga mi, i takvih koji se nisu osvrtali na ranjenoga prijatelja i komšiju, nego su grabili svojoj kući, pa, eto, i to mu dođe kao dio smišljenog plana o uništenju, odnosno samouništenju bošnjačkoga naroda. Uglavnom, Voljavčani, Zalužjani, Biljačani, dosjetkom da ”pljačkaju” vlastite hambarove, spasili su sebe od gladi, a, istini za volju, mora se priznati, nahranili su i mnoge druge.

Izbjeglice iz hanpjesačke, rogatičke i višegradske općine mjeseca septembra 1992. godine počinju iz planinskih šuma i iz Žepe dolaziti u Srebrenicu. Tu nije bilo neke posebne organizacije u dolasku. Sve je bilo samostalno, za svaku porodicu ili po grupama porodica.

Postojala su samo dva pravca dolaska izbjeglica u Srebrenicu, i to čamcima niz Drinu za Klotjevac, zatim u Srebrenicu i, drugi, preko Sušice, između Podravanja i rijeke Drine.

Oba pravca bila su jednakp opasna, ali narod nije imao izbora: ili umrjeti u šumi od gladi i zime ili pokušati naći spas u Srebrenici.

Svakodnevno granatiranje Srebrenice i bombardiranje iz aviona bivše JNA stvaralo je još veće muke i haotično stanje među narodom, pored već spomenute gladi i problema smještaja.

Danima se narod provlačio između četničkih zasjeda i bunkera i tužno i žalosno je bilo pogledati starce, žene, djecu, bolesne i iznemogle koji nadljudskim naporima idu pješke i po 10 sati bez odmora, što je bilo nezamislivo da se ovo može dešavati u civiliziranom svijetu u srcu Evrope i na kraju 20. vijeka.

U međuvremenu izbjeglice iz Vlasenice koje su boravile po šumama Radave i Bature, također su došli u Srebrenicu, tako da je sa izbjeglicama iz općine Bratunac u samom gradu Srebrenica i okolnim selima boravilo ргеко 17.000 izbjeglica.

U Srebrenici je u to vrijeme funkcionirala civilna vlast, te se uključila u probleme smještaja, dok je pitanje ishrane ostalo briga svakog pojedinca, jer su se zalihe hrane u to vrijeme bile istrošile, pa i vojska na linijama je primala minimalne količine hrane.

Međutim, narod je spas našao ipak preko vojske, tako što je išao uz vojsku, koja je u kontraofanzivama oslobađala pojedine teritorije i tako se bar privremeno dolazilo do nekih količina hrane koje su život značile za većinu naroda.

Teško je opisati sve golgote kroz koje je narod prolazio da bi preživio. Na fizičkom izgledu vidjelo se da su ljudi na izmaku snage, ali neki unutarnji nagon tjerao ih je da idu u potragu za komadom kruha i da nahrane svoju izgladnjelu djecu, oca, majku ili drugog člana obitelji.

Svakodnevno su izbjeglice hodale po selima i molile domaće stanovništvo da im da nešto hrane, neki su odbijali, a neki su davali šaku suhih šljiva, lončić graha ili slično, da onog ko traži ne bi vratili sa kućnog praga ili, kako se to kaže u narodu, prazne ruke.

Zbog ovakve situacije većina domaćeg stanovnoštva je ubrzo ostala bez hrane, što je, uz ostale probleme, vojnim i civilnim strukturama vlasti stvaralo nepremostive prepreke u normalnom organiziranju života.

👉 Pročitajte čitavu knjigu ovdje.

🔊 pojačajte zvuk na videu!

Edin Džeko se oprostio od nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine 2. oktobra 2026. godine na stadionu Bilino polje u Zenici tijekom utakmice BiH protiv Švedske (1:1).

U preko 1000 odigranih utakmica, igrao je ukupno 152 utakmice za Bosnu i Hercegovinu, postigao 73 pogotka i više od 185 asistencija za svoje suigrače. Nalazi se među top 10 najučinkovitijih nogometaša 21. stoljeća.

Džeko je izašao iz igre u 63. minuti, zaključivši svoju dugu reprezentativnu karijeru. Priređen mu je svečani špalir suigrača, počasni krug, dres Švedske s potpisima protivničkih igrača, emotivan oproštaj s navijačima, humanitarna akcija s plišanim igračkama te spektakularni dron show iznad stadiona.

Vrijednost investicije 350 miliona KM

Početak gradnje Nacionalnog stadiona u Zenici (na mjestu današnjeg stadiona Bilino polje) očekuje se u narednih 100 dana.

Sama izgradnja i kompletna rekonstrukcija Nacionalnog stadiona u Zenici koštat će oko 65 miliona eura (odnosno između 120 i 130 miliona konvertibilnih maraka). S druge strane, lokalne procjene koje uključuju i šire razvojne projekte oko samog stadiona procjenjuju ukupnu vrijednost investicije od čak 350 miliona KM.

Finansijska konstrukcija planira se zatvoriti učešćem više strana, uključujući Nogometni/Fudbalski savez BiH (N/FS BiH), krovne organizacije FIFA i UEFA, te podršku Federacije BiH, Vlade Zeničko-dobojskog kantona i Grada Zenice.

Odluka da se Nacionalni stadion Bosne i Hercegovine gradi u Zenici donesena je zbog toga što Zenica i Bilino polje već decenijama važe za tradicionalni dom i bazu nogometne reprezentacije BiH. Atmosfera na ovom stadionu i podrška navijača tradicionalno se smatraju najboljim i najstrastvenijim u državi, zbog čega igrači i Savez ovdje imaju izražen "osjećaj domaćeg terena." U Zenici se nalazi savremeni Trening centar Nogometnog/Fudbalskog saveza BiH. Izgradnjom nacionalnog stadiona u neposrednoj blizini, cjelokupna infrastruktura za pripreme i odigravanje utakmica svih reprezentativnih selekcija biće maksimalno koncentrisana i povezana na jednom mjestu.

Iako je glavni grad logičan kandidat, sarajevski stadioni (poput Koševa i Grbavice) zahtijevaju ogromna finansijska ulaganja kako bi se trajno doveli do četvrte (najviše) UEFA kategorije. Takođe, imovinsko-pravni odnosi i prostorna ograničenja znatno komplikuju brzu realizaciju takvog projekta u Sarajevu. Vlada Zeničko-dobojskog kantona i Grad Zenica pokazali su izuzetnu političku i finansijsku operativnost. Već u ranoj fazi su preuzeli 50% troškova za izradu projektne dokumentacije, što je ubrzalo proces u odnosu na druge kantone.

Izgradnja novog Nacionalnog stadiona donijet će Zenici snažan ekonomski podsticaj, transformišući grad iz isključivo industrijskog centra u regionalno sportsko i poslovno središte. Dolazak hiljada domaćih i stranih navijača na utakmice reprezentacije direktno će povećati prihode lokalnih hotela, hostela, restorana i kafića. Prema ekonomskim analizama sličnih projekata u regiji, navijači u prosjeku potroše znatno više novca u gradu uoči i nakon utakmice nego na samu ulaznicu.

am proces izgradnje (investicija od preko 120 miliona KM) angažovat će lokalne građevinske kompanije i operativu, što znači privremeno zapošljavanje stotina radnika. Novi, moderni stadion zahtijeva znatno veći broj stalno zaposlenog osoblja za održavanje, sigurnost, administraciju i upravljanje popratnim sadržajima.

Stadion neće živjeti samo tokom utakmica. Unutar kompleksa planirani su poslovni prostori, fan shopovi, restorani, a sam objekat će moći ugošćavati velike muzičke koncerte i kulturne manifestacije. Grad i klub (NK Čelik Zenica) ostvarivat će stabilne prihode od iznajmljivanja poslovnih prostora i prava na ime stadiona (naming rights).

Modernizacija dijela grada oko Bilinog polja i najavljeni prateći projekti (ukupne vrijednosti do 350 miliona KM) podići će cijenu nekretnina i zemljišta u okolini. Da bi stadion ispunio UEFA standarde, grad mora unaprijediti saobraćajnu mrežu, parking prostore i javni prevoz, što dugoročno olakšava poslovanje svim lokalnim privrednicima.

🇧🇦⚽🇸🇪

Povodom smrti Biljane Plavšić, osuđene srpske ratne zločinke poznate po skandaloznoj izjavi da su Bošnjaci „genetski kvarni materijal“, na sinoćnjoj utakmici između Bosne i Hercegovine i Švedske oglasili su se i BH Fanaticosi.

Najvatreniji navijači reprezentacije poslali su jasnu poruku s tribina transparentom na kojem je pisalo:„Na Bilinom hiljade ljiljana, crkla zločinka Biljana.“

General Rasim Delić autor je nekoliko značajnih publicističkih i historijskih djela posvećenih odbrani Bosne i Hercegovine i ulozi Armije RBiH.

Napisao je ukupno četiri knjige koje možete vidjeti na priloženoj slici:

"Čast je braniti Bosnu" (2002.) – Djelo u kojem autor iznosi lična iskustva i autentičnu perspektivu o odbrambeno-oslobodilačkom ratu.

"Lice i naličje rata: Na čelu Armije u ratu i miru" (2005.) – Fokusira se na dane komandovanja i ulogu Generalštaba. Knjiga donosi ključne historijske osvrte na unutrašnja i vanjska političko-vojna zbivanja u zemlji tokom rata i neposredno nakon njega.

"Armija Republike Bosne i Hercegovine – nastanak, razvoj i odbrana zemlje" (2007.) – Detaljna vojnoteorijska i historijska analiza formiranja, strukture i djelovanja Armije RBiH.

"101 ratna priča" (2010.) – Zbirka kraćih zapisa, svjedočanstava i prikaza upečatljivih događaja iz ratnog perioda, objavljena posthumno.

Vezani članak:
General Rasim Delić bi bio oslobođen u žalbenom postupku da nije umro

General Rasim Delić bi bio oslobođen u žalbenom postupku da nije umro

General Rasim Delić je preminuo 16. aprila 2010. godine, dok je žalbeni proces bio u toku. Nakon njegove smrti, Apelaciono vijeće je 29. juna 2010. zvanično donijelo odluku o okončanju postupka i proglasilo prvostepenu presudu (od tri godine zatvora) konačnom i obavezujućom.

Pravni stručnjaci i odbrana zasnivali su optimizam u pogledu potencijalnog oslobađanja.

Prvostepena osuđujuća presuda donesena je preglasavanjem (2:1). Predsjedavajući sudija Bakone Justice Moloto imao je suprotno mišljenje (dissenting opinion) i smatrao je da Delić treba biti u potpunosti oslobođen, jer Tužilaštvo nije dokazalo da je imao efektivnu kontrolu nad odredom "El Mudžahid".

Delić je već u prvostepenom postupku oslobođen po tri od četiri tačke optužnice (uključujući ubistva u Malinama, Bikošima i Kestenu). Osuđen je isključivo za propust u sprečavanju okrutnog postupanja prema 12 zarobljenih srpskih vojnika u selu Livade i logoru Kamenica.

Glavni pravni osnov žalbe odbrane bio je da komandni lanac između Glavnog štaba Armije RBiH i stranih boraca nikada nije zaista funkcionisao u praksi, što je često bio ključni uslov za oslobađajuće presude pred Haškim tribunalom u žalbenim postupcima koji su se ticali komandne odgovornosti.

S obzirom na to da Tribunal ne sudi preminulim osobama i da je nadležnost suda ograničena na žive pojedince, žalbeno vijeće je odbilo zahtjeve i odbrane i tužilaštva (kao i Delićevog sina) da se proces nastavi posthumno.

Zbog toga je predmet zatvoren bez konačnog sudskog odgovora.

☝️

Ahmet Kurt: NE VODITE VAŠE PSE DA VRŠE NUŽDU PO ŠEHIDSKIM KABUROVIMA!

Na ovom mostarskom šehidskom mezarju gdje leži 322 poginula borca Armije BiH, od toga 34 Zlatna ljiljana, neki dan ugledah djevojku/ženu 40-ih godina čiji pas njuši i mokri po podnožju nišana.

Blago joj se obratih i rekoh da nije u redu izvoditi pse da se olakšavaju po haremu.

Vidim ona se dvoumi da li da me mršne, pa ipak, svisoka mi odgovori, totalno nesvjesna svog čina, da nigdje ne piše da je to zabranjeno!?

Na taj njen odgovor trenutačno osjetih malaksalost, kao da mi u tijelu nema kostija, a sav vazduh izduši mi iz pluća.

GDJE JE OVO RASLO, pomislih, ko su joj otac i majka, kakva će tek njena djeca biti bića bez ikakve vjere, etike i morala!

Kasnije pogledah, u mezarište se može ući sa četiri strane i nigdje nema table za zabranu nečega što je tako očigledno.

U drugom haremu gdje, također, počivaju poginuli iz zadnjeg rata roditeljima i rodbini poginule djece je dosadilo da im kućni ljubimci finih mostarskih gospođa drugarica i samo take raje vrše nuždu po mezarovima njihove djece, pa su kaburove ogradili žičanom mrežom - vidjeti drugu sliku.