Ok, I still have kind of a massive soft spot for WTNV and I found The Supernatural Protection Company to be really clever, but, I love how this show legitimately plays into the tropes and cliches of 70s buddy cop action movies, just with, you know, monsters and magic. It's literally a supernatural equivalent of Hot Fuzz and I'm adoring this.
I really love how random this show is. Yet, it also makes a surprising amount of sense from a purely logistic perspective. Like, yeah, townships would probably make deals with aliens regarding abductions, ancient spirits should have squatter's rights, older vampires would have more human issues than newer ones, people would make annoying prank calls to an organization like this, etc. I guess the only thing that bugs me is the question of how old this organization is. The vampire shrink in the last episode mentions that he had established an account back in the 1400s. This makes the SPC itself way longer than any real world insurance firm. Also, is the lead supposed to be immortal? Or did I get confused about that one weird "I'm sure you know how it feels" line in the last episode?
Я народився 2006 року, але все ще пам'ятаю еру коли по телебаченню крутили Брата, Брата 2, Війну, Вантаж 200 й інші твори цього фашисьтского виродка якими УСІ захоплювались, як і молодь, так і старі. Я розумію що, на той час, українського кінематографу практично не існувало поза межі телевізійних адаптацій шкільної класики та фільмів доби УРСР і що історії про бандюків та військових були людям цікавіші, але ж існували по телебаченню й американські фільми. Якщо просто подивитися на них поза політикою, з художної точки зору, ці фвльми просто шлак. Там погана акторська гра, аматорна хореграфія боїв, персонажі максимально тупо написані, діялоги крінжатина суцільна, ітд, ітп. Так, відчезнянної альтернативи не було, але нащо ми захоплювались чимусь що не було хороше коли ми могли побачити як виглядає щось краще в інших іноземних продуктах?
Amidst all the love for big blockbuster releases that came out this year, I feel compelled to shout out one of my personal favorite new releases that barely got any attention from the mainstream crowd. It's a hillarious queer coming of age romantic comedy drama with an entirely queer cast and coming from a first time queer director/writer and it's as gutwrenching, as it is wholesome and guttburstingly funny. And I loved every second of it. This and Bottoms are in every way this generation's Clueless and Mean Girls and should be held on an equally high pedestal. Any other fans?
Ratings:
1-7- 5/5
8-12- 4.5/5
13-26- 4/5
27-28- 3.5/5
29- 3/5
30- 2.5/5
31- 2/5
32- 1.5/5
33-37- 1/5
38-0.5/5
Kako kaže naslov, evo moj ranking svih pogledanih dugometražnih i kratkometražnih naslova koji su dobili neki oblik šire distribucije po prvi put u prvoj polovici ove godine (bilo da je u kinima, na streamingu ili na televiziji).
Hrvatska se kinematografija u zadnjih 15 godina uspjela daleko uzdići iznad niskobudžetnog šrota kakav je kino platnima dominirao devedesetih i dijelom dvijetisućitih. Mislim da je ikome tko prati svijet filma, festivale i slično to jasno, a to savršeno demonstriraju ova dva fenomenalna uratka koja su ove godine, nakon ture po festivalima širom Balkana, Europe i svijeta, ušli u širu kinodistribuciju.
Lijepa večer, lijep dan film je koji je do velikog platna prošao dug put, promjenivši nekoliko radnih naslova i verzija scenarija (originalno se priča trebala odvijati u istočnoj Slavoniji devedesetih, likova je bilo manje i bilinsu liječnici, a ne filmaši), koje su se HAVC-u dopale, ali su ih, u rijetko kukavičkom potezu odbili financirati zbog potencijalne političke kontroverze koja bi se definitivno u našem društvu pojavila sa sintagmom "Nisu svi hrvatski branitelji voljeli žene", a, sudeći po tome da domaća desnica svaki domaći queer film još od Finih mrtvih djevojaka (2005.) oplakuje kao neviđenu tragediju, možda je takva reakcija bila za očekivati. Bilo kako bilo, priča je premještena u Jugu (specifično, Zagreb i okolicu, sa nekim sekvencama u Istri), likovi su postali filmaši (bivši partizani), a teme mijenjaju fokus od slavonske verzije Brokeback Mountain do priče o diskriminaciji homoseksualaca u bivšoj federaciji, što je samo po sebi zanimljiva tema jer je u našoj pop kulturi dosta zanemarena (mislim, bila je predmet dvije šale u epizodama serije Crno-bijeli svijet, ali to je otprilike to), ali obrađuje se i priroda, koncepcija i filozofija propagandnog filma u bivšoj Jugoslaviji, antifašizam, općenito prilagodba jugoslavenskog društva poraću ("Gdje je on sad kada vlada kaže da Raja nema?"), itd. I, jednom rječju, film je fantastičan, ne samo za standarde balkanskog filma, već filma općenito. Gluma, glazba, kostimografija i scenografija su nevjerojatno autentični i fenomenalno prebacuju publiku u svijet poslijeratne Jugoslavije (što sam zasad primjetio samo u Burićevim dokumentarno-igranim serijama), a likovi su u mnogobrojnom panteonu protagonista mučenika u domaćoj kinemtografiji, među najkompleksnijima i najinteresantnijima (u čemu dodatno pomaže i fantastična glumačka postava, iz koje se najviše ističe Dado Ćosić na kojeg sam navikao u ulogama poput Srbina u Nedjeljom ujutro, subotom navečer, a koji je iznenađujuće razvalio u srcedrapajućoj u surovoj izvedbi glavnog lika, Lovre). Posebno bih volio izdvojiti minimalno korištenje boje u filmu, jer scena kada se napokon uvede jednostavno pršti sa neusporedivim osjećajem slobode, a, kada se dogodi, neusporediva je s ičim prije viđenim u domaćem filmu (a scena s izvedbom pjesme Bella Ciao bi komotno mogla biti kratkometražni film sam za sebe). Nakon što sam ga iščekivao dvije godine, ispunio je sva moja nadanja i apsolutno mogu sa sigurnošću reći da se radi o najboljem partizanskom filmu ikad snimljenom te zaslužuje ne samo svu iznenađujuće veliku gledanost (posebice za standarde domaćih festivalskih arthouse drama koje baš nemaju potencijala za privlačenje šire publike) i titulu jednog od najnagrađivanijih domaćih filmova u zadnjih 30 godina.
Biti u rodu s Johnom Malkovichem jednako je emotivna priča, ali ovaj put se bavi temom roditeljstva, porijekla i obitelji. Kroz prizmu potrage za vlastitim korijenjem i istraživanjem obiteljske anegdote, dugometražni prvijenac književnika Luke Mavretića nije toliko priča o geneologiji niti o samoj slavnoj osobi iz naslova, koliko je zapravo posveta redatelja vlastitome sinu te djedu koji pati od demencije, koristeći ovu priliku za upoznavanje obiteljske povijesti te zbližavanje s rodinom za koju želi biti više nego ikad. Film je iznimno autentičan (što je, nažalost, koliko god ja volio domaće dokumentarne projekte, kod nas rijetkost jer se previše fokusa stavlja na očito iscenirane trenutke koji mogu biti zadovoljavajući, ali u potpunosti pobijaju svrhu žanra), ali i s puno emotivnosti i znatiželje koje u kombinaciji djeluju poput ugodnog zagrljaja u teškome trenutku. Obično ne koristim riječ "slatko" kad opisujem dokumentarce, ali, eto, ovdje ona definitivno pripada.
Apsolutne preporuke za oba naslova i veselim se svemu ostalom s čime će nas HAVC i hrvatski redatelji i scenaristi počastiti tokom ostatka godine.
Yes, I understand that the market for small, indie, low budget dinosaur projects is pretty vast (and filled with slop), but, for creatures that have captivated people's imagination since literally the moment of their discovery, there has been little to no interest in giving them the big screen treatment, with the exception of the JP/JW franchise. Even King Kong, as JPs precursor, went from using dinosaurs, to using made-up dinosaur species, to, eventually abanndoning dinosaurs alltogether with Skull Island. Even dinosaur documentaries (with the exception of Prehistoric Planet) are nowhere near the quantity they had back in the 90s and early 2000s. Even on TV, the last two scripted projects I can remember having a huge focus on dinosaurs were Primeval (which ended in 2011) and Terra Nova (which was cancelled after 1 season the same year). Even the field of animation stopped giving a crap about the big lizards after, say, the mid-2010s, and even then they didn't really have much of a presence in it outside the Land Before Time series. The last semi-big budget projects I remember featuring dinosaurs were the found footage movie The Dinosaur Project (which was a lot better than it should have been), 65 (which was terrible) and Primitive War (which I haven't seen). Thst said, I'm cautiously excited for The End of Oak Street.
Nisam naročiti ljubitelj domaćeg dokumentarno-zabavnog programa. Filmski okušaji u tom žanru su rijetki (Fiume o Morte! je, recimo, jedini koji pamtim i super je), a televizijski su mi hit or miss. Recimo, U boj! U boj! s Dušanom Bućanom mi je bila jako zabavna, ali, također sam vjerojatno jedina osoba na hrvatskom internetu kojoj Knjaz nije pretjerano smiješan. Ali, HRT-u takvi projekti donose veliku gledanost i konzistetno dobivaju visoke ocjene i pozitivne recenzije od publike i kritičara, pa ćemo ih još dobivati hrpu u budućnosti. Možda mi ne paše način na koji domaći autori kombiniraju humor i informacije (recimo, britanska serija Horrible Histories to radi odlično), možda jer ne volim previše putopisne projekte, a to dvoje žanrova se često sklapaju u jedno. Bilo kako bilo, ipak me jedan takav projekt iznenadio, a to su Serijski brijači Martine Validžić. Imam neke kritike što se emisije tiče, recimo, mislim da bi bilo fora da su ušli malo dublje u socijološku analizu teme i mislim da je prezentacija mogla biti puno bolja, kužim da ovo stvarno nije takva vrsta dokumentarca. To je zabavan, šaren i informstivan oblik escapisma, i kao takav je sasvim u redu. Ima dobar balans između informacije i humora, Validžić je jako kvalitetna voditeljica s puno karizme, a gosti iz raznih društvenih krugova su mi bili jako zanimljivi za slušati. Šteta da je miniserija, rado bih vidio barem još jednu sezonu.
Kao netko tko je podjednako odrastao na hrvatskoj i ukrajinskoj kulturi u miješanoj obitelji, skužio sam da su Ukrajinci i Hrvati među najsličnijim narodima uopće. Čak bih rekao i da su Ukrajinci Hrvatima najsličniji ne-balkanski narod. Sličan jezik, slična kultura, sličan mentalitet, sličan povijesni tok razvoja (mada su Ukrajinci puno duže imali narodne vladare u srednjem vijeku nego Hrvati, but I digress), sličan smisao za humor, slična književnost, slični društvenopolitički problemi, sličan kontekst rata devedesetih i ovog rata kod njih. Uz to dijeli ih i puno povijesnih veza (jedno od najvećih naselja hrvatskih plemena u ukrajinskim Karpatima, rodbinske veze dinastija u srednjem vijeku, suradnja brojnih ukrajinskih i hrvatskih znanstvenika i književnika u 18. i 19. st., Hrvatska i zapadna Ukrajina su obje bile u sklopu AUM, Ukrajina među rijetkim priznaje Državu SHS prije ujedinjenja sa Kraljevinom Srbijom i među prvima priznaje samostalnu Hrvatsku devedesetih). Čak bih se usudio iskoristiti pojam "bratski narodi". I većina mojih prijatelja (od kojih su neki lingvisti, socijolozi, povjesničari, etnolozi, itd.) se s takvim zaključkom slaže (čak i ako van mene nemaju veze s Ukrajinom). Međutim, kad god to probam objasniti običnom laičkom Hrvatu (bilo da je na internetu ili u stvarnosti), odmah krene neka ljutnja, dernjava, psovanje i žalopojke o tome kako Ukrajina s Hrvatskom nema veze i ne može biti slična i kako Hrvatska ne želi i ne smije tražiti ikakvu poveznicu s njome. Onda im izložim argumentaciju za to i oni je odbijaju prihvatiti. Ali, pitanje, čemu? Srbija svim silama želi prihvatiti koju god poveznicu može s Rusijom, Rusima i njihovom kulturom, iako ih nemaju. Zašto hrvatski narod ne radi to isto za Ukrajinu, a ima ih?
Хоч я українець, народився, навчаюсь та живу в Хорватії і всі мої друзі та родичі з неньки вважають мене українцем. Я знаю мову, мене виховали на українській культурі, а з 22-гого я активно доначу на збори, працюю з гуманітаркою та асиміляції біженців. Навіть після всього того, є частина популяції яка вважає що я не є українцем тому що не вирішув покинути своє закордонне життя, навчання та роботу та повернутися до неньки щоб давати пизди москалям. Тож питання є: чи є я справді українцем?
Razmišljao sam o gledanju dokumentarnog filma Istražitelj o istragama Vladimíra Dzure, ali, svugdje piše da film traje 73 minute (HAVC-ova stranica, IMDB, Letterboxd, Restartova stranica), dok verzija na HRTi-ju traje samo 51. Zna li itko razlog tome?