u/General_Ad9178

This map presents a 1941 Chetnik proposal for the future territorial organisation of Yugoslavia during the Second World War. Rather than depicting Yugoslavia’s recognised borders as they actually existed, it illustrates a political and territorial programme associated with the Chetnik movement.

The legend distinguishes a proposed “Greater Serbia” (Velika Srbija) from Croatia and Slovenia, while also marking territories intended to be added to the Serbian and Slovenian areas. The scheme envisioned a radically reorganised post-war Yugoslavia, with a greatly enlarged Serbian unit extending across substantial parts of the pre-war kingdom.

The caption identifies it as “Karta 4. Cetnicka zamisao buduce Jugoslavije, iz 1941” — “Map 4. Chetnik conception of the future Yugoslavia, from 1941” — and states that it was reproduced from a Chetnik brochure titled Nas put (“Our Path”), preserved in the Military Historical Institute archive in Belgrade.

It is therefore best read as a wartime ideological proposal, not a map of internationally recognised borders.

Source: Nas put, Chetnik brochure, 1941; archive of the Military Historical Institute, Belgrade, as cited in the map caption.

In ‘96 I was a lifeguard on Bald Head Island in North Carolina. I traded a pair of white plastic sunglasses for this EMS 2000 backpack from a fellow lifeguard named Erin. I very much doubt she still has those sunglasses. She sewed on the now decrepit mini dolphin patch in the upper right, and I sewed on the exterior pocket (slightly different blue color on the left third of the sack).

This thing was my college backpack, has gone to four continents, is my go-to overnight bag, and serves as my gym bag now-a-days. It’s never needed repair, and has never let me down.

Pišem ovo kao Srbin iz Bosne i Hercegovine, ali ne sa namjerom da napadam Bošnjake, Hrvate ili bilo koga drugog. Ovo je samo moj pogled na državu u kojoj živimo i na probleme koje, bez obzira na nacionalnost, svi osjećamo.

Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj se više energije troši na pitanje ko je kome šta uradio prije trideset godina nego na pitanje kako ćemo živjeti za narednih trideset godina.

Imamo državu, entitete, kantone, gradove, opštine, stotine institucija i hiljade funkcionera, ali običan čovjek često ne zna ko je za šta odgovoran. Kada postoji problem, svi prebacuju odgovornost jedni na druge. Država kaže da je nadležan entitet, entitet kaže da je nadležna opština, a građanin na kraju ostane sam sa problemom.

Kao Srbinu, smeta mi kada se Republika Srpska automatski predstavlja kao uzrok svakog problema u BiH. Za veliki broj Srba Republika Srpska nije samo administrativna jedinica, nego mjesto u kojem žive, rade, podižu porodice i osjećaju određenu sigurnost i pripadnost. Ignorisanje te činjenice neće približiti narode niti ojačati Bosnu i Hercegovinu.

Sa druge strane, smeta mi i kada naši političari koriste priču o ugroženosti Srba kako bi sakrili korupciju, nepotizam, loše zdravstvo, male plate i odlazak stanovništva. Nije zaštita Republike Srpske ako mladi iz nje masovno odlaze u Njemačku, Austriju ili Sloveniju. Nije patriotizam zaposliti stranačkog aktivistu, dok sposoban čovjek bez veze godinama čeka posao.

Slične probleme imaju i ljudi u Federaciji BiH. Vjerujem da prosječnom Bošnjaku ili Hrvatu najveći problem nije običan Srbin, nego cijene, kredit, posao, zdravstvo, obrazovanje i neizvjesna budućnost. Isto važi i obrnuto.

Najveća tragedija Bosne i Hercegovine jeste to što su političari uspjeli uvjeriti obične ljude da su jedni drugima najveći neprijatelji, dok oni već decenijama zajedno koriste isti sistem. Pred kamerama se svađaju o državi, entitetima, zastavama i nadležnostima, a iza kamera bez problema dogovaraju funkcije, tendere i raspodjelu novca.

Dok se mi raspravljamo čija je zastava veća, mladi pakuju kofere.

Dok se raspravljamo oko toga ko više voli ovu zemlju, sela ostaju prazna, fabrike propadaju, plate stagniraju, a javne institucije postaju privatni posjed političkih stranaka.

Mislim da BiH ne može opstati tako što će jedan narod pokušavati da nametne svoju viziju drugima. Srbi neće prihvatiti centralizovanu državu u kojoj će se osjećati preglasano i nesigurno. Bošnjaci neće prihvatiti državu koju doživljavaju kao privremenu i stalno blokiranu. Hrvati neće prihvatiti sistem u kojem smatraju da ne mogu legitimno birati svoje predstavnike.

Možemo nastaviti da ignorišemo ove strahove i svakih nekoliko mjeseci prolazimo kroz novu političku krizu. Ili možemo prihvatiti da BiH može funkcionisati samo kao dogovor njenih naroda i građana, a ne kao pobjeda jednih nad drugima.

Za mene rješenje nije ukidanje Republike Srpske, ali nije ni njena izolacija i pretvaranje u privatni posjed nekoliko političara. Rješenje nije ni jačanje države samo radi jačanja države. Svaki nivo vlasti mora imati jasnu odgovornost, a građanin mora znati ko je kriv kada sistem ne radi.

Potrebna nam je država u kojoj niko neće morati da se odrekne svog identiteta, ali u kojoj identitet neće biti opravdanje za krađu, nesposobnost i vječnu političku blokadu.

Ne očekujem da svi dijele moj pogled. Volio bih da u komentarima napišete kako vi vidite najveći problem Bosne i Hercegovine, bez vrijeđanja i kolektivnog optuživanja.

Da li je glavni problem ustavno uređenje, nacionalizam, korupcija, političke elite ili činjenica da smo kao društvo izgubili vjeru da se išta može promijeniti?

48-godišnji Britanac Graham Bamford stajao je ispred zgrade Parlamenta u Londonu tog 29. aprila dok su zastupnici diskutirali o vojnoj intervenciji u bivšoj Jugoslaviji. Bio je obiteljski čovjek, otac kćeri, osoba bez političkih ambicija ili vojnih činova. No, tog je dana Graham donio odluku koja i danas, trideset i tri godine kasnije, izaziva duboku nelagodu.

Svega dvije sedmice ranije, svijet su obišle slike iz Ahmića - spaljene kuće i tijela više od stotinu civila. Dok je većina svjetske javnosti te slike promatrala kao užasnu ali daleku vijest, Graham je u svakoj dječjoj žrtvi prepoznao lice vlastite kćeri. Za njega to više nije bio rat u Bosni; to je bio slom ljudskosti koji mu više nije dopuštao da mirno spava.

U svojoj posljednjoj poruci bio je jasan: bosanska djeca čekaju da političari urade ono što već znaju da moraju - da ih zaštite.

Njegov čin nije zaustavio rat, niti je promijenio smjer svjetske politike. Ali je ogolio istinu koju Bosna i Hercegovina nosi kao trajni ožiljak: da je svijet gledao, da je svijet znao, i da je svijet izabrao da ne djeluje.

Zato Grahamovo ime živi ovdje, u zemlji koju nije poznavao, više nego u onoj u kojoj je rođen. Ne pamtimo ga kao heroja u klasičnom stripovskom smislu, već kao dokaz da savjest može biti teža od samog života. Počivaj u vječnom miru Grahame.

🕊️🕯️❤️‍🩹

Danas ne treba puno riječi. Treba nam samo tišina u kojoj odzvanja njegovo pitanje:

Šta zapravo znači gledati - i ne uraditi ništa?