u/vratiosevalter

Nakon odluke Berlinskog kongresa da Austro-Ugarska okupira i preuzme upravu nad Bosnom i Hercegovinom, austrougarska vojska je 29. jula 1878. prešla granicu. Umjesto brzog zaposjedanja zemlje, na kakvo se računalo, naišla je na oružani otpor u više krajeva Bosne i Hercegovine.
Jedan od glavnih pravaca napredovanja vodio je dolinom Bosne prema Sarajevu. Poslije borbi kod Kaknja 15. augusta, 6. pješadijska divizija pod komandom Karla von Tegetthoffa nastavila je narednog dana prema Visokom.

Kod Kolotića su 16. augusta ustanici napali prethodnicu austrougarske divizije. Prema vojnom opisu borbe, vatra je prvo otvorena s položaja na lijevoj obali Bosne, a zatim i s desne. Teren je pogodovao braniocima, ali su austrougarske jedinice počele obuhvatati njihove položaje s obje strane. Ustanici su se nakon toga povukli, a divizija nastavila prema Čifluku i Visokom. Austrougarsko Ministarstvo rata kasnije je Kolotić uvrstilo u službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije kao Vorhutsgefecht - borbu prethodnice.

Ko su bili ljudi koji su pružali otpor?
Za samu grupu koja se 16. augusta borila kod Kolotića zasad nemamo pouzdan broj boraca niti ime njihovog neposrednog komandanta. Zbog toga ih nije opravdano jednostavno nazvati „Hadži Lojinim ljudima“. Znamo, međutim, dosta o širem pokretu kojem su pripadali. Tokom ljeta 1878. otpor se organizirao u brojnim mjestima Bosne i Hercegovine. Narodni odbor u Sarajevu počeo je popisivati vojno sposobne stanovnike bez obzira na vjeroispovijest, prikupljati oružje, municiju, hranu i novčane priloge. U Sarajevu je zatim formirana Narodna vlada, koja je preuzela organiziranje otpora.

Veliki dio boraca činili su domaći bosanski muslimani koji su prethodno služili u osmanskim jedinicama. Hafiz-paša je još prije dolaska austrougarske vojske smatrao 19 od 23 bataljona pod svojom komandom nepouzdanim upravo zato što su bili sastavljeni od domaćih ljudi i pokazivali sklonost ustanicima. Dio njih napustio je osmansku službu i pridružio se otporu.
Ali otpor nisu činili samo bivši vojnici. Među borcima su bili naoružani građani, seljaci, zanatlije i pripadnici siromašnijih gradskih slojeva. Njemački konzul Fromelt, koji ustanicima nije bio naročito naklonjen, bilježi i dolazak naoružanih ljudi iz Visokog u Sarajevo. Iz njegovih i drugih konzularnih izvještaja vidi se i određena društvena podjela. Siromašniji slojevi bili su često spremniji nastaviti borbu, dok su imućniji zemljoposjednici i trgovci postajali sve oprezniji, između ostalog zbog straha od uništavanja i gubitka imovine.

Najveći dio ljudi uključenih u otpor, kao i najveći broj njegovih žrtava, činilo je muslimansko stanovništvo, ali pokret nije bio isključivo muslimanski. Izvori bilježe i znatno učešće pravoslavnog stanovništva, a u manjem broju i katolika.
U Sarajevu je, prema jednom savremenom izvještaju, oko 400 pravoslavnih stanovnika bilo aktivno uključeno u odbranu grada. Među pristalicama otpora spominju se i učitelj Stevo Petranović i arhimandrit Savo Kosanović.

Da takva saradnja nije bila nevažna pokazuje i ponašanje austrougarskih vlasti. U instrukcijama generalu Josipu Filipoviću posebno je naglašena potreba da se spriječi političko približavanje muslimanskog i pravoslavnog stanovništva. Njemački konzul je već 30. jula iz Sarajeva javljao da pravoslavni stanovnici „zajednički sarađuju“ s muslimanima u pripremama za borbu protiv austrougarskih trupa.

Borba kod Kolotića sama po sebi nije bila velika bitka. Bila je jedna od niza manjih borbi kojima se pokušavalo usporiti austrougarsko napredovanje prema Sarajevu.
Već 17. augusta vodila se borba kod Visokog. Dan kasnije austrougarska vojska izviđala je prilaze Sarajevu, a 19. augusta uslijedio je napad na grad i žestoke ulične borbe.

Izvori:

1. Rade Petrović, „Pokret otpora protiv austrougarske okupacije 1878. godine u Bosni i Hercegovini“, u: Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, ANUBiH, Sarajevo, 1979.
2. Božo Madžar, „Prikaz otpora austrougarskoj okupaciji 1878. u izvještajima njemačkog konzula“, u istom zborniku.
3. Mihovil Mandić, Povijest okupacije Bosne i Hercegovine 1878., Zagreb, 1910.
4. Circular-Verordnung des k. k. Reichs-Kriegsministeriums, 5. juli 1879, br. 2946 - službeni popis borbenih djelovanja tokom okupacije.

Karta: Skizze zur Orientirung über die Occupation Bosnien’s und der Hercegovina, K.u.k. Militärgeographisches Institut, Beč, 1878. Hrvatski povijesni muzej, inv. br. HPM/PMH-3794.

Treće zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) održano je u Beogradu od 7. do 10. augusta 1945. godine. Završetkom zasjedanja AVNOJ je proširen predstavnicima predratnih političkih stranaka i drugim javnim ličnostima te transformiran u Privremenu narodnu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ).

Time je završena faza u kojoj je AVNOJ djelovao kao ratno predstavničko tijelo i započeta izgradnja institucionalnog sistema nove jugoslavenske države. Privremena narodna skupština trebala je pripremiti izbore za Ustavotvornu skupštinu i donošenje novog ustava.

Za Bosnu i Hercegovinu ovaj proces imao je poseban značaj. BiH je u novom poretku potvrđena kao jedna od šest federalnih jedinica Jugoslavije, čime je njen položaj oblikovan kroz ratne odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a trebalo pretočiti u novi ustavno-pravni sistem. Na zasjedanju je donesen i Zakon o biračkim spiskovima, jedan od prvih propisa kojima je uređen izborni proces u poslijeratnoj Jugoslaviji.

Treće zasjedanje tako predstavlja važnu prijelomnu tačku između ratnog političkog sistema i ustavne izgradnje Federativne Jugoslavije.

Prije tačno trideset i jedne godine, 10. augusta 1995. godine, američka ambasadorica pri Ujedinjenim narodima Madeleine Albright sjela je pred zatvorenu sjednicu Savjeta bezbjednosti i stavila pred članove Vijeća dokumente i fotografije koje su po prvi put na tako visokom međunarodnom nivou pokazale da se u istočnoj Bosni događa nešto što prelazi okvire ratnih dejstava. Bile su to satelitske i špijunske snimke američkih U-2 aviona i satelita, snimljene u danima nakon pada Srebrenice. Na njima se jasno vidjelo područje oko sela Nova Kasaba, nekih 14 kilometara zapadno od grada.

Na jednoj seriji snimaka, snimljenih 13. i 14. jula, vidjela se velika grupa ljudi – američki analitičari su procijenili oko šest stotina – zbijena na fudbalskom terenu. Nekoliko dana kasnije isti teren bio je prazan, a u neposrednoj blizini pojavila su se četiri jasno vidljiva područja svježe prekopane zemlje, sa tragovima teških vozila koja tamo ranije nisu postojala. Albright je tada, na osnovu tih fotografija i iskaza jednog preživjelog, iznijela procjenu da se u masovnim grobnicama kod Nove Kasabe nalazi između dvije i dvije i po hiljade tijela.

Ono što je bitno razumjeti, a što se često gubi u kasnijim prepričavanjima, jeste da ta procjena nije bila ukupna procjena žrtava Srebrenice. Bila je to isključivo procjena za jednu lokaciju, za ono što su američki sateliti u tom trenutku mogli da dokažu. Već tada su i Crveni križ i UN govorili o najmanje šest hiljada nestalih iz Srebrenice i Žepe, a neki izvori su spominjali i znatno veće brojeve. Albright i američka administracija namjerno su ostali kod konzervativne, dokazive cifre za Nova Kasabu, jer su ostale lokacije – Orahovac, Petkovci, Branjevo, Kozluk, Kravica i druge – tek trebale biti otkrivene i dokumentovane.

U narednim sedmicama i mjesecima, kako su istražitelji, novinari i na kraju Haški tribunal dolazili do novih dokaza, postajalo je jasno da je Nova Kasaba bila samo jedan od niza mjesta masovnih egzekucija. Tijela su premještana iz primarnih u sekundarne grobnice, što je dodatno otežavalo rano otkrivanje razmjera zločina. Tek nakon godina ekshumacija, forenzičkih analiza i DNA identifikacija, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju i Međunarodna komisija za nestale osobe došli su do broja koji danas smatramo konačnim – preko osam hiljada ubijenih bošnjačkih muškaraca i dječaka.

U samoj zatvorenoj sjednici Savjeta bezbjednosti atmosfera je, prema kasnijim sjećanjima, postala tiha i teška. Albright je kasnije opisala kako su se fotografije tiho predavale iz ruke u ruku i kako se u sali osjetila težina onoga što se vidi. Britanski ambasador Sir John Weston rekao je da su izneseni „veoma otresujući“ izvještaji i da ih članovi Vijeća moraju ozbiljno razmotriti. Njemački ambasador Benno Eltel pitao je naglas: „Gdje su oni? Šta se s njima dogodilo? Jesu li živi i zdravi?“ Rusija nije osporila dokaze. Umjesto toga, kasnije je i sama osudila postupke Vojske Republike Srpske u Srebrenici i izrazila zabrinutost zbog izvještaja o teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.

Isti dan Savjet bezbjednosti usvojio je Rezoluciju 1010, kojom se tražio hitan pristup međunarodnih organizacija područjima oko Srebrenice i Žepe. To je bio direktan odgovor na Albrightovu prezentaciju i rastuće dokaze o zločinima.

Civilno i vojno rukovodstvo Republike Srpske oštro je demantiralo tvrdnje. Tvrdili su da nisu počinili masakre i da su muškarce iz Srebrenice nakon provjere puštali da se pridruže porodicama na teritoriji pod kontrolom vlade u Sarajevu. Ta verzija događaja nije izdržala kasnije istrage.

U medijima na Zapadu prezentacija je dobila veliki prostor. Novine su pisale o „ubjedljivim dokazima“ masovnih ubistava i o tome da su se zločini dogodili daleko od bojišta, sistematski i po naredbi visokih oficira. Mnogi su isticali da je ovo jedan od najgorih zločina u Evropi od Drugog svjetskog rata. Istovremeno, neki komentatori su primijetili da je prezentacija došla u trenutku kada je svjetska pažnja bila usmjerena i na hrvatsku ofanzivu u Krajini i izbjegličke kolone, pa je postavljano pitanje vremena objavljivanja.

U širem političkom smislu, Albrightova prezentacija doprinijela je jačanju pritiska na zapadne vlade da pređu sa politike ograničenih udara na ozbiljniju upotrebu sile. Mnogi američki i evropski zvaničnici kasnije su govorili da su upravo ti snimci i dokazi o Srebrenici pomogli da se Britanija i Francuska, do tada rezervisane, slože sa širim NATO djelovanjem koje je uslijedilo krajem augusta (Operacija Deliberate Force).

Izvori:

1. Rezolucija Savjeta bezbjednosti 1010 (10. 9.1995)
2. Izvještaj Generalnog sekretara UN-a S/1995/755 (30.9.1995)

Na današnji dan prije 34 godine, 9. augusta 1992, u Kruševu kod Mostara ubijen je Blaž Kraljević, komandant Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) u Bosni i Hercegovini, zajedno sa osam pripadnika svoje pratnje. Bio je to jedan od događaja koji su obilježili prvu godinu rata u Hercegovini i jedan od važnih trenutaka u sve dubljem sukobu različitih hrvatskih političkih i vojnih projekata u Bosni i Hercegovini.

Kraljević je rođen 1947. u Lisicama kod Ljubuškog. Njegova politička prošlost bila je vezana za hrvatsku emigraciju i pravašku tradiciju, zbog čega ga nije moguće svesti na današnje političke kategorije. Međutim, njegov položaj tokom rata u BiH bio je prilično specifičan. Kao komandant HOS-a za Hercegovinu zagovarao je zajedničku odbranu Bosne i Hercegovine i saradnju Hrvata i Bošnjaka protiv srpskih snaga. HOS je pritom djelovao kao zasebna vojna organizacija, izvan pune kontrole HVO-a, a Kraljević je svoju formaciju približavao institucijama Republike Bosne i Hercegovine. Prema dokazima korištenim pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, početkom augusta 1992. imenovan je i za člana Glavnog štaba Armije Republike BiH.

To je bilo vrijeme u kojem je HOS postao ozbiljan vojni faktor u Hercegovini. Njegove jedinice borile su se protiv srpskih snaga, a početkom augusta učestvovale su i u operacijama na području Trebinja. Istovremeno su odnosi između HOS-a i HVO-a postajali sve napetiji. Problem nije bio samo u tome ko će komandovati kojim jedinicama. HOS je okupljao Hrvate i Bošnjake te manji broj Srba te nije bio pod kontrolom struktura HZ Herceg-Bosne i politički je priznavao institucije Republike BiH. Time je predstavljao zaseban vojni i politički centar u trenutku kada su se u Hercegovini sve jasnije sukobljavali različiti pogledi na buduće uređenje Bosne i Hercegovine.

Prema dokumentaciji korištenoj pred ICTY-em, Mate Boban je 9. augusta pozvao Kraljevića na sastanak u Mostaru. Kraljević je na sastanak otišao sa svojom pratnjom, a nakon sastanka krenuo je prema Ljubuškom. Kod Kruševa, nedaleko od Mostara, njegova kolona je zaustavljena i Kraljević je zajedno sa osam pripadnika HOS-a ubijen u zasjedi. Pored Kraljevića, ubijeni su Gordan Čuljak, Šahdo Delić, Ivan Granić, Rasim Krasniqi, Osman Maksić, Mario Medić, Vinko Primorac i Marko Stjepanović.

Pitanje odgovornosti za ubistvo ostalo je neriješeno.
Postoje brojna svjedočenja i tvrdnje da su Kraljevića i njegove ljude ubili pripadnici HVO-a i da je ubistvo bilo povezano sa sukobom između HOS-a i struktura Herceg-Bosne. Dokumentacija ICTY-a smješta događaj upravo u kontekst tog sve dubljeg političkog i vojnog sukoba. Međutim, za ubistvo Kraljevića i njegove pratnje nije donesena pravosnažna presuda kojom bi bili utvrđeni konkretni nalogodavci i izvršioci. Zato je važno razlikovati dokumentovane činjenice od svjedočenja, optužbi i kasnijih političkih interpretacija.
Posljedice su bile neposredne. Kraljevićeva smrt ozbiljno je oslabila HOS kao samostalnu vojnu organizaciju, a njegove jedinice su se u narednim sedmicama priključivale HVO-u ili Armiji RBiH. Sporazumom od 23. augusta 1992. HOS u BiH praktično je stavljen pod komandu HVO-a. Time je nestao jedan od rijetkih hrvatskih vojnih aktera koji je istovremeno imao značajnu vojnu snagu, okupljao Hrvate i Bošnjake i priznavao institucije Republike Bosne i Hercegovine. Samo dva mjeseca kasnije, u oktobru 1992, počeli su otvoreni hrvatsko-bošnjački oružani sukobi.

Zbog toga ubistvo Blaža Kraljevića nije važno samo kao priča o jednom komandantu. Ono je jedan od događaja kroz koje se može pratiti kako se tokom 1992. godine raspadao zajednički hrvatsko-bošnjački vojni front protiv srpskih snaga i kako su različiti politički projekti o budućnosti Bosne i Hercegovine počeli prerastati u otvoreni sukob. Kraljević je bio složena i kontroverzna ličnost, sa političkom prošlošću koju ne treba romantizirati. Ali historijska činjenica ostaje da je 9. augusta 1992. u Kruševu ubijen zajedno sa osam svojih ljudi, a da taj zločin ni nakon više od tri decenije nije dobio konačan sudski epilog.

Neka im je pokoj.

Izvori: Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, dokumentacija i transkripti iz predmeta Prlić i drugi.

Dana 5. augusta 1992. godine međunarodna novinarska ekipa dobila je pristup logorima u prijedorskoj regiji pod kontrolom vlasti bosanskih Srba. Tog dana Penny Marshall (ITN), Ian Williams (Channel 4 News/ITN) i Ed Vulliamy (The Guardian/Observer) obišli su logore Omarska i Trnopolje. Njihovi televizijski snimci i novinski izvještaji prvi su široj svjetskoj javnosti pokazali postojanje sistema logora u kojima su mjesecima zatočeni Bošnjaci i Hrvati iz Prijedora i okolnih mjesta.

Najpoznatija fotografija nastala tog dana prikazuje Fikreta Alića, teško izgladnjelog zatočenika iza bodljikave žice u Trnopolju. Slike su emitovane već narednog dana i izazvale su međunarodni šok, postavši jedan od najupečatljivijih simbola rata u Bosni i Hercegovini. Kasnije su upravo ti snimci korišteni i kao dokazni materijal pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Naknadno objavljena svjedočenja pred ICTY-jem pokazala su da su vlasti logora bile unaprijed obaviještene o dolasku stranih novinara. Uoči njihove posjete veliki broj žena, djece i starijih zatočenika uklonjen je iz logora, pojedini objekti su očišćeni, a dio zatočenika iz Omarske i Keraterma premješten je u Trnopolje kako bi se prikrili razmjeri zločina. Uprkos tim pokušajima, novinari su zatekli izgladnjele, premlaćene i prestrašene ljude, što je bilo dovoljno da potvrdi ranije izvještaje o masovnim zločinima u prijedorskoj regiji.

ICTY je kroz više presuda utvrdio da su logori Omarska, Keraterm i Trnopolje bili dio širokog i sistematskog progona nesrpskog stanovništva u općini Prijedor. U tim presudama dokumentovana su ubistva, mučenja, silovanja, premlaćivanja, nečovječno postupanje i prisilna deportacija hiljada civila. Za zločine povezane s prijedorskim logorima osuđeni su, između ostalih:
Milomir Stakić – osuđen na 40 godina zatvora zbog progona, istrebljenja i drugih zločina protiv čovječnosti.
Radoslav Brđanin – osuđen na 30 godina zatvora zbog progona i drugih zločina.
Miroslav Kvočka, Mlađo Radić, Zoran Žigić i Dragooljub Prcać – osuđeni za zločine počinjene u sistemu prijedorskih logora, uključujući Omarsku i Trnopolje.
Radovan Karadžić i Ratko Mladić – pravosnažno osuđeni za progon, istrebljenje, ubistva i druge zločine počinjene širom BiH, uključujući kampanju progona u Prijedoru i funkcionisanje logora.

Međunarodni pritisak izazvan objavljivanjem snimaka imao je neposredne posljedice. Ubrzo nakon medijskog otkrića logori Omarska i Keraterm počeli su se zatvarati, dok je Trnopolje kasnije raspušten pod nadzorom Međunarodnog komiteta Crvenog križa.

Godinama poslije pojavili su se pokušaji negiranja ili relativizacije ovih snimaka. Britanski časopis Living Marxism tvrdio je da su reporteri manipulisali prizorima iz Trnopolja. Nakon sudskog postupka pred Visokim sudom u Londonu 2000. godine, ITN i novinari Penny Marshall i Ian Williams dobili su tužbu za klevetu. Sud je zaključio da optužbe o namjernom falsifikovanju izvještaja nisu dokazane, čime je dodatno potvrđena vjerodostojnost njihovog rada.

5. august 1992. nije dan kada su logori nastali.
To je dan kada je svijet prvi put vlastitim očima vidio ono što su hiljade zatočenika u Prijedoru već mjesecima proživljavale.

Muhamed Filipović je rođen u 3. avgusta 1929. (umro 26. februara 2020. godine). Bio je profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ali se bavio i politikom. Iza sebe je ostavio veliki naučni opus. Pisao je o filozofiji jezika, o Lenjinu, o Safetu Krupiću, objavio je knjigu “Bošnjačka plitika”, kao i "Bosna i Hercegovina – najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice”, „Kazivanja o Banjaluci“, „Deset predavanja o Evropi“, „Historija bosanske duhovnosti“, kao i memoare iz diplomacije „Bio sam Alijin diplomata“ te niz drugih  knjiga i rasprava. Još uvijek je važan njegov rad „Bosanski duh u književnosti – šta je to?“. Bio je aktivan intelektualac, diplomata, polemičar. Knjigu o njegovom životu je 2021. objavila izdavačka kuća „Buybook“ iz Sarajeva pod naslovom „Tunjo. Razgovori s Muhamedom Filipovićem“, autora Ruždije Adžovića. Knjiga ima neobičnu formu: nastala je kao rezultat razgovora sa Filipovićem, ali u knjizi se ne vide pitanja nego se nižu Filipovićeva sjećanja i njegove interpretacije pojedinih historijskih događaja. Filipović priča o historijatu svoje porodice, donosi svjedočanstva o svom intelektualnom i političkom djelovanju, ali iznosi i svoje razumijevanju pojedinih povijesnih procesa. Njegova priča je intimna, ponekad teško provjerljiva, ali baš zbog toga vrijedna kako bi se objektivno predstavila njegova uloga i mjesto u intelektualnoj i političkoj historiji Bosne i Hercegovine. Karakterizacija pojedinih ličnosti, uključujući i one s kojima je intelektualno ili politički jedno vrijeme sarađivao, vrlo je oštra. Nije škrt kada hvali (Abdulaha Sidrana ili Nedžada Ibrišimovića), jednako kao što je oštar i kada kritizira (Adil Zulfikarpašić). Njegove interpretacije mirovnih pregovora u kojima je sudjelovao su djelimično dramatične (razgovori sa lordom Davidom Owenom), jednako kao što su i njegova viđenja budućnosti Bosne i Hercegovine upozorajavjuća („Bosna i Hercegovina nema međunarodnih prijatelja”).
Knjigei literatura

Husnija Kamberović je u članku „Politička (ne)podobnost na Univerzitetu u vrijeme socijalizma. Primjer (ne)izbora Muhameda Filipovića u zvanje vanrednog profesora 1968. godine“ na temelju arhivskih izvora i literature pokazao na koji način je politička elita, koristeći akademsku zajednicu, pokušala onemogućiti izbor Muhameda Filipovića u zvanje vanrednog profesora na Univerzitetu u Sarajevu krajem 1960-ih godina. Pokazan je kontekst u kojem se to odvijalo, tok diskusija na Vijeću nastavnika Filozofskog fakulteta 1968. godine, te na kraju iznosi teza da je ovaj primjer samo pokazatelj šireg odnosa politike i intelektualaca u vrijeme socijalizma.

Izvor: historografija.ba

Postoje ljudi čija djela nadžive njihove riječi.
Husein Huso Smajić iz Vesele kod Bugojna bio je jedan od njih.
Šira javnost upoznala ga je prije više od deset godina, kada je tokom radova na svom imanju sasvim slučajno otkrio ostatke srednjovjekovne crkve. Mogao je nastaviti s radovima i zatrpati nalaz. Umjesto toga, zaustavio je gradnju, obavijestio arheologe i omogućio da se istraži lokalitet koji je stoljećima ležao skriven pod zemljom.

Ispostavilo se da se ne radi samo o temeljima jedne crkve. Tokom arheoloških istraživanja otkriveni su srednjovjekovni grobovi, skeletni ostaci, novac, nakit i drugi vrijedni artefakti koji svjedoče o bogatoj prošlosti ovog kraja. Pojedini istraživači i sam Huso smatrali su da bi jedan od grobova mogao pripadati bosanskoj kraljici, no ta pretpostavka nikada nije naučno potvrđena. Ono što jeste sigurno jeste da je, zahvaljujući njegovoj odluci, sačuvan vrijedan dio kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine.

Ali Huso Smajić nije smatrao da je time njegova obaveza završena. Na lokalitetu Crkvina poklonio je zemljište i vlastitim sredstvima pomogao izgradnju nove crkve, posvećene Gospi od Anđela, u neposrednoj blizini ostataka srednjovjekovne crkve. Želio je da to mjesto bude simbol susreta, a ne podjela. Često je govorio da nije grijeh graditi bogomolje, nego ih rušiti, te da želi ostaviti primjer budućim generacijama kako ljudi u Bosni i Hercegovini mogu živjeti zajedno, bez obzira na vjeru ili naciju.

Njegova dobrota nije počela niti završila na Crkvinama.
Tokom rata organizovao je humanitarnu pomoć za opkoljeno Goražde. Pomagao je obnovu pravoslavne crkve donacijom kompletne drvene građe, učestvovao u izgradnji džamije, pomagao brojnim ljudima i lokalnoj zajednici, često daleko od očiju javnosti. Oni koji su ga poznavali govorili su da mnoga njegova dobra djela nikada nisu dospjela u novine jer ih nije činio zbog priznanja, nego zato što je vjerovao da je pomaganje ljudima najprirodnija obaveza. Za svoj doprinos međusobnom povjerenju i toleranciji dobio je priznanje Osoba godine u izboru Večernjakovog pečata. Ipak, čini se da je najveće priznanje dobio od ljudi među kojima je živio.

Kako navodi fenix-magazin.de, na njegov posljednji ispraćaj u Veseloj Straži došlo je mnoštvo ljudi iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Po njegovoj želji, franjevački tamburaški zbor iz Fojnice otpjevao je pjesmu “Otišao je moj otac polako”, a od njega su se oprostili porodica, prijatelji i predstavnici različitih vjerskih zajednica. I na kraju je pronašao svoj mir upravo tamo gdje je ostavio svoj najveći ovozemaljski trag, na Crkvinama, uz mjesto koje je spasio od zaborava.

Iza njega nisu ostale samo uspomene. Ostao je sačuvan dio historije Bosne i Hercegovine, ostala je crkva podignuta kao simbol mira, ostala su brojna dobra djela koja su promijenila živote drugih ljudi i ostao je primjer da istinsko čovjekoljublje ne poznaje granice vjere, nacije ili porijekla.

Takvi ljudi ne odlaze u potpunosti.
Oni nastavljaju živjeti u onome što su sačuvali, u ljudima kojima su pomogli i u vrijednostima koje su ostavili iza sebe.
Neka mu je lahka bosanska zemlja, a uspomena na
Husu Smajića trajna i dostojna čovjeka kakav je bio.

Autor fotografija: Ivan Lozo

Danas, 30. jula 2026. godine, navršavaju se 34 godine od pogibije Čedomira „Bate“ Domuza na Rogoju, jednog od najpoznatijih komandanata i simbola odbrane Igmana i Sarajeva tokom prve godine rata u Bosni i Hercegovini.

Čedomir „Bato“ Domuz rođen je 30. marta 1960. godine u Binježevu kod Hadžića. Rođen je kao Tanasije Domuz, a prema dostupnim biografskim zapisima, njegovu mladost obilježila je velika porodična tragedija: 1978. godine, u razmaku od svega petnaest dana, izgubio je oca i brata. Nakon smrti brata preuzeo je njegovo ime Čedomir, dok je nadimak „Bato“, po kojem će ga kasnije pamtiti saborci, također bio povezan s njegovim bratom.

Prije rata radio je u strukturama Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine. Početkom rata ostao je uz svoje sugrađane i uključio se u organizaciju odbrane Bosne i Hercegovine, posebno prostora Hadžića, Igmana i Sarajeva. U najtežim mjesecima 1992. godine postao je komandir izviđačko-diverzantskog voda.
Njegov ratni put treba posmatrati u kontekstu strateškog značaja Igmana. Nakon što je Sarajevo stavljeno pod opsadu, planina Igman predstavljala je jednu od ključnih tačaka odbrane glavnog grada i komunikacije sa slobodnim teritorijama. U takvim okolnostima ljudi koji su držali igmanske položaje nisu branili samo jednu planinu. Odbrana Igmana bila je direktno povezana sa opstankom Sarajeva i mogućnošću da se grad poveže sa ostatkom teritorije pod kontrolom Republike Bosne i Hercegovine.

U tom periodu Čedomir se istakao kao komandant izviđačko-diverzantske jedinice i čovjek kojem su se priključivali dobrovoljci. Prema svjedočenjima i zapisima o njegovom ratnom putu, njegovi borci bili su dobrovoljci koji su ga pratili u borbama, što govori o autoritetu koji je imao među ljudima koji su mu bili potčinjeni. Upravo zbog njegovog ratnog angažmana i načina na koji je vodio svoje ljude ostao je zapamćen pod nadimkom „Vuk sa Igmana“.

Čedomir Domuz poginuo je 30. jula 1992. godine na području Rogoja kod Trnova, tokom borbenih dejstava povezanih sa oslobađanjem Trnova. Istoga dana poginuo je i Smajo Somo, sedamdesetogodišnji borac Armije Republike Bosne i Hercegovine i jedan od najstarijih boraca na igmanskom ratištu. Njihova pogibija ostala je zapamćena kao jedan od događaja iz najtežeg perioda borbi za šire područje Igmana i Trnova.

Domuz je posthumno odlikovan najvećim ratnim priznanjem Republike Bosne i Hercegovine, „Zlatnim ljiljanom“. Dobio je i „Policijsku medalju za hrabrost“ te „Orden zlatnog grba s mačevima“. Ta priznanja predstavljaju dio službenog institucionalnog sjećanja na njegovu ulogu u odbrani zemlje.

Posebno je zanimljiva priča o njegovom ukopu. Prema svjedočenjima saboraca, Čedomir je za života govorio da, ukoliko pogine, želi biti ukopan na Brezovači, pored partizanskog spomen-obilježja na kojem su sahranjeni posmrtni ostaci 98 oslobodilaca Hadžića poginulih u Drugom svjetskom ratu. Njegova želja je nakon pogibije ispunjena. Na istom mjestu kasnije je ukopan i njegov saborac Adnan Došlić, poznat kao „Blondika“, koji je prema svjedočenju porodice i saboraca također izrazio želju da bude sahranjen pored Čedomira Domuza.

Taj detalj ima posebno mjesto u razumijevanju njegovog ratnog naslijeđa. Brezovača tako nije samo mjesto ukopa jednog ratnog komandanta. Ona predstavlja simboličan prostor u kojem se susreću dvije generacije bosanskohercegovačkog antifašističkog i državotvornog otpora: partizani poginuli u Drugom svjetskom ratu i borci koji su 1992. godine branili Republiku Bosnu i Hercegovinu. Domuz je, prema svjedočenjima, upravo takav kontinuitet i sam prepoznavao.

Njegova priča istovremeno pokazuje i koliko su ratne biografije ljudi koji su branili BiH često složenije od današnjih pojednostavljenih etničkih podjela. Čedomir Domuz bio je Srbin, odnosno čovjek pravoslavnog porodičnog porijekla, ali je kao pripadnik institucija Republike Bosne i Hercegovine stao u njenu odbranu. Nije branio neku „srpsku“ ili „bošnjačku“ teritoriju, nego državu kojoj je pripadao. Njegova biografija zato predstavlja jedan od brojnih primjera ljudi koji su u ratu 1992–1995. godine svoj politički i građanski identitet vezali za Bosnu i Hercegovinu.

O tome je godinama kasnije govorio i njegov sin Teo Domuz, opisujući svog oca kao čovjeka koji je „volio Bosnu i Hercegovinu, živio za Bosnu i Hercegovinu i poginuo za Bosnu i Hercegovinu“. U drugom svjedočenju, porodica ga opisuje kao čovjeka koji je svoju odluku da ostane uz svoje sugrađane i brani ih razumijevao kroz lična iskustva iz života prije rata. Prema svjedočenju njegove supruge Vesne, Čedomir je znao govoriti o muslimanima koji su mu ranije pomogli i dali krv nakon teške operacije, kao i o komšinici Esmi koja ga je kao bebu dojila. Ove detalje treba uzimati kao porodično svjedočenje, a ne kao samostalno potvrđene historijske činjenice, ali oni pokazuju kako je njegova porodica razumijevala njegov odnos prema ljudima koje je tokom rata branio.

Zbog toga je Čedomir važan i izvan uskog okvira vojne historije.

Njegova biografija predstavlja primjer jedne druge Bosne i Hercegovine - one u kojoj čovjekovo ime, porijeklo ili vjerska pripadnost nisu automatski određivali kome pripada njegova lojalnost. Čedomir Domuz je bio Srbin koji je branio Bosnu i Hercegovinu, policajac Republike Bosne i Hercegovine koji je poginuo u njenoj odbrani i komandant čiji su borci bili dobrovoljci različitih životnih priča.

Neka mu je vječna slava i hvala.

Neka njegovo ime živi dok god živi sjećanje na ljude koji su branili našu domovinu, Bosnu i Hercegovinu.

Na današnji dan, 29. jula 1993. godine, spojeni su krakovi Tunela D–B, poznatijeg kao Tunel spasa, jednog od najznačajnijih građevinskih i logističkih poduhvata tokom opsade Sarajeva.

Tunel je izgrađen ispod piste Sarajevskog aerodroma, povezujući naselja Dobrinju i Butmir, čime je opkoljeni grad prvi put dobio sigurnu vezu s teritorijom pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Bio je dug približno 720 metara, širok oko jednog metra, dok je njegova visina iznosila između 1,5 i 1,8 metara, zbog čega su se ljudi kroz pojedine dijelove morali kretati pognuti.

Radovi na prilaznim tranšejama započeli su 28. januara 1993., dok su prvi metri tunela iskopani 1. februara. Kopanje je istovremeno vođeno s obje strane, iz Dobrinje i Butmira, što je zahtijevalo izuzetno precizna geodetska mjerenja kako bi se dva kraka sastala ispod aerodromske piste. Organizaciju radova dodatno su otežavali svakodnevno granatiranje, podzemne vode, nestašica alata i građevinskog materijala, kao i činjenica da nije postojala telefonska veza između gradilišta. Jedini način komunikacije bilo je pretrčavanje piste pod nadzorom snaga Ujedinjenih nacija i uz stalnu opasnost od djelovanja položaja Vojske Republike Srpske.

Do izgradnje tunela, više od 800 ljudi izgubilo je život pokušavajući preći prostor aerodroma, tražeći hranu, lijekove ili izlaz iz opkoljenog grada. Izgradnjom tunela taj je smrtonosni put u velikoj mjeri zamijenjen sigurnijom podzemnom vezom.
Tokom izgradnje iskopano je oko 2.800 m³ zemlje, ugrađeno približno 170 m³ drvne građe i oko 45 tona metala. Zbog nestašice materijala, na sarajevskoj strani korištene su metalne konstrukcije prikupljene iz gradskih fabrika, dok je na butmirskoj strani pretežno korišteno drvo. Tokom 1994. godine kroz tunel su postavljene uske šine kojima su se kretala kolica za prijevoz tereta.

Tunel je u službenoj komunikaciji između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Ujedinjenih nacija nosio kodni naziv “Tunel kojeg nema”, čime se nastojala očuvati njegova stroga tajnost. Upravo zahvaljujući toj tajnosti i njegovom neprekidnom radu, kroz tunel su u Sarajevo stizali hrana, lijekovi, gorivo, humanitarna pomoć, vojna oprema i druga sredstva neophodna za opstanak grada, dok su njime prolazili ranjenici, civili i pripadnici Armije RBiH. Kasnije su kroz tunel provedeni i elektroenergetski vodovi, telekomunikacijske veze te cjevovod za gorivo.

Za građane Sarajeva Tunel spasa postao je simbol otpora, izdržljivosti i odlučnosti da grad preživi uprkos gotovo četverogodišnjoj opsadi.

🕯️ U znak sjećanja na sve civile, branitelje i graditelje koji su svojim radom, hrabrošću i žrtvom omogućili opstanak Sarajeva. Neka im je vječna slava i hvala.

Na današnji dan, 27. jula 1941. godine, na prostoru Bosanske krajine započeo je organizirani oružani ustanak protiv fašističke okupacije i vlasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Napadima na Drvar i Bosansko Grahovo započela je jedna od prvih masovnih antifašističkih pobuna u okupiranoj Evropi, čime je Bosna i Hercegovina postala dio šireg Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije.

Kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije u aprilu 1941. Bosna i Hercegovina je uključena u sastav NDH. Uslijedili su masovni progoni, politički teror, rasni zakoni i zločini nad civilnim stanovništvom. U takvim okolnostima, Komunistička partija Jugoslavije pokrenula je organizaciju općenarodnog ustanka, koji je u Bosni i Hercegovini izbio upravo 27. jula.
Već prvog dana ustanici su ovladali Drvarom i Bosanskim Grahovom, a ustanak se ubrzo proširio na veliki dio Bosanske krajine. Tokom narednih mjeseci iz njega će se razviti partizanske jedinice koje će voditi četverogodišnju borbu protiv okupacionih snaga i njihovih domaćih saradnika.

Važno je naglasiti da su događaji iz ljeta 1941. bili složeni.
U prvim sedmicama ustanka na pojedinim područjima djelovale su različite oružane skupine i postojale su razlike u političkim ciljevima pojedinih učesnika. Međutim, 27. juli kao Dan ustanka Bosne i Hercegovine obilježava početak organizirane antifašističke borbe, iz koje će se razviti Narodnooslobodilački pokret pod vodstvom partizana.

Značaj ovog datuma ne ogleda se samo u vojnom otporu okupatoru. Bez antifašističke borbe teško je zamisliti obnovu bosanskohercegovačke državnosti. Tokom rata uslijedila su zasjedanja ZAVNOBiH-a, na kojima je obnovljena politička individualnost Bosne i Hercegovine i potvrđena njena ravnopravnost kao federalne jedinice buduće Jugoslavije. Ovaj proces kulminirao je Prvim zasjedanjem ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. novembra 1943. te usvajanjem Deklaracije o pravima građana Bosne i Hercegovine 1. jula 1944.

U Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini 27. juli bio je jedan od najvažnijih državnih praznika i obilježavao se kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine. Nakon raspada SFRJ i rata 1992–1995, prestao je biti službeni praznik, ali ga i danas obilježavaju antifašističke organizacije, udruženja boraca NOR-a i dio javnosti kao podsjetnik na početak organiziranog otpora fašizmu u Bosni i Hercegovini.

Bez obzira na kasnije političke interpretacije i historiografske rasprave o pojedinim događajima iz 1941. godine, ostaje historijska činjenica da je 27. juli jedan od ključnih datuma antifašističke tradicije Bosne i Hercegovine i početak procesa koji je vodio obnovi njene državnosti.

Slava svim borcima i civilima koji su položili svoje živote u borbi protiv fašizma. Neka je vječna uspomena na one koji su vjerovali da Bosna i Hercegovina može biti zemlja slobode, ravnopravnosti i zajedničkog života.

Autor ilustracije: Dejo Medojević (@dejoslavija)

Danas, 27. jula, Gradsko vijeće Sarajeva odlučuje o Prijedlogu izmjena Regulacionog plana “Kvadrant C – Marijin Dvor”. Ako prijedlog bude usvojen, prema analizi Eko Akcije:

1. maksimalna spratnost novih objekata povećava se sa 6 na 11 spratova;
2. investitorima se omogućava gotovo udvostručena izgrađenost neizgrađenih parcela;
3. umjesto planiranog parka s fontanom od oko 7.200 m², građani dobijaju još jednu zgradu i znatno manji javni prostor.

Najčešće opravdanje je izgradnja World Trade Centra. Međutim, Eko Akcija tvrdi da je to obmanjujući argument, jer status World Trade Centra nije uslovljen ovim izmjenama regulacionog plana, već članstvom u međunarodnoj organizaciji koja dodjeljuje licencu za korištenje tog naziva.

Sve ovo otvara jednostavno pitanje: za koga se planira Sarajevo?
Za građane kojima trebaju parkovi, sunce, zrak i javni prostor?
Ili za investitore kojima svaka dodatna etaža znači veći profit?

Godinama slušamo priče o “modernizaciji”, a rezultat su sve manje zelene površine, sve više betona i sve veći pritisak na već opterećenu gradsku infrastrukturu. Ako je ovo razvoj, zašto građani svaki put ostaju s manje prostora, a građevinski lobi s više kvadrata? Vrijeme je da se u urbanizam vrati struka, a javni prostor da se vrati građanima.

Danas vijećnici Grada glasaju o prijedlogu regulacionog plana za Kvadrant C - Marijin Dvor skrojenog prema željama građevinskog lobija. Danas će se pokazati koje su političke stranke i vijećnici u Gradskom vijeću Sarajeva u službi građevinskog lobija. U nastavku je lista gradskih vijećnika po strankama.

Demokratska fronta - 4 vijećnika
Mirza Ramić
Sonja Mušić
Srđan Simonović
Vedad Deljković

Narod i pravda - 3 vijećnika
Dino Okerić
Edhem Imamović
Emir Bićo

Naša stranka - 4 vijećnika
Alen Girt
Edison Pavlović
Hana Keč
Zlatko Ilić

Stranka za BiH - 4 vijećnika
Adnan Pezo
Jasmin Smječanin
Nejra Džanko – Zukobašić
Srđan Srdić

SDA - 5 vijećnika
Adi Zahiragić
Amer Herenda
Armin Buljugić
Azra Čomor
Kerim Balić

SDP - 7 vijećnika
Armin Handžar
Bojan Vučković
Damir Filipović
Muamer Mekić
Svjetlana Šošić
Željko Ler
Zvonko Ivišić

Samostalni - 1 vijećnik
Jasmin Ademović

Na današnji dan, 24. jula 1992. godine, započeo je jedan od najtežih ratnih zločina počinjenih nad hrvatskim civilima u Bosni i Hercegovini. Tokom 24. i 25. jula selo Briševo, u župi Stara Rijeka, nekoliko kilometara od Prijedora, napale su jedinice Vojske Republike Srpske uz učešće lokalnih srpskih snaga. Prije napada selo je brojalo oko 120 domaćinstava s većinski hrvatskim stanovništvom koje nije pružalo organizirani vojni otpor.

Napad je započeo artiljerijskim granatiranjem, nakon čega su vojnici ušli u selo i započeli sistematsko ubijanje civila. Prema nalazima Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), ubijeno je najmanje 68 mještana, među kojima žene, starije osobe i maloljetnici. Cijele porodice, uključujući Matanoviće, Buzuke, Ivandiće, Marijane, Mlinare i Komljene, gotovo su u potpunosti uništene. Najmlađa žrtva bio je šesnaestogodišnji Ervin Matanović.

Pored ubistava, počinjena su brojna zlostavljanja, uključujući seksualno nasilje nad ženama i djevojkama. Preživjeli muškarci odvedeni su u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, gdje su neki izgubili život ili bili izloženi teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju. Nakon napada selo je opljačkano, kuće spaljene, a mjesna katolička crkva teško devastirana, s ciljem trajnog uklanjanja tragova života i onemogućavanja povratka stanovništva.

Iako su preživjeli svjedoci o zločinima detaljno svjedočili pred ICTY-em, pokolj u Briševu decenijama je ostao u sjeni drugih ratnih zločina počinjenih u prijedorskoj općini. Krajem 2023. godine Tužilaštvo Bosne i Hercegovine podiglo je optužnicu protiv više bivših pripadnika Vojske Republike Srpske zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih nad hrvatskim civilima u Briševu.

Pokolj u Briševu ostaje trajni podsjetnik da su politika progona i etničkog čišćenja u Prijedoru 1992. godine bila usmjerena protiv svih nesrpskih zajednica – Bošnjaka i Hrvata – te da sjećanje na svaku civilnu žrtvu predstavlja neodvojiv dio kulture pamćenja Bosne i Hercegovine.

Neka je vječni mir svim nevinim žrtvama pokolja u Briševu. Njihova imena, njihove porodice i njihova stradanja ne smiju biti zaboravljeni. Neka dragi Bog podari mir njihovim dušama, utjehu njihovim porodicama i mir Bosni i Hercegovini, da se ovakvo zlo više nikada i nikome ne ponovi. Počivali u miru.

Danas obilježavamo 22. godišnjicu svečanog ponovnog otvaranja Starog mosta u Mostaru, jednog od najznačajnijih simbola Bosne i Hercegovine i remek-djela osmanske arhitekture. Izvorni most izgrađen je između 1557. i 1566. godine po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, prema projektu Mimara Hajrudina, učenika glasovitog Mimara Sinana. Gotovo četiri i po stoljeća povezivao je dvije obale Neretve i predstavljao simbol Mostara, ali i susreta različitih kultura i tradicija.

Stari most srušen je 9. novembra 1993. godine tokom sukoba između HVO-a i ARBiH, nakon višesatnog granatiranja s položaja Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Njegovo rušenje izazvalo je osude širom svijeta i postalo jedan od najprepoznatljivijih simbola razaranja kulturne baštine tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Nakon rata pokrenut je složen i zahtjevan projekt obnove pod vodstvom UNESCO-a i uz podršku Svjetske banke te brojnih država i međunarodnih organizacija. Most je obnovljen primjenom tradicionalnih graditeljskih tehnika i kamena tenelije iz istih hercegovačkih kamenoloma iz kojih je građen i u 16. stoljeću, a gdje god je bilo moguće ugrađeni su i dijelovi izvornog kamenja izvađenog iz korita Neretve.

Obnovljeni Stari most svečano je otvoren 23. jula 2004. godine, čime je Mostar ponovo dobio svoj najprepoznatljiviji simbol. Već naredne godine područje Starog mosta i stare gradske jezgre Mostara upisano je na UNESCO-ovu Listu svjetske baštine kao izuzetno dobro univerzalne vrijednosti i simbol obnove, dijaloga i očuvanja zajedničkog kulturnog naslijeđa.
Danas Stari most nije samo arhitektonsko remek-djelo i jedna od najpoznatijih znamenitosti Bosne i Hercegovine, već i trajni podsjetnik da se i nakon najvećih razaranja može obnoviti ono što povezuje ljude i zajednice.

Posljednjih godina gotovo da nema mjeseca bez neke priče iz Hercegovine koja otvara pitanje jednakog tretmana građana. Od neosnovanog otpuštanja radnika u javnim preduzećima i sporova oko nacionalne zastupljenosti pri zapošljavanju, preko dugogodišnjih podjela u Mostaru, problema oko korištenja i zaštite vjerskih i kulturnih lokaliteta, višegodišnjih rasprava o diskriminaciji bošnjačkih povratnika i djece u pojedinim školama u Livnu, Stocu i drugim sredinama, pa do učestalih napada (samo u ovoj godini ih je bilo preko dvije desetine i više) na povratnike i etnički motiviranih incidenata koje su dokumentovali, u nedovoljnoj mjeri doduše, mediji i nadležne institucije.

To su samo slučajevi koji dospiju u javnost. Mnogo više je onih koji ostanu na nivou lokalne zajednice i nikada ne postanu tema izvan mjesta u kojem su se dogodili.

Zbog toga bih volio da pokušamo napraviti jednu ozbiljnu, argumentovanu i preglednu zbirku iskustava ljudi koji žive ili su živjeli u Hercegovini.

Ako ste iz Mostara, Stoca, Čapljine, Livna, Širokog Brijega, Ljubuškog, Prozor-Rame, Neuma ili bilo kojeg drugog mjesta u kojem ste smatrali da ste bili diskriminirani ili ste svjedočili segregacijskim praksama, podijelite svoje iskustvo.

Ne mislim samo na velike političke događaje, nego i na svakodnevni život:

• zapošljavanje u javnim ustanovama i preduzećima,
• konkursi i napredovanje,
• škole i obrazovanje,
• lokalna administracija,
• policija i javne institucije,
• komunalne usluge,
• kultura i spomenici,
• sport,
• ili bilo koja druga situacija za koju smatrate da pokazuje nejednak tretman građana.

Molim vas da budete što konkretniji. Napišite gdje se dogodilo, otprilike kada, šta se desilo i, ako postoji, priložite medijski članak, službeni dokument ili drugi izvor. Lična iskustva su također dobrodošla, uz što više konteksta.

Jedna važna molba: ako je neko već napisao slučaj koji i vi poznajete, nemojte otvarati novi komentar o istoj temi. Umjesto toga odgovorite na postojeći komentar i dodajte dodatne informacije, vlastito iskustvo ili izvore. Tako ćemo umjesto desetina duplih komentara dobiti jednu preglednu nit za svaki pojedinačni slučaj, što će svima biti korisnije za čitanje i razumijevanje.

Molba moderatorima: ako je moguće, zamolio bih vas da obratite posebnu pažnju na ovu temu i reagujete na vrijeđanje, govor mržnje, provokacije ili pozive na nasilje ukoliko se pojave.

Cilj nije huškanje, generalizacija niti optuživanje bilo kojeg naroda ili kolektivno pripisivanje odgovornosti. Cilj je prikupiti konkretna iskustva i dokumentovane primjere kako bismo na jednom mjestu zabilježili ono što ljudi doživljavaju u svakodnevnom životu, uz argumentovanu i civilizovanu raspravu.

Ovo nevrijeme što je danas poharalo Bosnu i Hercegovinu samo je ogolilo ono što se u Kaknju proživljava još od noći s petka na subotu. U selima oko Sutjeske, nevrijeme je već tada napravilo haos, pokidani kablovi, oboreni stubovi od EP, iščupana stabla i totalni mrak. Tamo većinom žive stariji ljudi, a među njima i porodica moje partnerice. Njena majka nam se uspjela kratko javiti u subotu poslijepodne, i od tada – tajac. Kao da tim ljudima život ionako nije dovoljno težak. Godinama trpe totalnu nebrigu kantona i lokalnih vlasti, a izvori vode koje su koristili uništeni su zbog rudarskih koncesija.

Sad, u 21. vijeku, nemaju ni vode, ni struje, ni signala.
Jutros, nakon što smo bezuspješno pokušavali dobiti bilo koga gore, odlučim iz Sarajeva okrenuti Civilnu zaštitu. Zovem Kantonalnu civilnu zaštitu ZDK i zamolim ih da pošalju ekipu na teren u Kakanj, samo da provjere jesu li ti ljudi živi i zdravi nakon dva dana izolacije. I tu me dočeka vrhunac našeg mentaliteta: operater me odmah siječe pitanjem i misli da zovem zbog prijave i naplate štete. Znači, koncept da neko zove iz čiste ljudskosti i brige za živote porodice je njima toliko stran da odmah sumnjaju na pare.

Nakon toga me hladno preusmjere na Civilnu zaštitu općine Kakanj, gdje saznam najjaču stvar; ljudi danas ne rade.
Nedjelja je. Uspjeli smo se u međuvremenu kasnije čuti s majkom. Ljudi iz Elektroprivrede BiH su u međuvremenu izašli na teren kako bi osposobili napajanje el. energijom, i svaka čast tim radnicima koji kisnu i vuku kablove.

Čovjek može izvući samo jedan zaključak: ako priroda planira kakvu katastrofu, neka je brate tempira od ponedjeljka do petka, u prvoj smjeni. Vikendom nam je država zvanično zaključana i niko prstom mrdnuti neće.

U moru političkih poruka koje ovih dana dolaze iz Zagreba, vrijedi se zaustaviti na jednom glasu koji je odbio ići linijom manjeg otpora.

Hvala zastupnici Daliji Orešković što je danas u Hrvatskom saboru imala hrabrosti glasati protiv „Rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini“.
Ne zato što je protiv prava Hrvata u BiH, upravo suprotno. Njena poruka bila je da se ravnopravnost jednog naroda ne gradi tako što se državu dodatno dijeli, a ljude još više udaljava jedne od drugih.

Mi koji živimo ovdje znamo da Bosna i Hercegovina nije prostor na kojem se mogu jednostavno povući nove linije i očekivati da će stvarni životi ljudi stati u njih. Ovo je zemlja u kojoj su generacije stvarale zajedničku svakodnevicu - u istim gradovima, komšilucima, školama, na radnim mjestima, kroz prijateljstva i porodice. Ta stvarnost je mnogo starija i snažnija od političkih projekata koji je pokušavaju svesti na granice i podjele.

Ako određeni princip ne bismo prihvatili u vlastitoj državi, teško je objasniti zašto bi on bio dobro rješenje za susjednu zemlju. Briga za Hrvate u Bosni i Hercegovini ne može značiti da su važni samo oni koji žive unutar zamišljenih političkih prostora. Hrvat iz Sarajeva, Tuzle, Banje Luke, Srednje Bosne ili Posavine nije ništa manje dio svog naroda od Hrvata iz Mostara ili Livna.

U trenutku kada je većina zastupnika podržala rezoluciju, a dio njih ostao suzdržan (uključujući i zastupnika bošnjačke nacionalne manjine Armina Hodžića), zastupnica Orešković je jasno obrazložila svoj stav i preuzela političku odgovornost za njega.

Zato ovaj glas vrijedi spomenuti. Ne zato što jedan glas mijenja odluku Hrvatskog sabora, niti zato što činjenica da je zastupnica Orešković bila jedina protiv automatski daje njenom stavu veću težinu. Važno je ono što je tim glasom poručeno:
da se prava Hrvata u Bosni i Hercegovini ne moraju i ne smiju štititi politikama koje produbljuju podjele i udaljavaju ljude koji ovdje žive zajedno.

Na današnji dan, 12. jula 1992. godine, počinjen je najteži i najmasovniji zločin nad romskim civilnim stanovništvom na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pripadnici ozloglašene paravojne formacije "Simini četnici" upali su u romsko naselje Skočić kod Kozluka, na području opštine Zvornik. Nakon sistematske pljačke, mučenja, brutalnog premlaćivanja i silovanja, preživjeli mještani su zarobljeni i transportovani u obližnji zaseok Hamzići kod Malešića. Na toj lokaciji izvršena je masovna egzekucija strijeljanjem, a tijela žrtava su bačena u jamu.

U ovom monstruoznom aktu nasilja ugašeno je 28 života romskih civila. Među likvidiranima je bilo devetoro djece i jedna trudnica u sedmom mjesecu trudnoće. Ovaj masakr ostao je zabilježen kao najveći pojedinačni zločin nad romskom manjinom tokom cijelog bosanskohercegovačkog rata, ostavljajući trajnu ranu u historiji ove često zapostavljene zajednice.

Jedina osoba koja je preživjela strijeljanje bio je tada osmogodišnji dječak Zijo Ribić. Iako teško ranjen i bačen među leševe članova svoje uže porodice i komšija, uspio je pod okriljem noći izaći iz jame. Zijo je u ovom zločinu izgubio oba roditelja, pet sestara, dvogodišnjeg brata i još nerođeno brata ili sestru. Njegovo preživljavanje i kasnija borba pretvorili su ga u ključnog svjedoka užasa, a njegova poruka kako istorija uvijek ostavi jednog da priča ostaje trajno svjedočanstvo o pokušaju potpunog zatiranja jedne porodice.

Pravosudni epilog za masakr u Skočiću do danas predstavlja ogromną neuspjeh u postizanju tranzicijske pravde. Pred sudskim organima u Republici Srbiji vođen je dugotrajan krivični postupak protiv pojedinih pripadnika formacije "Simini četnici". Međutim, uprkos dokazima o mučenjima i nečovječnom postupanju, niko nije pravosnažno osuđen za direktno ubistvo 28 romskih civila u Hamzićima. Porodice žrtava i preživjeli i danas, 34 godine nakon zločina, ukazuju na činjenicu da pravni sistem nije donio satisfakciju i da odgovorni za egzekuciju nisu kažnjeni. Sjećanje na Skočić obavezuje na očuvanje historijske istine i prepoznavanje žrtava koje su nerijetko ostajale na marginama šireg javnog i političkog diskursa u postratnom društvu.

Te ovel lenge loki i phuv,
thaj o Del te del mir lenge dušenge.
🕯️🤲🏻❤️

Wikipedia: Masakr u Hamzićima
Žurnal: Jedini svjedok masakra u Skočiću: Ne znam da li ih mrzim (2011)

Godišnjica je stradanja civilnog stanovništva u selima oko Srebrenice i Bratunca – Zalazju, Sasama, Biljači i Zagonima. Na današnji dan 1992. godine, živote je izgubilo 69 osoba srpske nacionalnosti, među kojima su bili i brojni civili, dok se za sudbinom još 22 nestale osobe godinama tragalo.

Iako su djelimični posmrtni ostaci ekshumirani 2011. godine tokom potrage za nastradalim Bošnjacima, porodice i danas prolaze kroz agoniju traganja za preostalim najmilijima. Ovaj dan stoji kao bolni podsjetnik na razmjere ljudske patnje i gubitka koji obavezuju na trajno sjećanje.

Dostojanstveno sjećanje na žrtve neraskidivo je povezano sa potragom za istinom i pravdom, koja u ovom slučaju nažalost izostaje. Pravosnažne oslobađajuće presude Suda BiH iz 2018. godine u predmetu protiv Nasera Orića i Sabahudina Muhića, kao i ranije odluke Haškog tribunala, znače da individualna krivica u ovim konkretnim slučajevima nije pravno dokazana.
Međutim, nedostatak sudskih presuda ne smije i ne može izbrisati istorijsku činjenicu da su zločini počinjeni i da su nevine žrtve postojale. Porodice stradalih imaju neotuđivo pravo na istinu, a trenutna atmosfera sistemske nekažnjivosti i minornih kazni za zločine širom BiH predstavlja stalnu povredu dostojanstva svih onih koji su izgubili živote tokom ratnih devedesetih.

Najveći poraz našeg postratnog društva ogleda se u tome što se dani sjećanja, umjesto prostora za suosjećanje i tugu, pretvaraju u političke poligone i vjersko-političke smotre. Političke elite svjesno zloupotrebljavaju datume stradanja za održavanje zapaljivog etnonacionalnog diskursa, što po pravilu eskalira u predizbornim periodima. Svjedočimo sramotnom takmičenju u tome čija je patnja veća, dok se komemoracije nerijetko koriste za političke spinove.

U tom kontekstu, zvanične politike iz Republike Srpske godinama kroz ove događaje pokušavaju izjednačiti masakr u Bratuncu s genocidom u Srebrenici. Takve strategije nemaju za cilj stvarno odavanje počasti ubijenim ljudima, već služe kao alat za negiranje utvrđenih pravnih i istorijskih činjenica. Sjećanje na žrtve mora biti očišćeno od laži, mitova i selektivnog pamćenja. Zločini moraju biti priznati, a žrtve poštovane, jer ljudska patnja ne smije biti moneta za ostvarivanje sebičnih političkih ciljeva.