Godišnjica je stradanja civilnog stanovništva u selima oko Srebrenice i Bratunca – Zalazju, Sasama, Biljači i Zagonima. Na današnji dan 1992. godine, živote je izgubilo 69 osoba srpske nacionalnosti, među kojima su bili i brojni civili, dok se za sudbinom još 22 nestale osobe godinama tragalo.
Iako su djelimični posmrtni ostaci ekshumirani 2011. godine tokom potrage za nastradalim Bošnjacima, porodice i danas prolaze kroz agoniju traganja za preostalim najmilijima. Ovaj dan stoji kao bolni podsjetnik na razmjere ljudske patnje i gubitka koji obavezuju na trajno sjećanje.
Dostojanstveno sjećanje na žrtve neraskidivo je povezano sa potragom za istinom i pravdom, koja u ovom slučaju nažalost izostaje. Pravosnažne oslobađajuće presude Suda BiH iz 2018. godine u predmetu protiv Nasera Orića i Sabahudina Muhića, kao i ranije odluke Haškog tribunala, znače da individualna krivica u ovim konkretnim slučajevima nije pravno dokazana.
Međutim, nedostatak sudskih presuda ne smije i ne može izbrisati istorijsku činjenicu da su zločini počinjeni i da su nevine žrtve postojale. Porodice stradalih imaju neotuđivo pravo na istinu, a trenutna atmosfera sistemske nekažnjivosti i minornih kazni za zločine širom BiH predstavlja stalnu povredu dostojanstva svih onih koji su izgubili živote tokom ratnih devedesetih.
Najveći poraz našeg postratnog društva ogleda se u tome što se dani sjećanja, umjesto prostora za suosjećanje i tugu, pretvaraju u političke poligone i vjersko-političke smotre. Političke elite svjesno zloupotrebljavaju datume stradanja za održavanje zapaljivog etnonacionalnog diskursa, što po pravilu eskalira u predizbornim periodima. Svjedočimo sramotnom takmičenju u tome čija je patnja veća, dok se komemoracije nerijetko koriste za političke spinove.
U tom kontekstu, zvanične politike iz Republike Srpske godinama kroz ove događaje pokušavaju izjednačiti masakr u Bratuncu s genocidom u Srebrenici. Takve strategije nemaju za cilj stvarno odavanje počasti ubijenim ljudima, već služe kao alat za negiranje utvrđenih pravnih i istorijskih činjenica. Sjećanje na žrtve mora biti očišćeno od laži, mitova i selektivnog pamćenja. Zločini moraju biti priznati, a žrtve poštovane, jer ljudska patnja ne smije biti moneta za ostvarivanje sebičnih političkih ciljeva.
Na današnji dan, 24. lipnja 1992. godine, započela je srpska Operacija Koridor 92, jedna od najvećih i najkrvavijih ofenziva tijekom rata u Bosni i Hercegovini.
Tijekom proljeća 1992. godine, udružene hrvatsko-muslimanske snage su ušle u veći dio tog područja, uključujući ključna mjesta poput Bosanskog Broda, Odžaka, Modriče i Dervente. Tim uspjesima u potpunosti je presječena cestovna komunikacija između zapadnih dijelova Bosne i Hercegovine te tzv. Republike Srpske Krajine s istočnim dijelom Bosne i Hercegovine i izravno s Republikom Srbijom.
Zbog potpune kopnene blokade koja je trajala više od četrdeset dana, na zapadnom teritoriju pod kontrolom Srba došlo je do kritične nestašice hrane, lijekova, goriva i električne energije. Dodatan motiv i neposredan povod za napad bila je tragična smrt dvanaest beba u banjolučkom rodilištu uslijed nedostatka kisika. Zapovjednik Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske, general Momir Talić, izdao je tada zapovijed pukovniku Novici Simiću da se koridor mora probiti pod svaku cijenu.
Srpske snage su za ovu operaciju konsolidirale izuzetno jaku vojnu grupaciju koja je brojala oko 40.000 vojnika, a uključivala je Prvi krajiški korpus, Istočnobosanski korpus, Srpsku dobrovoljačku gardu (Arkanovci) i specijalne postrojbe milicije tzv. Republike Srpske Krajine.
S druge strane, obranu Bosanske Posavine držale su postrojbe Hrvatskog vijeća obrane, operativne grupe Hrvatske vojske (uključujući 3. Gardijsku brigadu "Kune", 108. brigadu iz Slavonskog Broda, 109. vinkovačku brigadu, 157. brigadu, uz potporu 111. brigade iz Rijeke), Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i pojedini dijelovi Armije BiH. Ove snage, koje su zajedno brojale oko 20.000 vojnika, patile su od kroničnog nedostatka teškog naoružanja, nedovoljne uvježbanosti dijela ljudstva te loše koordinacije između postrojbi na terenu. Operacija eskalira žestokom topničkom pripremom po obrambenim položajima hrvatskih snaga, ali i po ciljevima s druge strane rijeke Save, uključujući grad Slavonski Brod.
Glavni pravac srpskog napada išao je preko Modriče i Dervente, a prva taktička grupa Vojske Republike Srpske ostvarila je ključni proboj kada su se 26. lipnja 1992. godine njezini dijelovi susreli s postrojbama Istočnobosanskog korpusa u selima u okolici Modriče. Time je privremeni i uski prolaz službeno otvoren.
Nakon toga, ofenziva je nastavljena s ciljem potpunog proširenja tog pojasa te potiskivanja hrvatsko-muslimanskih snaga prema rijeci Savi, što je dovelo do višemjesečnih, iznimno krvavih i iscrpljujućih borbi za svako posavsko naselje. Tijekom srpnja i kolovoza srpske snage su postupno zauzimale Odžak i Derventu, dok su se obrambene linije stalno pomicale unatrag, suočene s nadmoćnijom neprijateljskom artiljerijom i oklopnim jedinicama.
Završna faza operacije odvijala se krajem rujna i početkom listopada 1992. godine, kada su se sve borbe koncentrirale oko Bosanskog Broda kao posljednjeg velikog hrvatskog uporišta u tom dijelu Posavine. Nakon silovitih udara srpske vojske i slamanja preostalih obrambenih punktova, u noći s 5. na 6. listopada 1992. godine donesena je odluka o povlačenju preostalih hrvatskih snaga i civilnog stanovništva preko rijeke Save u Slavonski Brod. Tom prigodom miniran je i srušen most na Savi čime je operacija Koridor 92 u potpunosti završena, a Vojska Republike Srpske izbila je na državnu granicu.
Uspostavom srpske kontrole nad ovim područjem uslijedio je val sustavnih i masovnih ratnih zločina nad preostalim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom, koji su provođeni s ciljem trajnog etničkog čišćenja Bosanske Posavine. Civilno stanovništvo koje nije uspjelo pobjeći preko Save bilo je izloženo ubojstvima, uhićenjima i prisilnom odvođenju u brojne logore i zatočeničke objekte na okupiranom teritoriju. Deseci katoličkih i muslimanskih sela, vjerski objekti poput crkvi i džamija, te kulturna baština nesrpskih naroda sustavno su pljačkani, paljeni i rušeni do temelja kako bi se u potpunosti onemogućio bilo kakav povratak prognanika. Rezultat ovog sveobuhvatnog etničkog čišćenja bio je zastrašujući jer je s područja Bosanske Posavine protjerano i izbjeglo oko 150.000 Hrvata i Muslimana, čime je demografska slika ovog kraja trajno i nasilno izmijenjena.
Pjesma Jednom sam probao jedna od pjesama na albumu Sva bol svijeta benda Fazla iz 1993. godine. Ovaj album se bavi temama rata i Sarajeva kroz pop muziku. Neke od pjesama na ovom albumu su Sva bol svijeta, Izbjeglica, Može li se u ratu, Linija života...
Ovaj album je nastao u Zagrebu, nakon što su se muzičari jedva izvukli iz Sarajeva da bi otišli na Evroviziju 1993. godine da bi predstavljali BiH sa pjesmom Sva bol svijeta.
U Zagrebu u hotelu Panorama Dino Merlin daje navedenu pjesmu Muhamedu Fazlagiću Fazli. Kako je to objasnio Fazla pri razradi pjesme nakon što je Merlin naveo tekst ‘znam za jedan grad’ Fazla je dodao stih ‘i za višnju znam’, jer je njegova tadašnja djevojka, kasnije supruga, imala višnju u dvorištu na Bjelavama, dijelu Sarajeva.
Tekst pjesme govori: ‘znam joj boju haljine ja je kupio, znam joj ukus usana ja ih ljubio’. Govori i: ‘znam za jedan hlad gdje sam vječno mlad’. I govori: ‘ko će ovo ludilo da otjera’. Sve poruke koje mogu da se interpretiraju da su o Sarajevu za vrijeme rata, jer se ova pjesma nalazi na albumu sa drugim pjesmama s ovom temom.
Pjesma zatim dolazi do Svetlane Ražnatović i postaje od pjesme o Sarajevu u ratu pjesma o gradu Beogradu.
Sada nije najjasnije kako je ova pjesma došla do Cece.
Ona navodi da joj je ovu pjesmu dao Merlin u Švajcarskoj, krajem 1992. ili 1993. Mediji u Srbiji navode Merlinove riječi da joj je ovu pjesmu dao u stvari 1991. uz još dvije pjesme. A Fazla pak ima svoju teoriju - da je Ceca čula ovu pjesmu u njegovom izvođenju, da joj se dopala, te da ju je preradila.
Cecina pjesma Beograd se našla na albumu Fatalna ljubav iz 1995. godine.
Dakle pjesma koju je prvi snimio Fazla i to o Sarajevu u ludilu rata je bila ista pjesma koju je Ceca pjevala o glavnom gradu suprotstavljene strane - Beogradu.
Isti sentiment, isto 'ko će ovo ludilo da otjera', samo o dva grada suprotstavljenih strana u ratu.
I naša šizofrenija.
Isti sentiment, iste riječi i mi u ratu koji se ubijamo međusobno, a slušamo iste melodije o našem bolu.
Zanimljivo je kako Cecina pjesma nema više ni višnje ni hlada, stvari koje su postojale u Fazlinoj pjesmi. Grad je mjesto gdje si vječno mlad, haljina je postala košulja i dodat je tekst: ‘ovo sećanje ruši meni sve’.
Slavic languages have some absolutely gorgeous words that just hit different.
For me it’s Polish żurawina (cranberry) or Russian сумерки (twilight/dusk) — they sound like poetry.
What’s yours? Drop your favorite word or phrase + language + why it vibes with you.
Tribunal je ovom presudom uzdigao sistematsko silovanje od ranga pukog kršenja ratnih običaja do ranga jednog od najgnusnijih ratnih zločina od svih - zločina protiv čovječnosti.
Danska verzija: Gavrilo Princip: Čovjek koji je promijenio vijek
Francuska verzija: Gavrilo Princip: Čovjek koji je promijenio vijek
Engleska verzija: Terorista: Gavrilo Princip, atentator koji je započeo Prvi svjetski rat
BiH verzija: Gavrilo Princip
Goodreads ocjene i komentari
Internet archive link verzije na engleskom (dostupne su ograničene stranice)